Je li solidarnost bez poistovjećivanja moguća?

“Cilj strategije u pozadini napada je polarizacija francuskog društva, eskalacija konflikta, te prije svega oživljavanje mantre o “sukobu civilizacija”. Ona produbljuje izolaciju muslimanskog stanovništva u Francuskoj te ga izlaže daljnjoj eskalaciji već zabrinjavajuće i razbuktale islamofobije. Ona tjera bjelačko stanovništvo da se okupi pod barjacima nacionalnog republikanskog jedinstva i identiteta, kojega se doživljava napadnutim od strane novih Francuza.” Uz nedvosmislenu osudu ubojstva novinarâ redakcije Charlie Hebdo i kolateralnih žrtava u Parizu, ne možemo jednostavno reći Je suis Charlie.


O napadu na Charlie Hebdo


Charba sam uživo vidjela 24. siječnja 2010. godine u Parizu, na dan komemoracije smrti francuskog filozofa i aktivista Daniela Bensaïda u konferencijskom centru La Mutualité, gdje se okupilo mnoštvo ljudi. Tijekom govora, Charb je crtao i na platno projicirao karikature svoga druga Daniela, čiju je knjigu Marx: Mode d’Emploi ilustrirao godinu dana ranije. Usred duboke tuge koja je ispunjavala veliku prostoriju, njegove su nas karikature neprestano podsjećale na Bensaïdov suptilni smisao za humor, na njegov zlobni smiješak kojim nas je znao sve šarmirati, pomažući nam da postepeno prebolimo gubitak. Charb, glavni urednik satiričkog časopisa Charlie Hebdo, bio je jedan od deset karikaturista i novinara, zajedno s dvoje policajaca, ubijenih u divljačkom napadu koji se dogodio 7. siječnja 2015. godine.

Od tada poruke solidarnosti ispisane riječima „Je suis Charlie“ – Ja sam Charlie – preplavljuju internet i druge medije, odvija se ogromna potjera kako bi se privelo ubojice, iz sačmarica se pucalo na dvije džamije, bomba je bačena na prodavaonicu kebaba, a svi francuski politički lideri pozvali su na nacionalno jedinstvo u obrani Republike. Nažalost, ovo znači da je napad možda bio uspješan. Od svih meta koje su napadači mogli izabrati, namjerno su odabrali časopis koji je, unatoč kontroverzama u vezi s poprilično islamofobnim karakaturama koje objavljuje, još uvijek zadržao određeni kredibilitet među francuskom ljevicom. Štoviše, časopis koji utjelovljuje sasvim specifičnu francusku tradiciju sekularističkog nepoštovanja, distinktivnog francuskog ponosa da se bude slobodan satirizirati kako Boga, tako i Kralja, uživajući u obitavanju u trivijalnim opscenostima žanra. Meta je pažljivo i politički odabrana. Narativ o izravnoj korespondenciji između objavljivanja uvredljivih karikatura proroka Muhameda i samog napada, kao da je riječ o mehaničkoj vezi uzroka i posljedice, suviše je pojednostavljen. Također, narativ o napadima na slobodu govora i tiska nije dostatan da bi se razumjelo što je doista posrijedi. Cilj strategije u pozadini napada je polarizacija francuskog društva, eskalacija konflikta, te prije svega oživljavanje mantre o „sukobu civilizacija“. Ona produbljuje izolaciju muslimanskog stanovništva u Francuskoj (oko 5 milijuna ljudi) te ga izlaže daljnjoj eskalaciji već zabrinjavajuće i razbuktale islamofobije. Ona tjera bjelačko stanovništvo da se okupi pod barjacima nacionalnog republikanskog jedinstva i identiteta, kojega se doživljava napadnutim od strane novih Francuza, to jest, muslimanskih Francuza. A kako se muslimanskom stanovništvu ne bi ostavilo ni jednu opciju za otpor osim radikalnog islamizma, takva strategija udara na francusku ljevicu, na jedinu prepreku protiv nekontrolirane proliferacije islamofobije diljem zemlje, dakle udara tamo gdje najviše boli: na njezine probleme pri suočavanju s francuskom kolonijalnom prošlošću i nasljeđem te s reformuliranjem univerzalizma na način da isti osigurava potpunu uključenost Arapa i muslimana.

Charlie Hebdo je ekstremni simptom problemâ s kojima se suočava francuska ljevica. Na njegovim se naslovnicama izmjenjuje kritiziranje francuskih politika protiv imigranata i Houellebecqova islamofobična paranoja s beskrajnom serijom karikatura usmjerenih protiv „islamista“. Nakon umorstva tisuću pripadnika Muslimanskog bratstva u masakru na trgu Rabaa u Egiptu 2013. godine, CH je objavio naslovnicu s karikaturom na kojoj piše: „Le Coran, c’est de la merde, ça n’arrête pas les balles“ (Kuran je sranje, uopće ne zaustavlja metke). Nakon kritika i optužbi za islamofobiju koje su počele pristizati na adresu Charlie Hebdoa, njegovi su branitelji neprestano ukazivali na to da je njihova satira usmjerena prema svim religijama, bez razlike. Neovisno je li tome tako (a ja mislim da nije sasvim), ovakav odgovor pokazuje fundamentalno nerazumijevanje konteksta – radi se o istom nerazumijevanju koje je dovelo do kapitulacije dijelova francuske ljevice pred apstraktnim republikanskim sekularizmom povodom diskusija vezanih uz zakon o nošenju hidžaba. Muslimani nisu samo u velikoj mjeri ugnjetavana i eksploatirana manjina u Francuskoj, već ubrzano postaju i žrtvena janjad za ekonomsku krizu, zrcalom na koje bijeli Europljani projiciraju svoje najdublje noćne more i strahove. U Njemačkoj se svaki tjedan u raznim gradovima, na demonstracijama protiv „islamizacije Zapada“ pod organizacijskom kapom PEGIDA-e okupi po nekoliko tisuća ljudi (PEGIDA znači „Patriotski Europljani protiv islamizacije Zapada“). Talijanske desničarske novine objavile su fotografije napada na Charlie Hebdo pod naslovom „Ovo je islam“, a veliki dio talijanskog stanovništva ne bi imao ništa protiv toga da se muslimanski imigranti podave u Sredozemnom moru bez da im itko priskoči u pomoć. U ovom zabrinjavajućem, i da budem iskrena, zastrašujućem kontekstu, opetovano objavljivanje crteža u kojima se islamiste karikira korištenjem religijskih simbola i stereotipnih reprezentacija preko kojih se po istoj logici identificira pet milijuna podjarmljenih ljudi koji žive u Francuskoj, nije bio čin hrabrosti.

Usprkos vrlo dragoj uspomeni koju imam na drage, duhovite i dirljive karikature o Danielu Bensaïdu, ne mogu se prisiliti da sudjelujem u zboru i kažem „Ja sam Charlie“. Međutim, tu se susrećem s problemom. Ovaj napad i ova ubojstva stjerala su u kut ljude poput mene; naime, postaje nam iznimno teško izjaviti kako držimo da se radi o odvratnom i neprihvatljivom činu nasilja, kako nemamo ništa osim najdubljeg prijezira za politiku, strategije, i metode radikalnih islamista, kako smo bolno pogođeni ovim ubojstvima, no kako se ipak ne možemo identificirati s Charlie Hebdom. Isto tako ne možemo razviti očekivanu parolu „Svi smo mi Francuzi“ u trenutku kada se specifična verzija francuskog nacionalnog identiteta mobilizira kako bi ugnjetavala one francuske građane koji se s njome ni na koji način ne mogu poistovjetiti.

Ovaj maleni prostor, prostor rezerviran za solidarnost koja je sposobna identitete dovesti u pitanje, umjesto da ih ojača i nanovo utvrdi, za solidarnost kojoj nije potrebna afirmacija zajedničkog identiteta kako bi se izrazila, je prostor koji je napadom na Charlie Hebdo pod prijetnjom da bude izgubljen, sve nas prisiljavajući da, htjeli ili ne htjeli, izravno ili neizravno, sudjelujemo u obnovljenoj farsi sukoba civilizacija.


S engleskog preveo Martin Beroš

Objavljeno na Public Seminar-u 10. siječnja 2015.

Cinzia Arruzza je asistentica na Odsjeku za filozofiju na New School for Social Research, Sveučilište u New Yorku. Trenutno radi na dva istraživačka projekta: 1) Odnos između politike i filozofije u dvadesetostoljetnim interpretacijama Platonove političke misli, te 2) Ugnjetavanje žena i društvena reprodukcija u Marxovoj kritici političke ekonomije.


Adaptirana fotografija preuzeta sa stranica Daily Mirror-a


Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve