Šest mitova o tome kako sindikati uništavaju Britaniju

“Ne vjerujte svemu što pročitate o sindikatima, pogotovo ako o tome piše Daily Mail.” Ellie Mae O’Hagan piše o šest najčešćih mitova o sindikatima koji se provlače javnim prostorom i raskrinkava ih na temelju primjera iz sindikalne prakse i pravne regulative. Pročitajte prijevod teksta iz Guardiana.

Jučerašnja naslovnica Daily Mail-a zapela mi je za oko: objavljeno je kako sindikati u današnje vrijeme plaćaju svoje članove kako bi stupili u štrajk. Priznajem da sam gotovo ostala impresionirana umijećem tog đavoljeg sluge da alkemizira skandale iz nečega posve prozaičnog, što me potaknulo da počnem razmišljati i o drugim mitovima o sindikatima koji se često provlače u javnosti. Promotrimo šest učestalijih, kako bismo ih što bolje opovrgnuli.

Sindikati plaćaju svojim članovima da idu u štrajk

Ovaj je mit novost za mene, no, uzevši u obzir kako je jučer završio na naslovnicama, možda bismo mogli s njime i početi. Članovima sindikata uskraćuje se plaća kada stupe u štrajk. Oni koriste pravo na uskraćivanje rada, a ne pravo da budu plaćeni jer su uzeli slobodan dan s posla. To je razlog okončanja štrajka rudara – naprosto više nisu mogli živjeti bez plaće. Daily Mail zapravo govori o štrajkačkom fondu sindikata, koji se koristi ne bi li se pokušalo spriječiti da članovi sindikata zapadnu u financijske teškoće kao rezultat gubitka naknade za rad tijekom štrajka. Stupanje u štrajk je ljudsko pravo, zajamčeno Općom deklaracijom o ljudskim pravima, a sindikati imaju pravo na korištenje sredstava kako bi nadoknadili primanja bez kojih će članovi sindikata ostati tijekom štrajka. Radi se o nečem posve drugačijem od implikacije koju povlači Mail – da kao rezultat poduzimanja štrajkačke akcije učitelje očekuje neka vrsta iznenadnog novčanog jackpota. Uzgred rečeno – Mark Serwotka, glavni tajnik sindikata zaposlenih u javnim i komercijalnim uslugama (Public and Commercial Services union), štrajkačkom fondu svoga sindikata donirao je 80,000 funti vlastita novca, nakon što je predsjedništvo glasalo protiv njegova prijedloga da mu se smanji plaća. Eh, ta prokleta sindikalna vlastela.

Sindikati imaju slobodu organiziranja štrajka kada god to požele

Vjerovali ili ne, ova zemlja ima najrestriktivnije sindikalne zakone u zapadnom svijetu. Kada do štrajka i dođe, on je rezultat neuspjelih pregovora, a ne militantnih komunjara koje traže sukob. Prisjetimo se štrajka vozača naftnih tankera iz 2012. godine. Pokrenut je nakon 18 mjeseci nepopustljivosti poslodavca – naravno, o tome nećete čitati u novinama.

Sindikati uništavaju gospodarstvo

Konkretno, ovaj mit se pojavljuje u dva oblika: u prvoj varijanti sindikati ucjenjuju cijelu zemlju prijetnjom štrajka. Prisjetite se priglupog savjeta Francisa Maude da se napune kontejneri, kada se činilo da će vozači naftnih tankera ići u štrajk. Vlast, potpomognuta tiskom, rado širi paniku kada god se na vidiku ukaže mogućnost štrajka. Međutim, činjenica je da su sindikati zakonski obvezni najaviti poslodavcu pokretanje postupka održavanja referenduma o stupanju u štrajk među svojim članovima sedam dana unaprijed. Sindikati ne „prijete“ nikomu kada obznane poslodavcima da će saznati što njihovi članovi misle o štrajkanju; oni samo slijede zakon o sindikalnom djelovanju. Mogu postojati okolnosti u kojima je za sindikate povoljnije da neslužbeno pokrenu referendum među članovima (primjerice, ukoliko su u tijeku pregovori u kojima bi tenzije mogle porasti uslijed mogućnosti štrajka), no o tome nećemo ništa čuti, jer to zakon ne dopušta.

Druga varijanta ovoga mita jest ideja da su, iz nekog neobjašnjivog razloga, sindikati inherentno pogubni za gospodarstvo. Imajući na umu da su tijekom protekle četiri godine sindikati upućivali tek suzdržane zahtjeve za radnim mjestima i gospodarskim rastom, nije mi jasno zašto je toliki broj medijskih komentatora uvjeren kako sindikati smjeraju k tome da unište društvo. Bilo kako bilo, mnoge publikacije pokazuju kako postoji jaka korelacija između snažnih sindikata, niske razine nejednakosti i uspješnih gospodarstava. Jaki kolektivni ugovori također mogu smanjiti platni jaz među spolovima.

Sindikati se bave samo organiziranjem štrajkova

Sindikati čine i mnoge druge stvari. Primjerice, TUC ima impresivan Union Learn program koji obučava zaposlenike. U 2012. godini, TUC Education omogućio je edukaciju i obučavanje više od 52,000 sindikalnih predstavnika. Unite the Union pomaže radnicama/cima u domaćinstvu koje često žive u vrlo teškim uvjetima, da nauče engleski jezik i da se informatički opismene kako bi mogle/i komunicirati sa svojim obiteljima iz domovine te voditi kvalitetniji život u Ujedinjenom Kraljevstvu. Svi glavni sindikati na međunarodnoj razini podržavaju inicijative za socijalnu pravdu. Zapravo, i ja sam počela pisati o Latinskoj Americi zahvaljujući sindikalnom pokretu, nakon što sam prisustvovala sindikalnoj konferenciji na kojoj sam doznala kako je u Kolumbiji još od 1980-ih ubijeno više od 2,000 branitelja ljudskih prava i ljudskopravaških aktivista.

Vlada subvencionira sindikalne aktivnosti

Mnogim zaposlenicima u sindikalnom pokretu nije bilo neobično da trenutak u kojem je baš ovaj mit počeo kolati koincidira s 2010. godinom kada su Torijevci došli na vlast. 2011. godine Savez poreznih obveznika (TPA – TaxPayers’ Alliance) objavio je istraživanje u kojemu se navodi da su porezni obveznici sindikatima platili 113 milijuna funti.

Mit se odnosi na „plaćeno slobodno vrijeme“ (facility time) – vrijeme dodijeljeno sindikalnim predstavnicima za obavljanje određenih aktivnosti u ime sindikata, tijekom kojega im se primanja neće rezati. Navedene aktivnosti uključuju pregovaranje s poslodavcima o plaćama i uvjetima rada, zastupanje radnika u žalbenim i stegovnim postupcima, osiguravanje obučavanja, obavljanje posla zdravstvene zaštite i zaštite na radu, te vlastito pohađanje edukativnih sesija. Kako mnogi sindikalni povjerenici rade u javnom sektoru, TPA je to svrstala u kategoriju „sindikata koje subvencionira vlada“.

Zapravo, neću osporavati istraživanje koje je provela TPA, samo ću priložiti nekoliko dodatnih informacija. Istraživanje Laburističke stranke pokazuje da kada uključite privatni sektor, plaćeno slobodno vrijeme košta 431 milijunta funti godišnje. No, ono je također pokazalo da plaćeno slobodno vrijeme uštedi između 476 milijuna i 1,1 milijardi funti. Radi se o uštedama postignutima kao rezultat manje parničnih postupaka, bolovanja, nezgoda na radu i otpuštanja, kao i veće produktivnosti. Možda je to i razlogom zašto među poslodavcima nije bilo ozbiljnijih apela za ukidanjem plaćenog slobodnog vremena, premda mu je David Cameron obećao „stati na kraj“.

Sindikati ne čine ništa za obične ljude

Zapravo, ovaj mit je istinit. Osim plaćenog godišnjeg odmora, osmosatnog radnog vremena, plaćenog bolovanja, dokidanja dječjeg rada, borbe za jednaku plaću, bolju zdravstvenu i sigurnosnu regulaciju, borbu protiv diskriminacije na radnom mjestu, sindikati nisu učinili ama baš ništa.

Pretpostavljam kako je od svih ipak najveći mit da javnost mrzi sindikate. Svatko tko je imao doticaja sa sindikatom na svome radnom mjestu može prepoznati njegove prednosti. Možda je upravo zato anketa iz 2011. godine pokazala kako javnost sindikalnim čelnicima vjeruje više nego li bankarima, poslovnim liderima, političarima i – na nesreću Daily Mail-a – novinarima. Gle ti čuda.
Ellie Mae O’Hagan
S engleskog preveli Karolina Hrga i Martin Beroš

Objavljeno na Guardianu 13. studenog 2014.

Adaptirana fotografija preuzeta s Guardiana

Vezani članci

  • 12. svibnja 2025. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju peti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2025. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 6. lipnja 2025. Vidimo se!
  • 19. ožujka 2025. Izvještaj s 222. plenuma, 11. ožujka, 2025.

    Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]

  • 10. ožujka 2025. Izvještaj s 221. plenuma, 4. ožujka, 2025.

    Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 23. prosinca 2024. Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve