Izvještaj s 11. konferencije Historical Materialism

Ankica Čakardić i Alen Sućeska nazočili su 11. izdanju međunarodne konferencije časopisa Historical Materialism (London, 6.-9. studenog 2014.), tematski organizirane oko naslovnog pitanja – “Kako kapitalizam preživljava?” i donose nam svoje opaske o izlaganjima koja su popratili.


Razvijanje strategija i razumijevanje odnosa moći i hegemonije kao preduvjet stvaranju alternativnog političkog projekta ljevice

Od 6. do 9. studenog, s naslovom „How Capitalism Survives“, u Londonu je održana 11. konferencija Historical Materialism koja svake godine okuplja progresivne aktiviste i teoretičare. Kao što naslov ovogodišnje konferencije sugerira, tematski se fokus svodio na pitanje neprekidne reprodukcije kapitalizma, unatoč brojnim krizama kroz koje je prošao u zadnjih sto godina, počev od Prvog svjetskog rata, čiju smo stotu obljetnicu obilježili ove godine, preko velike depresije 30-ih godina prošloga stoljeća i Drugog svjetskog rata koji ju je popratio, pa sve do posljednje ekonomske krize 2007. godine. Kapitalizam ne samo da je uspješno „preživio“ sve dosadašnje krize, nego je, tvrde organizatori konferencije, prošao kroz više preobrazbi i prilagodbi, mijenjajući se sukladno društvenim pritiscima i vlastitim strukturnim proturječjima. Usprkos tome, revolucionarne su društvene snage uvijek nastojale i u većoj ili manjoj mjeri uspijevale pronaći prostore otpora, čemu smo svjedočili i u posljednjih 6-7 godina, od Syrize i Podemosa do Occupya i raznih grassroots pokreta. No društvene snage ljevice, unatoč lokalnim i/ili kratkotrajnim uspjesima, nisu se uspjele ujediniti na široj razini i ostvariti alternativu mjerama štednje. Izlaganja na ovogodišnjoj konferenciji stoga su nastojala problematizirati reprodukciju kapitalizma (ideološku, političku, ekonomsku) u svrhu boljeg razumijevanja mogućnosti otpora kapitalizmu.

Jedno od izlaganja, koje se dotaklo tih pitanja u vidu aktualnih borbi u Europi, bilo je izlaganje Panagiotisa Sotirisa, pod naslovom „How can we change the world, if we can’t change ourselves? The challenges facing the anti-capitalist Left in Europe“. Sotiris postavlja pitanje: kako je moguće da se europska ljevica nalazi u krizi, unatoč „plodnim“ uvjetima za probijanje ljevice na političku scenu? Odgovor koji Sotiris nudi jest da se ljevica od 90-ih do danas nalazi gotovo isključivo u defenzivi, bilo braneći ideje socijalizma, bilo pokušavajući spriječiti prodiranje neoliberalne logike u zapadne vlade, pa se ljevica većinom svodila na antikapitalističke i antineoliberalne pokrete. Ono što u čitavom tom periodu nedostaje jest razvijanje strategija i razumijevanje odnosa moći i hegemonije koje bi potencijalno omogućili ljevici poduzimanje i nekih pozitivnih koraka u smjeru stvaranja širokih savezništava s podređenim klasama. Rezultat svega toga danas je da se europska ljevica ugleda na Syrizu, čije je vodstvo do danas odustalo od radikalnih mjera poput nacionalizacije banaka, a prihvatilo institucionalne okvire eurozone i javnog duga (kako ga vide ECB i MMF). No Sotiris naglašava da rješenje nije „ili široke fronte ili tradicionalne sekte“; naprotiv, borba protiv sektarijanizma važnija je nego ikad. Izazov leži u stvaranju alternativnog političkog projekta ljevice, koji se, dakle, ne bi svodio samo na protumjere, već bi u sebi inkorporirao viziju i korake prema progresivnom društvu, te strategiju masovnog političkog pokreta. Sotiris stoga poziva na „ponavljanje Lenjina“, ali ne u smislu dogme ili revolucionarnog „recepta“, već u ponavljanju političkog iskustva koje se postiže tek masovnom politikom ujedinjenja nižih klasa i radikalnom vizijom alternativnih društvenih odnosa. Utoliko, da bi ljevica mijenjala svijet, prvo mora promisliti kako promijeniti sebe.

Alen Sućeska


“Neprijatelja” možemo locirati u istovremenom spoju patrijarhata i kapitalizma

Kako je HM uveo praksu strukturiranja konferencije kao paralelnih streamova, već treću godinu zaredom možemo pratiti zasebne marksističke i feminističke sesije. Intencija programskog odbora je bila zastupiti feminističko-marksističke analize u okviru pojedinačnih, anualnih konferencijskih tema ali ono čemu iz godine u godinu svjedočimo je uključivanje različitih feminističkih sadržaja koji nerijetko i nemaju veze s historijsko-materijalističkom metodom. O tome smo više pisale u izvještaju s HM konferencije prije tri godine (link) u kojem smo htjele ukazati na čitavi niz teorijsko-praktičkih problema koji slijede iz razdvajanja feminizma i marksizma.

Ipak, treba reći, ove godine u okviru jednog feminističkog panela – naslovljenog “Marxist-Feminist challenges to neoliberalism” – diskutantice su progovorile o veoma važnoj temi koju obično tumačimo kao kritiku neoliberalnog feminizma ili ngo-izacije feminizma, što je na razini artikulacije teme neosporno zasluga panelistkinje Hester Eisenstein koja je tu problematiku oštro naznačila u svojoj veoma poznatoj i utjecajnoj knjizi Feminism Seduced: How Global Elites Use Women’s Labor and Ideas to Exploit the World (Paradigm, 2009.). Ako bih uputila eventualni prigovor tom kritičkom pristupu, taj bi se referirao na pomalo deskriptivnu narav slučaja što je onemogućilo razvoj diskusije u smjeru razvijanja kratkoročnih (ili dugoročnih) prijedloga kao alternative kapitalizmu. Drugim riječima, na feminističkim panelima HM-a još uvijek nije sazrijelo vrijeme za pomicanje diskusije s kritike prema (socijalističkoj) strategiji, što bi mogao biti generalni prigovor cjelokupnoj konferenciji.

Budući da je Verso ove godine reizdao jednu od najvažnijih knjiga u polju marksizma i feminizma, riječ je o tekstu Lise Vogel Marxism and the Oppression of Women: Towards a Unitary Theory (Haymarket, 1983./2014.), organizatori/ce su upriličili i promociju koja je u svom diskusijskom dijelu progovorila o historijsko-materijalističkoj metodi u feminizmu, historijskom i suvremenom odnosu ljevice prema “ženskom pitanju” (dakako, dovodeći u pitanje i tu sintagmu) te kritici dvosistemske feminističke metodologije, zaključujući s punim pravom da na apstraktnoj razini “neprijatelja” možemo locirati u istovremenom spoju patrijarhata i kapitalizma, nikako odvojeno.

Historijski paneli – koji mahom problematiziraju drugu i treću Internacionalu – redovito su izvrsni. Nije riječ samo o tomu da su bazično veoma informativni, već donose nove spoznaje iz posve novih istraživanja. Tako saznajemo novine vezane za Rosu Luxemburg i njezinu teoriju/praksu jer su tek nedavno prevedeni, i još neobjavljeni, neki njezini tekstovi s poljskog ili analize Bukharinove kritike političke ekonomije koje se mahom referiraju na ruske izvore. Veoma su korisni i paneli o socijalnoj i intelektualnoj historiji i političkom marksizmu koji se bave historijatom odnosa tržišta i države. Tako da su se na dupke punom panelu “Capitalism: States and Markets” šarmantno sučelili Neil Davidson i Charlie Post kao istaknuti predstavnici (tekuće) Brennerove debate i koji se – ukratko govoreći – glasno ne slažu oko teza vezanih za problem “velike tranzicije” prelaska feudalizma u kapitalizam.

Kao zaključak, uz čitavi niz kritika koje bi išle na račun “salonske ljevice” i koje bismo veoma teško oborili, HM ipak ispada kao ne tek obična konferencija, koja uvriježeno okuplja znanstvenike/ice i njihove referate, naglašavajući “neutralnost” skupa i njegovu godišnju dovršenost. Riječ je o prilici da se na jednom mjestu susretnu teoretičari i teoretičarke, aktivisti i aktivistkinje iz cijeloga svijeta i da se evaluira razvoj rada nominalno predstavljen kao “marksistički” i “progresivan”, bilo da je riječ o pozitivnoj ili negativnoj ocjeni. Pri tomu, iako je na konferenciji riječ o čitavom nizu progresivnih teorijskih doprinosa, ozbiljnih kritika i veoma važnih analiza kapitalističkog načina proizvodnje, valja imati na umu uputne i validne zaključke Perryja Andersona o “zapadnom marksizmu” i činjenici da HM konferencija u znatnijem dijelu ne izlazi iz te problemske razine. Kako će se stvar nadalje razvijati, možemo izviditi i sljedeće godine.

Ankica Čakardić



Adaptirana fotografija preuzeta sa stranica konferencije

Vezani članci

  • 4. lipnja 2020. Covid-19 i njegove metafore IV Kako su se mjere ublažavanja pandemije korona virusa odrazile na različite aspekte svakodnevice pročitajte u refleksijama o manifestacijama nasilja, šovinizma te prekarnih radnih i životnih uvjeta na (post)karantenskoj mizansceni kapitalističko-patrijarhalne realnosti, i novim, ali postojano kontradiktornim parametrima privremeno prekinutih ili izmještenih praksi društvenosti, preživljavanja, reartikulacije, solidarnosti i otpora.
  • 31. svibnja 2020. Živimo u vrijeme Crvenog proljeća Pandemija korona virusa i val pobuna koji se širi SAD-om kao odgovor na policijska ubojstva i druge slučajeve rasistički motiviranog subjektivnog i sistemskog nasilja podsjećaju na Crveno ljeto iz 1919. godine, period masovne mobilizacije crnih radnica i radnika usred pandemije Španjolske gripe u ime ostvarivanja građanskih i radničkih prava te osiguravanja adekvatnog stambenog prostora, ali i rasističke kontramobilizacije koja je rezultirala pokoljem crne djece, žena i muškaraca.
  • 31. svibnja 2020. Pandemija je pravo vrijeme za smanjenje sredstava policiji "Delegirajući 'sigurnost' policajcima, ono što zajednice uistinu žele i trebaju biva izostavljeno. Jillian Johnson, privremena gradonačelnica Durhama zrcali njihove primjedbe pišući o odluci da ne financira povećanje broja policijskih službenika: 'Najsigurnije su one zajednice koje nemaju najviše policajaca, već najviše resursa.'"
  • 30. svibnja 2020. Ne osuđujmo ustanke protiv umorstava koje vrši policija Ustanak potaknut umorstvom Georgea Floyda, crnog muškarca iz Minneapolisa kojega je usred bijela dana ugušio bijeli policijski službenik Derek Chauvin širi se Sjedinjenim Američkim Državama, dok srednjostrujaškim medijima predvidljivo odzvanja refren o uništavanju privatnog vlasništva o kojem opetovano slušamo kada jednosmjerno nasilje odozgo dobije svoj odgovor odozdo. Površnom zgražanju nad pustošenjem i pljačkom tijekom pobune treba suprotstaviti podsjetnik na postojane mehanizme strukturnog rasizma te sistemske dimenzije pljački i opresija koje se provode nad radnom većinom, a posebice nad crnim pripadnicima i pripadnicama radničke klase.
  • 24. svibnja 2020. Jeff Bezos ne bi trebao biti milijarder, a kamoli bilijunaš „Prema određenim izvješćima, Jeff Bezos je na dobrom putu da postane prvi svjetski bilijunaš, što predstavlja grotesknu optužnicu protiv našeg društva, a jedini način da ga promijenimo jest da organiziramo radnice i radnike Amazona kako bi povratili natrag ogromnu moć i bogatstvo koje zgrće Bezos.“
  • 24. svibnja 2020. Izjava o Covidu-19 s prvog sastanka Globalne ekosocijalističke mreže „Aktivisti i aktivistkinje s četiri kontinenta planiraju aktivnosti, biraju upravljački odbor i pozivaju na solidarnost sa svim radnicama i radnicima koji riskiraju vlastite živote za sve nas.“
  • 24. svibnja 2020. Okolišna perspektiva ljudske povijesti "Budući da je, prema zakonu entropije, energija potrošna i ne možemo je reciklirati, svaki dan moramo iznova vaditi sirovine i goriva iz zemlje za potrebe ekonomije. U određenoj mjeri recikliramo materijale poput aluminija i bakra, ali ne previše. Čak bi i ekonomija nulte stope rasta nužno došla do granica mogućnosti vađenja nafte, ugljena, bakra, boksita, željezne rudače, ekstrakcije plina hidrauličkim frakturiranjem, itd. Dakle, ekonomija nije cirkularna, nego jednosmjerna i vodi ka entropiji – rasipanju sirovina i energije."
  • 17. svibnja 2020. Sustav učenja na daljinu u Španjolskoj zapostavlja djecu iz radničke klase Prelaskom na online edukaciju od doma tijekom karantene, radnička klasa u Španjolskoj ostala je lišena niza socijalno-reproduktivnih funkcija koje osigurava cjelovito besplatno javno obrazovanje, a djeca iz radničkih obitelji prepuštena modelu izvođenja nastave kojemu njihovi roditelji ne mogu parirati adekvatnim vremenskim, financijskim i tehnološkim kapacitetima.
  • 14. svibnja 2020. „Progresivni kapitalizam“ je neostvariv Socijaldemokratske reformske intervencije temeljene na regulaciji i antitrustovskim politikama, koje zaziva ekonomist Joseph Stiglitz u svojoj novoj knjizi People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent, počivaju na manjkavoj srednjostrujaškoj pretpostavci o idealiziranom kompetitivnom tržišnom modelu i zadržavaju se u okvirima kapitalističkog realizma.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve