Izvještaj s 11. konferencije Historical Materialism

Ankica Čakardić i Alen Sućeska nazočili su 11. izdanju međunarodne konferencije časopisa Historical Materialism (London, 6.-9. studenog 2014.), tematski organizirane oko naslovnog pitanja – “Kako kapitalizam preživljava?” i donose nam svoje opaske o izlaganjima koja su popratili.


Razvijanje strategija i razumijevanje odnosa moći i hegemonije kao preduvjet stvaranju alternativnog političkog projekta ljevice

Od 6. do 9. studenog, s naslovom „How Capitalism Survives“, u Londonu je održana 11. konferencija Historical Materialism koja svake godine okuplja progresivne aktiviste i teoretičare. Kao što naslov ovogodišnje konferencije sugerira, tematski se fokus svodio na pitanje neprekidne reprodukcije kapitalizma, unatoč brojnim krizama kroz koje je prošao u zadnjih sto godina, počev od Prvog svjetskog rata, čiju smo stotu obljetnicu obilježili ove godine, preko velike depresije 30-ih godina prošloga stoljeća i Drugog svjetskog rata koji ju je popratio, pa sve do posljednje ekonomske krize 2007. godine. Kapitalizam ne samo da je uspješno „preživio“ sve dosadašnje krize, nego je, tvrde organizatori konferencije, prošao kroz više preobrazbi i prilagodbi, mijenjajući se sukladno društvenim pritiscima i vlastitim strukturnim proturječjima. Usprkos tome, revolucionarne su društvene snage uvijek nastojale i u većoj ili manjoj mjeri uspijevale pronaći prostore otpora, čemu smo svjedočili i u posljednjih 6-7 godina, od Syrize i Podemosa do Occupya i raznih grassroots pokreta. No društvene snage ljevice, unatoč lokalnim i/ili kratkotrajnim uspjesima, nisu se uspjele ujediniti na široj razini i ostvariti alternativu mjerama štednje. Izlaganja na ovogodišnjoj konferenciji stoga su nastojala problematizirati reprodukciju kapitalizma (ideološku, političku, ekonomsku) u svrhu boljeg razumijevanja mogućnosti otpora kapitalizmu.

Jedno od izlaganja, koje se dotaklo tih pitanja u vidu aktualnih borbi u Europi, bilo je izlaganje Panagiotisa Sotirisa, pod naslovom „How can we change the world, if we can’t change ourselves? The challenges facing the anti-capitalist Left in Europe“. Sotiris postavlja pitanje: kako je moguće da se europska ljevica nalazi u krizi, unatoč „plodnim“ uvjetima za probijanje ljevice na političku scenu? Odgovor koji Sotiris nudi jest da se ljevica od 90-ih do danas nalazi gotovo isključivo u defenzivi, bilo braneći ideje socijalizma, bilo pokušavajući spriječiti prodiranje neoliberalne logike u zapadne vlade, pa se ljevica većinom svodila na antikapitalističke i antineoliberalne pokrete. Ono što u čitavom tom periodu nedostaje jest razvijanje strategija i razumijevanje odnosa moći i hegemonije koje bi potencijalno omogućili ljevici poduzimanje i nekih pozitivnih koraka u smjeru stvaranja širokih savezništava s podređenim klasama. Rezultat svega toga danas je da se europska ljevica ugleda na Syrizu, čije je vodstvo do danas odustalo od radikalnih mjera poput nacionalizacije banaka, a prihvatilo institucionalne okvire eurozone i javnog duga (kako ga vide ECB i MMF). No Sotiris naglašava da rješenje nije „ili široke fronte ili tradicionalne sekte“; naprotiv, borba protiv sektarijanizma važnija je nego ikad. Izazov leži u stvaranju alternativnog političkog projekta ljevice, koji se, dakle, ne bi svodio samo na protumjere, već bi u sebi inkorporirao viziju i korake prema progresivnom društvu, te strategiju masovnog političkog pokreta. Sotiris stoga poziva na „ponavljanje Lenjina“, ali ne u smislu dogme ili revolucionarnog „recepta“, već u ponavljanju političkog iskustva koje se postiže tek masovnom politikom ujedinjenja nižih klasa i radikalnom vizijom alternativnih društvenih odnosa. Utoliko, da bi ljevica mijenjala svijet, prvo mora promisliti kako promijeniti sebe.

Alen Sućeska


“Neprijatelja” možemo locirati u istovremenom spoju patrijarhata i kapitalizma

Kako je HM uveo praksu strukturiranja konferencije kao paralelnih streamova, već treću godinu zaredom možemo pratiti zasebne marksističke i feminističke sesije. Intencija programskog odbora je bila zastupiti feminističko-marksističke analize u okviru pojedinačnih, anualnih konferencijskih tema ali ono čemu iz godine u godinu svjedočimo je uključivanje različitih feminističkih sadržaja koji nerijetko i nemaju veze s historijsko-materijalističkom metodom. O tome smo više pisale u izvještaju s HM konferencije prije tri godine (link) u kojem smo htjele ukazati na čitavi niz teorijsko-praktičkih problema koji slijede iz razdvajanja feminizma i marksizma.

Ipak, treba reći, ove godine u okviru jednog feminističkog panela – naslovljenog “Marxist-Feminist challenges to neoliberalism” – diskutantice su progovorile o veoma važnoj temi koju obično tumačimo kao kritiku neoliberalnog feminizma ili ngo-izacije feminizma, što je na razini artikulacije teme neosporno zasluga panelistkinje Hester Eisenstein koja je tu problematiku oštro naznačila u svojoj veoma poznatoj i utjecajnoj knjizi Feminism Seduced: How Global Elites Use Women’s Labor and Ideas to Exploit the World (Paradigm, 2009.). Ako bih uputila eventualni prigovor tom kritičkom pristupu, taj bi se referirao na pomalo deskriptivnu narav slučaja što je onemogućilo razvoj diskusije u smjeru razvijanja kratkoročnih (ili dugoročnih) prijedloga kao alternative kapitalizmu. Drugim riječima, na feminističkim panelima HM-a još uvijek nije sazrijelo vrijeme za pomicanje diskusije s kritike prema (socijalističkoj) strategiji, što bi mogao biti generalni prigovor cjelokupnoj konferenciji.

Budući da je Verso ove godine reizdao jednu od najvažnijih knjiga u polju marksizma i feminizma, riječ je o tekstu Lise Vogel Marxism and the Oppression of Women: Towards a Unitary Theory (Haymarket, 1983./2014.), organizatori/ce su upriličili i promociju koja je u svom diskusijskom dijelu progovorila o historijsko-materijalističkoj metodi u feminizmu, historijskom i suvremenom odnosu ljevice prema “ženskom pitanju” (dakako, dovodeći u pitanje i tu sintagmu) te kritici dvosistemske feminističke metodologije, zaključujući s punim pravom da na apstraktnoj razini “neprijatelja” možemo locirati u istovremenom spoju patrijarhata i kapitalizma, nikako odvojeno.

Historijski paneli – koji mahom problematiziraju drugu i treću Internacionalu – redovito su izvrsni. Nije riječ samo o tomu da su bazično veoma informativni, već donose nove spoznaje iz posve novih istraživanja. Tako saznajemo novine vezane za Rosu Luxemburg i njezinu teoriju/praksu jer su tek nedavno prevedeni, i još neobjavljeni, neki njezini tekstovi s poljskog ili analize Bukharinove kritike političke ekonomije koje se mahom referiraju na ruske izvore. Veoma su korisni i paneli o socijalnoj i intelektualnoj historiji i političkom marksizmu koji se bave historijatom odnosa tržišta i države. Tako da su se na dupke punom panelu “Capitalism: States and Markets” šarmantno sučelili Neil Davidson i Charlie Post kao istaknuti predstavnici (tekuće) Brennerove debate i koji se – ukratko govoreći – glasno ne slažu oko teza vezanih za problem “velike tranzicije” prelaska feudalizma u kapitalizam.

Kao zaključak, uz čitavi niz kritika koje bi išle na račun “salonske ljevice” i koje bismo veoma teško oborili, HM ipak ispada kao ne tek obična konferencija, koja uvriježeno okuplja znanstvenike/ice i njihove referate, naglašavajući “neutralnost” skupa i njegovu godišnju dovršenost. Riječ je o prilici da se na jednom mjestu susretnu teoretičari i teoretičarke, aktivisti i aktivistkinje iz cijeloga svijeta i da se evaluira razvoj rada nominalno predstavljen kao “marksistički” i “progresivan”, bilo da je riječ o pozitivnoj ili negativnoj ocjeni. Pri tomu, iako je na konferenciji riječ o čitavom nizu progresivnih teorijskih doprinosa, ozbiljnih kritika i veoma važnih analiza kapitalističkog načina proizvodnje, valja imati na umu uputne i validne zaključke Perryja Andersona o “zapadnom marksizmu” i činjenici da HM konferencija u znatnijem dijelu ne izlazi iz te problemske razine. Kako će se stvar nadalje razvijati, možemo izviditi i sljedeće godine.

Ankica Čakardić



Adaptirana fotografija preuzeta sa stranica konferencije

Vezani članci

  • 28. lipnja 2022. Palmino ulje: mazivo imperija Iako se to na prvi pogled možda ne čini, palmino ulje igra iznimno važnu ulogu u kontekstu suvremenog globalnog kapitalizma. Činjenica da ga pronalazimo u gotovo 50% prehrambenih proizvoda u našim dućanima samo je vrh ledenog brijega. Od kozmetičkih proizvoda, sredstava za čišćenje, podmazivanje, raznih aditiva u brojnim industrijama, palmino ulje je zaslužno za nevjerojatno veliki broj predmeta s kojima svakodnevno dolazimo u dodir, kao i za brojne svakodnevne prakse. Njegova obimna proizvodnja samim tim zahtijeva velike površine zemlje, enormne količine rada, te emitiranje nezanemarive količine zagađenja. Od ekonomskih do ekoloških učinaka i njegove bitne povijesne uloge u rasističkim kolonijalnim praksama, palmino ulje zbilja zaslužuje titulu podmazivača kapitalističkog imperija.
  • 22. lipnja 2022. Kriptovalute su beskorisne za društvene potrebe "Kriza omogućava zatvaranje ili spajanje nekompetitivnih kompanija koje ne stoje dobro; prolaženje kroz niz bankrota; otpuštanje radnika kako ih ne biste morali plaćati; zaustavljanje investicija u nove tehnologije itd. Oni koji prežive krizu potom mogu iznova pokrenuti ekonomiju uz višu profitnu stopu i nastaviti s proizvodnjom. Kapitalizam tako funkcionira i napreduje – ne ide u korist običnih ljudi. U ovakvoj se, prilično teškoj situaciji, nalazimo trenutno."
  • 17. lipnja 2022. Je li životinjska agrikultura jednako loša kao izgaranje fosilnih goriva? Iako ne polazi uvijek iz antispecističke pozicije, svijest o neodrživosti i štetnim utjecajima stočarstva pomalo jača u aktivističkim krugovima, ali i popularnoj kulturi. "Ljudi pojedu samo 55% kalorija svjetskih usjeva, dok je 36% stočna hrana (9% otpada na biogoriva). Ova ionako užasavajuća statistika zapravo je obrnuta diljem globalnog sjevera, Rusije i Brazila, pa 62% žitarica koje se uzgajaju u EU konzumira stoka. Unatoč apsurdnom argumentu da su vegani jednako odgovorni za klimatski krah, 77% soje u svijetu uzgaja se za prehranu životinja (samo 7% je za ljudsku prehranu)."
  • 30. svibnja 2022. Proglas Kolektiva rijeke Combahee Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira.
  • 15. svibnja 2022. Upravljanje stresom je podvala Cinizam korporativnih modela upravljanja stresom mjerljiv je samo time koliko je stres nusproizvod kapitalističkog sistema akumulacije profita. Rješenja koja neće biti puko palijativna treba tražiti u domeni politike namjesto u individualistički postavljenom idealu brige o sebi.
  • 9. svibnja 2022. Deficiti „dioničarske demokracije“ Lajtmotiv tačerizma, dioničarska demokracija, na tragu neoklasične maksime glasovanja novčanikom, daleko je od toga da bi bila dostojna da je nazivamo ekonomskom demokracijom, već se ispostavlja kao mehanizam reprodukcije nejednakosti, s detrimentalnim posljedicama po sustav mirovinskog osiguranja koji je postao isprepleten s financijskim sektorom, kao još jedan segment života koji je potpao pod štetni utjecaj financijalizacije.
  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 19. travnja 2022. „Crveni“ New Deal u Kini? Politike kineske države s obzirom na regulaciju nekih novih fleksibilnih oblika radnih praksi i aranžmana te slobodnotržišnih ambicija korporativnih giganata daju naslutiti pozitivne pomake u kineskom političko-ekonomskom krajoliku. Međutim, motivacija u njihovoj pozadini nije progresivna već izvire iz potrebe stabilizacije bujajućeg kineskog kapitalizma.
  • 8. travnja 2022. Protiv novog Hladnog rata Zabrinjavajuće intenziviranje kinesko-američkih odnosa u analizama dijela ljevice dovelo je do usporedbe s hladnoratovskom situacijom prošloga stoljeća. Iako umnogome neodgovarajuća, ova analogija ima smisla kada su u pitanju tropi i ideje koje su bile karakteristične za navedeni period. Od kempizma do idealizacije autoritarne Kine, dio ljevice nije u stanju kritički preispitati i situirati ovaj geopolitički sukob, a to je vidljivo i na primjeru nekih poznatijih figura poput Davida Harveyja i Naomi Klein. Razlog tome leži u nedostatku izvora, zastupljenosti i popularnosti gledišta kineske dijaspore, te slabom fokusu na postojeće alternativne izvore koji ukazuju na drugačije perspektive.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve