Tko je ubio Erica Garnera?

Policijsko ubojstvo Erica Garnera, kojem je preko snimke mogao svjedočiti gotovo cijeli svijet, nije uzrokovao samo diskriminatorni sustav kaznenog pravosuđa SAD-a. Uzrok je kapitalistički društveni sustav koji dio stanovništva čini “suvišnim”, a potom ga kriminalizira i nekažnjeno ubija. Donosimo prijevod teksta iz časopisa Jacobin.


Kod ubojstva Erica Garnera nije riječ samo o pravosudnom sustavu. Radi se o načinu na koji kapitalizam stvara rasizirane kategorije “suvišnih” ljudi.


Svi smo vidjeli smrt Erica Garnera. Svi se, uključujući Georgea W. Busha, slažemo da je Eric Garner ubijen. Međutim, takvo površno slaganje može prikriti stvarne uzroke njegove smrti, a to bi zajamčilo da će se događaj poput ovoga ponoviti. Svi smo svjedočili tom zločinu, no sada se moramo zapitati tko je zapravo ubio Erica Garnera?

Usprkos onome što tvrdi kaznenopravni sustav očit je odgovor da ga je ubio Daniel Pantaleo, i ne smije se nikada zaboraviti da je taj čovjek ubojica. Štoviše, kao što su mnogi ustvrdili, Pantaleov je zločin bio moguć upravo zbog duboko ukorijenjenog sustava institucionalnog rasizma. Iz toga je očekivano proizišao zahtjev da se popravi neispravni pravosudni sustav. No postoji opasnost da preuski fokus usmjeren samo na policiju, sudove i pravosudni sustav zamagli dublje uzroke Garnerove smrti.

Ovaj stanovnik Staten Islanda navodno je prodavao cigarete po komadu kada je ubijen. Ukupni porez na cigarete u gradu New Yorku, koji iznosi 5,85 dolara po kutiji, stvorio je neku vrstu crnog tržišta cigareta, a time i priliku za neke – poput Garnera, kojeg je astma prisilila na davanje otkaza – da steknu kakvu-takvu svotu novca za preživljavanje.

Garner je dakle jedan od nekoliko desetaka milijuna ljudi u SAD-u koji se bave poslovima koji su neformalni, ilegalni ili se obavljaju “ispod stola”, kako bi preživjeli – bilo da je riječ o prodaji krivotvorenih torbica, uličnoj prodaji nakita kućne izrade, preprodaji droge, prodaji piratiziranih medijskih proizvoda, radu na crno, uličnim nastupima ili prodaji cigareta po komadu.

Ne radi se o marginalnoj ili neuobičajenoj pojavi. S obzirom da kapitalizam “ne započinje ponudom zaposlenja već imperativom da se zaradi za život”, kako piše povjesničar Michael Denning, “nezaposlenost prethodi zapošljavanju, a neformalna ekonomija prethodi formalnoj, kako u povijesnom tako i u konceptualnom pogledu”. Puna zaposlenost koja je pravedna i uvažava slobodu odabira je mit.

Kada oni koji žive takvim “životom bez plaće” i pronađu formalne poslove, obično se radi o privremenim ili sezonskim tipovima zaposlenja s užasno niskim plaćama. Ljudi koji nisu formalno zaposleni, što je stanje koje u nekim slučajevima može trajati cijeli život, moraju se pobrinuti za vlastito preživljavanje. No, mnogi od njih ili ne ispunjavaju uvjete za socijalnu pomoć ili te socijalne usluge i sâme prestaju postojati. Stanarine su previsoke, a hrana i zdravstvene usluge preskupe. Milijuni ljudi lišeni su osnovnih životnih potrepština.

Marx je pokušao objasniti povijesni nastanak tog života bez plaće tako što je pokazao da sâm kapitalizam nije strukturno sposoban osigurati punu zaposlenost svima koji ovise o plaći kako bi preživjeli. Kapitalizam nužno stvara “relativnu prenaseljenost radnika, tj. za prosječne potrebe oplođivanja kapitala prekobrojno i zbog toga suvišno radničko stanovništvo”[1].

A stalno stvaranje onoga što je nazvao “relativno suvišnim stanovništvom” kojem “pripada svaki radnik” kada je “samo djelomično zaposlen ili potpuno nezaposlen”, obilježeno je bijedom, patnjom i “mogućom smrću”. Takav je život prožet nasiljem i sastavna je značajka kapitalizma.

Kao što pokazuje Garnerova smrt, proizvodnja suviška stanovništva tijesno je isprepletena s rasizmom. Povijest kapitalizma pokazuje da procesi koji proizvode izvlašteni, disciplinirani i terorizirani suvišak populacije neprekidno inkorporiraju te ustvari rekonstituiraju rasne kategorije.

Nebrojeno mnogo Afroamerikanaca, Latinosa i pripadnika drugih “manjina” je kroz pravnu diskriminaciju, policijsko nasilje, gentrifikaciju, podfinanciranost škola i prenatrpane zatvore pretvoreno u potrošni materijal, u one koje se može nekažnjeno ubiti. Na međunarodnoj razini ovakvo obezvređivanje ne samo da opravdava imperijalističke ratove, nego ujedno čitave narode svrstava u kategoriju ljudi koji su uvijek-već žrtve gladi, genocida ili bolesti. U samom SAD-u, upravo je taj proces ubio Mikea Browna, Erica Garnera i bezbroj drugih.

Država danas aktivno stvara uvjete mjera štednje koji primoravaju ljude poput Garnera da prežive koristeći se svim raspoloživim sredstvima, a potom ih prati na svakom uglu, spremna da ih policijski kontrolira, zatvori ili ubije jer su se usudili preživjeti. Oni koje smatra suvišnima žive u egzistencijalnoj klopci: kada traže podršku ih se zanemaruje, a kada sami pronađu načine da prežive ih se maltretira. Garnerovim nezaboravnim riječima, “svaki put kada me ugledaš, stvaraš mi probleme”.

Stoga kod Garnerova ubojstva nije riječ samo o pravosudnom sustavu. Također je riječ o načinu na koji kapitalizam stvara rasizirane kategorije “suvišnih” ljudi. Moramo dovesti u pitanje ne samo policiju, sudove i pravosudni sustav koji ubijaju i prikrivaju takva ubojstva, već i društveni sustav koji to sve omogućuje. Zato se trebamo voditi iskustvom anti-rasističkih pokreta iz prošlosti i pronaći načine da povežemo našu kritiku rasizma s našom kritikom kapitalizma, kako se nikada više nikoga ne bi moglo nazvati “suvišnim”.

Nedvojbeno je kako Pantalea treba smatrati odgovornim za Garnerovo ubojstvo. No kad prosuđujemo ekonomski sustav koji ostavlja ljude bez posla zbog bolesti poput astme koja im narušava radnu sposobnost, sustava koji ih tjera da prodaju cigarete na ulici kako bi zaradili za život, treba upotrijebiti isto mjerilo pravednosti. Taj bi se sustav trebao naći na optuženičkoj klupi kao suučesnik u ubojstvu, jer je Garnera učinio bespomoćnim protiv uniformiranog ubojice.



S engleskog preveo Damjan Rajačić




Prevoditeljske opaske

[1] Citirano iz K. Marx, “Kapital”, prijevod Moša Pijade i Rodoljub Čolaković, Školska knjiga, 1975.


Salar Mohandesi je urednik Viewpoint Magazine-a i postdiplomski student povijesti na Sveučilištu u Pennsylvaniji.


Objavljeno na Jacobinu 17. prosinca 2014.


Adaptirana fotografija preuzeta s Jacobina


Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju "Od kraja hladnog rata revolucije nisu u modi, a velika većina muzeja, pa i muzealaca, nije zainteresirana za (pri)povijest(i) potlačenih. Upravo tada s našeg prostora nestaju svi Muzeji revolucije, a muzealci se gotovo unisono okreću identitetskim temama, posebice nacionalizmu koji kao ključna paradigma prožima nove stalne postave i privremene izložbene programe."
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.
  • 14. prosinca 2022. Ključne riječi: magični voluntarizam "Kada se ljudi suočavaju s prekarnim zaposlenjem, obavijestima o deložaciji, ili se bore da prehrane svoju djecu, uloga terapije razgovorom i vještina samopomoći znatno je oslabljena. (...) U konačnici, magični nas voluntarizam gura u zamku umanjivanja utjecaja materijalnog nezadovoljstva. Zanemarujući društvene uzroke i one vrste nedaća koje mogu biti endemske za živote ljudi iz radničke klase, nehotično doprinosimo depolitizaciji mentalnog zdravlja."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve