Je li solidarnost bez poistovjećivanja moguća?

“Cilj strategije u pozadini napada je polarizacija francuskog društva, eskalacija konflikta, te prije svega oživljavanje mantre o “sukobu civilizacija”. Ona produbljuje izolaciju muslimanskog stanovništva u Francuskoj te ga izlaže daljnjoj eskalaciji već zabrinjavajuće i razbuktale islamofobije. Ona tjera bjelačko stanovništvo da se okupi pod barjacima nacionalnog republikanskog jedinstva i identiteta, kojega se doživljava napadnutim od strane novih Francuza.” Uz nedvosmislenu osudu ubojstva novinarâ redakcije Charlie Hebdo i kolateralnih žrtava u Parizu, ne možemo jednostavno reći Je suis Charlie.

O napadu na Charlie Hebdo
Charba sam uživo vidjela 24. siječnja 2010. godine u Parizu, na dan komemoracije smrti francuskog filozofa i aktivista Daniela Bensaïda u konferencijskom centru La Mutualité, gdje se okupilo mnoštvo ljudi. Tijekom govora, Charb je crtao i na platno projicirao karikature svoga druga Daniela, čiju je knjigu Marx: Mode d’Emploi ilustrirao godinu dana ranije. Usred duboke tuge koja je ispunjavala veliku prostoriju, njegove su nas karikature neprestano podsjećale na Bensaïdov suptilni smisao za humor, na njegov zlobni smiješak kojim nas je znao sve šarmirati, pomažući nam da postepeno prebolimo gubitak. Charb, glavni urednik satiričkog časopisa Charlie Hebdo, bio je jedan od deset karikaturista i novinara, zajedno s dvoje policajaca, ubijenih u divljačkom napadu koji se dogodio 7. siječnja 2015. godine.

Od tada poruke solidarnosti ispisane riječima „Je suis Charlie“ – Ja sam Charlie – preplavljuju internet i druge medije, odvija se ogromna potjera kako bi se privelo ubojice, iz sačmarica se pucalo na dvije džamije, bomba je bačena na prodavaonicu kebaba, a svi francuski politički lideri pozvali su na nacionalno jedinstvo u obrani Republike. Nažalost, ovo znači da je napad možda bio uspješan. Od svih meta koje su napadači mogli izabrati, namjerno su odabrali časopis koji je, unatoč kontroverzama u vezi s poprilično islamofobnim karakaturama koje objavljuje, još uvijek zadržao određeni kredibilitet među francuskom ljevicom. Štoviše, časopis koji utjelovljuje sasvim specifičnu francusku tradiciju sekularističkog nepoštovanja, distinktivnog francuskog ponosa da se bude slobodan satirizirati kako Boga, tako i Kralja, uživajući u obitavanju u trivijalnim opscenostima žanra. Meta je pažljivo i politički odabrana. Narativ o izravnoj korespondenciji između objavljivanja uvredljivih karikatura proroka Muhameda i samog napada, kao da je riječ o mehaničkoj vezi uzroka i posljedice, suviše je pojednostavljen. Također, narativ o napadima na slobodu govora i tiska nije dostatan da bi se razumjelo što je doista posrijedi. Cilj strategije u pozadini napada je polarizacija francuskog društva, eskalacija konflikta, te prije svega oživljavanje mantre o „sukobu civilizacija“. Ona produbljuje izolaciju muslimanskog stanovništva u Francuskoj (oko 5 milijuna ljudi) te ga izlaže daljnjoj eskalaciji već zabrinjavajuće i razbuktale islamofobije. Ona tjera bjelačko stanovništvo da se okupi pod barjacima nacionalnog republikanskog jedinstva i identiteta, kojega se doživljava napadnutim od strane novih Francuza, to jest, muslimanskih Francuza. A kako se muslimanskom stanovništvu ne bi ostavilo ni jednu opciju za otpor osim radikalnog islamizma, takva strategija udara na francusku ljevicu, na jedinu prepreku protiv nekontrolirane proliferacije islamofobije diljem zemlje, dakle udara tamo gdje najviše boli: na njezine probleme pri suočavanju s francuskom kolonijalnom prošlošću i nasljeđem te s reformuliranjem univerzalizma na način da isti osigurava potpunu uključenost Arapa i muslimana.

Charlie Hebdo je ekstremni simptom problemâ s kojima se suočava francuska ljevica. Na njegovim se naslovnicama izmjenjuje kritiziranje francuskih politika protiv imigranata i Houellebecqova islamofobična paranoja s beskrajnom serijom karikatura usmjerenih protiv „islamista“. Nakon umorstva tisuću pripadnika Muslimanskog bratstva u masakru na trgu Rabaa u Egiptu 2013. godine, CH je objavio naslovnicu s karikaturom na kojoj piše: „Le Coran, c’est de la merde, ça n’arrête pas les balles“ (Kuran je sranje, uopće ne zaustavlja metke). Nakon kritika i optužbi za islamofobiju koje su počele pristizati na adresu Charlie Hebdoa, njegovi su branitelji neprestano ukazivali na to da je njihova satira usmjerena prema svim religijama, bez razlike. Neovisno je li tome tako (a ja mislim da nije sasvim), ovakav odgovor pokazuje fundamentalno nerazumijevanje konteksta – radi se o istom nerazumijevanju koje je dovelo do kapitulacije dijelova francuske ljevice pred apstraktnim republikanskim sekularizmom povodom diskusija vezanih uz zakon o nošenju hidžaba. Muslimani nisu samo u velikoj mjeri ugnjetavana i eksploatirana manjina u Francuskoj, već ubrzano postaju i žrtvena janjad za ekonomsku krizu, zrcalom na koje bijeli Europljani projiciraju svoje najdublje noćne more i strahove. U Njemačkoj se svaki tjedan u raznim gradovima, na demonstracijama protiv „islamizacije Zapada“ pod organizacijskom kapom PEGIDA-e okupi po nekoliko tisuća ljudi (PEGIDA znači „Patriotski Europljani protiv islamizacije Zapada“). Talijanske desničarske novine objavile su fotografije napada na Charlie Hebdo pod naslovom „Ovo je islam“, a veliki dio talijanskog stanovništva ne bi imao ništa protiv toga da se muslimanski imigranti podave u Sredozemnom moru bez da im itko priskoči u pomoć. U ovom zabrinjavajućem, i da budem iskrena, zastrašujućem kontekstu, opetovano objavljivanje crteža u kojima se islamiste karikira korištenjem religijskih simbola i stereotipnih reprezentacija preko kojih se po istoj logici identificira pet milijuna podjarmljenih ljudi koji žive u Francuskoj, nije bio čin hrabrosti.

Usprkos vrlo dragoj uspomeni koju imam na drage, duhovite i dirljive karikature o Danielu Bensaïdu, ne mogu se prisiliti da sudjelujem u zboru i kažem „Ja sam Charlie“. Međutim, tu se susrećem s problemom. Ovaj napad i ova ubojstva stjerala su u kut ljude poput mene; naime, postaje nam iznimno teško izjaviti kako držimo da se radi o odvratnom i neprihvatljivom činu nasilja, kako nemamo ništa osim najdubljeg prijezira za politiku, strategije, i metode radikalnih islamista, kako smo bolno pogođeni ovim ubojstvima, no kako se ipak ne možemo identificirati s Charlie Hebdom. Isto tako ne možemo razviti očekivanu parolu „Svi smo mi Francuzi“ u trenutku kada se specifična verzija francuskog nacionalnog identiteta mobilizira kako bi ugnjetavala one francuske građane koji se s njome ni na koji način ne mogu poistovjetiti.

Ovaj maleni prostor, prostor rezerviran za solidarnost koja je sposobna identitete dovesti u pitanje, umjesto da ih ojača i nanovo utvrdi, za solidarnost kojoj nije potrebna afirmacija zajedničkog identiteta kako bi se izrazila, je prostor koji je napadom na Charlie Hebdo pod prijetnjom da bude izgubljen, sve nas prisiljavajući da, htjeli ili ne htjeli, izravno ili neizravno, sudjelujemo u obnovljenoj farsi sukoba civilizacija.
S engleskog preveo Martin Beroš

Objavljeno na Public Seminar-u 10. siječnja 2015.

Cinzia Arruzza je asistentica na Odsjeku za filozofiju na New School for Social Research, Sveučilište u New Yorku. Trenutno radi na dva istraživačka projekta: 1) Odnos između politike i filozofije u dvadesetostoljetnim interpretacijama Platonove političke misli, te 2) Ugnjetavanje žena i društvena reprodukcija u Marxovoj kritici političke ekonomije.

Adaptirana fotografija preuzeta sa stranica Daily Mirror-a

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve