Jason Read

Negativna solidarnost: prema definiciji koncepta

“Neimanje mirovine ili zdravstvenog osiguranja, postaje argumentom u napadu na one koji još uvijek uživaju te osnovne životne standarde, umjesto argumentom podrške da se svima pruže ista osnovna prava. Moglo bi se tvrditi kako je negativna solidarnost postala dominantan ideološki i afektivni odgovor na trenutnu ekonomsku krizu. Kada su se neoliberalna obećanja raspala, a fantazije rasplinule, rezultat nije bio široko rasprostranjen gnjev usmjeren protiv sustava, kao što su mnogi priželjkivali, već opći strah popraćen bijesom prema svakome tko se doimao prestabilnim, presigurnim, prezadovoljnim. Zlikovci u ovoj priči, umjesto bankara, postali su učitelji i radnici u javnom sektoru.”

„Negativna solidarnost više je od puke indiferentnosti prema radničkoj mobilizaciji. Radi se o osjećaju nepravde preraslom u snažnu provalu bijesa, a u službi ideje koja glasi: ako ja moram trpjeti sve rigoroznije uvjete rada (zamrzavanja plaće, gubitak beneficija, opadajući mirovinski fond, dokidanje sigurnosti zaposlenja i povećanje prekarnosti), neka ih trpe i svi ostali. Negativnu solidarnost možemo dovesti u blisku vezu s onom vrstom ‘lutrijskog razmišljanja’ koje stoji u temelju najštetnijih varijanti američkog sna. Kod lutrijskog razmišljanja riječ je o svojevrsnom tipu izokrenute rawlsijanske anti-pravde – umjesto da uzmemo u obzir iznimno malu vjerojatnost ostvarivanja materijalnog prosperiteta u neravnopravnom društvu, te stoga pružimo prednost ravnopravnijem, prevagu odnosi psihologija milijunskih izgleda. Linija razmišljanja glasi ovako: budući da ću jednoga dana sigurno biti bogat, valja pobrinuti se da mi u tom trenutku uvjeti budu što je moguće povoljniji; čak i ako je vjerojatnije da će, uzevši u obzir realnu procjenu vlastitih izgleda, takav smjer djelovanja biti potpuno u sukobu s mojim trenutnim interesima. Negativna solidarnost krajnje je negativna na najinfantilniji način, gura otvorenu „utrku-prema-dnu“, i puno više od inherentno (ako i krivo usmjereno) aspirativnog lutrijskog razmišljanja – aktivno je i agresivno anti-aspiracijska. Negativna solidarnost funkcionira pod nevidljivom, iako očigledno kontradiktornom i samonegirajućom pretpostavkom o refleksivnoj nemoći. Budući da sam i sâm prisiljen trpjeti jednako niske standarde, angažirat ću se oko rušenja radnog standarda, jer naime, postoji samo jedan pravac u kojem termodinamički sistem socio-ekonomike može smjerati: prema besprizornoj eksploataciji s dna kaljuže post-fordističkog (kvazislobodnotržišnog) neoliberalizma. Kada Torijevci, u svjetlu društvenih posljedica financijske krize, govore o društvenoj solidarnosti, jasno je kako na umu imaju negativnu solidarnost.“

Mislim da postoji nešto u vezi ove formulacije što nikako ne smijemo smetnuti s uma. Za ovu perspektivu ne manjka dokaznog materijala. Pogledajte samo tekst u New York Timesu o izgledima štrajka u BART-u (Bay Area Rapid Transit, op. prev.), naslova „Changing Attitudes on Labor Color Bay Area Transit Dispute“. Čitav smisao ovoga članka leži u tome da se ustvrdi kako Bay Area, tradicionalno liberalan i prijateljski naklonjen sindikatima – nije prijateljski naklonjen ideji BART štrajka. Tekst je prepun citata koji ukazuju na „negativnu solidarnost“, u kojima se opozicija sindikatu formulira u terminima prekarne i ranjive pozicije onih bez takve zaštite. Izdvojio bih jedan od intervjua s „ljudima na ulici“, koji se pojavljuje u članku: „S obzirom na ekonomiju, mislim da bi se sindikalno organizirani pojedinci trebali zadovoljiti onime što imaju, umjesto tražiti više“, rekla je. „Puno je radnika koji nemaju ni sindikat niti mirovinu ili zdravstvene beneficije.“ Ovo savršeno ilustrira već spomenute obrise negativne solidarnosti. Neimanje mirovine ili zdravstvenog osiguranja, postaje argumentom u napadu na one koji još uvijek uživaju te osnovne životne standarde, umjesto argumentom podrške da se svima pruže ista osnovna prava. Izostaje težnja, nema nade da će se situacija promijeniti nabolje, jedini smjer u kojem se kolektivno možemo kretati jest prema dolje. Moglo bi se tvrditi kako je negativna solidarnost postala dominantan ideološki i afektivni odgovor na trenutnu ekonomsku krizu. Kada su se neoliberalna obećanja raspala, a fantazije rasplinule, rezultat nije bio široko rasprostranjen gnjev usmjeren protiv sustava, kao što su mnogi priželjkivali, već opći strah popraćen bijesom prema svakome tko se doimao prestabilnim, presigurnim, prezadovoljnim. Zlikovci u ovoj priči, umjesto bankara, postali su učitelji i radnici u javnom sektoru.

Adam Kotsko na svom je blogu nedavno kritizirao logiku ovakve argumentacije. Mene međutim, manje zanima ukazati na nedostatke u logici negativne solidarnosti, koliko razumjeti njenu specifičnu genezu i kauzalne uvjete. Želio bih maknuti se onkraj „deskriptivne teorije“, koncepta koji, čini se, odgovara našemu iskustvu, ili iskustvu citiranom u Timesu, prema sveobuhvatnijoj teoriji. Konkretno, zanima me o ovome promišljati na tragu onoga što sam, na tragu Lordona, nazvao – „afektivnom kompozicijom radne snage“.

Suvremenom kompozicijom radne snage koja oblikuje negativnu solidarnost, umjesto nade, dominira strah sveprožimajuće neizvjesnosti vlastitog položaja i budućnosti. Institucionalna dimenzija ove kompozicije poprilično je jasna – gubitak institucionalnih uvjeta solidarnosti, kao što su sindikati, stranke, itd., no čak i ovo objašnjenje zvuči suviše jednostavno. Ako negativna solidarnost ima ikakvo značenje, onda je ono u tome da ukaže na transformaciju ne samo općeg afektivnog senzibiliteta, već i imaginacije. Uvjete njezina nastanka ne treba tražiti samo u promjeni institucija, već i u promjeni ideologije. Na ovome je mjestu bitno ukazati na generiranje negativne solidarnosti mitovima o „kraljici socijalne pomoći“ ili njezinom sinu, surferu na bonovima za hranu, koji su kanalizirali bijes i neprijateljstvo prema nemoćnima, kroz fikcionalizaciju njihova navodnog uživanja. Pojmiti negativnu solidarnost znači razumjeti način na koji su institucionalne transformacije posljednjih nekoliko desetljeća (red i veza snaga) u kombinaciji s ideološkim dimenzijama (red i veza imaginacije) doprinijele stvaranju sveprisutnog osjećaja beznađa, nemoći i krivo usmjerena neprijateljstva. Ovdje ne nudim previše u tom smjeru, tek mamac za neka buduća istraživanja. Zaista se čini kako negativnu solidarnost treba razumjeti i transformirati. Ne zagovaram povratak starim institucijama, želim samo reći da spoznaja kolektivne moći zahtijeva nekakvu organizaciju, neku vrstu solidarnosti, kako bi se pretvorila u nešto više od apstraktne ideje. Treba poći od negativne solidarnosti ka solidarnosti u negaciji, prema kolektivnoj transformaciji našeg ekonomskog i političkoga stanja, umjesto prema prešutnom kolektivnom pristanku uz njegove najotrovnije dimenzije.
S engleskog prevela: Frida Ž.
Objavljeno 11. kolovoza 2013. na blogu Unemployed Negativity

16. rujna 2013.
Tagovi:
, , , , , ,

Vezani članci

  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman ove je godine dodijeljena antikolonijalnim borbama u Palestini, prepoznajući Gazu kao čvorište na kojem se sijeku eksploatacija radne snage i nasilna eksproprijacija života. Umjesto humanitarnog zgražanja, fokus je na kolektivnom otporu koji prokazuje institucionalno saučeništvo i kolonijalni poredak. Propalestinske borbe prepoznaju se kao ključno uporište antikapitalističkog otpora i dio kontinuiteta borbe protiv imperijalne dominacije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.
Arhiva članaka