Kamo dalje, ljevico?

“Nemogućnost da se razumije uspjeh neoliberalizma kao sveobuhvatnog političkog, ekonomskog i kulturnog projekta, kao i neuspjeh pri razumijevanju njegova dugoročnog hegemonijskog karaktera, znači da ne uspijevamo razumjeti u kakvoj smo se vrsti konjunkture zatekli, i koji je stvarni omjer klasnih i političkih snaga. Potrebno je iz temelja preispitati razdoblje neoliberalizma i njegove učinke, te pokazati da smo sposobni na njega odgovoriti rekonstrukcijom modelâ solidarnosti i kolektivizma koje ćemo s mikro-razine podići na onu općenitiju.” Seymour identificira neuralgične točke na ljevici i nudi sugestije za novi početak. Pročitajte prijevod govora održanog 10. lipnja 2013. na sastanku IS Networka.

Govor održan na sastanku International Socialists Networka

U subotu sam na sastanku „Kriza i jedinstvo“, kojeg je organizirao International Socialists Network, izložio verziju ovoga govora. Dio video materijala bit će postavljen on-line, no nažalost nismo bili u mogućnosti snimiti cijelu stvar.

I.

Prije nekoliko godina organizirali smo prosvjedni marš protiv BNP-a (British Nationalist Party) kroz centar Londona; mislim da je to bilo nakon što je Richard Barnbrook izabran u GLA[*]. Sjećam se susreta s mrzovoljnim blogerom i novinarom Daveom Oslerom, i njegove primjedbe o razočaravajućem odazivu. Rekao sam: „Istina, nadao sam se da ćemo za ovakvu stvar izvući barem deset tisuća ljudi na ulicu.“ Podigao je obrve i odgovorio: „Zanimljivo da to kažeš, Louise i ja smo upravo komentirali kako će takve brojke sigurno osvanuti u Socialist Workeru.“ Odlazim doma, palim kompjutor, otvaram naslovnu stranicu Socialist Workera. Deset tisuća.

Stoga je prvi korak koji treba poduzeti i prva vještina koju je potrebno razviti da bismo mogli krenuti dalje, sposobnost koju George Orwell opisuje kao „moć suočavanja s neugodnim činjenicama“. Budimo iskreni – znam da je svatko u ovoj prostoriji barem jednom iskusio poriv da neki uistinu jadan prosvjed, beznadnu štrajkačku liniju, neko jedva posjećeno bdijenje ili demonstraciju koja broji ljudstvom kao na Antarktici i podjednako je živahna, podvali kao buran i radostan trenutak klasnog prkosa. Ili, ako to odbijate priznati, barem priznajte kako ste zamijetili izvještaj

Što upornije naglašavate ono pozitivno, to ste primoraniji konstruirati dogme kako biste racionalizirali neistine, te im pridodali ponešto teorijske koherentnosti. Na koncu ljudi prestanu slušati. Možda će raditi s vama, možda će vas osobno poštovati, ali neće se pouzdati u vašu analizu; što znači da gubite svaku prednost za koju ste mislili da je postignuta uljepšavanjem

o svome prosvjedu u Socialist Workeru i pomislili: „Ma odjebite!“.

Ova tendencija da se preuveličavaju izgledi datog trenutka proizlazi iz nečega što se naizgled čini bezazlenim, pa čak i praktičnim porivom. Svjesni smo da naši izgledi za uspjeh dijelom ovise o faktoru ljudske subjektivne procjene situacije. Pritom je naša oklada da će oni čija je procjena pesimistična napustiti bavljenje aktivizmom i umjesto toga kupiti lutrijsku srećku – ili stotine lutrijskih srećki, jer onim lakovjernima nikada dosta… Ako im uspijemo održati optimističan duh, neprestano ih podsjećajući na otpor i sukob koji je ugrađen u sustav, koji će uvijek biti prisutan i koji ostavlja otvorenom mogućnost novog radikalizma, oni će nastaviti sudjelovati i prodati pokoji primjerak časopisa. Iako, bog nam pomogao ako netko uistinu proda ijedan primjerak. To me pomalo podsjeća na reakciju Jehovinih svjedoka kada im netko naposljetku otvori vrata i pusti ih unutra – „Zar zaista? Ne, ovdje nešto nije u redu. Ova situacija me plaši.“

Problemi s ovakvim pristupom su mnogobrojni. Kao prvo, malo pretjerivanja ili uljepšavanja lako može skliznuti u otvoreno falsificiranje. Drugo, ovakav tip lake, jeftine realpolitike, ovakav nemaran odnos prema istini, ima sklonost replicirati se na drugačije – manje ugodne načine. Možda se jednoga dana nađete u situaciji da netko vâs prevesla, pa iz toga nešto naučite (Usput rečeno, tijekom frakcijskih borbi često smo koristili termin „politikanti“. Podrazumijevalo se kako taj termin nije potrebno podrobnije definirati – znali ste o kome se radi kada bi vas iz neposredne blizine poprskali slinom koja im se pjeni u kutu usana. Možda bismo ih najbliže mogli definirati kao nekoga tko, iako je toga svjestan, cinično sudjeluje u tome da mu se, na vlastitu štetu, sustavno laže.) Treće, što upornije naglašavate ono pozitivno, to ste primoraniji konstruirati dogme kako biste racionalizirali neistine, te im na taj način pridodali ponešto teorijske koherentnosti. I na koncu, naravno, zbog svih razloga koje sam već naveo, takvo ponašanje jednostavno prestane biti uvjerljivo. Ljudi prestanu slušati. Možda će raditi s vama, možda će vas osobno poštovati, ali neće se pouzdati u vašu analizu; što znači da gubite svaku prednost za koju ste mislili da je postignuta dosljednim uljepšavanjem; a s njome i mnogo drugih stvari.

II.

Što danas znači suočiti s neugodnim činjenicama? Mislim da to podrazumijeva nekoliko stvari. Evidentno, neugodna polazišna točka za mnoge od nas jest činjenica da smo upravo napustili stranku (SWP – Socialist Workers Party) čije je vodstvo sustavno prikrivalo podatke i iznosilo laži o optužbama za silovanje, štiteći optužene od svake ozbiljnije istrage. Nemam namjeru ponavljati ono o čemu se već govorilo na prethodnim sesijama – tijekom kojih se raspravljalo o pitanju opravdavanja silovanja i seksizmu na ljevici – čini se očiglednim kako ne postoji željezna zavjesa između rodnih i drugih pitanja. Također, neki uzroci neuspjeha na jednom polju – dogmatičnost, sektaštvo, kultura hijerarhičnosti, sve prekriveno prpošnim „mi to možemo“ stavom – lako će doprinjeti neuspjehu na drugome polju. Primjerice, nama koji smo prije nekoliko mjeseci napustili SWP, do danas je nasušno nedostajala konceptualna shema prema kojoj bismo razumjeli ono što se kao rezultat neoliberalizma tijekom posljednjih trideset ili četrdeset godina dogodilo nama na ljevici, kao i samoj radničkoj klasi. Mislim da je Neil Davidson, koji je još uvijek član SWP-a, radio na rješavanju tog problema. No, i mi bismo se trebali pobrinuti da ga riješimo.

Što god mislili o njegovoj praktičnoj politici, Hall je zahvatio širinu transformativnog projekta kojega su poduzeli neoliberali, činjenicu da se radilo o sveobuhvatnom pokušaju konstruiranja nove hegemonije koja operira koliko na razini kulture, ideologije i tehnikâ vladanja (guvernmen-taliteta), toliko i na razini industrijske klasne borbe i privatizacijâ

U određenom je trenutku nekolicina mudrih ljudi (koji su kasnije, 1977. godine, osnovali SWP) uočila trend koji je ostatak ljevice nijekao: da se plima solidarnosti povlači, a desnica jača. Nakon industrijski pogonjenog uzlaznog trenda, činilo se prikladnim proglasiti njegov kraj i najaviti početak silazne putanje. Postalo je očito da se shema „silaznog trenda“ pokazala potpuno neadekvatnom da zahvati ono što će prerasti u neoliberalnu transformaciju klasne strukture, države, predstavničke demokracije, popularne kulture i subjektivitetâ. Došlo je do potpunog pomaka u kapitalističkoj civilizaciji, protiv kojega različite ortodoksije nisu imale nikakve šanse.

U našoj smo tradiciji mišljenja skloni tretirati neoliberalizam kao puko širenje tržišnih sila i tržišnih vrijednosti koje počiva na ekstremnom, atomiziranom individualizmu – čime zapravo prepuštamo važan dio terena neoliberalima. Primjerice, to se odnosi na ideju kako uistinu postoji takvo što poput „tržišnih sila“, a ne tek različiti tipovi tržišta ugrađeni u različite kulturne i političke forme; na ideju da se neoliberalne vrijednosti mogu izvesti na bilo koji jednostavan način iz nekog vječnog „tržišta“. No stvari ne funkcioniraju na taj način. Još gore od toga jest to što je naše shvaćanje silaznog trenda redovno bilo obilježeno sklonošću – ne bih to mogao nazvati ničim ozbiljnijim – katastrofičarskom fundamentalizmu. Ma koliko se stvari doimale loše po nas, zbog takve sklonosti mislimo kako je kapitalizam uvijek slab, uvijek u krizi, kako neprestano srlja prema svojoj konačnoj, samoukidajućoj krizi. Iz navedenih razloga nismo uspjeli razumjeti ni originalnost, ni otpornost neoliberalizma.

Da bismo počeli razumijevati što se dogodilo, moramo pogledati unatrag i čitati Stuarta Halla. Treba pročitati njegovu Policing the Crisis, kao i „The Great Moving Right Show“. Što god mislili o njegovoj praktičnoj politici, Hall je zahvatio širinu transformativnog projekta kojega su poduzeli neoliberali, činjenicu da se radilo o sveobuhvatnom pokušaju konstruiranja nove hegemonije koja operira koliko na razini kulture, ideologije i tehnikâ vladanja (guvernmentaliteta), toliko i na razini industrijske klasne borbe i privatizacijâ, i tako dalje.

Foucault je razumio neoliberalizam kao sveobuhvatni projekt transformacije društva sve do mikrofizike sebstva. Pisao je kako su neoliberali težili uvesti nove tehnike „upravljanja samim sobom“, odnosno disciplinarna sredstva, kako bi pridobili ljude uz ideju da doživljavaju sebe kao agente poduzetništva koji uživaju u uzbuđenju preuzimanja rizika

No, također – i ne bih ovim riječima htio nikoga posebno šokirati ili uvrijediti – treba čitati i ljude koji djeluju izvan marksističkog idioma. Ljude poput Foucaulta, koji je – kako odnedavno primjećuju brojni radikalni autori – shvatio popriličan broj stvari o neoliberalizmu koje su nama promakle. On je čitao neoliberale u vrijeme kada je to malo tko činio, i uvidio je kako neoliberalizam nije istovjetan neoklasičnoj dogmi; a nije bila riječ ni o rekapitulaciji klasičnog osamnaestostoljetnog liberalizma, kao ni o „tržišnom društvu“. On ga je razumio kao sveobuhvatni projekt transformacije društva sve do mikrofizike sebstva. Pisao je kako su neoliberali težili uvesti nove tehnike pojedinčevog „upravljanja samim sobom“, odnosno disciplinarna sredstva, u kojima su bili zastupljeni poticaji i kazne, kako bi pomoću njih pridobili ljude uz ideju da doživljavaju sebe same kao agente poduzetništva koji uživaju u uzbuđenju preuzimanja rizika.

Vidimo to u načinu na koji je reorganizirana socijalna i kaznena država. Ne radi se nužno o snižavanju cijena troškova, već o pokušaju fundamentalne promjene ljudskog ponašanja. Primjerice, ako imate malo dijete, nemojte jednostavno ostati doma i brinuti se za njega nego outsorsajte skrb o djetetu dadilji s minimalnom nadnicom, izađite van i ulažite u neke od mnogobrojnih mogućnosti na tržištu. Preuzmite nekoliko poslova, kupite nešto dionica, iznova osmislite sami sebe uz pomoć nove odjeće i novog tijela, riskirajte nešto novca u kasinu – ponovni uspon klađenja pod neoliberalizmom nije slučajnost. Ukoliko niste pretjerano uspješni u svemu ovome, tu su birokratske kazne, ležerni sadizam svakodnevnoga života, užitak u izrugivanju i ponižavanju prezrenih – uspon televizijskih talk-showova, poput onoga Jeremyja Kylea, u kojima se ljude potiče na agresivno verbalno sukobljavanje, također nije slučajan.

Naime, ljudi se ne pretvaraju u tačerijance preko noći; oni ne prihvaćaju neoliberalne dogme bespogovorno. No neoliberalizam postepeno oblikuje dio tkiva njihove svakodnevice: a struktura poticaja i kazni dovodi do toga da se

Ljudi se ne pretvaraju u tačerijance preko noći, no neoliberalizam postepeno oblikuje dio tkiva njihove svakodnevice, a struktura poticaja i kazni dovodi do toga da se osjećate naivno ako ne prihvatite određene aspekte neoliberalnog ponašanja – pretvorite svoj dom u imovinu, odnosite se prema vašem tijelu kao prema robi, prepravite osobnost prema potrebama kupaca na tržištu rada

osjećate kao naivčina ukoliko ne prihvatite određene aspekte neoliberalnog ponašanja – pretvorite vlastiti dom u imovinu, odnosite se prema vlastitom tijelu kao prema robi koju možete utržiti, prepravite vlastitu osobnost prema potrebama kupaca na tržištu rada, i tako dalje. (Možemo primijetiti pojačanu tendenciju ovakvog ponašanja s pojavom Facebooka, gdje nam profili pomoću kojih se ljudi ulaguju potencijalnim poslodavcima pokazuju konstantno razigrane, sretne, druželjubive i dobro umrežene ljude – tko ih jebe.) Neoliberalizam oblikuje kulturu, ne samo u smislu reprezentacije – filma, književnosti, popularne znanosti, i tako dalje – već i u antropološkom smislu „svakodnevne kulture“, onako kako je poima Raymond Williams, načina na koji ljudi žive.

Dakle, kada nam ankete pokazuju kako više od 70% ljudi podržava rezove u socijalnoj pomoći, znamo kako to ne znači da oni u potpunosti podržavaju neoliberalni projekt – njegove doktrine, u obliku u kojem su predstavljene širokoj javnosti, previše su protkane nedorečenostima i kontradikcijama da bi tomu bilo tako. No također znamo da su oni pod dubokim utjecajem neoliberalnog guvernmentaliteta i poimanja samih sebe, ali i svih ostalih oko sebe, kao agenata poduzetništva; a time i pod utjecajem poimanja „tržišta“ kao svemogućeg obrađivača informacija i distributera pravičnih nagrada i kazni.

Stoga bismo trebali o tome razmišljati kao dijelu dugoročnog, kontinuiranog projekta. Ukoliko pogledate metodu implementacije studentskih kredita, kao i financijalizacije obrazovnog sustava, vidjet ćete kako se radi o nametanju nove vrste disciplinarnosti – iako sustav visokog obrazovanja ostaje državni aparat, počinje ga se doživljavati ne kao javno dobro, već kao robu koja osnažuje poduzetnički aspekt pojedinca. A što se više takva interpretacija osnažuje, to ona više – na ideološkoj razini – podriva razlika između proizvođača i potrošača; nameće se ideja da smo svi proizvođači, kao i da smo svi potrošači. Stvar je samo u tome da su neki od nas slučajno uspješniji od drugih. Posljedično, dolazi do erozije temelja iz kojeg proizlazi „klasna svijest“.

Nemogućnost da se razumije uspjeh neoliberalizma kao sveobuhvatnog političkog, ekonomskog i kulturnog projekta, kao i njegov dugoročni hegemonijski karakter, znači da ne uspijevamo razumjeti u kakvoj smo se vrsti konjunkture zatekli, i koji je stvarni omjer klasnih i političkih snaga. Što će reći da se uvijek reaktivno prilagođavamo trendovima, prodajemo „naknadnu pamet“

Nemogućnost da se razumije uspjeh neoliberalizma kao sveobuhvatnog političkog, ekonomskog i kulturnog projekta, kao i neuspjeh pri razumijevanju njegova dugoročnog hegemonijskog karaktera, znači da ne uspijevamo razumjeti u kakvoj smo se vrsti konjunkture zatekli, i koji je stvarni omjer klasnih i političkih snaga. Što će reći da se uvijek reaktivno prilagođavamo trendovima, prodajemo „naknadnu pamet“, ponekad i dugo vremena nakon što se stvar već dogodila. Zbog toga nismo bili u stanju reagirati kada je nastupio financijski krah i razni drugi lomovi koji su potom uslijedili; zbog toga nismo predvidjeli niti razumjeli razloge zbog kojih neoliberalizam neće samo preživjeti globalnu recesiju, nego će se iz nje vratiti ojačan. Zbog toga nas je toliko šokirao razmjer pasivnosti uslijed recesije i rezanja radnih mjesta – iako, budimo pošteni, čak je i Mervyn King izrazio svoju iznenađenost takvim ishodom. Zbog toga nas je iznenadilo da je tako velik dio agende mjera štednje bio ili objeručke prihvaćen ili dočekan s rezignacijom, ali prihvaćen. Zbog toga nam nije imalo smisla da ljudi, čini se, prihvaćaju preusmjeravanje krivnje sa sistema, s kapitalizma, na siromašne: naravno – oni su bili loši poduzetnici, oni su riskirali i podbacili, to je prouzročilo krizu. Zbog toga u rijetkim, dragocjenim trenucima kada se pojave znakovi borbe (a kada do toga i dođe, ona se ne odvija po obrascima koje smo navikli očekivati) ne uspijevamo ponuditi objašnjenje. Zbog toga je bilo moguće govoriti o strategiji koja se oslanja na „bazu“ u doba kada nemamo ni ljudstva ni organizirane mase; kao da će se glavne radikalne bitke odvijati među militantnim kadrom sindikalista javnih službi po tradicionalnom štrajkačkom obrascu. Pritom zaboravljamo kako se posljednji veliki uspjeh za našu klasu dogodio u obliku pobune protiv uvođenja glavarine[**]. Kao da možemo čarolijom stvoriti bazu ni iz čega.

Potrebno je iz temelja preispitati razdoblje neoliberalizma i njegove učinke, te pokazati da smo sposobni na njega odgovoriti rekonstrukcijom modelâ solidarnosti i kolektivizma koje ćemo s mikro-razine podići na onu općenitiju; obnavljanjem formi utočišta od surovosti neoliberalne svakodnevice; kao i stvaranjem novih prigodâ za kolektivnu akciju.

III.

Sljedeća neugodna činjenica s kojom se valja suočiti jest ozbiljan pad infrastrukture ljevice tijekom posljednjih desetljeća. Ne želim se previše baviti onime što već znamo – slabljenjem sindikata i njihovom birokratizacijom, opadanjem laburističke ljevice, nestankom brojnih ljevičarskih organizacija i publikacija. I ne radi se samo o ljevici; došlo je do općeg odumiranja popularnih volonterskih udruženja, opadanja u bavljenju politikom kao takvom, uz sve veću privatizaciju društvenog života. Znate, mogli bismo govoriti o porastu broja društvenih pokreta, pri čemu bih se složio kako je to bila iznimno važna činjenica tijekom posljednjih četrdesetak godina. No, upečatljiva stvar kod ovih pokreta jest da rijetko išta ostavljaju iza sebe. Pokret ojača, dolazi do trenutka euforije, do proširivanja okvira mogućnosti – nakon čega se vladajuća klasa, država, policija i tako dalje redom – prilagode, promijene taktiku, pronađu način da ugase pokret, da bi na kraju malo toga preostalo kao njegovo trajno postignuće. Uspjesi pokreta se ne institucionaliziraju, a gubici ostavljaju psihički talog koji odvraća ljude od ponovnog pokušaja.

Mogli bismo govoriti o porastu broja društvenih pokreta, no oni rijetko išta ostavljaju iza sebe. Pokret ojača, dolazi do trenutka euforije, proširivanja okvira mogućnosti – nakon čega se vladajuće strukture prilagode, promijene taktiku, pronađu način da ugase pokret, da bi na kraju malo toga preostalo kao trajno postignuće. Uspjesi se ne instituciona-liziraju, a gubici ostavljaju psihički talog koji odvraća od ponovnog pokušaja

Ovo ne mora nužno biti problem ukoliko je vaš cilj biti mala, mobilna i prilagodljiva grupa teorijskih i praktičkih lidera, neka vrsta outsourcing firme za ljevičarske protestne pokrete koja može podnijeti teret kako teorijskog promišljanja konkretnog pokreta tako i njegovog organiziranja – u stilu „ne brinite se o X nego prepustite nama da se brinemo o X“. Ako se dobro brendirate – i pritom moram primijetiti da su stranke koje govore o poletu, duhu i kovanju željeza dok je vruće, odradile bolji PR posao od onih koje za sebe govore da su „intervencionistička stranka“ – uspijeti ćete se nametnuti svaki put iznova. No, to je specifično neoliberalna podjela rada; to je model kojemu se trebamo oduprijeti, kao što sam, nadam se, uspio pojasniti.

Potrebna nam je infrastruktura: to znači da trebamo težiti tome da stvorimo gostoljubivu, demokratsku organizaciju ili skup organizacija s pravom, masovnom bazom. Pritom doista ciljam na „masovnost“. Mislim da uzalud trošimo naše vrijeme ako ne pokušavamo izgraditi masovne organizacije. Zašto nam je to potrebno? Naime, postoje praktični aspekti: potrebno nam je nešto pomoću čega možemo prikupljati i rukovati novcem, jer sve više stvari koje čine ljevičarski aktivizam mogućim košta sve više novca (poput, primjerice, sveučilišnog smještaja) – eto neoliberalizma u praksi. No, još važnije, moramo se oduprijeti privatizaciji društvenog života i podići bedem kolektivnog djelovanja o koji će se neoliberalna ideologija i prakse postojano slamati. Držim kako su nam potrebni oblici masovnog grassroots organiziranja, koji bi bili izgrađeni oko onih osi oko kojih se ljudi politiziraju, bilo da se radi o obrazovanju, stambenom pitanju, seksizmu, islamofobiji, općinskim resursima ili nečemu drugome. Potrebno nam je da se stranka Left Unity i narodni plenumi (People’s Assemblies) usmjere prema ovome cilju.

A toliko smo daleko od onoga gdje bismo trebali biti. Neki su skloni razumijevanju interneta kao pružatelja zamjenske infrastrukture. I zaista, na određen način on pruža neviđene mogućnosti. Razbija ideološki monopol državno-kapitalističkih medija, smanjuje troškove dijeljenja informacija na daljinu, te nesumnjivo potkopava hijerarhije temeljene na tajnosti – što bi nas svakako trebalo zanimati. Ne znam jeste li pročitali knjigu Paula Masona, Why It’s Kicking Off Everywhere („Zašto je cijeli svijet na nogama“).

Zbog toga što je internet artikuliran unutar postojećih ekonomskih, političkih i ideoloških klasnih struktura, a i s obzirom da ova „memetička“ struktura favorizira kratkotrajan pojačani interes („buzz“), kao i brzu, a ponekad i površnu asimilaciju ideja – ona je daleko pogodnija za vješto upakiranu nadmoć PR-a, nego li za širenje dobrih ideja. Ne radi se o samodostatnoj infrastrukturi, a kamoli paralelnoj demokraciji

Moj je govor trebao biti naslovljen Why It Isn’t Kicking Off Everywhere („Zašto cijeli svijet nije na nogama“) – no onda se dogodila Turska. Prokletstvo! No u toj knjizi on na zanimljiv način opisuje dijeljenje informacija na internetu kao „memetsko“ – to jest, analogno širenju, reprodukciji i selekciji gena u biološkom svijetu. Dobre ideje prežive, a loše se odvoje od žita – bez posredovanja ičega osim okvira koji na autonomnoj bazi povezuje pojedince preko mreže. On također tvrdi kako je mnogim aktivistima ovakva struktura umreženog individualizma pružila približan nadomjestak za predstavničku demokraciju.

No ovdje nastupa problem. Ideja o memu puno je bliže modelirana prema metafizičkoj koncepciji tržišta koju sam spomenuo ranije, nego prema bilo kakvom demokratskom obrascu. Nadalje, ovakva selekcija informacija ne znači da će dobre ideje nužno pobijediti – zbog toga što je internet, kao i svaka druga tehnologija, artikuliran unutar postojećih hijerarhija – ekonomskih, političkih i ideoloških klasnih struktura. Također, s obzirom da ova takozvana „memetička“ struktura, sa svojim „temama u trendu“ i sličnim fenomenima, favorizira kratkotrajan pojačani interes („buzz“), kao i brzu, a ponekad i površnu asimilaciju ideja – ona je daleko pogodnija za vješto upakiranu, emocionalno potentnu nadmoć PR-a, nego li za širenje dobrih ideja. Ne radi se o zasebnoj, samodostatnoj infrastrukturi, a kamoli paralelnoj demokraciji. Dakle, nema sumnje kako bismo se konačno trebali uhvatiti ukoštac s internetom i implikacijama koje on ima po praksu, no istovremeno ne bismo smjeli podleći utješnoj ideji da će neka tehnologija nadoknaditi sve ono što smo izgubili.

IV.

Zadnja neugodna činjenica. Postoji tendencija da se govori o „otporu“ i „nadirućem valu borbe“. Ni to nas, samo po sebi, neće spasiti, čak i kada se ne radi o pukoj fantaziji. Mane i nedostaci koje sam prethodno naveo, dugoročni su i strukturalne prirode, stoga ih se može prevladati jedino u dugoročnoj perspektivi. Znate, kada smo suočeni s neugodnim činjenicama, postoji sklonost da se kaže, „zašto ljudi ne prestanu biti tako pesimistični – pogledajte Tursku“ ili „pogledajte Grčku“, ili „pogledajte Occupy“, ili

Ono prema čemu bismo trebali smjerati jest dugi proces rekonstrukcije i ponovnog pozicioniranja – tijekom kojega bljeskovi otpora pružaju prilike za unapređivanje te rekonstrukcije, ali ne započinju nužno poboljšanje naših izgleda. Moramo se odmaknuti od reaktivne politike, kao i popratne teorijske ispraznosti i defanzivnog karaktera takve politike; te usmjeriti prema strpljivom radu na svim razinama i s dugoročnim rezultatima

„pogledajte Egipat“. Prisjećam se kako je, nedugo nakon što sam 1998. godine postao revolucionarni socijalist, fraza glasila „pogledajte Indoneziju“. No, premda su trenuci u kojima dolazi do ispoljavanja borbe i previranja veličanstveni i dobrodošli, nikako nisu adekvatni u odnosu na razmjer kapitalističke ofenzive; i nipošto ne ostavljaju trag na bilanci globalnih političkih borbi koji bi bio usporediv s onim kojega su ostavila desetljeća neoliberalizma. Radi se o bljeskovima otpora u dugoročnom procesu neoliberalne transformacije koja postaje izrazito brutalna i nepravedna – a neoliberali, zagovornici mjera štednje, kako god ih željeli nazvati, nisu izgubili ni jednu ozbiljniju bitku. Niti jednu.

Karakteristike neoliberalnog rješenja poprilično su uznapredovale, a novonastali obrasci politike i reprezentacije počeli su okoštavati i poprimati stabilniji oblik. Izgubili smo previše vremena dok je situacija bila nestabilna. Ono prema čemu bismo u ovome kontekstu trebali smjerati jest dugi proces rekonstrukcije i ponovnog pozicioniranja – tijekom kojega bljeskovi otpora, ma koliko bili prekrasni, pružaju prilike za unapređivanje te rekonstrukcije, ali sami po sebi ne započinju nužno onakvo poboljšanje naših izgleda kakvo nam je na globalnoj razini potrebno. Da naglasim: moramo se odmaknuti od reaktivne politike, podalje od obrambenog mobiliziranja kao odgovora na posljednju ofanzivu, kao i od popratne teorijske ispraznosti i defanzivnog karaktera takve politike; te usmjeriti prema strpljivom radu na svim razinama i s dugoročnim rezultatima. Na taj ćemo način započeti s obnovom.

S engleskog preveli Martin Beroš, Karolina Hrga, Damjan Rajačić

Objavljeno na autorovom blogu Lenin’s tomb 10. lipnja 2013.
Prevoditeljske opaske:

[*] Greater London Authority, najviše administrativno tijelo grada Londona
[**] Glavarina (eng. poll tax) je reforma lokalnog oporezivanja koju je vlada Margaret Thatcher pokušala implementirati 1989. i 1990. godine. Taj je porez trebao biti jednak za sve zaposlene stanovnike pojedine općine, bez obzira na njihov materijalni položaj. Njegova uplata bila je preduvjetom za stjecanje prava glasa na izborima te je stoga ta reforma široko kritizirana kao pokušaj da se smanji broj siromašnih glasača od kojih su mnogi bili neskloni toj vladi.

Adaptirana fotografija preuzeta s Youtubea Internationalist Socialists Networka

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. „antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donosi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve