Panagiotis Sotiris

Grčka: društveni sukobi, kriza i izazovi za lijevu strategiju, 19.10.2013.

Pogledajte snimku predavanja Panagiotisa Sotirisa, profesora sociologije, socijalne i političke filozofije na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta u Aegenu, održanog u sklopu konferencije CRS-a “Dileme ljevice: poteškoće, strategije, perspektive”. Sotiris opisuje razvoj situacije u Grčkoj do trenutka kada postoji mogućnost da ljevica preuzme vladanje državom, naglašavajući kako to mora biti dio šire strategije društvene transformacije koja uključuje izlazak iz eurozone i EU-a, nacionalizaciju banaka i ključnih poduzeća, kombinaciju državne moći i novih oblika samoorganiziranja, solidarnost i borbu odozdo te mogućnost eksperimentiranja s novim oblicima samoupravljanja i radničke kontrole.

Grčka: Društveni sukobi, kriza i izazovi za lijevu strategiju

Više od tri godine Grčka je poligon za veliki eksperiment neoliberalnog društvenog inžinjeringa. Grčka dužnička kriza, i sama kumulativni rezultat krize grčkog razvojnog modela, krize globalnog kapitalizma i krize eurozone, dovela je do postavljanja uvjeta ograničenog suvereniteta od strane takozvane Trojke (EU – MMF – ECB) i provedbe izuzetno oštrih mjera štednje koje su prouzrokovale daljnju recesiju, siromaštvo i rekordnu nezaposlenost. To je, nadalje, rezultiralo ne samo društvenom krizom bez presedana, nego i dubokom političkom krizom, te napuknućima u tradicionalnim odnosima političke reprezentacije. Ključni je aspekt toga procesa bio niz političkih i društvenih prosvjeda gotovo pobunjeničkog karaktera. Sve je to vodilo ka mogućnosti da ljevica preuzme vladanje državom. Suočavajući se s tim izazovima, Syriza, glavna snaga grčke ljevice, odlučila se za strategiju preuzimanja vlasti ne bi li na taj način ishodila nove sporazume s vjerovnicima ostajući pritom u okviru eurozone. Nasuprot takvom obliku lijevoga pragmatizma, nastojat ću pokazati kako moguća lijeva vlada mora biti dio šire strategije društvene transformacije. Takva strategija mora biti utemeljena u radikalnom programu koji uključuje izlazak iz eurozone i EU-a, nacionalizaciju banaka i ključnih poduzeća, kombinaciju državne moći i novih oblika samoorganiziranja, solidarnost i borbu odozdo i mogućnost eksperimentiranja s novim oblicima samoupravljanja i radničke kontrole. Na taj način ljevica može izbiti na čelo novog historijskog bloka sastavljenog od snaga rada i drugih podređenih klasa i uspješno odgovoriti, ne samo na neoliberalni autoritarizam nametnut od Trojke i prihvaćen od grčkog kapitala, nego i na izazov neofašizma.

Panagoitis Sotiris predaje sociologiju, socijalnu i politički filozofiju na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta u Aegenu. Njegovi interesi uključuju radikalnu društvenu teoriju, marksističku i suvremenu filozofiju te teoriju imperijalizma. Redovito piše o grčkim društvenim i političkim događajima, osobito od početka krize i uvođenja mjera štednje. Aktivan je u sveučilišnom sindikatu i član je koordinacijskog odbora Antarsyje, fronte grčke antikapitalističke ljevice. (Izvor)

Produkcija: Kolektiv za medijsku edukaciju (KOME)
20. srpnja 2014.
Tagovi:
, , , , , , , , , ,

Vezani članci

  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
Arhiva članaka