Šest mitova o tome kako sindikati uništavaju Britaniju

“Ne vjerujte svemu što pročitate o sindikatima, pogotovo ako o tome piše Daily Mail.” Ellie Mae O’Hagan piše o šest najčešćih mitova o sindikatima koji se provlače javnim prostorom i raskrinkava ih na temelju primjera iz sindikalne prakse i pravne regulative. Pročitajte prijevod teksta iz Guardiana.

Jučerašnja naslovnica Daily Mail-a zapela mi je za oko: objavljeno je kako sindikati u današnje vrijeme plaćaju svoje članove kako bi stupili u štrajk. Priznajem da sam gotovo ostala impresionirana umijećem tog đavoljeg sluge da alkemizira skandale iz nečega posve prozaičnog, što me potaknulo da počnem razmišljati i o drugim mitovima o sindikatima koji se često provlače u javnosti. Promotrimo šest učestalijih, kako bismo ih što bolje opovrgnuli.

Sindikati plaćaju svojim članovima da idu u štrajk

Ovaj je mit novost za mene, no, uzevši u obzir kako je jučer završio na naslovnicama, možda bismo mogli s njime i početi. Članovima sindikata uskraćuje se plaća kada stupe u štrajk. Oni koriste pravo na uskraćivanje rada, a ne pravo da budu plaćeni jer su uzeli slobodan dan s posla. To je razlog okončanja štrajka rudara – naprosto više nisu mogli živjeti bez plaće. Daily Mail zapravo govori o štrajkačkom fondu sindikata, koji se koristi ne bi li se pokušalo spriječiti da članovi sindikata zapadnu u financijske teškoće kao rezultat gubitka naknade za rad tijekom štrajka. Stupanje u štrajk je ljudsko pravo, zajamčeno Općom deklaracijom o ljudskim pravima, a sindikati imaju pravo na korištenje sredstava kako bi nadoknadili primanja bez kojih će članovi sindikata ostati tijekom štrajka. Radi se o nečem posve drugačijem od implikacije koju povlači Mail – da kao rezultat poduzimanja štrajkačke akcije učitelje očekuje neka vrsta iznenadnog novčanog jackpota. Uzgred rečeno – Mark Serwotka, glavni tajnik sindikata zaposlenih u javnim i komercijalnim uslugama (Public and Commercial Services union), štrajkačkom fondu svoga sindikata donirao je 80,000 funti vlastita novca, nakon što je predsjedništvo glasalo protiv njegova prijedloga da mu se smanji plaća. Eh, ta prokleta sindikalna vlastela.

Sindikati imaju slobodu organiziranja štrajka kada god to požele

Vjerovali ili ne, ova zemlja ima najrestriktivnije sindikalne zakone u zapadnom svijetu. Kada do štrajka i dođe, on je rezultat neuspjelih pregovora, a ne militantnih komunjara koje traže sukob. Prisjetimo se štrajka vozača naftnih tankera iz 2012. godine. Pokrenut je nakon 18 mjeseci nepopustljivosti poslodavca – naravno, o tome nećete čitati u novinama.

Sindikati uništavaju gospodarstvo

Konkretno, ovaj mit se pojavljuje u dva oblika: u prvoj varijanti sindikati ucjenjuju cijelu zemlju prijetnjom štrajka. Prisjetite se priglupog savjeta Francisa Maude da se napune kontejneri, kada se činilo da će vozači naftnih tankera ići u štrajk. Vlast, potpomognuta tiskom, rado širi paniku kada god se na vidiku ukaže mogućnost štrajka. Međutim, činjenica je da su sindikati zakonski obvezni najaviti poslodavcu pokretanje postupka održavanja referenduma o stupanju u štrajk među svojim članovima sedam dana unaprijed. Sindikati ne „prijete“ nikomu kada obznane poslodavcima da će saznati što njihovi članovi misle o štrajkanju; oni samo slijede zakon o sindikalnom djelovanju. Mogu postojati okolnosti u kojima je za sindikate povoljnije da neslužbeno pokrenu referendum među članovima (primjerice, ukoliko su u tijeku pregovori u kojima bi tenzije mogle porasti uslijed mogućnosti štrajka), no o tome nećemo ništa čuti, jer to zakon ne dopušta.

Druga varijanta ovoga mita jest ideja da su, iz nekog neobjašnjivog razloga, sindikati inherentno pogubni za gospodarstvo. Imajući na umu da su tijekom protekle četiri godine sindikati upućivali tek suzdržane zahtjeve za radnim mjestima i gospodarskim rastom, nije mi jasno zašto je toliki broj medijskih komentatora uvjeren kako sindikati smjeraju k tome da unište društvo. Bilo kako bilo, mnoge publikacije pokazuju kako postoji jaka korelacija između snažnih sindikata, niske razine nejednakosti i uspješnih gospodarstava. Jaki kolektivni ugovori također mogu smanjiti platni jaz među spolovima.

Sindikati se bave samo organiziranjem štrajkova

Sindikati čine i mnoge druge stvari. Primjerice, TUC ima impresivan Union Learn program koji obučava zaposlenike. U 2012. godini, TUC Education omogućio je edukaciju i obučavanje više od 52,000 sindikalnih predstavnika. Unite the Union pomaže radnicama/cima u domaćinstvu koje često žive u vrlo teškim uvjetima, da nauče engleski jezik i da se informatički opismene kako bi mogle/i komunicirati sa svojim obiteljima iz domovine te voditi kvalitetniji život u Ujedinjenom Kraljevstvu. Svi glavni sindikati na međunarodnoj razini podržavaju inicijative za socijalnu pravdu. Zapravo, i ja sam počela pisati o Latinskoj Americi zahvaljujući sindikalnom pokretu, nakon što sam prisustvovala sindikalnoj konferenciji na kojoj sam doznala kako je u Kolumbiji još od 1980-ih ubijeno više od 2,000 branitelja ljudskih prava i ljudskopravaških aktivista.

Vlada subvencionira sindikalne aktivnosti

Mnogim zaposlenicima u sindikalnom pokretu nije bilo neobično da trenutak u kojem je baš ovaj mit počeo kolati koincidira s 2010. godinom kada su Torijevci došli na vlast. 2011. godine Savez poreznih obveznika (TPA – TaxPayers’ Alliance) objavio je istraživanje u kojemu se navodi da su porezni obveznici sindikatima platili 113 milijuna funti.

Mit se odnosi na „plaćeno slobodno vrijeme“ (facility time) – vrijeme dodijeljeno sindikalnim predstavnicima za obavljanje određenih aktivnosti u ime sindikata, tijekom kojega im se primanja neće rezati. Navedene aktivnosti uključuju pregovaranje s poslodavcima o plaćama i uvjetima rada, zastupanje radnika u žalbenim i stegovnim postupcima, osiguravanje obučavanja, obavljanje posla zdravstvene zaštite i zaštite na radu, te vlastito pohađanje edukativnih sesija. Kako mnogi sindikalni povjerenici rade u javnom sektoru, TPA je to svrstala u kategoriju „sindikata koje subvencionira vlada“.

Zapravo, neću osporavati istraživanje koje je provela TPA, samo ću priložiti nekoliko dodatnih informacija. Istraživanje Laburističke stranke pokazuje da kada uključite privatni sektor, plaćeno slobodno vrijeme košta 431 milijunta funti godišnje. No, ono je također pokazalo da plaćeno slobodno vrijeme uštedi između 476 milijuna i 1,1 milijardi funti. Radi se o uštedama postignutima kao rezultat manje parničnih postupaka, bolovanja, nezgoda na radu i otpuštanja, kao i veće produktivnosti. Možda je to i razlogom zašto među poslodavcima nije bilo ozbiljnijih apela za ukidanjem plaćenog slobodnog vremena, premda mu je David Cameron obećao „stati na kraj“.

Sindikati ne čine ništa za obične ljude

Zapravo, ovaj mit je istinit. Osim plaćenog godišnjeg odmora, osmosatnog radnog vremena, plaćenog bolovanja, dokidanja dječjeg rada, borbe za jednaku plaću, bolju zdravstvenu i sigurnosnu regulaciju, borbu protiv diskriminacije na radnom mjestu, sindikati nisu učinili ama baš ništa.

Pretpostavljam kako je od svih ipak najveći mit da javnost mrzi sindikate. Svatko tko je imao doticaja sa sindikatom na svome radnom mjestu može prepoznati njegove prednosti. Možda je upravo zato anketa iz 2011. godine pokazala kako javnost sindikalnim čelnicima vjeruje više nego li bankarima, poslovnim liderima, političarima i – na nesreću Daily Mail-a – novinarima. Gle ti čuda.
Ellie Mae O’Hagan
S engleskog preveli Karolina Hrga i Martin Beroš

Objavljeno na Guardianu 13. studenog 2014.

Adaptirana fotografija preuzeta s Guardiana

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. „antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donosi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve