Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?

“Radikalna poruka Syrize, koja nadilazi sve njene pojedinačne planove opozivanja mjera štednje i upravljanja gospodarstvom, jest da građani mogu i moraju odlučivati o svojoj budućnosti i da usprkos tvrdnjama svih – od Margaret Thatcher do Wolfganga Schaeublea i Christine Lagarde – alternativa postoji.” Parlamentarni izbori u Grčkoj mogli bi presuditi budućnosti ljevice za cijelu generaciju ili dulje, tvrdi Peter Bratsis u tekstu objavljenom u časopisu Jacobin.


Grčki parlamentarni izbori održat će se 25. siječnja. Uvjeti u zemlji i dalje su užasni, uz nezaposlenost koja se drži na razini od oko 25 posto i plaće koje su pale za 30 posto otkako su 2010. uvedene mjere štednje. Čak se spominje i dodatno rezanje mirovina za oko dvije i pol milijarde eura. Stoga ne čudi da je Koalicija radikalne ljevice (Syriza), kako se čini, predodređena da zauzme prvo mjesto na izborima.

Kako se približavaju izbori, zagovaratelji mjera štednje upozoravaju grčke glasače da će doći do strašnih posljedica ukoliko Syriza pobijedi. Grčki premijer Antonis Samaras zavapio je da će zemlja “upasti u najdublju i najžešću krizu” ako njegova stranka (Nova demokracija) izgubi izbore. Njemački ministar financija Wolfgang Schaeuble upozorio je da “ne postoji alternativa” politikama štednje te da nije spreman pregovarati o već dogovorenim mjerama i sporazumima.

Michael Fuchs, prisan suradnik Angele Merkel i zastupnik u njemačkom parlamentu, čak je ustvrdio da se sada može i bez Grčke te da bi, ako Syriza dođe na vlast, ona lako mogla biti izbačena iz eurozone. “Završilo je razdoblje u kojem smo trebali spašavati Grčku. Više ne postoji potencijal za političku ucjenu. Grčka više nije sistemski bitna za euro”.

Uz ove učestale prijetnje koje upućuju tehnokrati iz Grčke, Njemačke, s Wall Streeta i drugih mjesta, brojni glasovi s ljevice također izjednačavaju pobjedu Syrize s katastrofom. Te ljevičarske grupe, umjesto da se pripremaju za bijes financijskih tržišta, Syrizi prognoziraju da neće uspjeti dokrajčiti kapitalizam u Grčkoj.

One tvrde da Syriza namjerava biti socijaldemokratski skrbnik sistema umjesto da postane njegovim grobarom i da će pobjeda te stranke samo osnažiti kapitalističku putanju Grčke umjesto da je skrene s tog pravca. Komunistička partija Grčke (KKE) uporno odbija bilo kakvu suradnju sa Syrizom, dok njeni članovi tijekom prosvjedâ i štrajkova čak odbijaju sudjelovati s drugim skupinama u zajedničkim marševima. Umjesto toga odabiru drugo vrijeme i rute kako ih ne bi kontaminirala mišljenja koja se razlikuju od njihovih.

Stoga ne iznenađuje da je podrška glasača KKE-u pala s 9,5 posto u 2004. na 6,1 posto u 2014. godini. Trenutno se nalazi na 5 posto. Potreban je pravi talent da se kao ljevičarska stranka uspije kontinuirano gubiti podršku u kontekstu naglog pada plaća i velikog porasta nezaposlenosti i nezadovoljstva.

Stranka Fronta grčke antikapitalističke ljevice (Antarsya) prema anketama trenutno ima podršku oko 1 posto birača, što je daleko manje od praga od 3 posto koji je potrebno prijeći za ulazak u parlament. Ona je puno bliža Syrizi nego KKE, ali i ona uporno odbija s njom udružiti snage jer se, uz druga neslaganja tih stranaka, Syrizina platforma ne zalaže za izlazak iz Europske unije i odbacivanje eura kao valute. Ova vrsta sektaške politike u Grčkoj svakako nije specifična samo za tu zemlju – mnoge različite lijeve grupacije diljem Europe i svijeta otvoreno se protive Syrizi iz sličnih razloga.

Nažalost, politički su uvjeti danas puno tmurniji nego kada su se, prije više od jednog stoljeća, Eduard Bernstein i Rosa Luxemburg sporili oko reforme i revolucije. Unatoč tome, povijesni neuspjeh socijalne demokracije da ostvari socijalizam često se koristi kao dokaz Syrizinog intrinzičnog oportunizma i neizbježne nedostatnosti.

Nažalost, političke prilike u Grčkoj i izvan nje ne stavljaju pred nas žuran zadatak da odlučimo o tome koji je put u socijalizam najbolji. Upravo suprotno, sve političke stranke (uključujući Syrizu, KKE i Antarsyu) spore se ponajviše oko toga koji je najbolji put da se povrate izgubljena radna mjesta, povećaju plaće, obnove zdravstveni i obrazovni sustav i tome slično. Nitko ne zagovara radikalni raskid s prošlošću i stvaranje novog društva.

Ljude na ulici, u dvoranama za sastanke i na biralištima ne vodi želja za novim i daleko boljim, nego želja za uspostavom sigurnosti, predvidljivosti i povratkom radnih mjesta.

Syrizin prijedlog za kratkoročni plan djelovanja, kojeg namjerava provesti ako pobijedi na izborima (uz pregovore o smanjenju duga i uvjetima njegova vraćanja), čine četiri “stupa”.

Prvi stup ima za cilj zadovoljiti osnovne životne potrebe ljudi koje su mjere štednje najjače pogodile. U njega su uključeni besplatna struja za domaćinstva koja se nalaze ispod praga siromaštva, subvencije za najamnine i hranu te još puno toga (ukupni predviđeni troškovi ovih mjera za prvu godinu su 1,9 milijardi eura). Drugom stupu cilj je riješiti probleme s porezima i državnim prihodima. On uključuje ukidanje mnoštva nedavno nametnutih poreza i vraćanje minimalne plaće na 751 euro mjesečno (ukupni predviđeni troškovi za prvu godinu su 6,5 milijardi eura).

Treći stup čini plan o otvaranju tri stotine tisuća novih radnih mjesta u privatnom i javnom sektoru (predviđeni troškovi 3 milijarde eura). Četvrti stup uključuje mjere kojima je cilj povećati participaciju javnosti u upravljanju državom (nema troškova).

Procjenjuje se da se sredstva za većinu ovih dodatnih troškova, koji iznose otprilike 12 milijardi eura, mogu prikupiti pomoću obnovljenih napora u borbi protiv utaje poreza te naplaćivanjem dijela dugovanja državi u iznosu 68 milijardi eura poreznih zaostataka iz prethodnih godina – većinu tog iznosa duguju pokrovitelji dviju velikih stranaka koje su vladale Grčkom posljednja četiri desetljeća.

Na taj način ne bi bilo potrebe za posuđivanjem novca niti financiranjem pomoću proračunskog deficita. Svakako je riječ o ambicioznom planu koji odlučno raskida s politikama štednje. No on nije ni pokušaj radikalne transformacije grčkog društva niti predstavlja napad na kapitalizam. Povijesno gledano, taj je plan ustvari desniji od New Deal-a ili poslijeratne europske socijaldemokracije.

Izostanak rasprave o svećenicima, koji su klasificirani kao javni službenici, jasan je primjer razmjera izrazite ograničenosti sadašnjeg trenutka i konzervativne putanje suvremene grčke politike. Usred golemog pritiska na Grčku da smanji potrošnju i eliminira radna mjesta u javnom sektoru, niti jedna politička stranka, pa čak niti jedan pojedinac koji uživa politički ugled na razini cijele zemlje nije predložio da se svećenicima ukine položaj javnih službenika.

Država trenutno zapošljava otprilike jedanaest tisuća svećenika Grčke pravoslavne crkve, a tisuće njih prima državne mirovine. Nijedna stranka, ni s komunističke ljevice niti bilo koja druga, nije čak niti dala naslutiti da smatra prepuštanje svećeničkih plaća samoj Crkvi dobrim načinom da se krene prema naprijed – puno boljim od otpuštanja domarâ i nastavnikâ.

Čak se i ostvarenje vrlo liberalne vrijednosti odvajanja crkve i države danas čini nezamislivim, a kamoli bilo kakvi revolucionarni potezi raskidanja s liberalizmom.

Političko pitanje sadašnjeg trenutka nije mehanika prijelaza u socijalizam nego prvenstveno zadovoljavanje osnovnih ljudskih potreba, izmicanje nekih od mjera društvene zaštite od pritisaka tržišnih sila i, što je najvažnije, reafirmacija načela da političke zajednice mogu i trebaju odlučivati o tome na koji će način upravljati same sobom.

Radikalna poruka Syrize, koja nadilazi sve njene pojedinačne planove opozivanja mjera štednje i upravljanja gospodarstvom, jest da građani mogu i moraju odlučivati o svojoj budućnosti i da usprkos tvrdnjama svih – od Margaret Thatcher do Wolfganga Schaeublea i Christine Lagarde – alternativa postoji.

Čelnik Syrize Alexis Tsipras izrazio se metaforom o potrebi da se “počisti stol” kako bi opisao trenutni zadatak – potrebno je otkloniti sve društvene, ideološke i institucionalne ruševine koje stoje na putu i priječe da se napokon krene sa izgradnjom novog, boljeg društva.

Lijevi pokreti svih vrsta prihvaćaju demokratski princip prema kojemu politika nije poprište natjecanja ili težnja da se zaštiti vlasništvo, nego ljudsko nastojanje da se iznađu sve bolji i bolji načini življenja i samoorganiziranja. Liberalno-autoritarna ideologija TINA-e (There Is No Alternative) uspjela je zauzeti dominantno mjesto u popularnom imaginariju do te mjere da se bilo koji politički projekt koji se usuđuje tvrditi da građani mogu i trebaju odlučivati o tome na koji će način njihovo društvo samo sebe organizirati percipira kao beznadno idealističan i opasan.

Zbog toga je strateški i taktički propust koji se nalazi u temelju sektaške tendencije suprotstavljanja Syrizi zbog njena reformizma sadržan u tome da će, ako Syriza izgubi – ako ideologija TINA-e još jednom pobijedi – s ljevicom u Grčkoj (ali i ljevicom u Europi) biti na dogledno vrijeme gotovo.

Nijedna održiva ljevica ne može preživjeti neuspješan pokušaj reafirmiranja mogućnosti politike. Ako ljevica ne uspije postići većinu u parlamentu nakon pet godina mučne nezaposlenosti, autoritarne represije i ponižavanja zemlje, onda se čini da preostaje malo ili nimalo nade da će ikada uspjeti.

Ako u ovako ekstremnoj situaciji građani Grčke ne uspiju čak niti zamisliti da se zalažu za vlastite vrijednosti i prosudbe, a protiv onih koje su u temelju pravnih ugovora i spekulativnih tržišta, onda nema nade za daleko ambiciozniji zadatak svjesne samo-transformacije društva kakvu radikalna ljevica u konačnici želi postići.

Ovi su izbori iznimno značajni jer će imati velike regionalne i globalne implikacije i posljedice. Pobjeda Syrize potencijalno može dovesti ne samo do ukidanja neuspješnih i barbarskih mjera štednje nego i do reafirmacije politike kao osnovnog polazišta. Ako pak Syriza izgubi, ideologija TINA-e produbit će svoj utjecaj na javnu svijest, a strah i očaj ostat će ključne karakteristike političkog etosa našeg doba. To bi značilo da se alternativu kapitalizmu ne može niti zamisliti, a kamoli podržati.

Naravno, pobjeda Syrize ne garantira da će doći do političkog preporoda. Mnoge će opasnosti i dalje postojati, a sama Syriza može podbaciti u ostvarivanju reformi koje predlaže. Kao politička stranka mogla bi postati sve više oligarhijska i konzervativna. Snage transnacionalnog kapitalizma mogle bi se pokazati nadmoćnim protivnikom. Pobjeda na izborima nakon koje bi uslijedio neuspjeh u opozivu mjera štednje i ublažavanju zahtjevâ transnacionalnog kapitala također bi predstavljali kraj za buduće izglede ljevice u Europi. Ljevica bi time izgubila sav kredibilitet na razdoblje od najmanje jedne generacije.

Grčki će birači 25. siječnja odlučiti hoće li nastaviti kapitulirati pred strahom i prijetnjama ili će poduzeti riskantne poteze nužne da bi se suprotstavili mjerama štednje. O ishodu tih izbora ovisi kako sudbina naroda Grčke, tako i ona europske ljevice te globalnih financijskih tržišta.


S engleskog preveo Damjan Rajačić

Objavljeno na Jacobinu 13. siječnja 2015.


Peter Bratsis je autor knjige Everyday Life and the State. Predaje na Borough of Manhattan Community College-u gradskog sveučilišta u New Yorku.

Adaptirana fotografija preuzeta s Jacobina / Maximilien Nguyen / Flickr

Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ovaj tekst:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?


Vezani članci

  • 28. lipnja 2020. Izbori 2020: Budućnost parlamentarne političke diskusije U prvom su planu nadolazećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj dvije najveće stranke, obje izašle iz procesa unutarnje konsolidacije oko figura svojih lidera. Ekstremna desnica, koju je HDZ proteklih godina odbacio, prijeti ostvariti povijesno dobar rezultat i trajno poremetiti dugogodišnju političku ravnotežu. Međutim, u Sabor bi mogla ući i lijevo-zelena koalicija te konačno uvesti nove političke modele i koncepte u hrvatski parlamentarizam.
  • 28. lipnja 2020. Nemiri Stonewalla "Danas je prvi dan Mjeseca ponosa, proslave Stonewallskih nemira iz 1969. godine. Ustanci trenutno izbijaju diljem zemlje. Današnji bogati bijeli gej muškarci možda se protive „nasilju“, ali povijest LBGTQ+ pokreta pokazuje da se neredi ugnjetavanih ljudi tiču oslobođenja."
  • 21. lipnja 2020. Martin Luther King znao je da nema ničega mirnog u nenasilju ako se provodi kako spada Daleko od srednjostrujaške aklamacije nenasilnog djelovanja svedenog na moralni nagovor, širenje utjecaja u postojećim institucijama i pristojne, pacifizirane prosvjede, Kingov zagovor nenasilja kao metode gnjevnog, ali staloženog suprotstavljanja sistemskom nasilju kroz kolektivnu direktnu akciju koja remeti normalno funkcioniranje društva, taktičke je prirode. Radikalna rekonstrukcija američkog društva na kakvoj je radio iziskivala je da se gnjev transformira u moć putem angažmana duljeg trajanja, umjesto da se opravdano, ali reaktivno troši u neredima.
  • 21. lipnja 2020. Voziti automobil u doba nejednakosti "Kada časopis poznatiji po recenzijama stranih superautomobila i domaćih nabrijanih vozila te uredničkoj politici koja izaziva kontroverze jedino kada napada terence (u prilog monovolumenima i automobilima) istakne priču o Oliveru, obiteljskom automobilu Jasona M. Vaughna marke Subaru, koji je prešao 418 000 kilometara, u članku pod naslovom “The Fear of Failure” („Strah od neuspjeha“), to je svakako znak da živimo u vremenima opscene nejednakosti."
  • 21. lipnja 2020. Prava definicija „privatnog vlasništva“ "Elite se pribojavaju uništenja vlastite imovine, ali još više strahuju od uništenja društvenih odnosa koji čine privatno vlasništvo mogućim. Dakle, strepe od svijeta bez policije."
  • 14. lipnja 2020. Neka vas „preispisivanje povijesti“ ne zabrinjava: upravo je to historičarski posao Rušenje spomenika britanskom robovlasniku Edwardu Colstonu u bristolsku luku dočekano je, između ostalog, reakcijama koje hine zabrinutost za historiografiju. Međutim, svako je postavljanje spomenika i politički čin, a kada je omjer komemoracije eksponenata trgovine robljem i imperijalizma naspram njihovih žrtava toliko jednostran, upravo se obaranje ovakvog spomenika ispostavlja kao predugo odgađani prilog historijskoj reevaluaciji.
  • 14. lipnja 2020. Trudeauov odgovor na rad policije i rasnu pravdu samo je prazna gesta Platitude centrističkih političara poput kanadskog premijera Justina Trudeaua i njihovo korištenje prilika za simboličku kooptaciju antirasističkih društvenih pokreta slaba su zamjena za strukturno adresiranje mehanizama i institucija koje potiču i održavaju rasizam, fenomen koji nikako nije ograničen na kontekst SAD-a.
  • 14. lipnja 2020. Rezervna armija – pandemijsko izdanje "Zbog načina na koji je američka ekonomija trenutno konfigurirana, privatna poduzeća počet će zapošljavati radnice i radnike i smanjivati rezervnu armiju tek kada im to postane profitabilno. Radnici i radnice će pak biti prepušteni na milost i nemilost tih odluka i, posljedično, na agregatnoj razini nastaviti gubiti naspram njihova suparnika, korporacija koje neovisno o ikome donose odluke o zapošljavanju."
  • 7. lipnja 2020. Rad od kuće nakon korona virusa osigurat će šefovima veću kontrolu nad radničkim životima Korist koju korporacijama donosi rad od kuće daleko nadilazi pogodnosti koje od takvog aranžmana imaju radnici i radnice. Unatoč tome što istraživanja pokazuju da ih većina jedva čeka vratiti se na tradicionalno radno mjesto, uštede koje se mogu ostvariti eksternaliziranjem nekretninskih i režijskih troškova na individualna kućanstva, uspješno provedeni eksperiment rada na daljinu tijekom pandemije i pritom zabilježeni porast učinkovitosti pružile su upravama velikih kompanija dovoljno povoda da krenu najavljivati prebacivanje na „digitalni standard“, koji radništvu predstavljaju kao povlasticu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve