Na rubu oštrice

Dan uoči sporazuma kojega je grčka vlada predvođena Syrizom potpisala tijekom pregovora s ministrima financija eurozone, Stathis Kouvelakis analizira “Moscovicijev spis” – nesuđeni prijedlog dogovora koji je tijekom pregovora procurio u medije i koji slovi kao “manje zlo” od onoga što je Syriza potpisala, unatoč tome što se njime “provedba temeljnih mjera najavljenih u Syrizinom solunskom izbornom programu podvrgava prethodnoj suglasnosti zajmodavaca te se uvažavaju odurni uvjeti ugovorâ o kreditiranju”.


Nakon svog komentara na pregovore o eurozoni objavljenog 18. veljače, Stathis Kouvelakis analizira dokumente koji su procurili u javnost te razmatra implikacije koje bi oni mogli imati po Syrizinu vladu, kao i narod koji ju je doveo na vlast.


Poslužimo se izlizanim klišeom: „Vremena su kritična“. Zapravo, više su od toga: na rubu smo prijelomne vremenske sekvence. Ukupni poduhvat Syrizine vlade prosuđivat će se na temelju njezine reakcije na besprimjernu ucjenu i ultimatume koje pred nju stavljaju njeni tragično pogrešno imenovani europski „partneri“.

A ni vijesti s fronte nisu obećavajuće. Nema dvojbe da je u ovome trenutku iznimno teško imati jasnu sliku pregovora – pri čemu izraz „pregovori“ u ovom slučaju predstavlja oksimoron,
Izraz „pregovori“ u ovom slučaju predstavlja oksimoron uzmemo li u obzir potpuni nesrazmjer odnosa snaga, međutim, jedna je stvar sasvim jasna – grčka se vlada povukla u ključnim aspektima, osobito u odnosu na preuzete obaveze prema narodu koji ju je doveo na vlast
uzmemo li u obzir potpuni nesrazmjer odnosa snaga, kao i činjenicu da jedna strana u rukama drži pištolj (ECB-a) uperen u vlastitu glavu. Međutim, jedna je stvar sasvim jasna – grčka se vlada povukla u ključnim aspektima, osobito u odnosu na preuzete obaveze prema narodu koji ju je doveo na vlast. Prije nego li preispitamo suštinu zahtjeva za produljenjem Ugovora o pružanju financijske pomoći kojega je grčka vlada u srijedu podnijela Briselu, pogledajmo pobliže „Moscovicijev spis“ kojega je grčka vlada pustila u medije tijekom sastanka Eurogrupe prošloga ponedjeljka, i za kojega je izjavila spremnost da ga potpiše.

Ovaj dokument[1] isključuje „unilateralno djelovanje“, kao proračunski cilj postavlja primarne viškove nedefiniranog iznosa te priznaje dug u cijelosti. Sve buduće prilagodbe vezane uz restrukturiranje duga morat će biti u skladu s odlukama Eurogrupe iz studenog 2012. godine. U suštini, provedba temeljnih mjera najavljenih u Syrizinom solunskom izbornom programu podvrgava se prethodnoj suglasnosti zajmodavaca; što u osnovi znači poništenje tog programa. Povrh toga, dokumentom se uvažavaju odurni uvjeti ugovorâ o kreditiranju, čime se po tom pitanju dodatno oslabljuje grčka pregovaračka pozicija. Očigledno je da se prihvaćanjem takvog okvira, kao pretpostavljenog „časnog kompromisa“, Syrizinoj vladi nastoje vezati ruke.

Zahtjev za produljenjem Ugovora o financijskoj potpori („Master Financial Assistance Facility Agreement“), kojega je u srijedu podnio Yanis Varoufakis, obuhvaća sve navedene točke te im po prvi puta pridodaje i priznavanje „nadležnosti okvira EU-a i ECB-a, a po istom principu i Međunarodnog monetarnog fonda, tijekom razdoblja trajanja produljenog Sporazuma (točka f)“[2]. Drugim riječima, Trojka se vraća, no pod drugim imenom. Grčki su mediji već počeli govoriti o „Institucijama“ (s velikim „I“).

Međutim, čak ni to nije dovoljno za EU i Schäublea. Nakon što su shvatili da je grčka strana – u želji da izbjegne svako potencijalno prsnuće, pa čak i svaki unilateralni potez – u stalnom povlačenju,
Nakon što su shvatili da je grčka strana u stalnom povlačenju, „partneri“ su odabrali njezinu potpunu predaju kao primarni cilj. Održavanjem lekcije Syrizi šalju upozorenje Podemosu i bilo kojoj drugoj sili u Europi koja bi mogla dovesti u pitanje mjere štednje, memorandume i dužničko ropstvo
„partneri“ su odabrali njezinu potpunu predaju kao svoj primarni cilj. Održavanjem lekcije Syrizinoj vladi, istovremeno šalju upozorenje Podemosu, kao i bilo kojoj drugoj sili u Europi koja bi mogla dovesti u pitanje mjere štednje, memorandume i dužničko ropstvo. U svakom slučaju, njemačka strana je odbila grčki zahtjev za Ugovorom o financijskoj potpori, očito ciljajući na daljnje grčke ustupke i potpuno poniženje grčke ljevičarske vlade.

I upravo u tome možda leži nada. Ne treba sasvim isključiti mogućnost da vlada koja je preuzela neke osnovne obveze prema svome narodu odbije rastuće zahtjeve EU-a i zajmodavaca. Što je još važnije, ovakvom će se ponižavanju suprotstaviti narod koji je ponovno pronašao razlog za nadu te izlazi na ulice i trgove diljem zemlje. Povlačenje ne treba smatrati neizbježnim, a grčka vlada zaslužuje podršku u onoj mjeri u kojoj ne popušta u ovome ratu koji je usmjeren protiv nje. Kakav god bio konačni ishod, jedna je stvar sigurna. Svi ohrabrujući argumenti koji su kružili zadnjih nekoliko godina – argumenti o europskom „blefu“, o mogućnostima da se unutar eurozone ukinu mjere štednje, o razdvajanju ugovorâ o zajmu i memorandumâ, o rješenjima sličnijima Londonskoj konferenciji o njemačkom dugu iz 1953. godine (to jest, o takvom restrukturiranju duga koje je naklonjeno dužniku i dogovoreno uz suglasnost zajmodavca) – drugim riječima, sastavni elementi narativa o „dobrom euru“, urušili su se. U nekome trenutku, netko će nam i o svemu tome morati položiti račune.


Bilješke:


[1] Cjelokupni dokument objavio je novinar Paul Mason na sljedećem linku.
[2] Cjelokupni Varoufakisov tekst dostupan je ovdje.


Stathis Kouvelakis je predavač političke teorije na King’s College-u u Londonu i član središnjeg odbora Syrize


Preveo Leandros Fischer
S engleskog preveli Karolina Hrga i Martin Beroš


Adaptirana fotografija preuzeta sa stranica izdavačke kuće Verso

Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ove tekstove:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?
Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?
Stathis Kouvelakis: Grčka: prema frontalnom sudaru



Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve