Cinzia Arruzza
11. siječnja 2015.
Je li solidarnost bez poistovjećivanja moguća?
“Cilj strategije u pozadini napada je polarizacija francuskog društva, eskalacija konflikta, te prije svega oživljavanje mantre o “sukobu civilizacija”. Ona produbljuje izolaciju muslimanskog stanovništva u Francuskoj te ga izlaže daljnjoj eskalaciji već zabrinjavajuće i razbuktale islamofobije. Ona tjera bjelačko stanovništvo da se okupi pod barjacima nacionalnog republikanskog jedinstva i identiteta, kojega se doživljava napadnutim od strane novih Francuza.” Uz nedvosmislenu osudu ubojstva novinarâ redakcije Charlie Hebdo i kolateralnih žrtava u Parizu, ne možemo jednostavno reći Je suis Charlie.
O napadu na Charlie Hebdo
Charba sam uživo vidjela 24. siječnja 2010. godine u Parizu, na dan komemoracije smrti francuskog filozofa i aktivista Daniela Bensaïda u konferencijskom centru La Mutualité, gdje se okupilo mnoštvo ljudi. Tijekom govora, Charb je crtao i na platno projicirao karikature svoga druga Daniela, čiju je knjigu Marx: Mode d’Emploi ilustrirao godinu dana ranije. Usred duboke tuge koja je ispunjavala veliku prostoriju, njegove su nas karikature neprestano podsjećale na Bensaïdov suptilni smisao za humor, na njegov zlobni smiješak kojim nas je znao sve šarmirati, pomažući nam da postepeno prebolimo gubitak. Charb, glavni urednik satiričkog časopisa Charlie Hebdo, bio je jedan od deset karikaturista i novinara, zajedno s dvoje policajaca, ubijenih u divljačkom napadu koji se dogodio 7. siječnja 2015. godine.
Od tada poruke solidarnosti ispisane riječima „Je suis Charlie“ – Ja sam Charlie – preplavljuju internet i druge medije, odvija se ogromna potjera kako bi se privelo ubojice, iz sačmarica se pucalo na dvije džamije, bomba je bačena na prodavaonicu kebaba, a svi francuski politički lideri pozvali su na nacionalno jedinstvo u obrani Republike. Nažalost, ovo znači da je napad možda bio uspješan. Od svih meta koje su napadači mogli izabrati, namjerno su odabrali časopis koji je, unatoč kontroverzama u vezi s poprilično islamofobnim karakaturama koje objavljuje, još uvijek zadržao određeni kredibilitet među francuskom ljevicom. Štoviše, časopis koji utjelovljuje sasvim specifičnu francusku tradiciju sekularističkog nepoštovanja, distinktivnog francuskog ponosa da se bude slobodan satirizirati kako Boga, tako i Kralja, uživajući u obitavanju u trivijalnim opscenostima žanra. Meta je pažljivo i politički odabrana. Narativ o izravnoj korespondenciji između objavljivanja uvredljivih karikatura proroka Muhameda i samog napada, kao da je riječ o mehaničkoj vezi uzroka i posljedice, suviše je pojednostavljen. Također, narativ o napadima na slobodu govora i tiska nije dostatan da bi se razumjelo što je doista posrijedi. Cilj strategije u pozadini napada je polarizacija francuskog društva, eskalacija konflikta, te prije svega oživljavanje mantre o „sukobu civilizacija“. Ona produbljuje izolaciju muslimanskog stanovništva u Francuskoj (oko 5 milijuna ljudi) te ga izlaže daljnjoj eskalaciji već zabrinjavajuće i razbuktale islamofobije. Ona tjera bjelačko stanovništvo da se okupi pod barjacima nacionalnog republikanskog jedinstva i identiteta, kojega se doživljava napadnutim od strane novih Francuza, to jest, muslimanskih Francuza. A kako se muslimanskom stanovništvu ne bi ostavilo ni jednu opciju za otpor osim radikalnog islamizma, takva strategija udara na francusku ljevicu, na jedinu prepreku protiv nekontrolirane proliferacije islamofobije diljem zemlje, dakle udara tamo gdje najviše boli: na njezine probleme pri suočavanju s francuskom kolonijalnom prošlošću i nasljeđem te s reformuliranjem univerzalizma na način da isti osigurava potpunu uključenost Arapa i muslimana.
Charlie Hebdo je ekstremni simptom problemâ s kojima se suočava francuska ljevica. Na njegovim se naslovnicama izmjenjuje kritiziranje francuskih politika protiv imigranata i Houellebecqova islamofobična paranoja s beskrajnom serijom karikatura usmjerenih protiv „islamista“. Nakon umorstva tisuću pripadnika Muslimanskog bratstva u masakru na trgu Rabaa u Egiptu 2013. godine, CH je objavio naslovnicu s karikaturom na kojoj piše: „Le Coran, c’est de la merde, ça n’arrête pas les balles“ (Kuran je sranje, uopće ne zaustavlja metke). Nakon kritika i optužbi za islamofobiju koje su počele pristizati na adresu Charlie Hebdoa, njegovi su branitelji neprestano ukazivali na to da je njihova satira usmjerena prema svim religijama, bez razlike. Neovisno je li tome tako (a ja mislim da nije sasvim), ovakav odgovor pokazuje fundamentalno nerazumijevanje konteksta – radi se o istom nerazumijevanju koje je dovelo do kapitulacije dijelova francuske ljevice pred apstraktnim republikanskim sekularizmom povodom diskusija vezanih uz zakon o nošenju hidžaba. Muslimani nisu samo u velikoj mjeri ugnjetavana i eksploatirana manjina u Francuskoj, već ubrzano postaju i žrtvena janjad za ekonomsku krizu, zrcalom na koje bijeli Europljani projiciraju svoje najdublje noćne more i strahove. U Njemačkoj se svaki tjedan u raznim gradovima, na demonstracijama protiv „islamizacije Zapada“ pod organizacijskom kapom PEGIDA-e okupi po nekoliko tisuća ljudi (PEGIDA znači „Patriotski Europljani protiv islamizacije Zapada“). Talijanske desničarske novine objavile su fotografije napada na Charlie Hebdo pod naslovom „Ovo je islam“, a veliki dio talijanskog stanovništva ne bi imao ništa protiv toga da se muslimanski imigranti podave u Sredozemnom moru bez da im itko priskoči u pomoć. U ovom zabrinjavajućem, i da budem iskrena, zastrašujućem kontekstu, opetovano objavljivanje crteža u kojima se islamiste karikira korištenjem religijskih simbola i stereotipnih reprezentacija preko kojih se po istoj logici identificira pet milijuna podjarmljenih ljudi koji žive u Francuskoj, nije bio čin hrabrosti.
Usprkos vrlo dragoj uspomeni koju imam na drage, duhovite i dirljive karikature o Danielu Bensaïdu, ne mogu se prisiliti da sudjelujem u zboru i kažem „Ja sam Charlie“. Međutim, tu se susrećem s problemom. Ovaj napad i ova ubojstva stjerala su u kut ljude poput mene; naime, postaje nam iznimno teško izjaviti kako držimo da se radi o odvratnom i neprihvatljivom činu nasilja, kako nemamo ništa osim najdubljeg prijezira za politiku, strategije, i metode radikalnih islamista, kako smo bolno pogođeni ovim ubojstvima, no kako se ipak ne možemo identificirati s Charlie Hebdom. Isto tako ne možemo razviti očekivanu parolu „Svi smo mi Francuzi“ u trenutku kada se specifična verzija francuskog nacionalnog identiteta mobilizira kako bi ugnjetavala one francuske građane koji se s njome ni na koji način ne mogu poistovjetiti.
Ovaj maleni prostor, prostor rezerviran za solidarnost koja je sposobna identitete dovesti u pitanje, umjesto da ih ojača i nanovo utvrdi, za solidarnost kojoj nije potrebna afirmacija zajedničkog identiteta kako bi se izrazila, je prostor koji je napadom na Charlie Hebdo pod prijetnjom da bude izgubljen, sve nas prisiljavajući da, htjeli ili ne htjeli, izravno ili neizravno, sudjelujemo u obnovljenoj farsi sukoba civilizacija.
S engleskog preveo Martin Beroš
Objavljeno na Public Seminar-u 10. siječnja 2015.
Cinzia Arruzza je asistentica na Odsjeku za filozofiju na New School for Social Research, Sveučilište u New Yorku. Trenutno radi na dva istraživačka projekta: 1) Odnos između politike i filozofije u dvadesetostoljetnim interpretacijama Platonove političke misli, te 2) Ugnjetavanje žena i društvena reprodukcija u Marxovoj kritici političke ekonomije.
Adaptirana fotografija preuzeta sa stranica Daily Mirror-a