Zašto je američkom liberalizmu potreban socijalizam i obratno

U tekstu Bhaskara Sunkare, osnivača i urednika časopisa Jacobin koji će u Zagrebu održati predavanje 13. svibnja kao gost 8. Subversive festivala, djelovanje američkog demokratskog socijalista Michaela Harringtona te povijest nastanka i slabljenja socijalne države predstavljaju kontekst za argumentaciju o važnosti današnje učinkovite suradnje i suprotstavljanja američkim “liberalima” (tj. socijalnim demokratima). I dok “liberali koji se drže vjere u socijalnu državu predstavljaju presudan dio bilo kakve široke lijeve koalicije protiv mjera štednje”, demokratski bi socijalisti trebali “zagovarati popularnu analizu i iskazati organizacijske talente koji su dinamičniji od onih koje liberalizam može ponuditi. To znači da će trebati otvoreno djelovati pod socijalističkim barjakom, prokazati kapitalizam kao društveni sustav koji pogoduje malobrojnoj manjini na račun svih ostalih i organizirati se unutar zajednica, škola i radnih mjesta s ciljem da se dovede u pitanje i suprotstavi strukturama i odnosima koji dominiraju našim životima.”


Jedini način na koji socijalisti mogu ponovo zadobiti političku relevantnost jest da uđu u realistični angažman i konfrontaciju s politikom kakva je danas


Iako njegovo ime nije bilo općepoznato, Michael Harrington je tijekom druge polovice 20. stoljeća bio najistaknutiji socijalist u SAD-u. Međunarodni lideri poput švedskog premijera Olofa Palmea znali su reći kako bi Harrington, kada bi bio Europljanin, bio na čelu države – umjesto tek redovni gost kasnovečernjeg programa na TV kanalu C-Span. William F. Buckley puno je prezirnije primijetio kako je „to da vas nazivaju najvažnijim američkim socijalistom kao da ste najviša zgrada u gradu Topeka u Kansasu.“

Od Harringtonove smrti, 1989. godine, opadanje već ionako neznatnog američkog socijalističkog pokreta još je izraženije. Kada su čak i najblaži oblici tzv. „liberalizma“ u SAD-u u povlačenju, a nešto toliko ekonomski racionalno poput javno financiranog (eng. single-payer) zdravstva nije uopće dijelom političke rasprave, radikalnije politike čine se dalekim snovima. Iako socijalizam ima određenu podršku u dijelu populacije, uistinu predane domaće socijaliste trenutno se može brojati tek u tisućama, a ne u milijunima. Po prilici onako kako obožavatelji serije Star Trek hodočaste po trekki konvencijama,
Američki demokratski socijalistički pokret trenutno obilježavaju kako korozivna unutarnja kultura tako i potpuno organizacijsko rasulo. Kada socijalisti i vrše nekakav utjecaj to se odvija pod okriljem lijevo-liberalnih skupina, poput Progresivnih američkih demokrata
ovaj kadar se svake godine sjati na Left Forum u New York kako bi participirao u usijanim raspravama oko ovog ili onog djelića sektaške ezoterije.

Američki demokratski socijalistički pokret trenutno obilježavaju kako korozivna unutarnja kultura tako i potpuno organizacijsko rasulo. Kada socijalisti i vrše nekakav utjecaj to se odvija pod okriljem lijevo-liberalnih skupina, poput Progresivnih američkih demokrata (Progressive Democrats of America). Riječ na „S“ uglavnom se smatra smetnjom koju treba prikrivati. Osim što tu riječ koriste desničari kao taktiku zastrašivanja, podrazumijeva se da socijalizmu nema mjesta unutar američkog srednjostrujaškog političkog krajolika.

No, unatoč ovoj sumornoj slici, javljaju se znakovi da socijalizam još nije dokrajčen. Anketa koju je krajem 2011. proveo Pew Research Center pokazala je kako je više mladih Amerikanaca blagonaklono prema socijalizmu nego prema kapitalizmu. Čak i neki od štetnijih aspekata aktivizma kakav prakticira pokret Occupy ukazuju na radikalizam koji mu se nalazi u temelju. Čežnja za pravednijom ekonomijom koju su pokazivale pučke kuhinje u Parku Zuccotti ili žeđ za dubljom demokracijom koju su utjelovili plenumi pokreta Occupy Wall Street, odražavale su duboke aspiracije, iako su se te aspiracije tek površno i nakratko ostvarile. Pripadnici generacije koja je politički stasala nakon kraja Hladnog rata možda se ne etiketiraju nazivom „socijalisti“, no ne poistovjećuju ga ni s gulazima i vojnim paradama.

Možda bismo trebali zahvaliti našim konzervativnim prijateljima. Čim više Grover Norquist naziva centrističke ekonomske politike predsjednika Baracka Obame „socijalističkima“, time ta prijeteća pogrda počinje zvučati sve manje zastrašujućom.

Povratak u budućnost

Naravno, socijalizam je nekoć bio više od pogrdnog naziva – bio je stvarna politička sila koja je zastupala radikalnu demokraciju i egalitarnu preraspodjelu. 1912. godine, Socijalistička partija Amerike (Socialist Party of America) brojila je 118.000 članova i mogla se pohvaliti s 1200 izabranih državnih službenika, uključujući 79 gradonačelnika. Iako su radnici u ovoj zemlji svoje zahtjeve formulirali jezikom ovdašnjeg kapitalizma i republikanizma u većoj mjeri od svojih europskih pandana, ipak su vodili istu klasnu borbu protiv svojih poslodavaca za bolje plaće i uvjete rada.

Ove su radikalne struje ponekad jenjavale pa ponovo jačale, no američki su socijalisti odigrali ključnu ulogu u svakom značajnijem progresivnom uspjehu, od New Deala do velikih prosvjeda 1960-ih. No ove su pobjede od 1970-ih postale rjeđe.
Za razliku od onih ljevičara koji vjeruju da se stvari moraju pogoršati prije nego postanu bolje, mi tvrdimo da će ljudstvu ‘sljedeće ljevice’ biti potrebni kako samopouzdanje koje dolazi s pobjedama postignutima u srednjem roku tako i materijalna sigurnost koju omogućuje izdržljiva sigurnosna mreža, prije nego li učini bilo kakve snažne pomake prema fundamentalnijoj društvenoj promjeni
Nije slučajno da su se desetljeća rastuće ekonomske nejednakosti poklopila s opadanjem ljevice. Liberali u SAD-u nikada nisu imali previše strpljenja za socijaliste – no uglađeni bi režimski ljudi teško bili progurali New Deal bez crvenih koji su im marširali slijeva, prijeteći mnogo radikalnijom promjenom. Neoliberalna plima krenula je i značajno nagrizla postignuća socijalne demokracije tek nakon što se socijalizam u SAD-u povukao i osuo.

No ti se uspjesi mogu ponovno postići. U eseju naziva „The Welfare State of America“ („Američka socijalna država“), kojeg sam napisao s Peterom Fraseom za časopis In These Times u listopadu 2012., tvrdimo kako bi premještanje tereta socijalnih usluga sa saveznih država i gradova na saveznu vladu moglo učiniti socijalnu državu učinkovitijom, održivijom – i ključno – popularnijom. Ukazali smo na društvene aktere čiji bi se interesi mogli uskladiti s takvim programom – politička glasačka tijela poput radništva, koja bi, kada se mobiliziraju, mogla doprinijeti uspostavi nove ere američke socijalne demokracije.

Naš prijedlog nije bio inspiriran nostalgijom za poslijeratnim razdobljem – čežnjom za ugodnijim i blažim kapitalizmom kakav smo imali ranije. Niti smo napustili izvornu socijalističku viziju postkapitalističkog društva. Umjesto toga sugerirali smo da bi određene reforme, jednom kada se uspostave, istovremeno unaprijedile uvjete života radnih ljudi u neposrednoj sadašnjosti te pripremile teren za fundamentalnije strukturne promjene u budućnosti. Za razliku od onih ljevičara koji vjeruju da se stvari moraju pogoršati prije nego postanu bolje, mi tvrdimo da će ljudstvu ‘sljedeće ljevice’ biti potrebni kako samopouzdanje koje dolazi s pobjedama postignutima u srednjem roku tako i materijalna sigurnost koju omogućuje izdržljiva sigurnosna mreža, prije nego li učini bilo kakve snažne pomake prema fundamentalnijoj društvenoj promjeni.

Odbijatelji slijeva, tehnokrati zdesna

Takav je proces nezamisliv bez ljevice koja bi bila spremna uhvatiti se u koštac s liberalizmom, no trendovi u ovom pogledu ne obećavaju. Osebujna varijanta anarhizma, koja je prevladavala dok je pokret Occupy bio aktivan, u svoje je redove privukla mnoge mlade aktiviste. Njihov veliki plan za svjetsku promjenu glasi: Odbijmo preuzeti vlast. Izbjegavajmo politiku. Okupirajmo skvotove i ‘oslobodimo prostor’. Slavimo kolaps liberalizma i nadajmo se kako će nešto bolje izrasti iz ruševina.

S obzirom na današnju političku klimu razumljivo je kako mnogo radikala odlučuje optirati za hermetičnu čistoću i zauzimanje ‘lajfstajl’ stava. Tijekom protekla tri desetljeća Demokratska stranka okrenula se u smjeru koji je još više prokorporacijski. Clinton je, a ne Reagan, bio taj koji je uspio progurati reformu koja je smanjila izdatke za socijalnu skrb; Obama je, a ne Bush, bio taj koji je ugrozio budućnost Medicarea (sustava djelomičnog zdravstvenog osiguranja za starije od 65 godina i osobe s invaliditetom, op. prev.). Unatoč tome, većina se tradicionalnih liberala protivila takvim politikama. Ključna je ta distinkcija između, s jedne strane, tehnokratskih elita u koaliciji lijevog centra ustrajnih u namjeri da upravljaju uzmakom socijalne države i, s druge strane, liberalnih aktivista koji bi htjeli da se uspjesi New Deala i Velikog društva
Upečatljiv je raskorak između aspiracija koje imaju oni koji zagovaraju i donose liberalne politike te glasačkih blokova na koje se oni politički oslanjaju. Taj raskorak socijalisti mogu iskoristiti. Beskrvna studioznost liberala iz Washingtona predstavlja priliku ljevici da nanovo izgradi odnos sa širim progresivnim pokretom, s publikom koja gladuje za alternativama mjerama štednje
(programa progresivnih socijalnih reformi koje je proveo Lyndon B. Johnson, op. prev.) obrane i prošire. Uostalom, liberali koji se drže vjere u socijalnu državu predstavljaju presudan dio bilo kakve široke lijeve koalicije protiv mjera štednje.

Američka socijalna država nastala je kao rezultat specifičnog historijskog momenta; njezina ideološka arhitektura poduprta je New Dealom te iskustvom visoko koordinirane ekonomije iz ratnog razdoblja 1940-ih. Još važnije, ona se pojavila tijekom obilja poslijeratnog ekonomskog booma, uz pomoć masovnog radničkog pokreta koji sada, 2013. godine, ne pokazuje nikakve naznake da će ponovo oživjeti i steći svoju nekadašnju slavu.

Različiti načini na koje liberali procjenjuju ovu povijest otkrivaju zanimljive lomove u liberalnom taboru. S jedne se strane nalaze liberali orijentirani prema radništvu, koji su u pravu kada čeznu za ekonomskom sigurnošću prošlih vremena i nastavljaju sanjati kako će se jednoga dana obećanje liberalizma kakav je bio sredinom 20. stoljeća ostvariti u formi robusnije industrijske demokracije. Na drugoj su strani oni koji su se svrstali uz profesionalnu liberalnu klasu policy-makera, poput Ezre Kleina, kolumnista Washington Posta, koji je u tekstu iz 18. siječnja 2013., naslovljenom „Nakon ‘kraja liberalizma glomazne države’“, napisao: „Progresivni projekt izgradnje prikladne socijalne države prepušta mjesto više tehnokratskom poslu financiranja i upravljanja istom.“ Stoga, iz te perspektive, postojeća sigurnosna mreža mora biti podrezana i inovirana kako bi se mogla uskladiti sa zahtjevima globalizirane ekonomije.

Ovi liberalni tehnokrati nisu idioti. Njihovo razumijevanje strukturnih temelja ekonomske krize iz 1970-ih, koja je uvelike preokrenula tok američke socijalne demokracije i potaknula naglo jačanje neoliberalizma, sofisticiranije je od onog koje imaju njihovi kolege na radničkoj ljevici. Međutim, upečatljiv je raskorak između aspiracija koje imaju oni koji zagovaraju i donose liberalne politike te glasačkih blokova na koje se oni politički oslanjaju. Taj raskorak socijalisti mogu iskoristiti. Beskrvna studioznost liberala iz Washingtona – skupa autora koje se promiče kao one koji su „ljudi s idejama“ u američkom liberalizmu – predstavlja priliku ljevici da nanovo izgradi odnos sa širim progresivnim pokretom, s publikom koja gladuje za alternativama mjerama štednje.

U zemlji čuda

Savez za novi New Deal donio bi dobro liberalnoj ljevici, no igranje uloge u pomlađivanju američkog liberalizma mora biti tek sredstvo za ostvarivanje cilja. Tu su Michael Harrington i njegovi suučesnici, mnogi od kojih su bili vođe radničkog pokreta, pogriješili. Njihova greška nije bila u protivljenju da surađuju s liberalima, na način na koji se danas tome protivi anarhistička mladež, već u tome što je njihova politička strategija bila tako kreirana da je nužno svirala drugu violinu političkoj strategiji njihovih liberalnih pandana i s vremenom postala nerazlučiva od nje. Iako im se za to
Jedini način na koji će socijalisti ponovno steći političku relevantnost jest kroz realističan angažman i konfrontaciju s politikom kakva je danas. A to uključuje i to da se zaprlja te napravi kompromise – da se obrati liberalima kao prijateljima i saveznicima – no da se istovremeno ne izgubi iz vida potrebu za odlučnim transformiranjem političkog okvira izgrađenog na autodestruktivnom i moralno nepodnošljivom načinu proizvodnje
pružila prilika dok je američki liberalizam bio u svojoj najsnažnijoj fazi, oni nisu bili u stanju izgraditi vlastite institucije i boriti se za prevlast unutar šire progresivne koalicije.

Kroz rad u zajednici i agitprop današnji će demokratski socijalisti morati zagovarati popularnu analizu i iskazati organizacijske talente koji su dinamičniji od onih koje liberalizam može ponuditi. To znači da će trebati otvoreno djelovati pod socijalističkim barjakom, prokazati kapitalizam kao društveni sustav koji pogoduje malobrojnoj manjini na račun svih ostalih i organizirati se unutar zajednica, škola i radnih mjesta s ciljem da se dovede u pitanje i suprotstavi strukturama i odnosima koji dominiraju našim životima. To će značiti i stvaranje partija i organizacija različitih od onih koje trenutno postoje na američkoj političkoj sceni, takvih koje istovremeno nisu odvojene od življene stvarnosti običnih ljudi.

Jedini način na koji će socijalisti ponovno steći političku relevantnost jest kroz realističan angažman i konfrontaciju s politikom kakva je danas. A to uključuje i to da se zaprlja te napravi kompromise – da se obrati liberalima kao prijateljima i saveznicima – no da se istovremeno ne izgubi iz vida potrebu za odlučnim transformiranjem političkog okvira izgrađenog na autodestruktivnom i moralno nepodnošljivom načinu proizvodnje.


S engleskog preveo Martin Beroš



Bhaskar Sunkara, osnivač i urednik časopisa Jacobin, viši je urednik časopisa In These Times. Možete ga slijediti na Twitteru: @el_bhask


Fotografija Bhaskara Sunkare je preuzeta s autorova Twittera i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju Muzeji kao hijerarhizirani zapadnocentrični prostori moći, znanja i historije ne samo da brišu povijest kolonizacije i imperijalnih porobljavanja, nego uglavnom i postoje zahvaljujući ovim dinamikama i pljački artefakata autohtonih kultura, dok u svojim postavima i programima perpetuiraju nacionalizam i identitetske teme. Muzeji, ipak, mogu biti građeni i kao mjesta društvene pravednosti i jednakosti, kao što na jugoslavenskim prostorima svjedoči uspostavljanje brojnih revolucionarnih muzeja nakon oslobodilačke borbe i tijekom izgradnje socijalizma. U suvremenim raspravama koje vode konzervativni i reformski muzealci_ke, novi val zahtjeva za dekolonizacijom i restitucijom muzeja (što ne uključuje samo prakse vraćanja artefakata opljačkanim zajednicama) ocrtava tragove na kojima bi se mogli graditi novi progresivni muzeji ‒ za sve.
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 21. prosinca 2022. Hladni dom ubija "Ujedinjeno Kraljevstvo trenutno se suočava s baukom milijuna ljudi koji se skupljaju na javnim mjestima samo kako bi se ugrijali. Takozvane „pučke grijaonice“ niču diljem zemlje dok se dobrotvorne organizacije i lokalne vlasti bore da osiguraju podršku stanovnicima koji si ne mogu priuštiti grijanje svojih domova. No, njihove napore koči ozbiljan nedostatak sredstava – još jedno nasljeđe prvog kruga rezova."
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve