Tko je ubio Erica Garnera?

Policijsko ubojstvo Erica Garnera, kojem je preko snimke mogao svjedočiti gotovo cijeli svijet, nije uzrokovao samo diskriminatorni sustav kaznenog pravosuđa SAD-a. Uzrok je kapitalistički društveni sustav koji dio stanovništva čini “suvišnim”, a potom ga kriminalizira i nekažnjeno ubija. Donosimo prijevod teksta iz časopisa Jacobin.


Kod ubojstva Erica Garnera nije riječ samo o pravosudnom sustavu. Radi se o načinu na koji kapitalizam stvara rasizirane kategorije “suvišnih” ljudi.


Svi smo vidjeli smrt Erica Garnera. Svi se, uključujući Georgea W. Busha, slažemo da je Eric Garner ubijen. Međutim, takvo površno slaganje može prikriti stvarne uzroke njegove smrti, a to bi zajamčilo da će se događaj poput ovoga ponoviti. Svi smo svjedočili tom zločinu, no sada se moramo zapitati tko je zapravo ubio Erica Garnera?

Usprkos onome što tvrdi kaznenopravni sustav očit je odgovor da ga je ubio Daniel Pantaleo, i ne smije se nikada zaboraviti da je taj čovjek ubojica. Štoviše, kao što su mnogi ustvrdili, Pantaleov je zločin bio moguć upravo zbog duboko ukorijenjenog sustava institucionalnog rasizma. Iz toga je očekivano proizišao zahtjev da se popravi neispravni pravosudni sustav. No postoji opasnost da preuski fokus usmjeren samo na policiju, sudove i pravosudni sustav zamagli dublje uzroke Garnerove smrti.

Ovaj stanovnik Staten Islanda navodno je prodavao cigarete po komadu kada je ubijen. Ukupni porez na cigarete u gradu New Yorku, koji iznosi 5,85 dolara po kutiji, stvorio je neku vrstu crnog tržišta cigareta, a time i priliku za neke – poput Garnera, kojeg je astma prisilila na davanje otkaza – da steknu kakvu-takvu svotu novca za preživljavanje.

Garner je dakle jedan od nekoliko desetaka milijuna ljudi u SAD-u koji se bave poslovima koji su neformalni, ilegalni ili se obavljaju “ispod stola”, kako bi preživjeli – bilo da je riječ o prodaji krivotvorenih torbica, uličnoj prodaji nakita kućne izrade, preprodaji droge, prodaji piratiziranih medijskih proizvoda, radu na crno, uličnim nastupima ili prodaji cigareta po komadu.

Ne radi se o marginalnoj ili neuobičajenoj pojavi. S obzirom da kapitalizam “ne započinje ponudom zaposlenja već imperativom da se zaradi za život”, kako piše povjesničar Michael Denning, “nezaposlenost prethodi zapošljavanju, a neformalna ekonomija prethodi formalnoj, kako u povijesnom tako i u konceptualnom pogledu”. Puna zaposlenost koja je pravedna i uvažava slobodu odabira je mit.

Kada oni koji žive takvim “životom bez plaće” i pronađu formalne poslove, obično se radi o privremenim ili sezonskim tipovima zaposlenja s užasno niskim plaćama. Ljudi koji nisu formalno zaposleni, što je stanje koje u nekim slučajevima može trajati cijeli život, moraju se pobrinuti za vlastito preživljavanje. No, mnogi od njih ili ne ispunjavaju uvjete za socijalnu pomoć ili te socijalne usluge i sâme prestaju postojati. Stanarine su previsoke, a hrana i zdravstvene usluge preskupe. Milijuni ljudi lišeni su osnovnih životnih potrepština.

Marx je pokušao objasniti povijesni nastanak tog života bez plaće tako što je pokazao da sâm kapitalizam nije strukturno sposoban osigurati punu zaposlenost svima koji ovise o plaći kako bi preživjeli. Kapitalizam nužno stvara “relativnu prenaseljenost radnika, tj. za prosječne potrebe oplođivanja kapitala prekobrojno i zbog toga suvišno radničko stanovništvo”[1].

A stalno stvaranje onoga što je nazvao “relativno suvišnim stanovništvom” kojem “pripada svaki radnik” kada je “samo djelomično zaposlen ili potpuno nezaposlen”, obilježeno je bijedom, patnjom i “mogućom smrću”. Takav je život prožet nasiljem i sastavna je značajka kapitalizma.

Kao što pokazuje Garnerova smrt, proizvodnja suviška stanovništva tijesno je isprepletena s rasizmom. Povijest kapitalizma pokazuje da procesi koji proizvode izvlašteni, disciplinirani i terorizirani suvišak populacije neprekidno inkorporiraju te ustvari rekonstituiraju rasne kategorije.

Nebrojeno mnogo Afroamerikanaca, Latinosa i pripadnika drugih “manjina” je kroz pravnu diskriminaciju, policijsko nasilje, gentrifikaciju, podfinanciranost škola i prenatrpane zatvore pretvoreno u potrošni materijal, u one koje se može nekažnjeno ubiti. Na međunarodnoj razini ovakvo obezvređivanje ne samo da opravdava imperijalističke ratove, nego ujedno čitave narode svrstava u kategoriju ljudi koji su uvijek-već žrtve gladi, genocida ili bolesti. U samom SAD-u, upravo je taj proces ubio Mikea Browna, Erica Garnera i bezbroj drugih.

Država danas aktivno stvara uvjete mjera štednje koji primoravaju ljude poput Garnera da prežive koristeći se svim raspoloživim sredstvima, a potom ih prati na svakom uglu, spremna da ih policijski kontrolira, zatvori ili ubije jer su se usudili preživjeti. Oni koje smatra suvišnima žive u egzistencijalnoj klopci: kada traže podršku ih se zanemaruje, a kada sami pronađu načine da prežive ih se maltretira. Garnerovim nezaboravnim riječima, “svaki put kada me ugledaš, stvaraš mi probleme”.

Stoga kod Garnerova ubojstva nije riječ samo o pravosudnom sustavu. Također je riječ o načinu na koji kapitalizam stvara rasizirane kategorije “suvišnih” ljudi. Moramo dovesti u pitanje ne samo policiju, sudove i pravosudni sustav koji ubijaju i prikrivaju takva ubojstva, već i društveni sustav koji to sve omogućuje. Zato se trebamo voditi iskustvom anti-rasističkih pokreta iz prošlosti i pronaći načine da povežemo našu kritiku rasizma s našom kritikom kapitalizma, kako se nikada više nikoga ne bi moglo nazvati “suvišnim”.

Nedvojbeno je kako Pantalea treba smatrati odgovornim za Garnerovo ubojstvo. No kad prosuđujemo ekonomski sustav koji ostavlja ljude bez posla zbog bolesti poput astme koja im narušava radnu sposobnost, sustava koji ih tjera da prodaju cigarete na ulici kako bi zaradili za život, treba upotrijebiti isto mjerilo pravednosti. Taj bi se sustav trebao naći na optuženičkoj klupi kao suučesnik u ubojstvu, jer je Garnera učinio bespomoćnim protiv uniformiranog ubojice.



S engleskog preveo Damjan Rajačić




Prevoditeljske opaske

[1] Citirano iz K. Marx, “Kapital”, prijevod Moša Pijade i Rodoljub Čolaković, Školska knjiga, 1975.


Salar Mohandesi je urednik Viewpoint Magazine-a i postdiplomski student povijesti na Sveučilištu u Pennsylvaniji.


Objavljeno na Jacobinu 17. prosinca 2014.


Adaptirana fotografija preuzeta s Jacobina


Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim "U širokom luku od avangardnih preko neoavangardnih do alternativnih umjetničkih praksi, kojim autorica ocrtava dinamični odnos institucije umjetnosti i socijalizma, historijska je ironija da je upravo alternativna scena postala rodno mjesto prekarnih radnih uvjeta. Jugoslavenska socijalistička institucija umjetnosti tako je napravila puni krug – od integracije umjetnika u društvenu podjelu rada do umjetnika-poduzetnika suvremenog neoliberalnog tipa. U sjajnoj analizi Katje Praznik ona se pred nama rastvara kao iznimno zanimljiv analitički predmet, upravo zato što nam dokazuje kako u momentu krize poduzetnički model nije bio rješenje."
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu‟ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve