Dug i kazna: Kritička recenzija knjige “Dug: prvih 5000 godina” Davida Graebera

Iz Zareza #344 prenosimo prijevod teksta u kojem Ingo Stützle vrši kritiku knjige Davida Graebera Dug: prvih 5000 godina. “Prije nego što možemo početi razmišljati o revoluciji, prvo bismo se morali složiti oko toga što točno treba revolucionirati. Otpis duga je, doduše, ispravan zahtjev, ali samo uz ukidanje i društvenih odnosa koji neprekidno dovode do zaduženosti. Čini se kako je teško doći do sporazuma s Graeberom oko točnog sadržaja tih društvenih odnosa.”


Provođenje kriznih politika tijekom posljednjih nekoliko godina savršen je primjer kako se s jedne strane profiti privatiziraju dok se, s druge strane, gubici socijaliziraju. Duboka kriza kapitalizma za sobom je ostavila krizu državnog duga. Politička klasa odgovorila je fiskalnom konsolidacijom. Država jamči potraživanja financijskog kapitala i za njega ubire dobit. Nevidljivoj ruci tržišta pridružila se vidljiva pesnica države. Središnja bojišnica u idućih će nekoliko godina biti borba oko državnih financija.

Nema sumnje kako je to pogodovalo euforiji kojom je čak i buržujski tisak dočekao objavljivanje knjige Debt: The First 5,000 Years Davida Graebera. U Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitung-u, Frank Schirrmacher piše kako Graeber “otvara čitatelju oči pred onim što se trenutno događa”, kao i da je “Graeberov tekst pravo otkriće, budući da sâm poredak više nismo prisiljeni tretirati u okviru sistema površne ekonomske racionalnosti”. Der Spiegel nudi svoje mišljenje: “Njegova knjiga o prirodi i ekonomskim te moralnim temeljima duga već se smatra standardnim anti-kapitalističkim djelom novih društvenih pokreta proizišlih tijekom svjetske ekonomske krize”. Pod time se misli na Occupy prosvjede. Čak je i glavni ekonomist Deutsche Bank grupacije, u mjesečnom časopisu za ekonomsku politiku Wirtschaftsdienst (4/2012), pozitivno recenzirao Graeberovu knjigu s obzirom na pitanje budućnosti centralnog bankarstva. Od svibnja 2012., knjiga je dostupna i u njemačkome izdanju.

Obećanja postaju dugovi


Antropolog i anarhist, David Graeber je profesor na Goldsmiths Collegeu Sveučilišta u Londonu. Do 2007. godine predavao je etnologiju na prestižnom sveučilištu Yale. Njegov ugovor nije obnovljen iz političkih razloga – Graeber je politički aktivist. Od prosvjedâ protiv Svjetskog ekonomskog foruma u New Yorku 2002. godine postao je značajna figura. Njegova uloga u pokretu Occupy to potvrđuje: ne samo da je sudjelovao, već je i objavljivao knjige o pokretu.

Kao polazišnu točku Graeber postavlja pitanje: zašto se u kapitalizmu ljudsko shvaćanje moralnosti i pravde svodi na ekonomsku kvantitetu i jezik poslovne transakcije – dug? Upečatljivo je da na različitim jezicima riječ “dug” ima dvostruko, moralno-ekonomsko značenje. Kako su se moralne obveze i obećanja između ljudi pretvorila u ekonomski dug, i kakve to posljedice ima po društvo?

Za Graebera, dugovi predstavljaju obećanje – takoreći, moralnu obvezu – koja je postojala i prije kapitalizma, i neovisno o novcu. Novac pretvara uzajamno obećanje između ljudi u nešto bezlično i prenosivo – dug. Na taj su način ljudska suradnja, zajedništvo i mogućnost novih formi pregovaranja o danim obećanjima narušeni, a postojeći odnosi moći i dominacije zapečaćeni.

Novac na taj način omogućava da se “moralnost pretvori u pitanje bezlične aritmetike”, pomoću koje se obećanja mogu međusobno uspoređivati. Poravnanje računa otpisom duga, novim pregovaranjem ili putem odnosa nekomercijalne razmjene (darivanjem ili donacijama), kakvo je još prevladavalo u predkapitalističkim društvima, na taj način postaje nemoguće.

Graeber se tako koncentrira na klasično pitanje političke ekonomije, kojim i započinje knjigu: što je novac? U prvom dijelu, Graeber ispravno kritizira ekonomski teorijski mainstream. Udžbenici iz ekonomije uvijek započinju trampom, razmjenom proizvoda bez posredovanja novca. Ekonomisti kao polaznu točku obično uzimaju nehistorijske modele u kojima ljudi slijede svoje “prirodne sklonosti”, među kojima je i njihov poriv za trampom i razmjenom.

Novac – državni izum


Graeber se svemu ovome suprotstavlja povijesnim argumentom. Započinje pretpostavkom kako dug, a samim time i odnos između zajmodavca i dužnika, povijesno prethodi novcu. “Monetarnu povijest obično se prikazuje upravo suprotnim redoslijedom”, tj. nizom koji započinje razmjenom, nastavlja izumom novca i završava u razvijenom kreditnom sustavu. Graeber dodatno brusi svoj argument: novac nije tek stvar, već sredstvo da se stvari učine sumjerljivima. No, što se to ovdje zapravo mjeri i uspoređuje? Graeberov pojednostavljeni odgovor glasi: dug. Njemu su novac i zajam (to jest, obećanje o podmirenju duga) de facto ista stvar.

Graeber kroz različite povijesne faze rekonstruira genezu novca iz obećanjâ. Od vremena ranih urbanih civilizacija (Egipat, Mezopotamija, Kina) negdje oko 3000. do 800. godina p. n. e., preko Srednjeg vijeka (600.-1450. n.e.), sve do “doba velikih kapitalističkih carstava” od 1450. (do 1971.).

Graeber smatra kako je država odgovorna za nastanak novca, koji uvodi u svrhu plaćanja vojnika. Istovremeno, država na taj način uspostavlja i “valutu” kojom će prikupljati poreze te popularizira upotrebu novca. Usporedno s vojarnama i masovnom ratnom proizvodnjom nastaju i tržišta, što dovodi i do jačanja uloge koju na tim tržištima zadobiva novac. Državna sila, novac/dug i dominacija tržištâ po Graeberu su usko isprepleteni.

Graeberov prikaz ukazuje na poprilično nejasno razumijevanje kapitalizma i, u skladu s anarhističkom tradicijom, pridaje dominantnu ulogu državi. Istovremeno, ta je uloga podređena ekonomiji ugovornih obveza. Isto vrijedi i za ostala obilježja kapitalizma. Monetarni fenomeni postojali su puno prije tvornica i najamnog rada. Međutim, bilo bi uzaludno u Graeberovu djelu tražiti preciznije poimanje onoga što kapitalizam uistinu jest. Jedna od karakteristika koju navodi je beskonačan rast i proizvodnja “beskonačne ekspanzije opsega materijalnih dobara”. Državna promocija “interesne ekonomije” također je centralna; povijest kapitalizma je povijest “postepene transformacije moralnih mreža prodorom bezlične – i često osvetoljubive – moći države”. S obzirom na ovakvu podlogu, ne čudi da Graeber zaključuje kako će tržišta i novac postojati i nakon kapitalizma.

Nije teško uočiti da se Graeber u razumijevanju kapitalizma razilazi s Marxovim poimanjem istog. Međutim, ma tko da se bori protiv kapitalističkih odnosa, ipak bi trebao/la imati nekakav pojam o tome protiv čega se bori. U budućnosti, ovime se mora pozabaviti unutar radikalne ljevice. Upravo kod ove točke valja pristupiti kritici Graeberove knjige.

Odnosi bez klasa


U načelu, Graeber polazi od društveno-ekonomskog odnosa koji generira kamatu – odnosa između vjerovnika i dužnika; no klasni odnosi, odnos između najamnog rada i kapitala te oblik proizvodnje, nisu u središtu njegove pažnje. Stoga, brojni odnosi, karakteristični za kapitalizam, u Graeberovu prikazu postaju nejasni.

Različiti akteri uključeni su u kreditne odnose. Dužnici mogu biti države, najamni radnici ili poduzeća – iz različitih razloga. Država, budući da ne ubire dovoljno poreza ili zbog toga što provodi nacionalizaciju bankovnih gubitaka; najamni radnici, jer ne zarađuju dovoljno; poduzeća, kako bi stvorila što je moguće više profita. Iz perspektive duga, međutim, svi se oni čine jednakima; povod za ulaženje u dužnički odnos doima se nebitnim.

Ovakvo zamagljivanje društvenih odnosa očituje se i u upotrebi kategorijâ novca, duga i kapitala, koje su u Graeberovu poimanju međusobno nerazlučive. Prema Marxu, s druge strane, radi se o oblicima koji posreduju posve specifične odnose. Novac ispunjava obećanje o plaćanju, on je stoga i sâm “opći ekvivalent”. Novac prihvaćaju i koriste svi, neovisno radi li se o najamnim radnicima ili kapitalistima. Novac posreduje u robnoj razmjeni. Radna snaga također biva namirena u formi novca.

Kada bi novac, kao što Graeber smatra, bio istovjetan dugu, morali bismo postaviti sljedeće pitanje: na koji bi se “stvaran” čin monetarne naknade on mogao odnositi? Kapital je valorizirana vrijednost. Kada se novac koristi kao kapital, to uvijek pretpostavlja klasni odnos. Novac se upotrebljava s ciljem stvaranja profita. Istodobno, ovakav odnos pretpostavlja postojanje ljudi koji, oslobođeni sredstava za proizvodnju, kao i personalnih odnosa zavisnosti, nemaju ništa za prodati osim vlastite radne snage. Kada kapital preuzima formu imovinskog potraživanja poput dionice, obveznice, ili druge vrste vrijednosnog papira, Marx ga naziva “fiktivnim kapitalom”. Prema Graeberu, radi se opet tek o dugu. Kako ne pridaje pažnju ovakvim razlikovanjima, njemu su “sve mačke sive”.

Ukinuti sav dug


Ista stvar vrijedi i za njegova povijesna opažanja. Graeber ne prepoznaje što novac i dug znače u predkapitalističkim društvima, po čemu se međusobno razlikuju. Barata transhistorijskim fenomenima, bez postavljanja pitanjâ o njihovoj društveno-historijskoj formi. Pritom se radi o značajci koju dijeli s ekonomskim mainstreamom, kojeg inače kritizira. Graeber piše kako su sustavi kreditiranja i računovodstva stari koliko i sâma civilizacija. Priznaje kako nailazi na poteškoće pri razlikovanju između darivanja i duga; no, u takav se problem zapada isključivo kada se o ovim oblicima društvenih odnosa raspravlja neovisno o njihovim odgovarajućim dominantnim oblicima proizvodnje, kada se ne pojašnjava po čemu je točno kapitalizam karakterističan, što ga čini kapitalističkim te stoga i po čemu se razlikuje od drugih društvenih formacija.

Povijesno gledajući, društvena obveza nije istovjetna dugu, a čak ni dug nije isto što i dug. Ovu opservaciju se može pronaći u Marxovu djelu: “Posuđivanja i davanja zajmova bilo je i u prijašnjim situacijama, a lihvarenje je, dapače, i najstariji od pretpotopnih oblika kapitala. No posuđivanje i davanje zajmova ne predstavlja dug, isto kao što obavljanje rada ne predstavlja industrijski rad ili slobodni najamni rad” (Grundrisse, http://www.marxists.org/archive/marx/works/1857/grundrisse/ch10.htm). Što Marx pod time podrazumijeva? U predkapitalističkim odnosima, gdje se proizvodnja obavlja u svrhu zadovoljenja potreba, dug je sredstvo osiromašenja. Za razliku od toga, u kapitalizmu, dug je sredstvo povećanja novca – maksimizacije profita. Slično tome, industrijski rad (ili tvornice, u slučaju Graeberove knjige) ne može se tek tako poistovjetiti s kapitalističkom profitnom logikom.

Iako se često tvrdi da je povijesni pristup u stanju pokazati kako je nešto postojalo i prije kapitalizma te kako možemo učiti iz povijesti, razlike između kapitalističkih i predkapitalističkih društava često bivaju izbrisane (i to ne samo u Graeberovoj knjizi) ako u startu ne pojasnimo po čemu je kapitalizam specifičan, i to upotrijebimo kao polaznu točku poniranja u povijest – umjesto obrnuto[1].

Prema Graeberu, svaka revolucija započinje dugom kojeg društvo više ne može plaćati. “Otpišite dugove i ponovno razdijelite zemlju.” Ova rečenica, koju je izrekao povjesničar antike Moses Finley, jedini je revolucionarni program, koji se stoljećima iznova pojavljuje. A većini revolucija je prethodio (pretjerani) dug. Međutim, prije nego što možemo početi razmišljati o revoluciji, prvo bismo se morali složiti oko toga što točno treba revolucionirati. Otpis duga je, doduše, ispravan zahtjev, ali samo uz ukidanje i društvenih odnosa koji neprekidno dovode do zaduženosti. Čini se kako je teško doći do sporazuma s Graeberom oko točnog sadržaja tih društvenih odnosa.


S engleske verzije teksta objavljene 12. lipnja 2012. preveo: Martin Beroš

Izvorno objavljeno u časopisu analyse&kritik, 18. svibnja 2012. / Oprema teksta redakcijska.

Prijevod teksta je objavljen u Zarezu xiv/344, od 25. listopada 2012.

Bilješke

[1] Iz tog razloga, povijesna istraživanja pod Marxovim utjecajem osporavaju Graeberov prikaz tržišta, duga i novca. O nametanju tržišta kao imperativa, vidi Ellen Meiskins Wood The Origin of Capitalism. O novcu, vidi Jacques LeGoff Your Money or Your Life: Economy and Religion in the Middle Ages. O dugu, vidi Karl Polanyi Primitive, Archaic, and Modern Economies: Essays.

Pročitajte dodatak kritici na engleskom: Ingo Stützle: Addendum on Graeber’s Debt

Vezani članci

  • 28. lipnja 2022. Palmino ulje: mazivo imperija Iako se to na prvi pogled možda ne čini, palmino ulje igra iznimno važnu ulogu u kontekstu suvremenog globalnog kapitalizma. Činjenica da ga pronalazimo u gotovo 50% prehrambenih proizvoda u našim dućanima samo je vrh ledenog brijega. Od kozmetičkih proizvoda, sredstava za čišćenje, podmazivanje, raznih aditiva u brojnim industrijama, palmino ulje je zaslužno za nevjerojatno veliki broj predmeta s kojima svakodnevno dolazimo u dodir, kao i za brojne svakodnevne prakse. Njegova obimna proizvodnja samim tim zahtijeva velike površine zemlje, enormne količine rada, te emitiranje nezanemarive količine zagađenja. Od ekonomskih do ekoloških učinaka i njegove bitne povijesne uloge u rasističkim kolonijalnim praksama, palmino ulje zbilja zaslužuje titulu podmazivača kapitalističkog imperija.
  • 22. lipnja 2022. Kriptovalute su beskorisne za društvene potrebe "Kriza omogućava zatvaranje ili spajanje nekompetitivnih kompanija koje ne stoje dobro; prolaženje kroz niz bankrota; otpuštanje radnika kako ih ne biste morali plaćati; zaustavljanje investicija u nove tehnologije itd. Oni koji prežive krizu potom mogu iznova pokrenuti ekonomiju uz višu profitnu stopu i nastaviti s proizvodnjom. Kapitalizam tako funkcionira i napreduje – ne ide u korist običnih ljudi. U ovakvoj se, prilično teškoj situaciji, nalazimo trenutno."
  • 17. lipnja 2022. Je li životinjska agrikultura jednako loša kao izgaranje fosilnih goriva? Iako ne polazi uvijek iz antispecističke pozicije, svijest o neodrživosti i štetnim utjecajima stočarstva pomalo jača u aktivističkim krugovima, ali i popularnoj kulturi. "Ljudi pojedu samo 55% kalorija svjetskih usjeva, dok je 36% stočna hrana (9% otpada na biogoriva). Ova ionako užasavajuća statistika zapravo je obrnuta diljem globalnog sjevera, Rusije i Brazila, pa 62% žitarica koje se uzgajaju u EU konzumira stoka. Unatoč apsurdnom argumentu da su vegani jednako odgovorni za klimatski krah, 77% soje u svijetu uzgaja se za prehranu životinja (samo 7% je za ljudsku prehranu)."
  • 30. svibnja 2022. Proglas Kolektiva rijeke Combahee Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira.
  • 15. svibnja 2022. Upravljanje stresom je podvala Cinizam korporativnih modela upravljanja stresom mjerljiv je samo time koliko je stres nusproizvod kapitalističkog sistema akumulacije profita. Rješenja koja neće biti puko palijativna treba tražiti u domeni politike namjesto u individualistički postavljenom idealu brige o sebi.
  • 9. svibnja 2022. Deficiti „dioničarske demokracije“ Lajtmotiv tačerizma, dioničarska demokracija, na tragu neoklasične maksime glasovanja novčanikom, daleko je od toga da bi bila dostojna da je nazivamo ekonomskom demokracijom, već se ispostavlja kao mehanizam reprodukcije nejednakosti, s detrimentalnim posljedicama po sustav mirovinskog osiguranja koji je postao isprepleten s financijskim sektorom, kao još jedan segment života koji je potpao pod štetni utjecaj financijalizacije.
  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 19. travnja 2022. „Crveni“ New Deal u Kini? Politike kineske države s obzirom na regulaciju nekih novih fleksibilnih oblika radnih praksi i aranžmana te slobodnotržišnih ambicija korporativnih giganata daju naslutiti pozitivne pomake u kineskom političko-ekonomskom krajoliku. Međutim, motivacija u njihovoj pozadini nije progresivna već izvire iz potrebe stabilizacije bujajućeg kineskog kapitalizma.
  • 8. travnja 2022. Protiv novog Hladnog rata Zabrinjavajuće intenziviranje kinesko-američkih odnosa u analizama dijela ljevice dovelo je do usporedbe s hladnoratovskom situacijom prošloga stoljeća. Iako umnogome neodgovarajuća, ova analogija ima smisla kada su u pitanju tropi i ideje koje su bile karakteristične za navedeni period. Od kempizma do idealizacije autoritarne Kine, dio ljevice nije u stanju kritički preispitati i situirati ovaj geopolitički sukob, a to je vidljivo i na primjeru nekih poznatijih figura poput Davida Harveyja i Naomi Klein. Razlog tome leži u nedostatku izvora, zastupljenosti i popularnosti gledišta kineske dijaspore, te slabom fokusu na postojeće alternativne izvore koji ukazuju na drugačije perspektive.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve