Zašto smo prefarbali najpoznatije berlinske grafite

Lutz Henke, sukreator muralâ u četvrti Kreutzberg, za Guardian objašnjava kakve je poteškoće za život u gradu donijela gentrifikacija berlinskih četvrti i kako je natjerala ulične umjetnike da odbiju artificijelno savezništvo te odgovore intervencijom kojom će sami presuditi svojoj umjetnosti.


Gentrifikacija i zombifikacija Berlina u punom je jeku. Radije ćemo uništiti svoju uličnu umjetnost nego li dopustiti da doprinese tom procesu.



Zvuk megafona para hladan noćni zrak Berlina. Nekolicina prolaznika bijesno viče u našem smjeru. Drugi u tišini s obrazâ brišu suze. „Po prvi puta u mojoj umjetničkoj karijeri netko me izviždao“, kaže glas pored mene. Na trenutak smo se zaustavili s farbanjem kako bismo promotrili grupicu ljudi koja se okupila otprilike 25 metara ispod naše uzdignute platforme, s druge strane ograde. No, nema previše vremena za introspekciju: ostalo je još skoro 1,000 četvornih metara zida koje valja prekriti crnom bojom do sutra ujutro.

Prošloga tjedna, od četvrtka kasno navečer do petka rano izjutra, nas nekoliko je premazalo dva murala talijanskog umjetnika Blu u Kreuzbergu, koje se često navodilo kao najikoničkiju berlinsku uličnu umjetninu. Od tada, njemačkim glavnim gradom bruje nagađanja tko je to učinio i zašto. Mnogi su uzeli zdravo za gotovo da su investitori u nekretnine uništili njihov voljeni mural, a tek je nekolicina shvatila kako su ljudi koji stoje iza toga upravo oni koji su te murale i stvorili. Stoga smo odlučili ispričati svoju stranu priče.

Sedam godina nakon što je monumentalni zid nastao, osjetili smo kako je vrijeme da ga se uništi, zajedno s umirućim dobom berlinske povijesti koju je predstavljao. Priča o muralu izravno je povezana s poviješću ove gradske četvrti, koja je neposredno graničila s Istočnom Njemačkom. Prvi rad, suradnja između Blu-a i francuskog umjetnika JR-a, prikazuje dvije figure koje tijekom čina međusobnog raskrinkavanja dlanovima pokazuju znakovlja bandi s „istočne“ i „zapadne“ strane. Blu i ja smo 2008. godine odlučili obnoviti dvije figure, no umjesto toga smo na zid pored njih spontano dodali drugi mural: biznismena okovana vlastitim zlatnim satovima.

Ti su radovi odvažno na sebe skrenuli svjetsku pažnju, postajući onim što je Siegfried Kracauer 1930. godine opisao kao Raumbilder: nesvjesno proizvedene prostorne slike koje predstavljaju „snove društva“. Nehotice smo stvorili idealnu vizualnu reprezentaciju imaginarnoga Berlina nultih godina 21. stoljeća i njegovih obećanja: grada ispunjenog pustoši koji nudi obilje prostora za povoljan život i kreativno eksperimentiranje među ruševinama svoje novije povijesti.

Ove su značajke postale glavna atrakcija i mantra nedavno preminulog gradonačelnika Klausa Wowereita i njegova ozloglašena, „siromašnog ali seksi“ Berlina. U takvoj realnosti muralima je u sklopu tura ulične umjetnosti nametnuta funkcija mjesta hodočašća, ili prilike za fotografiranje za bezbrojne razglednice, korice knjiga ili omote ploča. Grad je u svojim marketinškim kampanjama počeo koristiti estetiku otpora.

Međutim, do tada se susjedstvo već našlo u vrtlogu gentrifikacije, popraćene žestokim prosvjedima protiv povećanja stanarina. Naravno, umjetnost – a osobito vrlo vidljiva javna umjetnost, sjetite se samo Banksya – pridonosi tom procesu.

I dok je Berlin s jedne strane ponosan na svoju umjetničku scenu, jalovim urbanističkim razvojem i kulturnom politikom protraćen je velik dio njegova izuzetnog prostornog potencijala, a time je u pitanje dovedena i egzistencija njegove glavne atrakcije – umjetnikâ. Odjednom su postali svoji najveći neprijatelji, pridonoseći vlastitom izmještenju.

U posljednje se vrijeme gentrifikacija u Berlinu ne zadovoljava uništavanjem kreativnih prostora. Budući da joj je njezin umjetnički brend potreban kako bi zadržala privlačnost, sklona je umjetnom reanimiranju kreativnosti koju je izmjestila, proizvodeći tako „nemrtvi grad“. Ova zombifikacija prijeti pretvoriti Berlin u muzealni grad fasada, „umjetničku scenu“ prezerviranu kao zabavni park za one koji si mogu priuštiti rastuće stanarine.

Ipak, zašto bi umjetnik pristao uništiti svoj rad, umjesto da podupre službeni pokušaj njegova očuvanja kao javnog umjetničkog djela? Iz očaja? Očito ne. Prije od tuge. Od trenutka njihova nastajanja, Blu-evim muralima bilo je suđeno da nestanu. U prirodi je ulične umjetnosti da zauzima prostor slaveći njegovu neizvjesnost, uz svijest o njegovoj prolaznosti i nestalnoj egzistenciji.

No, za mene taj čin premazivanja crnom bojom* također označava ponovno rođenje: kao poziv na buđenje ovome gradu i njegovim stanovnicima, podsjetnik na nužnost očuvanja pristupačnih i vitalnih prostornih mogućnosti, umjesto proizvodnje nemrtve preparirane umjetnosti. Njime se naglašava društvena funkcija umjetničkih intervencija na mjestima gdje intervencije druge vrste posustaju.

Banksy, na tebi je red.



S engleskog prevela Karolina Hrga



Prevoditeljske opaske

[*] U originalu stoji whitewashing, što na engleskom istovremeno može značiti “bijeljenje vapnom”, kao i “zataškavanje”. Međutim, kako je pri akciji prekrivanja muralâ autor sa suradnicima koristio crnu boju umjesto bijelog vapna, dvostrukost značenja je teško prevesti na naš jezik.


Objavljeno na Guardianu 19. prosinca 2014.


Adaptirana fotografija preuzeta s Guardiana


Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju "Od kraja hladnog rata revolucije nisu u modi, a velika većina muzeja, pa i muzealaca, nije zainteresirana za (pri)povijest(i) potlačenih. Upravo tada s našeg prostora nestaju svi Muzeji revolucije, a muzealci se gotovo unisono okreću identitetskim temama, posebice nacionalizmu koji kao ključna paradigma prožima nove stalne postave i privremene izložbene programe."
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.
  • 14. prosinca 2022. Ključne riječi: magični voluntarizam "Kada se ljudi suočavaju s prekarnim zaposlenjem, obavijestima o deložaciji, ili se bore da prehrane svoju djecu, uloga terapije razgovorom i vještina samopomoći znatno je oslabljena. (...) U konačnici, magični nas voluntarizam gura u zamku umanjivanja utjecaja materijalnog nezadovoljstva. Zanemarujući društvene uzroke i one vrste nedaća koje mogu biti endemske za živote ljudi iz radničke klase, nehotično doprinosimo depolitizaciji mentalnog zdravlja."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve