Zašto bi talijanska stagnacija mogla biti budućnost cijele eurozone

Ekonomist Riccardo Bellofiore analizira talijansku gospodarsku situaciju u kontekstu kontinentalne krize eurozone unutar anemične globalne ekonomije, te nudi prijedloge za oporavak. Donosimo prijevod teksta objavljenog 30. kolovoza 2014. u Guardianu.


Italija je ovoga ljeta zapala u trostruku recesiju. Nakon kolapsa iz 2008./2009., ekonomija je stagnirala, da bi se tijekom 2011. godine vratila u recesiju, nikada se potpuno oporavivši. Filozofija tadašnjeg ministra gospodarstva Giulia Tremontija bila je „strpljen – spašen!“, sve dok spekulacija nije dokrajčila Berlusconijevu vladu. Premijeri Mario Monti i Enrico Letta držali su se samoporažavajućeg briselskog diktata o fiskalnoj strogosti, no omjer javnog duga u odnosu na BDP čak je i uz umjerene deficite naglo porastao.
Uz istovremeno jačanje pritiska autoritarnih parlamentarnih i izbornih reformi, obećava se da će u budućnosti niži porezi i liberalizacije kompenzirati rezove u javnom sektoru i privući strane investitore

Situacija je ostala pod kontrolom jedino zahvaljujući nultoj stopi kamata i retorici predsjednika Europske centralne banke, Maria Draghija. Potom se pojavio Matteo Renzi, i talijanska se gospodarska politika svela na puko naklapanje. Uz istovremeno jačanje pritiska autoritarnih parlamentarnih i izbornih reformi, obećava se da će u budućnosti niži porezi i liberalizacije kompenzirati rezove u javnom sektoru i privući strane investitore. Mjesečna porezna olakšica od 80 eura niže plaćenim radnicima nije dovela do povećanja osobne potrošnje kućanstava, već je potrošena na tarife i lokalne poreze.

Ipak, u proteklih nekoliko tjedana, perspektiva se promijenila. Statistika drugog tromjesečja 2014. godine pokazuje nultu stopu rasta u Francuskoj i negativni rast koji doživljava Njemačka. Grčka, Španjolska i Portugal zabilježile su nešto pozitivnije brojke jedino zato što su se u to vrijeme oporavljale od teških mjera štednje. Izgleda kako eurozona ne može drukčije nego da je samostalno pogone tri najveća gospodarstva. Radi se o kontinentalnoj krizi unutar anemične globalne ekonomije. Međutim, trebali bismo se prisjetiti stare gramšijanske istine o Italiji: „nerazvijenost“ njezina kapitalizma je paradigmatična. Europa bi trebala tražiti izlaz iz krize u istim politikama kakve su potrebne Italiji. Bez njih, talijanska stagnacija ujedno predstavlja budućnost cijelog kontinenta.

Mnogi danas smatraju kako su mjere štednje otišle predaleko: nužna je elastičnost monetarne ili fiskalne politike. Prijedlozi sežu od kvantitativnog otpuštanja[*] (s nadom u snižavanje vrijednosti eura), i/ili financiranja od strane ECB-a u svrhu kreditiranja, i/ili uklanjanja ograničenja nametnutih javnim financijama. Prepoznaje to čak i Draghijev govor na konferenciji američkih Federalnih Rezervi u Jackson Hole, Wyomingu. Ovakvi prijedlozi često idu ukorak sa zagovorom strukturnih reformi na strani ponude, poput fleksibilizacije radne snage i liberalizacije. Drugi tvrde kako glavni problem leži u trgovinskim disbalansima. Viša razina njemačke unutarnje potražnje, ostvarena kroz fiskalne stimuluse i/ili više plaće, pružila bi uzlet zemljama GIIPS-a (Grčka, Italija, Irska, Portugal i Španjolska). Prijedlog napuštanja jedinstvene valute, u svrhu obnavljanja ekonomske suverenosti države, smatra se radikalnim pogledom na situaciju.
Bez kontracikličkih politika, trgovinski disbalansi stvaraju regionalne disparitete i društvene neravnoteže, te dovode do razornih fragmentacija

Mogli bismo reći kako ima nečeg razboritog u svim ovim prijedlozima. Mjere štednje guše Europu. Kada bi ECB pokupovao imovinu, bilanca država i poduzeća mogla bi se poboljšati. Veća likvidnost mogla bi rezultirati potrošnjom, kao i preokrenuti oskudicu kredita (tzv. credit crunch) koja pritišće mala i srednja poduzeća. Bez kontracikličkih politika, trgovinski disbalansi stvaraju regionalne disparitete i društvene neravnoteže, te dovode do razornih fragmentacija. Međutim, perspektive takvih politika tek su puste želje, jer je država u sklopu njih podređena privatnom sektoru, dok se promjene u europskom krajoliku ignoriraju.

No, monetarna reforma sama po sebi ne može pokrenuti gospodarstvo. ECB bi trebao ciljati pojedinačne državne deficite, osiguravajući tako „veliki poticaj“ koji privatna ulaganja nisu u stanju pružiti najvećim gospodarstvima. Tek bi se u takvoj atmosferi moglo očekivati preokretanje bilančne recesije i slabljenje stiska osobne potražnje. Ukoliko unutarnja potražnja i proizvodnja prerastu produktivnost, posljedični porast zaposlenosti mogao bi pružiti temelj za potrošnju temeljenu na prihodima, umjesto na zaduživanju.

U proteklih je 15-20 godina gospodarstvo Europe bilo podvrgnuto dubokoj financijskoj i industrijskoj transformaciji. Promotrimo financijsku stranu. Zemlje eurozone dijele isti sustav plaćanja. Unutarnji disbalansi sami po sebi ne predstavljaju ništa neobično: bankarski ih sustav apsorbira te ne stvaraju probleme jedinstvenoj valuti. Bilance na računima banaka i posrednika u većoj su mjeri integrirane, a javnim dugom se upravlja na tržištu dionica. Iz industrijske perspektive, Njemačka je proširila svoju industrijsku i trgovinsku mrežu u cilju preusmjeravanja porasta potražnje prema lancu vrijednosti na transnacionalnim tržištima smještenima u Istočnoj i Centralnoj Europi.
Europskom gospodarstvu u cjelini potrebne su ekspanzivne politike, zajedno s kreditnim, industrijskim i regionalnim politikama. Ništa od navedenoga nije na horizontu

Revalvacija potražnje ili povećanja nadnica više ne jamče dostatan izvoz u periferiju, kojoj će možda još uvijek biti potrebni cjenovno-neelastični proizvodi iz centra. Tečaj je tupo oružje. S financijske strane, zemljama koje bi napustile euro potrebna je jača valuta. Devalvacija ugrožava bankarski sustav i upravljanje javnim dugom, te bi se na trgovinskoj bilanci mogla pokazati ne toliko čarobnom kao što se očekivalo.

Europskom gospodarstvu u cjelini potrebne su ekspanzivne politike, zajedno s kreditnim, industrijskim i regionalnim politikama. Ništa od navedenoga nije na horizontu. Do promjena mora doći u kontinuitetu s prevladavajućim konsenzusom, kao što je to ovaj tjedan jako dobro pokazao predsjednik François Hollande, otpuštanjem francuskog ministra gospodarstva.

Draghijevoj nakani da izgradi Europu kroz svojevrsnu „revoluciju odozgo“ potrebna je tekuća kriza kako bi oslabila unutarnji otpor unutar kapitalističke klase. Alternativna socijalna i demokratska Europa „odozdo“ susreće se s problemom odsutnosti subjekta koji bi se za nju borio. Premda ovo nisu dobre vijesti, euro bi tada mogao i doživjeti svoj kraj: ne uz prasak, već uz jecaj. No, kako izreka kaže, „nije gotovo dok nije gotovo“.


S engleskog originala objavljenog na Guardianu 30. kolovoza 2014. preveli Karolina Hrga i Martin Beroš

[*] Konkretnije, plasiranjem više eura u banke. ECB bi kupio obveznice banaka i platio ih eurima što bi, uz veću svotu eura nego dolara u bankama, trebalo dovesti do padanja vrijednosti eura u odnosu na dolar. (op. prev.)


Riccardo Bellofiore je profesor monetarne ekonomije i povijesti ekonomske misli na Sveučilištu Bergamo.(Izvor)



Adaptirana fotografija preuzeta s Guardiana

Vezani članci

  • 2. listopada 2021. Antikapitalistički seminar Prijavite se na Antikapitalistički seminar koji u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Slobodni Filozofski i Subversive festival – jednotjedni program političke edukacije u kojem ćemo pokušati mapirati i kritički sagledati analitičke okvire različitih oblika političkog angažmana i njihove slijepe pjege, odnosno razmotriti na koji način različite teorijsko-političke paradigme pristupaju društvenoj stvarnosti.
  • 30. rujna 2021. Skidanje slojeva "Iako termin „istraga“ možda evocira prizor detektiva, istraživačka estetika kao praksa pokazuje bliže afinitete prema kritičkoj teoriji nego prema policiji. Navođenjem pokušaja „skidanja slojeva“ realnosti kako bi se razotkrila istina, istraživačka estetika razlikuje se od formalnih pravnih procesa koji pri ustanovljavanju odgovornosti prihvaćaju tek najužu koncepciju kauzalnosti."
  • 29. rujna 2021. Nadilaženje jedinstvene porezne stope "Osim ako ih se implementira s brojnim iznimkama, poreze s fiksnom stopom u pravilu se smatra regresivnima jer najteže pogađaju najsiromašnije. Bogati možda plaćaju isti postotak, no njihovi su prihodi dovoljno visoki da to, za razliku od siromašnijih građana, ne primjećuju."
  • 28. rujna 2021. Iz duge povijesti knjigocida "U razdoblju Republike Hrvatske ideološki motiv u pozadini uništavanja i otpisivanja knjiga uvelike je bio replika praksi iz NDH. Prema nekim podacima, početkom devedesetih uništeno je 14 posto hrvatskog književnog fonda. Na meti su bili marksistički naslovi, radovi srpskih autora, ali i potpuno apolitična literatura, ako je bila pisana ćirilicom i/ili ekavicom."
  • 26. rujna 2021. Kako je Premier liga pomogla super-bogatašima da zavladaju nogometom "Jasno je da je zaustavljanje Superlige omelo daljnju komercijalizaciju nogometa. Međutim, ono što se često zaboravlja jest da je gotovo identičan proces uspio pri formiranju Premier lige 1992. godine."
  • 18. rujna 2021. Afganistanskim ženama nije potreban bijeli feminizam Femonacionalistički odnosno femoimperijalistički impulsi bijelog feminizma, isključujuće grane feminizma koja promatra ženska prava isključivo kroz bijelu zapadnu optiku, neizbježna su nijansa licemjerja koje se provlači medijskim komentarima o povratku Talibana na vlast u Afganistanu, jednako kao što su bili jedan od ključnih generatora legitimacijskih narativa netom okončane vojne okupacije SAD-a i njezinih saveznica. Ovakav pristup problemu ultrakonzervativnog patrijarhalnog odnosa Talibana prema ženama u afganistanskom društvu zatvara oči ne samo pred seksizmom i mizoginim tendencijama u zapadnim zemljama, nego i pred širim geopolitičkim kontekstom koji je bio formativan za stanje u kojem se zemlje zapadne Azije nalaze danas.
  • 10. rujna 2021. Onkraj nuklearne obitelji "Brak je konzervativna institucija, način da se klasa reproducira. On je osnova za male jedinice – obitelj, crkvu, zajednicu – za koje je Edmund Burke smatrao da su nužne za etičko društvo. Prema konzervativcima, brak liječi siromaštvo, traume iz djetinjstva i nasilje izazvano vatrenim oružjem. Međutim, osobito čeznu za tzv. tradicionalnim obiteljima, gdje je otac hranitelj, a majka domaćica. Naš porezni zakon odražava ovu težnju. Napisan je kako bi išao u prilog bogatim bračnim parovima, od kojih su većina bijeli, kao što je Dorothy Brown nedavno primijetila u knjizi The Whiteness of Wealth"
  • 5. rujna 2021. Uloga mjera štednje u nezapamćenim šumskim požarima u Grčkoj "Premještanje fokusa s lokalne situacije prema globalnim snagama primorava nas da uvidimo kako nema ničeg "uređenog" u današnjem globalnom neoliberalnom poretku. Prije negoli se krenemo boriti za opstanak naših zajednica, trebali bismo razmotriti jesu li borba za redistribuciju bogatstva i golemi pomak u prioritetima naših država zapravo nužan uvjet za to da imamo ikakvu šansu. Trebali bismo također razmotriti što nam slijedi: sve izraženije nejednakosti, borbe oko preostalih resursa, društvena i geopolitička nestabilnost."
  • 1. rujna 2021. Krik i plan "Na zemlji ukradenoj od Autohtonih naroda, dok nas nužnost i briga primoravaju da se približimo jedni drugima iz klaustrofobične topline naših podijeljenih traumatiziranih javnosti, vjerojatno je najhitniji revolucionarni prioritet izgradnja solidarnosti između zajednica koje su međusobno zavadili kapitalizam, bjelačka supremacija i naseljenički kolonijalizam. Da razjasnimo tko smo jedni drugima i što nam je zajedničko, a koje su naše različitosti, i može li se i kako to prevladati. Zadaća izgradnje povjerenja među zajednicama, naravno, nije oprečna revolucionarnom organiziranju ili nespojiva s njim; povjerenje se stvara kroz zajedničku borbu. Međutim, da bismo izvršili tu zadaću možda će biti nužno da prihvatimo najširu moguću viziju toga kako „revolucionarno organiziranje” može izgledati."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve