Izvještaj s 11. konferencije Historical Materialism

Ankica Čakardić i Alen Sućeska nazočili su 11. izdanju međunarodne konferencije časopisa Historical Materialism (London, 6.-9. studenog 2014.), tematski organizirane oko naslovnog pitanja – “Kako kapitalizam preživljava?” i donose nam svoje opaske o izlaganjima koja su popratili.


Razvijanje strategija i razumijevanje odnosa moći i hegemonije kao preduvjet stvaranju alternativnog političkog projekta ljevice

Od 6. do 9. studenog, s naslovom „How Capitalism Survives“, u Londonu je održana 11. konferencija Historical Materialism koja svake godine okuplja progresivne aktiviste i teoretičare. Kao što naslov ovogodišnje konferencije sugerira, tematski se fokus svodio na pitanje neprekidne reprodukcije kapitalizma, unatoč brojnim krizama kroz koje je prošao u zadnjih sto godina, počev od Prvog svjetskog rata, čiju smo stotu obljetnicu obilježili ove godine, preko velike depresije 30-ih godina prošloga stoljeća i Drugog svjetskog rata koji ju je popratio, pa sve do posljednje ekonomske krize 2007. godine. Kapitalizam ne samo da je uspješno „preživio“ sve dosadašnje krize, nego je, tvrde organizatori konferencije, prošao kroz više preobrazbi i prilagodbi, mijenjajući se sukladno društvenim pritiscima i vlastitim strukturnim proturječjima. Usprkos tome, revolucionarne su društvene snage uvijek nastojale i u većoj ili manjoj mjeri uspijevale pronaći prostore otpora, čemu smo svjedočili i u posljednjih 6-7 godina, od Syrize i Podemosa do Occupya i raznih grassroots pokreta. No društvene snage ljevice, unatoč lokalnim i/ili kratkotrajnim uspjesima, nisu se uspjele ujediniti na široj razini i ostvariti alternativu mjerama štednje. Izlaganja na ovogodišnjoj konferenciji stoga su nastojala problematizirati reprodukciju kapitalizma (ideološku, političku, ekonomsku) u svrhu boljeg razumijevanja mogućnosti otpora kapitalizmu.

Jedno od izlaganja, koje se dotaklo tih pitanja u vidu aktualnih borbi u Europi, bilo je izlaganje Panagiotisa Sotirisa, pod naslovom „How can we change the world, if we can’t change ourselves? The challenges facing the anti-capitalist Left in Europe“. Sotiris postavlja pitanje: kako je moguće da se europska ljevica nalazi u krizi, unatoč „plodnim“ uvjetima za probijanje ljevice na političku scenu? Odgovor koji Sotiris nudi jest da se ljevica od 90-ih do danas nalazi gotovo isključivo u defenzivi, bilo braneći ideje socijalizma, bilo pokušavajući spriječiti prodiranje neoliberalne logike u zapadne vlade, pa se ljevica većinom svodila na antikapitalističke i antineoliberalne pokrete. Ono što u čitavom tom periodu nedostaje jest razvijanje strategija i razumijevanje odnosa moći i hegemonije koje bi potencijalno omogućili ljevici poduzimanje i nekih pozitivnih koraka u smjeru stvaranja širokih savezništava s podređenim klasama. Rezultat svega toga danas je da se europska ljevica ugleda na Syrizu, čije je vodstvo do danas odustalo od radikalnih mjera poput nacionalizacije banaka, a prihvatilo institucionalne okvire eurozone i javnog duga (kako ga vide ECB i MMF). No Sotiris naglašava da rješenje nije „ili široke fronte ili tradicionalne sekte“; naprotiv, borba protiv sektarijanizma važnija je nego ikad. Izazov leži u stvaranju alternativnog političkog projekta ljevice, koji se, dakle, ne bi svodio samo na protumjere, već bi u sebi inkorporirao viziju i korake prema progresivnom društvu, te strategiju masovnog političkog pokreta. Sotiris stoga poziva na „ponavljanje Lenjina“, ali ne u smislu dogme ili revolucionarnog „recepta“, već u ponavljanju političkog iskustva koje se postiže tek masovnom politikom ujedinjenja nižih klasa i radikalnom vizijom alternativnih društvenih odnosa. Utoliko, da bi ljevica mijenjala svijet, prvo mora promisliti kako promijeniti sebe.

Alen Sućeska


“Neprijatelja” možemo locirati u istovremenom spoju patrijarhata i kapitalizma

Kako je HM uveo praksu strukturiranja konferencije kao paralelnih streamova, već treću godinu zaredom možemo pratiti zasebne marksističke i feminističke sesije. Intencija programskog odbora je bila zastupiti feminističko-marksističke analize u okviru pojedinačnih, anualnih konferencijskih tema ali ono čemu iz godine u godinu svjedočimo je uključivanje različitih feminističkih sadržaja koji nerijetko i nemaju veze s historijsko-materijalističkom metodom. O tome smo više pisale u izvještaju s HM konferencije prije tri godine (link) u kojem smo htjele ukazati na čitavi niz teorijsko-praktičkih problema koji slijede iz razdvajanja feminizma i marksizma.

Ipak, treba reći, ove godine u okviru jednog feminističkog panela – naslovljenog “Marxist-Feminist challenges to neoliberalism” – diskutantice su progovorile o veoma važnoj temi koju obično tumačimo kao kritiku neoliberalnog feminizma ili ngo-izacije feminizma, što je na razini artikulacije teme neosporno zasluga panelistkinje Hester Eisenstein koja je tu problematiku oštro naznačila u svojoj veoma poznatoj i utjecajnoj knjizi Feminism Seduced: How Global Elites Use Women’s Labor and Ideas to Exploit the World (Paradigm, 2009.). Ako bih uputila eventualni prigovor tom kritičkom pristupu, taj bi se referirao na pomalo deskriptivnu narav slučaja što je onemogućilo razvoj diskusije u smjeru razvijanja kratkoročnih (ili dugoročnih) prijedloga kao alternative kapitalizmu. Drugim riječima, na feminističkim panelima HM-a još uvijek nije sazrijelo vrijeme za pomicanje diskusije s kritike prema (socijalističkoj) strategiji, što bi mogao biti generalni prigovor cjelokupnoj konferenciji.

Budući da je Verso ove godine reizdao jednu od najvažnijih knjiga u polju marksizma i feminizma, riječ je o tekstu Lise Vogel Marxism and the Oppression of Women: Towards a Unitary Theory (Haymarket, 1983./2014.), organizatori/ce su upriličili i promociju koja je u svom diskusijskom dijelu progovorila o historijsko-materijalističkoj metodi u feminizmu, historijskom i suvremenom odnosu ljevice prema “ženskom pitanju” (dakako, dovodeći u pitanje i tu sintagmu) te kritici dvosistemske feminističke metodologije, zaključujući s punim pravom da na apstraktnoj razini “neprijatelja” možemo locirati u istovremenom spoju patrijarhata i kapitalizma, nikako odvojeno.

Historijski paneli – koji mahom problematiziraju drugu i treću Internacionalu – redovito su izvrsni. Nije riječ samo o tomu da su bazično veoma informativni, već donose nove spoznaje iz posve novih istraživanja. Tako saznajemo novine vezane za Rosu Luxemburg i njezinu teoriju/praksu jer su tek nedavno prevedeni, i još neobjavljeni, neki njezini tekstovi s poljskog ili analize Bukharinove kritike političke ekonomije koje se mahom referiraju na ruske izvore. Veoma su korisni i paneli o socijalnoj i intelektualnoj historiji i političkom marksizmu koji se bave historijatom odnosa tržišta i države. Tako da su se na dupke punom panelu “Capitalism: States and Markets” šarmantno sučelili Neil Davidson i Charlie Post kao istaknuti predstavnici (tekuće) Brennerove debate i koji se – ukratko govoreći – glasno ne slažu oko teza vezanih za problem “velike tranzicije” prelaska feudalizma u kapitalizam.

Kao zaključak, uz čitavi niz kritika koje bi išle na račun “salonske ljevice” i koje bismo veoma teško oborili, HM ipak ispada kao ne tek obična konferencija, koja uvriježeno okuplja znanstvenike/ice i njihove referate, naglašavajući “neutralnost” skupa i njegovu godišnju dovršenost. Riječ je o prilici da se na jednom mjestu susretnu teoretičari i teoretičarke, aktivisti i aktivistkinje iz cijeloga svijeta i da se evaluira razvoj rada nominalno predstavljen kao “marksistički” i “progresivan”, bilo da je riječ o pozitivnoj ili negativnoj ocjeni. Pri tomu, iako je na konferenciji riječ o čitavom nizu progresivnih teorijskih doprinosa, ozbiljnih kritika i veoma važnih analiza kapitalističkog načina proizvodnje, valja imati na umu uputne i validne zaključke Perryja Andersona o “zapadnom marksizmu” i činjenici da HM konferencija u znatnijem dijelu ne izlazi iz te problemske razine. Kako će se stvar nadalje razvijati, možemo izviditi i sljedeće godine.

Ankica Čakardić



Adaptirana fotografija preuzeta sa stranica konferencije

Vezani članci

  • 2. listopada 2021. Antikapitalistički seminar Prijavite se na Antikapitalistički seminar koji u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Slobodni Filozofski i Subversive festival – jednotjedni program političke edukacije u kojem ćemo pokušati mapirati i kritički sagledati analitičke okvire različitih oblika političkog angažmana i njihove slijepe pjege, odnosno razmotriti na koji način različite teorijsko-političke paradigme pristupaju društvenoj stvarnosti.
  • 30. rujna 2021. Skidanje slojeva "Iako termin „istraga“ možda evocira prizor detektiva, istraživačka estetika kao praksa pokazuje bliže afinitete prema kritičkoj teoriji nego prema policiji. Navođenjem pokušaja „skidanja slojeva“ realnosti kako bi se razotkrila istina, istraživačka estetika razlikuje se od formalnih pravnih procesa koji pri ustanovljavanju odgovornosti prihvaćaju tek najužu koncepciju kauzalnosti."
  • 29. rujna 2021. Nadilaženje jedinstvene porezne stope "Osim ako ih se implementira s brojnim iznimkama, poreze s fiksnom stopom u pravilu se smatra regresivnima jer najteže pogađaju najsiromašnije. Bogati možda plaćaju isti postotak, no njihovi su prihodi dovoljno visoki da to, za razliku od siromašnijih građana, ne primjećuju."
  • 28. rujna 2021. Iz duge povijesti knjigocida "U razdoblju Republike Hrvatske ideološki motiv u pozadini uništavanja i otpisivanja knjiga uvelike je bio replika praksi iz NDH. Prema nekim podacima, početkom devedesetih uništeno je 14 posto hrvatskog književnog fonda. Na meti su bili marksistički naslovi, radovi srpskih autora, ali i potpuno apolitična literatura, ako je bila pisana ćirilicom i/ili ekavicom."
  • 26. rujna 2021. Kako je Premier liga pomogla super-bogatašima da zavladaju nogometom "Jasno je da je zaustavljanje Superlige omelo daljnju komercijalizaciju nogometa. Međutim, ono što se često zaboravlja jest da je gotovo identičan proces uspio pri formiranju Premier lige 1992. godine."
  • 18. rujna 2021. Afganistanskim ženama nije potreban bijeli feminizam Femonacionalistički odnosno femoimperijalistički impulsi bijelog feminizma, isključujuće grane feminizma koja promatra ženska prava isključivo kroz bijelu zapadnu optiku, neizbježna su nijansa licemjerja koje se provlači medijskim komentarima o povratku Talibana na vlast u Afganistanu, jednako kao što su bili jedan od ključnih generatora legitimacijskih narativa netom okončane vojne okupacije SAD-a i njezinih saveznica. Ovakav pristup problemu ultrakonzervativnog patrijarhalnog odnosa Talibana prema ženama u afganistanskom društvu zatvara oči ne samo pred seksizmom i mizoginim tendencijama u zapadnim zemljama, nego i pred širim geopolitičkim kontekstom koji je bio formativan za stanje u kojem se zemlje zapadne Azije nalaze danas.
  • 10. rujna 2021. Onkraj nuklearne obitelji "Brak je konzervativna institucija, način da se klasa reproducira. On je osnova za male jedinice – obitelj, crkvu, zajednicu – za koje je Edmund Burke smatrao da su nužne za etičko društvo. Prema konzervativcima, brak liječi siromaštvo, traume iz djetinjstva i nasilje izazvano vatrenim oružjem. Međutim, osobito čeznu za tzv. tradicionalnim obiteljima, gdje je otac hranitelj, a majka domaćica. Naš porezni zakon odražava ovu težnju. Napisan je kako bi išao u prilog bogatim bračnim parovima, od kojih su većina bijeli, kao što je Dorothy Brown nedavno primijetila u knjizi The Whiteness of Wealth"
  • 5. rujna 2021. Uloga mjera štednje u nezapamćenim šumskim požarima u Grčkoj "Premještanje fokusa s lokalne situacije prema globalnim snagama primorava nas da uvidimo kako nema ničeg "uređenog" u današnjem globalnom neoliberalnom poretku. Prije negoli se krenemo boriti za opstanak naših zajednica, trebali bismo razmotriti jesu li borba za redistribuciju bogatstva i golemi pomak u prioritetima naših država zapravo nužan uvjet za to da imamo ikakvu šansu. Trebali bismo također razmotriti što nam slijedi: sve izraženije nejednakosti, borbe oko preostalih resursa, društvena i geopolitička nestabilnost."
  • 1. rujna 2021. Krik i plan "Na zemlji ukradenoj od Autohtonih naroda, dok nas nužnost i briga primoravaju da se približimo jedni drugima iz klaustrofobične topline naših podijeljenih traumatiziranih javnosti, vjerojatno je najhitniji revolucionarni prioritet izgradnja solidarnosti između zajednica koje su međusobno zavadili kapitalizam, bjelačka supremacija i naseljenički kolonijalizam. Da razjasnimo tko smo jedni drugima i što nam je zajedničko, a koje su naše različitosti, i može li se i kako to prevladati. Zadaća izgradnje povjerenja među zajednicama, naravno, nije oprečna revolucionarnom organiziranju ili nespojiva s njim; povjerenje se stvara kroz zajedničku borbu. Međutim, da bismo izvršili tu zadaću možda će biti nužno da prihvatimo najširu moguću viziju toga kako „revolucionarno organiziranje” može izgledati."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve