Čileanski put u socijalizam – kronika

Povodom izlaska novog broja časopisa Mladih antifašista i antifašistkinja Zagreba Nepokoreni grad promocija kojeg će se održati u petak, 14.02.2013. u Booksi s početkom u 19h donosimo tekst Josipa Jagića posvećen čileanskom putu u socijalizam. Na promociji će uz Jagića govoriti i Filip Stipić, član navijačke skupine Bijeli anđeli. Razgovarat će se o organiziranju i političkim stajalištima antifa navijača te o počecima i uzrocima kraja čileanskog Unidad Populara na čelu sa Salvadorom Allendeom. Razgovor će moderirati članice uredništva Nepokorenog grada.

Časopis Nepokoreni grad nastaje kao namjera članica i članova udruge da se o temi antifašizma, nasljeđa i suvremenih značenja, raspravi unutar širokog spektra tema i na taj način u drugom mediju nastavi proizvodnja znanja koja se odvija unutar same udruge putem tribina, radionica, samoedukacijskih kružoka i organiziranja događaja. Tako u kontekstu neoliberalnih ekonomskih i socijalnih politika i sve većeg društvenog raslojavanja i nejednakosti različiti autori pišu i raspravljaju o uzrocima i mehanizmima marginaliziranja društvenih skupina, kako ekonomski, tako i stavljanjem istih van zakonske zaštite ( radnica i radnika, LGBT populacije i ostalih).

Novi, drugi broj Nepokorenog grada tematizira antifašističko nasljeđe ženskih borbi u Jugoslaviji, razgradnju socijalne mreže i posljedice ovakve politike po žene, potom spoj tehnologije i politike u projektu Cibersyn u Allendeovom Čileu, konstituiranje narodne fronte u Francuskoj, probleme pojma Ujedinjene fronte u Engleskoj te radničke borbe u Srbiji. Pored toga, izvještaji s tribina održanih u prostorima udruge čitateljima daju uvid u perspektive odnosa spram referenduma ili prava manjina, a u intervjuima s navijačima i umjetnicima opisani su neki od dostupnih mehanizama društvene solidarnosti. Časopis izlazi tri puta godišnje uz potporu Ministarstva kulture i proizvod je udruženog rada članica i članova MAZ-a.

Uvod

Pobjeda na izborima 3. rujna 1970. došla je kao iznenađenje za Salvadora Allendea i Unidad Popular (dalje u tekstu: UP). Bila je to ujedno i četvrta u nizu kandidatura Salvadora Allendea za predsjednika Čilea kao člana Socijalističke partije. Na spomenutim je izborima za predsjednika Republike 1970. Allende predstavljao koaliciju politički lijevo orijentiranih stranaka okupljenu pod imenom Unidad Popular. Iako je u koaliciji bilo njih šest[1], okosnicu su činile dvije najveće stranke: Komunistička partija (PCC) i Socijalistička partija. To nije bila prva koalicija tih dviju stranaka, dapače, radilo se o već trećoj takvoj koaliciji u nizu povodom predsjedničkih izbora, koja se na prethodnim dvama izborima zvala Frente de Acción Popular (dalje u tekstu: FRAP). Temeljna razlika između FRAP-a i UP-a bila je programske prirode (to se htjelo naglasiti i promjenom imena): program UP-a bio je puno radikalniji u odnosu na program FRAP-a; eksplicitno je isticao kako je njegov cilj socijalističko društvo i kao takav je bio do tad najradikalnija politička platforma na nekim od čileanskih izbora.[2] Radilo se o programu iza kojega je stalo svih šest stranaka koalicije i koji je nazvan Čileanski put u socijalizam.

Legalni put u socijalizam

Čileanski put u socijalizam bio je program čiji je cilj bilo ostvarenje socijalističkog društva, a da se pritom poštuje pravni sustav Čilea. Na taj se način htjelo osigurati od građanskog rata, odnosno nasilja, te spriječiti mogući državni udar koji bi bio legitimiran nepoštivanjem zakona i djelovanjem izvan ustavno propisanih okvira. Pitanje socijalizma ostavljeno je kao nešto što će se pokušati realizirati tek u nekom od sljedećih mandata. Prvi mandat, osvojen 1970., trebalo je iskoristiti da se pripremi put prema socijalističkom društvu tako da se učine pomaci u samim strukturnim odnosima unutar Čilea; konkretno, trebalo je izmijeniti strukturu vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Način na koji se to htjelo postići podrazumijevao je nacionalizaciju velikih industrijskih sustava, prije svega industrije bakra. Tako bi većina proizvodnih jedinica prešla u vlasništvo države, dok bi u privatnim rukama ostali samo mali i u nekim slučajevima srednji poslovni subjekti. Izvršna bi vlast tako mogla efikasnije upravljati državnom ekonomijom, a time bi ojačala i svoju biračku bazu, dok bi oslabila opoziciju koja je zastupala interese krupnog kapitala.

Politička situacija koju je UP naslijedio od Freievih kršćanskih demokrata po preuzimanju vlasti 1970. dopuštala je radikaliziranje u pitanju nacionalizacije industrije i agrarne reforme jer je javno mnijenje izuzetno pozitivno gledalo na nacionalizaciju industrije bakra koja se nalazila u stranom (američkom) vlasništvu. Također, u pitanju je agrara situacija bila na rubu eskalacije jer su seljaci sami krenuli u konfiskaciju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu latifundista.[3]

Allende je pobijedio na izborima s vrlo malom razlikom u odnosu na kandidata nacionalističke stranke Allesandrija (36,3% prema 34,9%). Treće rangirani kandidat, kandidat kršćanskih demokrata Tomic, skupio je 27,8% glasova. Nakon što ga je parlament potvrdio kao predsjednika[4] u studenom 1970., Allende je bio primoran potpisati izjavu kojom se obvezao da će poštivati ustav te da će se držati pravnog okvira. UP-u kao koaliciji nije previše smetao takav razvoj stvari jer je poštivanje zakona i bio jedan od temelja njihova predizbornog programa, za što su postojala dva razloga. Prvi je razlog bio unutarnje prirode: sve stranke[5] koje su činile koaliciju bile su parlamentarne stranke, duboko uronjene u parlamentarnu proceduru, te su kao takve samo nastavile u dotadašnjem duhu, vjerujući u parlamentarnu borbu kao adekvatni mehanizam kojim je moguće ostvariti socijalizam. Drugi, ključni razlog bio je vanjske prirode: pritisak vojske koja je od trenutka objave izbornih rezultata u rujnu 1970. pa sve do samog kraja 11. rujna 1973. prijetila državnim udarom. Vojska je bila onaj dio čileanskog državnog aparata u čijim se redovima nije moglo naći nikakvih lijevih političkih pripadnosti. U časničkom su kadru bili samo konstitucionalisti koji su poštivali ustav i intervencionisti spremni reagirati na svaki pokušaj komunističkog preuzimanja vlasti, bez obzira na ustav. U takvim je okolnostima pridržavanje ustava i svih legalnih okvira bilo apsolutno nužno za političko preživljavanje, računajući pritom da prevlast u vojsci imaju konstitucionalisti.

Ovladavanje ekonomijom

Uzmemo li u obzir navedene okolnosti, pozicija UP-a na vlasti nije bila zavidna. Preuzeli su vlast, ali nisu imali nikakvu kontrolu nad zakonodavnom vlasti, odnosno Kongresom, gdje su bili manjina. Svaka inicijativa koja je išla za radikalnom promjenom morala je proći zakonodavnu proceduru u Kongresu u kojem su oni imali nešto više od trećine zastupnika. Imajući na umu političku poziciju u kojoj se Allendeova vlada našla, njeni su uspjesi tim više zapanjujući.

Industrija bakra nacionalizirana je novim zakonom koji je Kongres uspio izglasati zato što si demokršćani nisu mogli priuštiti glasati protiv takve opcije s obzirom na to da u Čileu nije postojao gotovo nitko (osim domaćeg krupnog kapitala) tko bi se tome usprotivio. No tvornice izvan industrije bakra nacionalizirane su prema zaboravljenom zakonu iz 1932. koji je dopuštao nacionalizaciju, odnosno državno preuzimanje upravljačkih prava nad određenim proizvodnim subjektom, u slučaju da vlasnik ne može osigurati normalno funkcioniranje tog proizvodnog subjekta. Radnici bi poveli štrajk, zaustavili proizvodnju, a država bi onda preuzela kontrolu nad tim poslovnim subjektom pozivajući se na spomenuti zakon.[6] Bio je to briljantan politički potez koji je pokazao svu političku inovativnost UP-ove vlade u politički zaista skučenom manevarskom prostoru.

Direktno ovladavanje čileanskom ekonomijom bilo je važno iz dvaju razloga. Prvi je bio taj da se tako pokušalo mijenjati strukturu čileanske ekonomije pa onda i društvene odnose. Stavljanje sredstava za proizvodnju pod društveno vlasništvo bio je ključan korak prema emancipaciji radničke klase i gradnji socijalističkog društva; bio je to korak prema dvama ključnim ciljevima proklamiranima Čileanskim putem u socijalizam. Drugi se razlog ticao same srži političke strategije UP-a na vlasti. Naime vrlo je brzo uočeno da će zapravo država biti glavna prepreka na putu prema ostvarenju Čileanskog puta u socijalizam.[7] S tim u vezi Ralph Miliband navodi riječi Karla Marxa iz vremena Pariške komune ističući da pobjeda na izborima daje određenoj skupini pravo na vladavinu, no to ne znači da joj daje i moć da vlada. Miliband kaže:

“Doći na vlast putem izbora može se usporediti s useljavanjem u kuću u kojoj već dugo stanuju ljudi potpuno drugačijih političkih stajališta – to doista znači useljavati se u kuću u čijim mnogim sobama nastavljaju živjeti upravo takvi ljudi. Drugim riječima, Allendeova izborna pobjeda – takva kakva je bila – bila je ljevičarsko okupiranje predsjedničko-izvršnog elementa državnog sistema, koji je doista veoma važan, možda i najvažniji, ali očito ne jedini takav element.”[8]

No, ipak, kako bi izmijenili strukture naslijeđene od klasno pristrane države, Allende i UP planirali su predložiti novi ustav te o njemu odlučivati plebiscitom. Novi bi ustav uvelike izmijenio dotadašnje političko funkcioniranje države te bi omogućio stvaranje novih državnih institucija koje bi redefinirale odnose moći u državnoj upravi, što bi značilo promjenu dotadašnjeg Kongresa, sudstva i administracije. S obzirom na to da su vidjeli plebiscit kao najadekvatniji mehanizam za mijenjanje ustava, podizanje podrške biračkog tijela bilo je od ključne važnosti za kratkoročnu političku strategiju UP-a. Ishodište za povećanje političke podrške UP nalazi u pozitivnoj ekonomskoj politici prema najširim slojevima društva koji su bili njihova biračka baza, a nacionalizacija je bila nužan korak u ostvarivanju toga cilja.

Ekonomski pokazatelji na kraju 1971. godine bili su spektakularni. Oslanjajući se na politiku pune zaposlenosti i maksimalne iskoristivosti proizvodnih kapaciteta, UP se na kraju ’71. mogao pohvaliti padom stope nezaposlenosti sa 6% na 3,8%. Industrijska proizvodnja koja je bila na 75% kapaciteta ’69. i ’70. godine sada je porasla na 90%–100%. Politiku pune zaposlenosti i povećanja produktivnosti, koja je dopustila redistribuciju prihoda i povećanje radničkih plaća za 20%–30% u ’71. godini, pratilo je i vladino zamrzavanje cijena robe široke potrošnje, što je podiglo stopu potrošnje takve robe za 13,5%. No ovakva je politika podložna visokoj inflaciji i stoga primjenjiva samo u kratkom roku, ali je u isto vrijeme razina inflacije na kraju ’71 iznosila samo 22%, što je znatno manje od 26,5.%, tj. prosjeka inflacije u razdoblju od ’65. do ’70. Na kraju ’71. radnička su primanja činila 60,7% cjelokupnog nacionalnog dohotka, dok su ’70. činila 50%. Podizanje dohotka radnika rezultiralo je smanjenjem dohotka kapitalističkih privatnika čiji je udio u nacionalnom dohotku pao sa 18,6% (’70.) na 8,3% (’71.).[9]

Propuštanje prilika

U travnju 1971. činilo se da politička strategija UP-a itekako funkcionira. Kratkoročne ekonomske politike pune zaposlenosti i pune iskoristivosti proizvodnih kapaciteta – koje su bile moguće zbog inzistiranja na nacionalizaciji industrije bakra, a onda i druge industrije u zemlji – uvelike su poboljšale životne uvjete velikog broja stanovnika te su rezultirale rastom podrške UP-u i Čileanskom putu u socijalizam. Rastu podrške UP-u svjedoči i rezultat lokalnih izbora diljem zemlje iz travnja 1971. na kojima je UP osvojio 50,9% svih ukupnih glasova. Radilo se o povećanju podrške od oko 15% glasova u odnosu na predsjedničke izbore održane ni godinu dana ranije, a i – što je najvažnije – radilo se o dobivanju većine, a to je značilo da je postojala šansa da prijedlog novog ustava na plebiscitu zaista i prođe. Umjesto da inzistira na plebiscitu i predloži novi ustav, UP je procijenio da još uvijek nema dostatnu političku podršku te se odlučio na usporavanje tempa i konsolidaciju dotadašnjeg uspjeha. Tada je vjerojatno propuštena najbolja prilika koju je UP imao za realizaciju svoje inicijalne političke strategije koja je uključivala rastakanje kapitalističke države unutar zakonskih okvira.[10]

Od kraja 1971. stvari su vrlo brzo krenule nizbrdo. Allende je uspio dobiti izbore naprosto zato što su demokršćani i nacionalisti na njih izašli odvojeno. Bila je to posljedica dubokog političkog razilaženja u ključnim političkim pitanjima u budućoj opoziciji. No uspjesi UP-a u prvoj godini mandata potaknuli su dvije stranke da zaborave prethodne političke nesuglasice te da djeluju ujedinjeno u Kongresu, što je značilo blokiranje bilo kakvog UP-ova prijedloga zakona te donošenje pravnih akata koji bi ograničili vlast UP-a.[11] Namjera opozicije bila je prouzročiti dovoljno kaosa te tako osigurati debakl UP-a na parlamentarnim izborima u ožujku 1973. godine. Na taj je način opozicija htjela osigurati dvotrećinsku većinu na spomenutim izborima i legalnim putem izglasati nepovjerenje vladi u Kongresu, što bi značilo prijevremeni kraj Allendeova mandata koji je trebao trajati do 1976. Destabilizaciju su proizvodili kroz Kongres blokirajući svaku legalnu mogućnost UP-a da učinkovito odgovara na izazove uzrokovane vanjskim pritiscima SAD-a i opozicije, koja se organizirala i izvanparlamentarno. S obzirom na to da je opozicija kontrolirala većinu medija, počeli su stvarati medijski pritisak jer se već potkraj ’71. počeo osjećati nedostatak prehrambenih proizvoda zbog povećane potrošnje s jedne strane i pada proizvodnje uslijed agrarnih reformi s druge strane.

Takva je situacija rezultirala i prvim prosvjedom protiv UP-a u prosincu 1971. godine. Prosvjed upamćen kao Marš praznih lonaca vodile su žene iz viših klasa i elitnih predgrađa. Dok su ih demokršćanski, nacionalistički i fašistički vitezovi i batinaši vjerno pratili i štitili, one su se u povorci od 50.000 ljudi spustile iz svojih elitnih predgrađa prema središtu Santiaga pritom lupajući praznim kuhinjskim posuđem u znak protesta zbog nedostatka prehrambenih proizvoda, odnosno početka racionalizacije. Prosvjed je završio velikim neredima u središtu Santiaga u kojem je proglašeno izvanredno stanje te je i sam Fidel Castro, koji je tada bio u službenom posjetu Čileu, izrazio svoju zabrinutost zbog UP-ove neodlučnosti u nošenju s problematičnom situacijom. Za njega je to bio tek prvi sukob čileanske oligarhije (koja je uživala podršku stranog imperijalizma) s čileanskim narodom.[12] Nažalost, bio je u pravu. Medeni je mjesec Allendeova mandata završio. Otpočeo je otvoreni klasni sukob koji je čileansko društvo odveo u stanje klasnog rata.

Kada je sve krenulo nizbrdo

Ekonomska politika UP-a počela je posustajati. Već smo spomenuli da je ekonomski cilj UP-a bio prije svega nacionalizacija velikih industrijskih sustava koji su bili u vlasništvu domaće oligarhije ili, kad je riječ o industriji bakra, u vlasništvu američkog kapitala. Nacionalizacija industrije bakra i drugih velikih industrijskih sustava u vlasništvu američkog kapitala rezultirala je enormnim vanjskopolitičkim pritiskom SAD-a na Čile. Radilo se o nevidljivoj blokadi koja je rezultirala MMF-ovim uskraćivanjem kredita Čileu i otežanim ekonomskim položajem Čilea na svjetskom tržištu, a to je dovelo i do pada cijene bakra koji je bio glavni čileanski izvozni proizvod.[13]

Na unutarnjem je planu došlo do bijega kapitala iz Čilea, kapitala na koji se računalo s obzirom na to da je plan UP-a bio da za sada prepusti malo i srednje poduzetništvo privatnoj inicijativi. Veliki problem s kojim se zbog zakonskih ograničenja teško bilo uhvatiti u koštac bilo je crno tržište proizvoda široke potrošnje koje je počelo bujati nakon što je vlada počela kontrolirati cijene tih proizvoda. Bila je to win-win-situacija za protivnike UP-a: gomilanjem zaliha proizvoda široke potrošnje i preprodavanjem istih na crnom tržištu moglo se dobro zaraditi i tako barem nakratko utažiti neukrotivi poduzetnički duh autentičnog kapitalista, a u isto je vrijeme to bio i velik politički uspjeh s obzirom na to da se tim potezom direktno sabotiralo vladu UP-a. Uskraćena mogućnosti vanjskog financiranja te suočena s bijegom kapitala i sabotažama privatnika u proizvodnji i distribuciji, čileanska je ekonomija galopirajućim korakom krenula prema potpunom rasulu. Početkom 1973. galopirajuća je inflacija iznosila preko 150%, a UP-ova vlast, s obzirom na to da nije imala većinu u Kongresu, naprosto nije imala nikakve legalne mogućnosti uhvatiti se u koštac s problemima u ekonomiji i društvu koji su bili posljedica klasnog i političkog sukoba.[14]

Osvajanjem vlasti te provođenjem Čileanskog puta u socijalizam Allende i UP stvorili su uvjerenje kod društvenih elita Čilea da su njihove društvene pozicije stvarno ugrožene. Upravo taj strah – uzrokovan jednim dijelom retorikom vlade UP-a, a drugim dijelom spontanom mobilizacijom masa u agrarnom i industrijskom sektoru – potaknuo je društvene elite Čilea da stanje konstantne latentne klasne borbe koje karakterizira svako kapitalističko društvo (kakvo je bio Čile) pretvore u direktan i eksplicitan klasni sukob koji se odvija na svim razinama društva: od žena društvene elite koje jurišaju na predsjedničku palaču u centru Čilea preko vlasnika tvornica i trgovina koji počinju štrajk kapitala pa sve do vlasnika prijevoznih sredstava koji zaustavljaju dobar dio čileanske ekonomije na mjestu. Od 1972. Čile se našao u stanju klasnog rata koji su otpočele društvene elite onog trenutka kada su osjetile da su njihove društvene pozicije ugrožene.[15] Nikakvo zaklinjanje Allendea na provođenje i očuvanje vrijednosti pravnog sustava Čilea i njegove demokratske tradicije nije to moglo spriječiti niti ublažiti.

Radikalizacija i mobilizacija

Radikalizacija klasnog sukoba u klasni rat dovela je i do mobilizacije podređenih skupina u društvu. Štrajk u listopadu 1972. koji su počeli autoprijevoznici, kojima su se ubrzo pridružili vlasnici trgovina, gotovo je u potpunosti paralizirao zemlju na mjesec dana. U tih je mjesec dana radnička klasa sama organizirala paralelne sustave vlasti kako bi nastavila proizvodnju i tako slomila štrajk koji je bio usmjeren protiv UP-a i interesa radničke klase. Osnovani industrijski lanci (cordones industriales) trebali su osigurati nastavak proizvodnje i kretanje materijala i roba. To su činili zapanjujuće dobro. Osnovani su koordinacijski komiteti kako bi okupili sve organizacije određenog lokalnog područja i osigurali funkcioniranje ekonomije na tom području bez uplitanja vlasnika. Iz protivljenja štrajku koji je (štrajk) pokrenula oporba i čiji je cilj bio slamanje UP-a izrasla je cijela organizacija radničke klase koja je zapravo bila sustav vlasti paralelan tada paraliziranom državnom aparatu. Iako štrajk isključivo zbog radničkog organiziranja nije u potpunosti paralizirao čileansku ekonomiju, Allende je morao priznati poraz te dogovoriti neku vrstu kompromisa s opozicijom kako bi se štrajk prekinuo. Epilog je bilo Allendeovo primanje generala u vladu (što je trebalo poslužiti kao garancija poštivanja legalnosti) i distanciranje od autonomnih radničkih organizacija nastalih u borbi za očuvanje i radikaliziranje Čileanskog puta u socijalizam.[16]

Spomenute narodne organizacije mogle su poslužiti kao jezgre pomoću kojih bi se provodila daljnja mobilizacija podređenih klasa, ali i kao centri moći koji bi slabili državnu infrastrukturu kojom UP nije vladao u potpunosti. Nije postojao način da se te organizacije legaliziraju te su one djelovale izvan zakona. Zbog toga ih UP nije mogao ni podupirati. Provodeći politiku približavanja predstavnicima srednje klase u parlamentu, demokršćanima, UP je morao ostavljati dojam umjerenosti te su takva radikalna revolucionarna organiziranja bila kontraproduktivna za postojeću političku liniju. Na taj je način Allende ponovno demonstrirao svoju privrženost političkoj strategiji poštivanja ustavnog poretka i zakona. Budući da uopće nije kontrolirao izborni proces, sada se odrekao i daljnjeg širenja revolucije koje je bilo moguće preko spomenutih radničkih organizacija nastalih odozdo u vrijeme štrajka. Budući da je širenje revolucije izvan pravnih okvira bilo procijenjeno kao politički neprihvatljivo, radnici su se vrlo brzo našli u situaciji u kojoj su morali braniti svoje autonomne organizacije od organa izvršne državne vlasti koji su štitili pravni poredak.

Allende je ostao vjeran svojoj strategiji pacifizma i sprečavanja eskalacije daljnjeg klasnog sukoba u društvu pozivajući na poštivanje zakona i ustava. Štrajk je pokazao svu dubinu polarizacije čileanskog društva na klasnoj osnovi, ali i ukazao na proširenje političkog oružja kojim se sada oporba počela služiti, a to je bio izvanparlamentarni pritisak. Allende se nastavio kretati unutar pravnih okvira te je odlučio pričekati parlamentarne izbore u ožujku 1973. Rezultati izbora nisu nikoga iznenadili. Allendeu je bila potrebna većina u Kongresu kako bi mogao normalno vladati i predlagati zakonska rješenja za probleme koji su nicali iz dana u dan, uzrokovani klasnim obračunom diljem čileanskog društva. Oporba se nadala da je uspjela u potpunosti uništiti politički kredibilitet UP-a te da će steći dvotrećinsku većinu u Kongresu koja joj je bila potrebna da izglasa nepovjerenje vladi. Izbori nisu pomogli nikome. UP je dobio 44% glasova, što je bilo nevjerojatno povećanje od gotovo 8% u odnosu na izbore od prije tri godine kojima su došli na vlast, no i nedovoljno da u bitnoj mjeri promjeni politički položaj UP-a.

Rezultati tih izbora, koji su pokazali povećanje podrške UP-u i nemogućnost oporbe da skupi dvotrećinsku većinu, nagnali su oporbu da suspendira svoje toliko proklamirane demokratske vrijednosti i principe, iste one za koje nikada nisu propustili istaknuti koliko ih marksisti na vlasti ugrožavaju. Upravo se ti veliki demokrati nakon izbora za Kongres u ožujku 1973. odlučuju na promjenu strategije te sada vojni državni udar postaje sasvim prihvatljivo rješenje.[17] Razaranje demokracije postao je prihvatljiv mehanizam za njeno spasenje od crvene prijetnje.

Pacifizmom do poraza

Nakon izbora stvari su se počele kretati prema kraju. Allende nije htio odstupiti od politike pacifizma i djelovanja unutar institucionalnog okvira države, bez obzira na to što ga je taj institucionalni okvir sputavao do te mjere da nije mogao provoditi nikakvu aktivnu politiku. Opozicija, koja više nije imala nikakvo legalno političko rješenje za prijevremeno uklanjanje Allendea s vlasti, sada se okrenula vojsci u kojoj je odnos snaga između konstitucionalista i pučista prevagnuo na stranu potonjih. I dok je nakon izbora Allende nastavio pregovarati s demokršćanima ne bi li osigurao njihovu podršku, oporba je radila na ohrabrivanju vojske na inicijativu.

Prvi, neuspio i loše organiziran pokušaj puča bio je u srpnju 1973. godine. Drugi, uspio i puno organiziraniji pokušaj dogodio se 11. rujna 1973. godine. Dan prije nego što će vojska pokušati “spasiti” zemlju i demokraciju od crvenih tako što će tu demokraciju ukinuti ubijajući njene političke nositelje, Allende je odlučio najaviti plebiscit o ustavnim promjenama. Bila je to zadnja karta na koju je igrao, ali bilo je prekasno[18]; odluka o državnom udaru donesena je puno prije. Predvođena generalom Augustom Pinochetom, vojska je preuzela vlast kako bi poništila svu dotadašnju političku ostavštinu vlasti UP-a.[19] Bio je to kraj za UP koji je bio u ozbiljnoj krizi funkcioniranja još i prije udara; bio je to kraj za Allendea koji je izvršio samoubojstvo iz političkog protesta; bio je to ujedno i kraj za politički projekt Čileanskog puta u socijalizam i njegovu ostavštinu; bio je to kraj za bilo kakav oblik demokracije u Čileu na poduži vremenski period; konačno, bio je to kraj za čileansku radničku klasu i njen pokušaj emancipacije.

Tragedija UP-a leži u okolnostima njegova dolaska na vlast. Allende je držao da legitimnost njegove vlasti proizlazi iz pobjede na zakonski uređenim izborima. Poštivanje pravnog sustava Čilea štitilo je UP-ovu vlast od mogućih protupravnih akcija poput državnog udara, čija je prijetnja postojala od same objave rezultata izbora iz 1970. Briljantnom političkom sposobnošću, koja je dijelom proizlazila iz dubinskog poznavanja političkog sustava Čilea stečenog dugogodišnjim sudjelovanjem u tom istom političkom sustavu, Allende i UP mogli su izvući politički maksimum iz pozicije u kojoj su se nalazili po dolasku na vlast. Ta pozicija nije bila obećavajuća s obzirom na to da kao izvršna vlast nisu imali parlamentarnu većinu, koja je bila od ključne važnosti ako se radikalne promjene htjelo provoditi unutar ustavnog okvira donesenog upravo radi sprečavanja radikalnih promjena odnosa moći unutar društva.

Briljantna politička inteligencija u kombinaciji s poznavanjem političkog sustava te potpuna fragmentacija oporbe omogućile su Allendeu da postigne zapanjujuće rezultate u prvoj godini mandata. Ti su rezultati doveli do konsolidacije oporbe pa onda i koordinirane akcije buržoazije u Kongresu i izvan njega – na ulicama, na radnim mjestima, u medijima. U tom trenutku politička strategija inzistiranja na poštivanju pravnog sustava i igranja po pravilima buržoazijske države, dok ista ta buržoazija ne poštuje ta pravila, postaje samoubilačka. U filmu Patricia Guzmána Salvador Allende (2004.) američki ambasador u Čileu Edward Korry konstatira u nevjerici kako je Allendeov pokušaj ostvarenja socijalizma mirnim putem zapravo značio da bi buržoazija trebala počiniti samoubojstvo sama od sebe. Mogućnost realiziranja takvog scenarija sedamdesetih godina u Čileu ili bilo gdje drugdje ambasador opisuje riječima: “Not likely.” I zaista, takav scenarij nije bio moguć. Čim je buržoazija osjetila da gubi tlo pod nogama, uslijedila je reakcija.

UP je odustao od prvotne zamisli mijenjanja ustava plebiscitom u proljeće 1971. (kad su dobili preko 50% na lokalnim izborima) zato što su taj projekt htjeli realizirati parlamentarnim putem. Pobjeda na lokalnim izborima bila je daleko od garancije da će plebiscit proći, ali se ipak radilo o sasvim sigurno najboljoj poziciji u kojoj se UP nalazio tijekom cijelog mandata. Odlučili su ne forsirati plebiscit kako ne bi zastrašili srednju klasu koju su smatrali potencijalnim saveznikom u formiranju većine u Kongresu. Toj su političkoj liniji ostali vjerni do samog kraja kad je postalo očito da je plan propao i da demokršćani ne misle ulaziti ni u kakve koalicije s UP-om. No tada je bilo prekasno za bilo kakve promjene u političkoj strategiji.[20]

Koalicija

Općenito govoreći o koaliciji UP-a, ona je funkcionirala s teškoćama.[21] Nije se odstupalo od političke strategije dogovorene prije izbora jer, naprosto, nije bilo kapaciteta za promjenu i dogovor nove strategije unutar koalicije. Sve se vrijeme držalo strategije legalizma, čak i u stanju klasnog rata koje je radikaliziralo i politički subjektiviziralo radničku klasu (odnosno podčinjene slojeve čileanskog društva koji su po prvi put postali politički subjekt), što je počela autonomno stvarati organizacije koje su mogle biti moguća zamjena službenim državnim organizacijama (koje nisu funkcionirale u štrajku) te na taj način do određene mjere rekonfigurirati odnose moći unutar buržoazijske države. I u takvom su stanju Allende i jedan dio UP-a ustrajali na svojem legalizmu i pozivali radnike da poštuju državne institucije i zakon te napuste te neinstitucionalne oblike organiziranja, pritom provodeći politiku približavanja prema demokršćanima. S druge su strane postojale skupine unutar koalicije (lijeve frakcije Socijalističke partije) koje su takvu politiku držale samoubilačkom te su se trudile ojačati radničke organizacije kako bi ojačale mobilizirane mase kao revolucionarni subjekt. Kontradiktornost tih politika bila je očita kao i sve žešća neslaganja unutar koalicije koja se na kraju svela na Allendea i njegove istomišljenike.

Širina mobilizacije masa bila je ogromna. Ona je došla kao odgovor radničke klase i svih podređenih društvenih skupina na organiziranje buržoazije i njene aktivnosti protiv vlade UP-a koja je uvelike poboljšala kvalitetu života tih društvenih skupina. Politika UP-a prepoznata je kao politika koja je išla na ruku podređenim skupinama društva te su se one mobilizirale kako bi obranile tu politiku i njene protagoniste. Gotovo je nevjerojatan podatak da usprkos svim napadima i sabotažama koje je UP trpio i na parlamentarnom, i na gospodarskom, i na sudskom, i na državno-administrativnom planu, oni na izborima za Kongres u ožujku 1973. bilježe povećanje glasova od gotovo 8% u odnosu na predsjedničke izbore 1970.

Tko ima vojsku

Allende i UP bili su prisiljeni poštivati pravni sustav Čilea. Gotovo kroz cijeli period na vlasti morali su se legitimirati kao ljudi koji poštuju pravnu državu jer su stalno bili izloženi optužbama za autokraciju, diktaturu i totalitarne pretenzije. Same za sebe te optužbe ne bi bile problem, no postale su problemom jer je vojska još i prije preuzimanja vlasti tražila svaki mogući način da prekine ovu, za nju neugodnu, epizodu. S obzirom na okolnosti državnog udara u organizaciji Augusta Pinocheta, da je Allende i imao većinu u Kongresu te na taj način mogao unutar zakonskog okvira donositi radikalnija rješenja za probleme čileanskog društva, to vjerojatno ne bi ništa značilo i državni bi se udar svejedno dogodio. Čak i da je kojim slučajem na plebiscitu prošao novi ustav, vjerojatno bi svejedno došlo do državnog udara. Tragedija hrabrih ljudi oko Allendea ležala je u njihovoj vjeri da njihovi oponenti uistinu drže do principa i vrijednosti demokracije i legalnosti kojima su ih napadali. Povijest je pokazala da se radilo samo o prikladnoj retorici te da buržoazija te vrijednosti može vrlo lako suspendirati kada se njena pozicija moći unutar društva dovede u pitanje.

Čileanski put u socijalizam bio je put koji se trebao kretati unutar ustavnog okvira Čilea. UP je u prvom dijelu mandata uspio iskoristiti postojeći pravni okvir te provesti podruštvljenje sredstava za proizvodnju do određene mjere. Ta politika, iako je bila iskorak u tom smjeru, nije nužno značila uspostavu socijalističkih odnosa. Za nastavak izgradnje institucija koje bi gurale društvo u smjeru ukidanja kapitalističkih odnosa i izgradnje socijalizma bila je potrebna većina u Kongresu. Tu većinu UP nikada nije imao. Zbog nemogućnosti da ovlada represivnim aparatom države, vojskom i policijom, UP je bio prisiljen kretati se unutar zakonskih okvira koji ne samo da su blokirali daljnji napredak Čileanskog puta u socijalizam nego su išli i za time da ponište neke od prethodnih postignuća tog programa. Na taj izazov buržoazije u parlamentu i izvan njega, koji je cijelo društvo pretvorio u zonu zahvaćenu klasnim ratom, narodne mase, koje su prepoznale šansu za svoju emancipaciju, reagirale su nevjerojatnom mobilizacijom koja nije prestajala do samog kraja Allendeove vlade. Vlade koja nikad nije mogla stati iza svog mobiliziranog naroda jer je bila ograničena buržujskim zakonima koji su taj narod držali izvan granica legalnosti. Pridržavanje ustavnog okvira trebalo je otkloniti mogućnost državnog udara. UP se mogao pomiriti s time da izgubi na izborima jer je vjerovao da bi neke tekovine Čileanskog puta u socijalizam preživjele u parlamentarnom sustavu Čilea. U slučaju državnog udara od strane vojske, znali su da takav scenarij nema šanse.

Vojna intervencija u obliku državnog udara bila je simptom neuspjeha dotadašnjeg političkog i društvenog poretka. Bilo je očito da je povratak na status quo nemoguć jer su se društveni odnosi iz kojih su proizlazili odnosi moći našli uvelike ugroženi revolucionarnim pritiskom masa koje su sada potpuno autonomno djelovale unutar ekonomskog i političkog spektra. Mogli bismo reći i da je državni udar u ovom slučaju, kao i diljem Trećeg svijeta, posljedica nepotpune revolucije koja nikad nije ovladala svojim represivnim aparatom.[22] Vrlo vjerojatno, u danim okolnostima, nije ni mogla.

Bilješke:

[1] Komunistička partija Čilea (PCC), Socijalistička partija, Radikalna partija, MAPU, Socijal-demokratska partija (PSD), API. Radilo se o koaliciji dviju velikih stranaka koje su okupljale radničku klasu sa strankama koje su predstavljale sitnu buržoaziju, a koje su prepoznale svoj interes u programu UP-a koji je direktno napadao strani i domaći krupni kapital. Vidi u Steenland, Kyle (1973.) Two Years of ‘Popular Unity’ in Chile: A Balance Sheet, New Left Review, I/78., str 7.
[2] Collier, Simon, William F. Sater (2004.) A History of Chile, 1808. – 2002., Cambridge University Press, New York., str. 327.
[3] Frei je dobio izbore 1964. na temelju programa Revolucija u slobodi koji je obećavao nacionalizaciju industrije bakra te preraspodjelu poljoprivrednog zemljišta od koje se vrlo brzo odustalo. Više o Freievu mandatu od 1964. do 1970. vidi u Wolpin, Miles D. (1969.) Some Problems of the Left in Chile, Socialist Register, Vol 6.
[4] Nakon velike neizvjesnosti hoće li to učiniti iako je to bila ustaljena praksa u slučajevima bez natpolovične pobjede. Vidi u Skidmore, Thomas E., Peter H. Smith (1984.) Modern Latin America, Oxford University Press, New York/Oxford, str. 135.
[5] Komunistička partija Čilea i Socijalistička partija dvije su stranke s dugom parlamentarnom tradicijom od samog njihova osnivanja.
[6] Hobsbawm, Eric J. (1971.) Chile: Year One, The New York Review of Books, New York, 23.9.1971.
[7] Allende, Salvador (1971.) First Speech to the Chilean Parliament After His Election. https://www.marxists.org/archive/allende/1970/september/20.htm#Socialisation_of_the_means_of_production
[8] Miliband, Ralph (1973.) The Coup in Chile, The Socialist Register, Vol 10., 467.–468.
[9] Steenland 1973., str. 9.
[10] Steenland 1973., str. 5.–6., 10.
[11] Opozicija okupljena prije svega oko demokršćana, nacionalističke stranke i fašističke grupe Domovina i sloboda nikad nije bila u potpunosti homogeni politički subjekt. Vidi Miliband 1973., 456. Razlike unutar opozicije postojale su na klasnoj osnovi, ali i u pitanju političkih strategija i metoda kojima su pokušavali realizirati svoje političke ciljeve. Točka koja je ujedinjavala cijelu opoziciju bilo je svrgavanje Allendeove vlade te je svaka od tih političkih grupa u ostvarenju tog cilja koristila svoje mehanizme . Rezultat tih nastojanja bio je kaos u Čileu. Fašisti su provodili ono što jedino i znaju – teror, demokršćani su organizirali parlamentarnu sabotažu Allendeove vlasti, a nacionalisti su huškali vojsku da riješi stvar.
[12] Rojas, Robinson (1975.) The Murder of Allende and the End of Chilean Way to Socialism, Fitzhenry&Whiteside Ltd., Toronto. http://www.rrojasdatabank.info/murder00.htm
[13] Petras, James, Morris Morley (1975.) United States and Chile: Imperialism and the Overthrow of the Allende Goverment. Monthly Review Press, London.
[14] Skidmore, Smith 1984., str. 137.
[15] Miliband 1973., str. 453.–454.
[16] Steenland 1973., str. 18.–19., Rojas 1975., str. 115.–121. Za listopadski štrajk iz 1972. vidi Smirnow 1979., 5. poglavlje. Za radničko organiziranje odozdo vidi Smirnow 1979., 6. poglavlje.
[17] Miliband 1973., str. 454.–455.
[18] Miliband 1973., str. 462.
[19] Nestalo je ili smaknuto 3.200 ljudi, najmanje 80.000 završilo je po raznim zatvorima, a 200.000 emigriralo je iz zemlje. Vidi u Klein, Naomi (2008.) Doktrina šoka, uspon kapitalizma katastrofe, VBZ, Zagreb.
[20] Smirnow, Gabriel (1979.) The Revolution Disarmed Chile 1970. – 1973., Monthly Review Press, London., str. 159.
[21] Hobsbawm 1971.
[22] Hobsbawm, Eric J. (1967.) Civilians Versus Military, u: Revolutionaries. Abacus, London, 2007., str. 255–256.