Deset stvari koje feminizam može bolje

Nina Power za Alternet u deset točaka ukazuje na česte zablude suvremenog feminizma, kojemu još uvijek nedostaje uključivosti i svijesti o nužnom smještanju problematike u historijsko-materijalistički okvir, neodvojiv od heteronormativnosti kapitalizma i ekonomske krize. Kao što autorica na kraju svoga predavanja Feminist Manifesto for the 21st Century zaključuje: “Suvremeni feminizam bi trebao oprezno pristupiti ideji da postajanje instrumentom proizvodnje predstavlja znak emancipacije.” Sretan 8. mart!

Za početak moram napomenuti da ovaj popis ne treba shvatiti kao napad na bilo koga aktivno uključenog u feminističku politiku, niti kao napad na povijest pokreta za oslobođenje žena. Plodovi feminizma odraz su najuspješnije i najdugoročnije društvene revolucije koju je povijest čovječanstva do sada imala prilike zabilježiti – to se nikada ne smije zaboraviti. Ovaj popis je jednostavno skup osobnih zapažanja koja se odnose na određene aktualne dimenzije tê borbe, a jednako se dobro može primijeniti i na žene općenito, ne samo one koje se identificiraju kao feministkinje.
1. Feminizam bi se trebao vratiti zajedničkom djelovanju s pokretima koji su posvećeni socijalnoj pravdi, i ponovo uspostaviti svoje veze s drugim progresivnim pokretima, poput pokreta za prava homoseksualaca i borbe za rasnu jednakost. S vremena na vrijeme (posebice u Velikoj Britaniji), feminizam si je dozvolio da bude ometan raspravama o esencijalizmu koje su, primjerice, znale dovesti do ružnih pokušaja da se isključi transrodne žene iz feminističkih rasprava. Feminizmu je potrebna strateška i uključiva definicija “ženskosti” koja bi omogućila da se one koji se ionako nalaze u izglednijoj poziciji da postanu žrtve nasilja i diskriminacije ne podvrgne dodatnom obliku potlačenosti.

2. Istovremeno, sama riječ “feminizam” i bitke koje vodi trebale bi postati puno jasnije i snažnije. U doba kada se Sarah Palin može prozvati feministkinjom, usprkos tome što podupire donošenje zakonâ protiv pobačaja, ljevica se treba izboriti za samu riječ feminizam i čvrsto je postaviti unutar širih pitanja klase, eksploatacije i potlačenosti.

3. Feminizam ne bi trebali zavarati uspjesi pojedinačnih žena koje drže pozicije na vrhu svojih profesija (političarke, direktorice, itd.). Međutim, umjesto da o tim ženama razmišljamo kao “oglednim primjerima”, bilo bi dobro da ih (ponekad) razumijemo kao “mamce” (onako kako je to opisala Zillah Eisenstein u knjizi Sexual Decoys). Drugim riječima, samo zato što se radi o ženama koje su uspješne, u medijima se redovito proglašava uspjeh (a time i kraj) feminizma, istovremeno zanemarujući štetnu politiku koju provode neke od njih (uzmite Margaret Thatcher kao primjer). Feminizmu bi koristilo kad bi se zapamtilo da navodni individualni uspjeh poneke žene katkad može zakloniti borbu za stvarnu jednakost i poštene plaće.

4. Feminizam bi se trebao baviti svim ženama, gdje god se nalazile, i pripaziti da se ne fokusira samo na iskustvo malih skupina žena na Zapadu. Pitanja poput migrantskog rada (pri čemu je najčešće riječ o kućanskom radu za druge obitelji i skrbi za njihovu djecu) često se odnose na žene iz drugih dijelova svijeta koje za sobom ostavljaju vlastite obitelji, te na bijedu i patnju koje iz toga proizlaze. Problemi koji pogađaju žene u bogatijim dijelovima svijeta ponekad mogu zasjeniti borbe protiv potlačenosti, nasilja i ekonomske eksploatacije koje se odvijaju u siromašnijim zemljama. Zapadni feminizam ne smije se otuđiti od ostatka svijeta, diljem kojeg djeluju mnoge skupine u borbi za feministički grassroots aktivizam – feministkinje posvuda trebale bi sebe doživljavati kao dio iste zajedničke globalne borbe, ne zanemarujući pritom razlike koje postoje u različitim dijelovima svijeta.

5. Feminizam bi trebao biti na oprezu s tvrdnjama da je borba uspješno završena. Kako bi se održao pritisak na one koji žele opozvati postignuća ženskog pokreta (pravo na pobačaj, radno zakonodavstvo protiv diskriminacije, itd.) potrebno je žurno djelovati i neprestano biti u stanju budnosti. Primjerice, u Italiji je iznos plaće za žene pao na razinu koja je za 40 posto manja od plaće koju muškarci dobivaju za isti posao; u toj je zemlji istovremeno 46 posto žena nezaposleno. Berlusconijeve televizijske postaje izbacuju bezbroj zabavno-natjecateljskih emisija u kojima glavnu ulogu imaju oskudno odjevene djevojke koje hine manjak inteligencije. Stvari uvijek mogu postati još gore: poanta je u sprječavanju da se to dogodi.

6. Suvremeni feminizam bi trebao izbjegavati getoizirane rasprave poput “seksualni rad je dobar/seksualni rad je loš” ili “pornografija je dobra/pornografija je loša”. Unatoč tome što je očigledno riječ o važnim pitanjima od općeg kulturnog značaja, a da pritom i ne spominjemo neposredan učinak na živote žena koje se bave takvim poslovima, ukoliko se ograniče na denunciranje, takve se rasprave izbjegavaju suočiti s ekonomskom realnošću u ime čisto moralnog ili osobnog stava.

7. Feminizam treba izbjegavati svođenje svih pitanja vezanih uz život žena na probleme vezane uz seksualnost i seksualno ponašanje. Iako nesretan odnos između proizvodnje i reprodukcije predstavlja jednu od glavnih kontradikcija suvremenog rada, ukoliko feminizam potroši previše vremena fokusirajući se na pitanja seksualnosti, riskira zanemarivanje drugih značajnih pitanja – nejednake plaće, ne-seksualno nasilje, itd.

8. Feministkinje trebaju biti svjesne kooptacije retorike ženskog oslobođenja u ime imperijalizma. Zazivanje “ženskog oslobođenja” u vojnim kampanjama protiv Afganistana i Iraka, užasan je razvoj događaja, kako za značenje feminizma tako i za feministički pokret na terenu u tim zemljama. Uspon “feminizma” koji koristi bombe da bi pokazao svoju svrhovitost uopće ne predstavlja feminizam. “Zapadni” feminizam bi trebao biti oprezan kod suprotstavljanja navodno regresivno religioznim pokretima i različitim kulturama; umjesto toga, trebao bi posvetiti pozornost onim istinski feminističkim pokretima u represivnim zemljama i pomoći im na terenu.

9. Ženski pokret bi se trebao boriti za pravednije i bolje uvjete rada, čak i u ekonomskoj krizi. Činjenicu da je danas, po prvi puta u povijesti, među zaposlenima u SAD-u više žena nego muškaraca, treba razumjeti u svoj njenoj složenosti. Naravno, masovni je ulazak žena na tržište rada razlog za slavlje zbog financijske neovisnosti koju omogućuje pojedinoj ženi; međutim, ukoliko taj rad nije sindikalno zastupljen, ako je prekaran, slabo plaćen i naporan, tada bi se i feminizam trebao kloniti jednostranog oduševljenja porastom broja zaposlenih žena. Naličje takozvane “muškocesije” u SAD-u (koncepta po kojem muškarci ostaju bez posla bržim tempom od žena) jest mogućnost da su poslodavci osvijestili kako žene za istu količinu posla mogu plaćati manje te da će stoga radije nastaviti upošljavati njih umjesto muškarce, a da pritom ni muškarcima ni ženama ne čine nikakve ustupke kada su posrijedi poteškoće vezane uz skrb o djeci.

10. Feministkinje različitih dobnih skupina, s djecom ili bez, homoseksualne ili heteroseksualne orijentacije, ne bi trebale praviti previše razlika među različitim generacijama žena. U tu svrhu, govor o “valovima” feminizma možda više zakriva sličnosti nego što ih otkriva. Obratimo li pozornost na povijest feminizma lakše ćemo izbjeći ponavljanje previše istih rasprava, te istovremeno pomoći da se iznađu rješenja za probleme koji su, unatoč određenim razlikama, ostali isti tijekom više desetljeća.
S engleskog prevela Karolina Hrga

Napomena uredništva Alterneta: Nina Power je britanska filozofkinja i feministkinja čiju knjigu One-Dimensional Woman (Jednodimenzionalna žena), objavljenu 2009. godine kod izdavačke kuće Zero Books, jednostavno morate pročitati. Feminizam kakav zagovara Power izdvaja se od ostalih jer smo, kako autorica sama zna reći, od samog početka pogrešno shvaćali riječ koja počinje slovom „k“. Doista, kapitalizam je izvorište većine problema s kojima se žene danas suočavaju. (Naslov njezine knjige referira se na knjigu One-Dimensional Man Herberta Marcusea iz 1964. godine, koja je podrobno prikazala zavaravajuće slobode koje nudi kapitalistički sustav.) Knjiga Nine Power fascinantno je štivo koje zahvaća teme u rasponu od lakrdijaškog feminizma Sarah Palin do posezanja za feminizmom (zapakiranim kao ‘oslobođenje žena’) kako bi se njime pokušalo opravdati ratove u Iraku i Afganistanu. Power je u svojim analizama duhovita, britka i promišljena, te odstupa od današnje srednjostrujaške feminističke misli.

Adaptirana fotografija preuzeta sa snimke panela o seksizmu tijekom konferencije Marxism 2010 objavljene na Youtube kanalu swpTvUk.

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. “antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donisi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve