Selo moje malo – Propast poljoprivrede u Hrvatskoj

Donosimo tekst Gorana Đulića u kojem analizira problem domaće poljoprivrede i cjelokupne poljoprivredne politike. Autor piše o razlozima negativnih trendova u poljoprivredi, utjecaju liberalizacije tržišta na poljoprivredu te posljedicama na domaću proizvodnju i gospodarstvo u cjelini.

Novo Selo (izvor: commons.wikimedia.org).
Sudbina seljaštva i seljačko pitanje moraju se analizirati s aspekta objektivnih društvenih kretanja i zakonitosti. Seljačko pitanje rješava se industrijalizacijom zemlje. Kad broj seljačkog stanovništva padne ispod 10% od ukupnog stanovništva može se zaključiti da je seljačko pitanje uistinu riješeno. Maćehinski odnos prema seljacima, selu i poljoprivredi, kroz povijest poljoprivrede na području Hrvatske doveo je gospodarski najpotentniju granu na rub propasti. Od svih gospodarskih grana u Hrvatskoj, poljoprivreda ima najveći neiskorišteni potencijal – od žita, industrijskog bilja pa sve do mediteranskog voća i povrća. Postoji znanje, tradicija, biološka raznolikost te adekvatna klima za razvoj širokog spektra poljoprivrednih kultura u svim dijelovima zemlje.
 

Okosnicu domaće poljoprivredne proizvodnje čine obiteljska poljoprivredna gospodarstva s udjelom od 99%

Prema zadnjim podacima zavoda za statistiku u Hrvatskoj poljoprivrednu aktivnost obavlja 232.990 poljoprivrednih gospodarstava koja koriste 1,3 milijuna hektara poljoprivrednih površina s prosjekom od 5,6 hektara po gospodarstvu. Od svih tih gospodarstava, 230.750 su obiteljska poljoprivredna gospodarstva, dok je preostali dio od 2240 okarakteriziran kao poslovni subjekt. Obiteljska poljoprivredna gospodarstva u ovom trenu obrađuju 1,1 milijun hektara poljoprivrednih površina, dok poslovni subjekti obrađuju 213 tisuća. Iz najaktualnijih podataka može se zaključiti da okosnicu domaće poljoprivredne proizvodnje čine obiteljska poljoprivredna gospodarstva s udjelom od 99%, a sa ukupno korištenim površinama od 83,8%. Prosječno obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo koristi samo 4,8 hektara poljoprivrednih površina dok poslovni subjekti prosječno koriste 95 hektara.
 
Prema procjenama stručnjaka, Hrvatska s obzirom na klimatsko-zemljopisne pogodnosti može proizvoditi količine hrane dovoljne za 25 milijuna ljudi.
Početkom devedesetih, nakon odcjepljenja od Jugoslavije prelazi se na kapitalistički način proizvodnje te se procesom “tranzicije” u Hrvatskoj usvaja neoliberalna doktrina koja zagovara komadanje poljoprivrednih kombinata, tzv. „komunističkih mastodonata“ pretvorbom društvenoga u državno vlasništvo i privatizaciju. Poljoprivredni kombinati bili su društveno vlasništvo te su kao i sva ostala društvena poduzeća označeni kao nerentabilni (jer su sprječavali razvoj poljoprivredne proizvodnje i ograničavali seljake u razvoju) usprkos činjenici da su ti isti poljoprivredni kombinati u sedamdesetima bili kičma poljoprivredne proizvodnje i prerađivačke industrije te su kao grana proizvodnje ostvarivali najveći izvoz od svih proizvoda u tadašnjem gospodarstvu. Zahvaljujući politikama Vlade u devedesetima, kombinati su nestali, zemljišta su ostala zapuštena, štale prazne, infrastruktura se počela urušavati, a s vremenom, koje je sinkronizirano s ulaskom Hrvatske u Svjetsku trgovinsku organizaciju, počeo se sve više i više manifestirati deficit u robnoj razmjeni s inozemstvom. Sa sve većim uključivanjem stranog kapitala i interesnih lobija u ovu ekonomski vrlo isplativu gospodarsku granu, dolazi i sve veće podmazivanje svih političkih partija koje se vrte oko vlasti. Nakon potpisivanja predpristupnog ugovora s Europskom unijom seljake u Hrvatskoj se regulativama i zakonskim propisima prisililo na podizanje potpuno nepotrebnih gospodarskih objekata, na zaduživanje lihvarskim kamatama te na dopuštanje stranom kapitalu da diktira pravila igre koja je dovela do situacije, u kojoj ako se nastavi, za deset godina domaće poljoprivrede više neće biti. Smisao države dolazi u pitanje ako ona nije u stanju kraj tolikog potencijala, proizvoditi barem za vlastite potrebe dovoljno hrane. Dosadašnje politike i krupni kapital zaista su do krajnjih granica devastirali domaću poljoprivrednu proizvodnju.
 
Počelo je sustavom poticaja koji sam po sebi drži seljake „na lancu“. Sustavi poticaja u Hrvatskoj bazirani su na temeljima zajedničke europske agrarne politike, što je samo po sebi veliki promašaj. Poljoprivredna politika u Europskoj uniji bazirana je na zaštiti poljoprivrednog dohotka dok se kod nas traži proizvodnost, konkurentnost i tržišnost. Sustavom poticaja dolazi se samo do malverzacija, na način da svake godine dolazi do promjene iznosa koji država isplaćuje za svaku pojedinačnu kulturu, uz kašnjenje isplata i po nekoliko godina te inflatorni rast repromaterijala i inputa neophodnih za bavljenje poljoprivredom. Najbanalniji primjer je cijena pšenice iz 1998. koja je iznosila 1,10 kn/kg i prošlogodišnja cijena od 1,50 kn/kg. S tim je dovoljno usporediti cijene energenata od prije 14 godina i danas. Unutar zajedničke europske poljoprivredne politike sistem funkcioniranja je „tko jači, taj tlači“, a s njihovom mehanizacijom, troškovima i količinom domaća poljoprivredna ne može parirati. Državna kontrola nad tržištem ne postoji. Pravi primjer za to je mljekarstvo, kao najkompleksnija poljoprivredna grana: uvozi se mlijeko po nižim cijenama iz susjednih zemalja gdje su puno veće subvencije po litri mlijeka i na taj se način ruši domaća mljekarska proizvodnja. Dolazi do igre skrivača u kojoj krupni kapital uništava seljake i njihovu proizvodnju. U odnosu na rujan prošle godine proizvodnja mlijeka pala je za 12,1% no domaće potrebe namirene su uvozom.
 

Dnevno propada desetak poljoprivrednih gospodarstava

Umjesto konkretnih državnih mjera kojima bi se zaštitila domaća poljoprivreda, postoji kaos u proizvodnji, preradi, distribuciji i plaćanju. Zahvaljujući tom kaosu, dnevno propada desetak poljoprivrednih gospodarstava. U samo prvih šest mjeseci prošle godine, zbog podilaženja Vlade francuskom Lactalisu koji je vlasnik Dukata te otvorenog podupiranja ministra Jakovine novim pravilima igre u vidu cijena otkupa mlijeka, došlo je do propasti čak 2800 proizvođača mlijeka sa tridesetak tisuća grla krava. Mali i veliki proizvođači dolaze na rub propasti, dolazi do zatvaranja štala i slanja blaga na klanje. Ima li rješenja na vidiku? Nažalost, ne. Niti kratkoročno niti dugoročno. Jedini koraci ka boljitku mogu biti oni koje javnost percipira radikalnima. Izlazak iz Svjetske trgovinske organizacije i ne ulazak u Europsku uniju samo su bazični koraci, tj. temelji na kojima postoji šansa za oporavak domaće poljoprivredne i prehrambene proizvodnje. Seljaci moraju preuzeti stvar u svoje ruke. Predugo su seljačke vođe bile produžene ruke političkih partija koje su pacificirale seljake u nastojanjima da poboljšaju uvjete na selu. Država mora prvi put u povijesti stati na stranu seljaka. Urediti konkretna pravila igre. Prema procjenama stručnjaka, Hrvatska s obzirom na klimatsko-zemljopisne pogodnosti može proizvoditi količine hrane dovoljne za 25 milijuna ljudi.
 
Samoorganizacija u vidu zadruga, koje su na jugoslavenskom primjeru iz sedamdesetih godina zoran primjer uspjeha poljoprivredne proizvodnje, je pravi i jedini put ka oporavku domaće proizvodnje. I u socijalističkoj i u kapitalističkoj koncepciji poljoprivrede, osovinu domaće poljoprivrede čine mješovita obiteljska gospodarstva te kao takva, s rezultatima iza sebe i činjenicom da ona
U samo prvih šest mjeseci prošle godine, zbog podilaženja Vlade francuskom Lactalisu koji je vlasnik Dukata te otvorenog podupiranja ministra Jakovine novim pravilima igre u vidu cijena otkupa mlijeka, došlo je do propasti čak 2800 proizvođača mlijeka sa tridesetak tisuća grla krava.
čine 99% proizvodnje, moraju biti primaran fokus kao idejno rješenje. U sklopu toga, zadruge, kao gore spomenuta osovina gdje seljaci direktno odlučuju, trebaju biti pokretači. Država mora imati ulogu u pravednoj regulaciji cijene, tj. nedopuštanju monopola zabrani uvoza svakog poljoprivrednog proizvoda koji je već zastupljen na domaćem tržištu, pravednoj regulaciji zemljišnih knjiga i ubrzanju administrativnog aparata. Stavljanje u uporabu svih mogućih potencijalnih poljoprivrednih zemljišta također mora biti primaran zadatak u oživljavanju poljoprivrede. Ono što je izrazito bitno u cjelokupnom seljačkom pitanju jest da se moraju uzeti u obzir i socijalne i ekonomske varijable jer ekonomija je živo biće koje ovisi o čovjeku, u ovom slučaju seljacima, te kao takva mora uzeti u obzir sve faktore. Za razliku od grada koji progresivno i rapidno raste, i gdje se kvaliteta života poboljšava, selo stagnira ili nazaduje. Također, ograničenja na 5-6 hektara kraj toliko neobradivih površina i površina koje nisu u funkciji su u krajnju ruku smiješna. Ograničavati seljake na 5-6 hektara je u razini ograničavanja nekoga i njegove obitelji da živi u baraci umjesto u dvosobnom stanu usprkos potencijalu koji ga okružuje.
 

Ima li rješenja na vidiku?

Poljoprivreda sama po sebi daje rezultate nakon višegodišnjih ciklusa, puni i konkretni rezultati dolaze tek nakon tri do pet godina. Dugoročna, postojana i konkretna politika u gospodarskom i administrativnom smislu treba biti odmah definirana,a ne „koracima“ koji već dvadeset godina ustvari nikamo ne vode ili u najgorem slučaju, vraćaju unazad. Ako u ovom kratkom vremenu ne dođe do radikalnog zaokreta, a realnost je takva da neće, treba uzeti u obzir da će se sve potencijalne promjene i odluke donositi unutar okvira zajedničke politike EU. U razdoblju kraćem od godinu dana mogu se nažalost donijeti samo kozmetičke promjene no uz već dokazanu nesposobnost Vlade i resornog ministarstva neće se dogoditi ništa. Očigledno nikome ne smeta gubitak petnaestak proizvođača mlijeka dnevno, stvaranje nezaposlenosti u agrarnom sektoru i pojava novih socijalnih slučajeva u gospodarskoj grani gdje ustvari posao iziskuje ljude.
 
Primarni korak u ovom trenu mora biti ostvarivanje minimalnog potencijala za proizvodnju hrane esencijalne za vlastite potrebe. Također je potrebno riješiti problem administracije te problem eksproprijacije monopolista koji su u devedesetima pod sumnjivim okolnostima dobili ogromnu zemlju, i koji nemaju iste uvjete plaćanja kao obični seljaci. Najnoviji primjer takve razlike u plaćanju je ovoljetna suša – korisnici državne zemlje imaju pravo na odštetu, dok korisnici privatne zemlje, odnosno 99% seljaka kod nas, na nju nemaju pravo. Očigledno sunce ne sije za svakog isto.
 
Konkretne stvari, primjerice stati na kraj uvozničkom lobiju, pogotovo u mesnom i mliječnom sektoru, država može uraditi već sad. Stimulacija vojske nezaposlenih i radno neaktivnih u sektor gdje postoji ogroman deficit radne snage također bi trebao biti jedan od krucijalnih planova vlasti. Poticanje seljaka na zadrugarstvo, samoorganiziranje i samoodlučivanje, funkcioniranje sustava kooperanata, prehrambenih proizvodnih pogona i samoupravljanje vlastitom poljoprivrednom proizvodnjom, bez utjecaja političkih i financijskih faktora u smjeru stvaranja mikrotržišta na razini lokalnih zajednica, koje bi u kooperativi s većim domaćim prehrambenim industrijama činile ekonomsku mrežu sa zajedničkim interesima i ciljevima, neki su od načina pokušaja funkcioniranja tržišta. Osim toga, ako država već ne može poduzeti najradikalnije mjere(istupanje iz EU i WTO-a), onda barem carinama i kvotama ili nekim trećim načinom može zaštiti domaću proizvodnju i spasiti ono malo što se još spasiti može. Unutar navedenih organizacija domaća poljoprivreda nema prostora za manevar, a brojke vezane uz višegodišnje članstvo u WTO-u same govore što se događa nakon liberalizacije tržišta i vanjskotrgovinske bilance u prehrambenom sektoru.

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.
  • 9. listopada 2023. Kad ti petsto zakonskih prijedloga radi o glavi Liberalna i neoliberalna legislativa te pravni okviri, kako u Europi tako i Americi, očekivano, uspješno i brzo apsorbiraju ultrakonzervativne pritiske i transfobnu artikulaciju koja direktno utječe na trans populaciju. Donose se diskriminatorni zakoni koji zatiru prava jedne društvene skupine i u sebi sadržavaju opasne eradikcionističke elemente koji prijete genocidnim nasiljem.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve