Književnost je liberalizam

„Nobelova nagrada želi razdvojiti književnost i politiku, što ne samo da navodi na pogrešan trag, nego je i nemoguće.“ Donosimo vam tekst Sarah Brouillette, izvanredne profesorice engleskog jezika na Sveučilištu Carleton, izvorno objavljen 15.10.2014. na Jacobinu, u prijevodu našeg suradnika Ivana Velisavljevića.


Prošloga tjedna, Patrick Modiano dobio je Nobelovu nagradu za književnost i odmah izazvao očekivane reakcije. „Tko je, dovraga, Patrick Modiano?“ gnjevno se pitao Daily Beast. Emma Brockes iz Guardiana smatrala je da su nekoliko Modianovih kolega – posebice Philip Roth – nagradu više zaslužili.

Međutim, Nobelov odbor ne otkriva samo djela koja su najbolji primjeri onoga književnoga kao očite pretpostavljene kategorije. Riječ je o najprestižnijoj instituciji angažiranoj u konstruiranju nečega na čemu se temelji književno, a potom uposlenoj da univerzalizira tu konstrukciju kao neupitni standard kojemu bi svi pisci trebali težiti.

Taj standard je donekle varirao otkako je nagrada osnovana 1901. godine. Međutim, od Drugog svjetskog rata stopio se u model liberalnog, humanističkog, idealističkog univerzalizma, koji teži naglasiti moralnu dvojakost, borbu pojedinca sa savješću, i otvoreno apolitične komentare svjetskih događaja.

Ne može se reći da su odabiri, i načini na koji se obrazlažu, nevažni izvan književnog polja. Nobelova nagrada za književnost mehanizam je za markiranje „ozbiljnog“ i „kulturnog“. Njena doxa sadrži pretpostavku neideološke vjere u razdvojenost intelektualca od društvenog i političkog, i sugerira da samo oni koji prihvaćaju ovu konačnu odvojenost imaju biti smatrani ozbiljnim misliocima.

Najjasnije to možemo vidjeti pregledom osnovnih izraza koje odbor koristi kako bi posvetio izabrane autore. Primijećena je „potraga za melankoličnom dušom rodnoga grada“ kod Orhana Pamuka, hvaljen je prikaz „iznenadnog uključenja autsajdera“ kod JM Coetzeeja, istaknuto stvaranje „arapske pripovjedačke umjetnosti koja ima vrijednost za cijelo čovječanstvo“ kod Naguiba Mahfouza. Ovi izrazi u temelju su liberalnog poimanja književnog kao izraza autorove jedinstvene moći da svijet sagleda jasno i istinito. Kao da ne postoji strukturalno polje moći ili odnosa unutar kojih je samo djelo smješteno.

Književno djelo transcendentira te odnose, prezrivo ih promatra s visine i osuđuje tričave lokalne svađe sukobljenih strana. Djelo ne prikazuje, obuhvaća ili prelama društvene i političke odnose. Ono je uvijek onkraj njih i odatle ih komentira. Tako je i Modiano hvaljen jer je, unatoč smještenosti većine njegovih djela u jedan europski grad, „prikazao nepojmljive ljudske sudbine.“ Mario Vargas Llosa nagrađen je za „snažne prizore otpora, pobune i poraza pojedinca“. Doris Lessing je „podvrgla ispitivanju podijeljenu civilizaciju“, a Harold Pinter „provalio iza zatvorenih vrata ugnjetavanja.“

Podrazumijeva se da je umjetnost sposobna komentirati svjetske događaje jedino ukoliko se može odvojiti od njih. Kada izabere pisca, Nobelov odbor ne razmatra njegov ili njen rad kao izraz proturječnih društvenih i povijesnih procesa. Ne predstavlja ga kao filtriranje ili isticanje određenih društvenih kodova. Umjesto toga, odbor jasno podržava idelističku sliku o piscu kao usamljenom izvoru i pokretaču kreativnih inovacija, izražajnom biću čija autentična izvornost rezultira jedinstvenim umjetničkim djelom.

No tko, zapravo, bira? Odbor za dodjelu nagrade sastavljen je uglavnom od bijelih muškaraca odgojenih u europskoj estetičkoj tradiciji i uvjerenih u nepristranu, refleksivnu moralnu svrhu književnosti. Oni su naklonjeni djelima koja istražuju duševni život pojedinca na složene i ambivalentne načine. Oni izbjegavaju naglasiti značajke djela koje mogu biti protumačene kao eksplicitno političke, što znači: jasno privržene istini određenog svjetonazora, određenog pogleda na uočljive probleme koji se mogu rješiti ljudskim djelovanjem.

Od najranijih dana, odbor za dodjelu nagrade bio je angažiran u promociji pisaca definiranih neutralnošću prema svjetskim zbivanjima (1901. nagradu je dobio Sully Prudhomme za svoj „uzvišeni idealizam“), i taj se način isticanja pisaca nastavio u različitim oblicima. U ovom trenutku to najčešće znači pohvalu autorima za čije se djelo može reći da prevazilazi lokalne okolnosti i komentira ljudsko stanje u širem smislu.

Kako bi rekla Pascale Casanove, dobiti Nobelovu nagradu znači uzdići se do prostora svjetske književnosti, prostora autonomije odvojenog od oblika determiniranosti koji uništavaju umjetnost. To znači ostaviti za sobom sve te nerazvijene književne svjetove koji su previše zainteresirani za političku borbu, ili su pod njenim prevelikim utjecajem.

Nagrađena književna djela koja pokazuju zanimanje za takvu borbu – sjetimo se kako JM Coetzee postupa s aparthejdom u Južnoj Africi – izražavaju ga na sasvim poseban način. U pitanju je djelo koje iritiraju „klišeji poslijeratne retorike trećesvjetskih konflikta“, kako je to nazvao Timothy Brennan. Ono je sklonije preispitivati ili parodirati svaku vrstu otvorenog radikalizma. Ono je protiv nasilnog otpora.

Ako je djelo o „problemima“, ti su problemi predstavljeni kao da se mogu pojaviti bilo gdje. Odnos pisca prema njima uokviren je kontemplacijom, umjesto angažiranošću. Kakvoća kontemplacije često je zajamčena pripovjedačevim, ili junakovim, ili autorovim osjećajem da živi u stalnom progonstvu, rastrojenosti, otuđenju, i da jedinu zajednicu može pronaći kada stvara umjetnost.

Modiano je rođen u Francuskoj nakon Drugog svjetskog rata, i kaže da su na njegovo djelo utjecala bolna sjećanja na Holokaust i njemačku okupaciju. Teme koje se ponavljaju su tiranija, sjećanje i patnja. Poput Modiana, i drugi laureati – poput Seamusa Heaneya, Alice Munro, Guntera Grassa, Toni Morrison, Gabriela Garcie Marqueza i Dereka Walcotta – književni su u onom smislu koji je prepoznatljiv kozmopolitskoj publici naviknutoj na određenu vrstu trezvenog, složenog, ambivalentnog, „zrelog“ literarnog izričaja.

Dakako, ova vjera u temeljitu razdvojenost umjetnosti od ideologije nesumnjivo je ideološka, i pojavljuje se unutar određenih povijesnih okolnosti. Transcedentna, neideološka sfera, ispunjena naporima ka prevazilaženju granica i stupanju u neideološku univerzalnost, izvrsno služi transnacionalnom kapitalu i njegovim pijunima. Takav liberalni književni objekt odista ne može biti pogodniji za kontrolu: samorefleksivan je, fokusiran na sebe, kompliciran, ambivalentan i pluralistički. Umjesto da se bori, on se premišlja. Ne opire se ničemu, osim onome što se može konstruirati kao dogmatska oporba.

I, kao što to biva, ironična procjena dogmatske oporbe postala je bitna odlika akademske i popularne recepcije kulture književnih nagrada. Ona je dio onoga što James English opisuje u proslavljenoj knjizi Ekonomija prestiža iz 2005. godine. On tvrdi da odbacivanje kulturnih priznanja uopće ne prijeti njihovoj središnjosti kod kritičara i na tržištu. Zaista, preispitivati validnost nagrada, ili odbijanje da se neka od njih prihvati, naprosto znači doprinijeti stvaranju dodatnog zanimanja za sustav nagrada i osigurati mu daljnju relevantnost. Kada je 1974. nakladnik poslao komičara da u ime Thomasa Pynchona primi Nacionalnu književnu nagradu za Dugu gravitacije, književna inteligencija imala je tjedne i tjedne materijala.

Isto vrijedi za druge geste kritike pretvaranja književnosti u robu. Kontroverza se dobro prodaje; naša zabrinutost što se kontroverza prodaje također se dobro prodaje; tomu nema kraja. Kada pisci odbiju ili dovedu u pitanje neku nagradu, oni ne idu izvan sustava. Umjesto toga, oni naprosto utvrđuju svoju vrijednost, jer znamo da je veliki broj kritičara i čitatelja također zabrinut zbog načina dodjele nagrada i nametanja kriterija kojima se postaje nagrađeni pisac. Jedino moguće stajalište jest da se suučeništvo u čitavoj stvari ironično potvrdi.

Ovo je presudna značajka našega književnoga svijeta, kao i, šire gledano, liberalnoga senzibiliteta u trenutnom obliku: velika vrijednost pripisuje se znacima da je netko svjestan kako se upleo u stvari koje se mogu smatrati problematičnima. No, ironično priznavanje suučesništva, kao i rezignirana iznemoglost pred licem industrije nagrada koja ima sklonost da više cvjeta što se više kritizira, dio su književnog polja – i upravo bi to trebalo biti predmetom našeg istraživanja. Nećemo daleko stići u razumijevanju književnog polja ako tumačimo književne nagrade samo kao prigodne trenutke za ispoljavanje afekata – afirmacije, razdvajanja, rezignacije, zamišljenosti, itd.

Nobelova nagrada za književnost igra presudnu ulogu u širenju i univerzaliziranju liberalnih normi originalnosti, autonomije, i očuđene, ambivalentne kontemplacije. Ona ustoličuje Europu kao centralno mjesto kulturne posvećenosti, i pretvara u vrlinu praktičnu nemoć intelektualca pred ogromnim nepravdama. To su osnovne značajke nagrade. One pokazuju dubinu povezanosti liberalnog idealizma i mainstream književne kulture.

U idealističkom načinu mišljenja, kakvo podržava Nobelov odbor, književnost proizilazi iz humanističkog liberalizma, u kojem genijalni pisac koji posjeduje jedinstvene vizionarske sposobnosti, izvana istražuje svijet, određuje njegove stvarnosti, i predstavlja ih kao umjetnost za našu kontemplaciju.

Drukčiji pristup, koji nam omogućuje da razumijemo i stajalište Nobela, jest materijalistički pristup – njime se umjetnost promatra kao suštinski oblikovana okolnostima u kojima se pojavljuje. Čak i književnost koja sebe smatra apolitičnom, upletena je u mrežu sukoba i izrešetana proturječjima. Stajalište dalekog promatrača nije prirodni cilj književnosti: riječ je o posebnom stavu koji se promiče iz određenih razloga.

Potpuno je nebitno zaslužuje li Modiano slavu Nobelove nagrade ili ne. Od pojedinačnih dobitnika mnogo veće posljedice ima pogrešna želja odbora da otpiše politiku iz književnosti.

S engleskoga preveo Ivan Velisavljević



Sarah Brouillette je izvanredna profesorica engleskog jezika na Sveučilištu Carleton, gdje predaje suvremenu britansku, irsku i postkolonijalnu književnost.

Adaptirana fotografija preuzeta s Wikipedia.org

Vezani članci

  • 26. rujna 2022. Djelomično automatizirani platformski kapitalizam Dok se tehnologija prikazuje kao lijek za sve društvene probleme, dobiva se još više (algoritamskog) nadziranja, slabo plaćenih mikro poslova i nevidljivih oblika rada. Umjetna inteligencija i platformizacija rada nisu omogućile punu automatizaciju, već su stvorile nove oblike jeftine i fleksibilne radne snage nejasnog pravnog statusa. Na koncu, one oblikuju i skučenu viziju politike kao digitalne tehnokracije. Umjesto nekadašnjeg tehnološkog optimizma, suvremeni žanr tehnobudućnosti ušančen je u društveni konzervativizam, ne odmičući od uvijek jedne te iste vizije budućnosti i odnosa moći.
  • 19. rujna 2022. Što je društveno potrebno radno vrijeme? "Društveno potrebno radno vrijeme je sila koja nas pritišće, disciplinira naše pokrete, tjera nas da proizvodimo vrijednost samo radi proizvodnje vrijednosti, nagrađuje nas kada uspijemo proizvoditi iznad prosječne produktivnosti i kažnjava nas kada zaostajemo."
  • 10. rujna 2022. Populisti ne integriraju mase u političke procese Čitav je spektar značenja ideje populizma: od pozitivno konstruiranog političkog stila do negativno nabijenog termina kojim (uglavnom) liberalni mediji podjednako demoniziraju sve što se stigmatizira kao „ekstremno lijevo“ i „ekstremno desno“. I dok populistička retorička strategija upotrebljava kategorije poput „narod“ (spram „elita“) ili „99%“ (spram „1%“) te nastoji uvjeriti da je na strani „većine“, važno je istaći da je populistički stil nešto sasvim drugo od ozbiljnog političkog organiziranja masa. Masovna politika, koja se gradi kroz dugoročnije i ukorjenjenije masovne partije, pokrete i društvenost radničke klase, ne oslanja se na medijsku prezentnost stranaka i glasačku podršku pasivnog naroda, već na demokratičnu i institucionalniju (samo)organizaciju masa. O različitim ciljevima lijevih i desnih populizama, ograničenjima postmarksističke verzije populizma, usponu populističke desnice, neoliberaliziranju lijevog centra i nestanku radničke ljevice u Italiji, razgovarali smo s Davidom Broderom tijekom njegova gostovanja na 15. Subversive festivalu.
  • 8. rujna 2022. Kapitalistička laž o recikliranju "Do danas je samo 10 posto plastike u svijetu reciklirano. Plastika koja završi u kantama za recikliranje već se trideset godina naprosto premješta po cijelom svijetu, prodaje u zemlje poput Kine ili Indonezije, koje jednako tako ne uspijevaju reciklirati ovaj materijal, koji se zato prodaje dalje. Plastika se na kraju baca na odlagališta otpada ili u ocean, gdje postoje prave planine plastike koje sežu sve do najvećih dubina, a pronađena je i u uzorcima ljudske krvi te plućnog tkiva."
  • 19. kolovoza 2022. Globalni porast broja gladnih; nesigurna opskrba hranom za 2,3 milijarde ljudi "U trenutku objave ovog izvješća aktualni rat u Ukrajini u koji su uključena dva najveća svjetska proizvođača osnovnih žitarica, uljarica i gnojiva, remeti međunarodne opskrbne lance i podiže cijene žitarica, gnojiva, energije, kao i gotove terapeutske hrane za djecu s teškom pothranjenošću. Ova situacija nastupa u trenutku kada su opskrbni lanci već pod nepovoljnim utjecajem sve češćih ekstremnih klimatskih događaja, posebno u zemljama s niskim dohotkom, i ima potencijalno otrežnjujuće implikacije na globalnu sigurnost opskrbe hranom i prehranu."
  • 24. srpnja 2022. Radnički ponos u Sindikatu pomorskih kuhara i stjuarda "Desetljećima prije modernog LGBTQ+ pokreta, mali, ali militantni sindikat pomorskih radnika na Zapadnoj obali s autanim gej članovima i vođama skovao je slogan koji povezuje diskriminaciju gej muškaraca, rasnu diskriminaciju i hajku na ljevičare. Tijekom većeg dijela perioda od dva desetljeća, Sindikat pomorskih kuhara i stjuarda borio se protiv diskriminacije na brodovima na kojima su radili njegovi članovi i šire u društvu, sve dok ga nisu slomile iste korporativne i vladine snage koje su pokušale uništiti Ujedinjene sindikate energetike SAD-a tijekom Hladnog rata."
  • 19. srpnja 2022. Kako kapitalizam ubija romantiku Kapitalistički uvjeti igraju veliku ulogu u našim ljubavnim, prijateljskim i drugim intimnim vezama. Nekoliko istraživanja u Britaniji pokazalo je kako je glavna sfera oko koje se vrte partnerski problemi – novac. Financijski stres i prekomjerni rad ujedno su i ograničenja zbog kojih mnogi ne mogu napustiti nasilne i neispunjavajuće veze. I dok terapije mogu samo olakšati neke nedaće u vezama, brojne probleme koji stvaraju društveni pritisci nijedna terapija ne rješava. Dok se rješenja ovakvih problema u datom kontekstu svode na „više vremena i više novca“, oslobođenje seksualnosti i održavanje veza mogu svoj potencijal izraziti samo u nekom drugačijem društvu koje je usmjereno na potrebe ljudi.
  • 11. srpnja 2022. Privatizacija distribucije Po razdvajanju južnoafričke elektroprivredne kompanije u javnom vlasništvu Eskom na tri dijela – proizvodni, transmisijski i distribucijski – proces privatizacije usmjerava se u dio prodaje. Ovakvo koncentriranje privatnog kapitala u distribuciju događa se i u javnim željeznicama, gdje se slijeva u sektor prodaje karata, dok se u samu željezničku infrastrukturu ne ulaže. I dok su vodovodne cijevi, sustav kanalizacije, sistemi za pročišćavanje, lokalne ceste i ostala infrastruktura u većini mjesta u raspadu, jedini odgovor vlade Južne Afrike jest da ulaže tamo gdje je unosno za krupni kapital i klasu bogatih, primjerice, u „pametne gradove“.
  • 28. lipnja 2022. Palmino ulje: mazivo imperija Iako se to na prvi pogled možda ne čini, palmino ulje igra iznimno važnu ulogu u kontekstu suvremenog globalnog kapitalizma. Činjenica da ga pronalazimo u gotovo 50% prehrambenih proizvoda u našim dućanima samo je vrh ledenog brijega. Od kozmetičkih proizvoda, sredstava za čišćenje, podmazivanje, raznih aditiva u brojnim industrijama, palmino ulje je zaslužno za nevjerojatno veliki broj predmeta s kojima svakodnevno dolazimo u dodir, kao i za brojne svakodnevne prakse. Njegova obimna proizvodnja samim tim zahtijeva velike površine zemlje, enormne količine rada, te emitiranje nezanemarive količine zagađenja. Od ekonomskih do ekoloških učinaka i njegove bitne povijesne uloge u rasističkim kolonijalnim praksama, palmino ulje zbilja zaslužuje titulu podmazivača kapitalističkog imperija.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve