Elon Musk spašava svijet?

Multimilijarder Elon Musk i njegova tvrtka Tesla Motors posljednjih nekoliko tjedana pune stupce i naslovnice kako stranih tako i domaćih medija. Proizvodom zidne baterije nazvane Powerwall individualnim se potrošačima obećava instant rješenje koje će im omogućiti da postanu neovisni od centralizirane elektroenergetske mreže, računa za struju i fosilnih goriva. No, kako Matt Huber objašnjava u ovom članku, kolektivni problem sadašnjeg zastarjelog i ekološki destruktivnog sustava proizvodnje energije ne može se riješiti individualiziranim rješenjima kakva nude korporacije poput Tesla Motors.


Nova Powerwall baterija tvrtke Tesla Motors nudi individualno rješenje za kolektivni problem klimatskih promjena.


Prošlog je mjeseca američka automobilska i tehnološka tvrtka Tesla Motors predstavila proizvod imena “Powerwall”, što je popraćeno velikim odobravanjem. Posvuda su prisutni naslovi poput “Teslina baterija najavljuje početak kraja fosilnih goriva” ili “Kako će Teslin Powerwall prebaciti kontrolu u ruke potrošača”.

Tesla Motors obećava da će kućna baterija, koja “mijenja sve”, milijune potrošača osloboditi tiranije električne mreže tako što će donijeti generiranje električne energije u sam dom. Ta zidna baterija može se koristiti kao mehanizam za pohranu solarne energije – na svojim bi krovovima kućanstva trebala instalirati solarne panele koji bi punili bateriju (ili pak mogu bateriju napuniti preko standardne električne mreže).
Privatiziranjem i izoliranjem proizvodnje električne energije na razinu kućanstva Tesla Motors individualizira kolektivni problem transformiranja našeg energetskog sustava. Ta tvrtka reproducira neoliberalnu logiku da se društvena promjena može postići kroz snagu i potrošačke odluke raspršenih, individualnih potrošača

Ta bi baterija, u teoriji, trebala osloboditi pojedince ne samo od fosilnih goriva, nego i od geografije centraliziranih elektrana (bilo nuklearnih elektrana bilo onih pogonjenih na ugljen) i raspršenih mreža dalekovoda. Gotovo je s fosilnim gorivima i gotovo je s računima za struju koje ste plaćali tvrtkama za opskrbu. Stigla je maksimalna sloboda.

Sposobnost tih baterija da se zaista napajaju solarnom energijom je sporna. No postoji još veći problem s Powerwallom izuzev pitanja hoće li uistinu funkcionirati. Privatiziranjem i izoliranjem proizvodnje električne energije na razinu kućanstva Tesla Motors individualizira kolektivni problem transformiranja našeg energetskog sustava. Ta tvrtka reproducira neoliberalnu logiku da se društvena promjena može postići kroz snagu i potrošačke odluke raspršenih, individualnih potrošača.

Powerwall je poput automobila, samo u području električne energije.

U ranom su dvadesetom stoljeću američki gradovi, kako oni veliki tako i mali, bili ispresijecani mrežom javnog prijevoza – tramvajske linije i novonastali sustavi podzemnih željeznica povezivali su raznolike, živahne zajednice jedne s drugima i s javnim dobrima koja su gradovi nudili. No mješavina rasističke stambene politike, namjernog korporativnog uništavanja električnog javnog prijevoza i federalne cestogradnje opustošila je ovu urbanu geografiju.

Nju je s vremenom zamijenila ekspandirajuća geografija predgrađa, sačinjena od privatiziranih suburbanih kuća i automobilskog prijevoza. Kolektivni, javni sustav prijevoza privatiziran je i, osim u velikim metropolama, zamijenjen automobilima.

Čak i ako izostavimo iz razmatranja duboke i dalekosežne društvene i političke posljedice suburbanizacije (kako na urbana tako i na ruralna područja), individualizirani transportni sustavi pokazali su se nevjerojatno rasipnima. Od crpljenja nafte do automobilskog sagorijevanja goriva, ovaj sustav potiče milijune privatnih proizvođača i potrošača da se uključe u proces golemog eksternaliziranja troškova po okoliš na javnost.

Tesla Motors predlaže sličnu transformaciju – privatizaciju proizvodnje električne energije.
Vrlo izgledne eksploatacijske i destruktivne geografije rada i crpljenja materijala koje su potrebne za opskrbu milijuna potrošača baterijama veličine zida poništit će bilo kakve ekološke koristi od tog rješenja. Jednako je važno sljedeće pitanje: što će biti s milijunima onih ljudi koji si ne mogu priuštiti “jeftini” Powerwall od 3500 dolara?

Želja za rješavanjem klimatske krize i smanjivanjem naše ovisnosti o fosilnim gorivima je snažna. No pritom ne bismo trebali zatvarati oči pred dubokim problemima koji prate takvo rješenje kao što je Powerwall. Vrlo izgledne eksploatacijske i destruktivne geografije rada i crpljenja materijala koje su potrebne za opskrbu milijuna potrošača baterijama veličine zida poništit će bilo kakve ekološke koristi od tog rješenja.

Jednako je važno sljedeće pitanje: što će biti s milijunima onih ljudi koji si ne mogu priuštiti “jeftini” Powerwall od 3500 dolara (a da i ne spominjem cijenu solarnih panela potrebnih da bi se pojedinci energetski osamostalili od električne mreže)? U gradu poput mojeg (Syracuse, u saveznoj državi New York), ljudi koji si ne mogu priuštiti automobil prisiljeni su oslanjati se na podfinancirani i oronuli sustav javnog autobusnog prijevoza. Hoće li u budućnosti u kojoj se kućanstva opskrbljuju električnom energijom putem individualnih zidnih baterija stanovnici siromašnih četvrti, koji si takvo što ne mogu priuštiti, biti prisiljeni i dalje koristiti zastarjelu i neodržavanu električnu mrežu?

Električna je mreža temeljito i dubinski kolektivna infrastruktura. Sama priroda tog sustava zahtijeva da opskrba uvijek bude izbalansirana s promjenjivom potrebom za opskrbom društva u njegovoj cjelini. Izgradnja hidroelektričnih centrala i elektrifikacija ruralnih krajeva za vrijeme New Deala postigli su da opskrba strujom postane javni program s ciljem zadovoljavanja potreba društva, a premda su mnoge tvrtke za opskrbu električnom energijom s vremenom privatizirane, one su još uvijek podložne izvjesnoj razini javne (i demokratske) regulacije i upravljanja.

Ne tvrdim da bismo trebali ustrajati na zadržavanju postojeće geografije centralizirane proizvodnje energije pogonjene ugljenom, plinom i nuklearnim gorivom. No istovremeno ne smijemo ni odustati od ideje da naš elektroenergetski sustav treba ostati zajednička javna infrastruktura.

Električna energija kao kolektivni poduhvat već je utjelovljena u inovativnim projektima kojima je cilj osloboditi društvo fosilnih goriva: inženjeri trenutno rade na proširenju “pametnih mreža” koje koriste kako centralizirane (koncentrirane) solarno-termalne elektrane (poput onih u pustinji Mojave)
Vidjeli smo na koji način privatizacija energetskih sustava stvara duboke i dalekosežne društvene i ekološke probleme. Problem energije i klime zahtijeva kolektivna rješenja. Takva se rješenja ne nalaze u rukama niti pojedinog poduzetnika ni individualnog potrošača
tako i raspršenu geografiju proizvodnje energije iz sunca i vjetra koji se mogu međusobno nadopunjavati kada sunce ili vjetar nisu dostupni u određenoj regiji.

A ako je instaliranje solarnih panela na domovima najbolji način za rješavanje kolektivnog problema klimatskih promjena, tada bi se proizvodnja solarne energije u kućanstvima trebala provoditi pomoću javnog programa proizvodnje koji će doprinositi cijelom kolektivu – a ne postati robom koju će prodavati profitne korporacije kao što je Tesla Motors.

Masovna privlačnost Teslinog Powerwalla u SAD-u – već su rasprodani sve do sredine 2016. godine – ukazuje na široku rasprostranjenost uvjerenja da “sloboda” označava privatizirane oblike kontrole, da je sve što je “centralizirano” inherentno izrabljivačko i birokratsko i, što je najvažnije, da se ekološki problemi mogu riješiti kombinacijom poduzetničkih inovacija (koje će provesti korporacije poput Tesla Motorsa, dakako) i odluka individualnih potrošača.

Vidjeli smo na koji način privatizacija energetskih sustava stvara duboke i dalekosežne društvene i ekološke probleme. Problem energije i klime zahtijeva kolektivna rješenja. Takva se rješenja ne nalaze u rukama niti pojedinog poduzetnika ni individualnog potrošača.


S engleskog preveo Damjan Rajačić



Matt Huber je profesor geografije na Sveučilištu Syracuse i autor knjige Lifeblood: Oil, Freedom, and the Forces of Capital.


Fotografija je preuzeta sa stranice Jacobin i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 12. srpnja 2020. Argumenti u korist javne prehrane "U novom modelu javne prehrane priprema bi se odvijala znatno efikasnije, uz uvođenje sistematizirane podjele i podruštvljenja rada u domenu prehrane. Umjesto da svako kućanstvo svakodnevno planira potrebe, vrijeme i novac potreban za cijelu operaciju, zaposleni bi se odrekli dijela svojih prihoda kroz porez na javnu prehranu u zamjenu za prehranu u javnom sustavu. Procjenama nabave i pripreme hrane bavili bi se profesionalci u postojećim privatnim i novootvorenim javnim restoranima. Za očekivati je da bi se udio hrane koja propada u kućanstvima značajno smanjio. Domaća bi se proizvodnja hrane mogla izravno uključiti u opskrbu javne prehrane po boljim uvjetima, odnosno bez niza loših trgovačkih praksi oligopola trgovačkih lanaca, te s potencijalom za razvoj koji se trenutno sputava."
  • 12. srpnja 2020. Zašto su feminizam i antirasizam sastavni dijelovi klasne borbe "Ako na sistemsku emancipaciju i borbu protiv rasizma gledamo strukturno i kroz historijsko-materijalističku perspektivu, uvidjet ćemo i postati svjesni nečega posve drukčijeg: naime, da su rasizam i institucionalni patrijarhat među temeljnim podsistemima kapitalističke eksploatacije čovjeka od čovjeka, a ne neke po sebi postojeće usporedne institucije i pripojeni dijelovi tog sistema, što nam je još davno precizno objasnio i razložio upravo socijalistički feminizam, koji je sve te mehanizme odavno razotkrio. Feminizam u tom smislu nije potrebno instrumentalizirati i podređivati klasnoj borbi. Upravo suprotno: on funkcionira kao mjesto uvida i širenja svijesti (neosviještenih) socijalista i socijalistkinja. Iz svega navedenog proizlazi da je razdvajanje i umjetna podjela borbe za sistemsku emancipaciju žena i rasijaliziranih Drugih od klasne borbe nije samo kontraproduktivna, nego i nešto mnogo gore: (nesvjesni i nehotični) pucanj socijalista i socijalistkinja u vlastitu glavu, ali i srce."
  • 12. srpnja 2020. Vučićeva izborna Pirova pobeda "Tačno je da je zahvaljujući svojoj predizbornoj političkoj mašini po imenu SNS uspeo da „namakne” izlaznost koja u najgorem slučaju za njega predstavlja tek manji poraz. U svom političkom igrokazu, Vučić je u ratu za izbornu izlaznost uspeo da privuče čak 21 listu na izlazak na izbore. Međutim, čini se da je upravo ta veštački uvećana izlaznost na kraju imala svoju cenu – „prazni” parlament koji je po svaku cenu hteo da izbegne."
  • 5. srpnja 2020. Proučavanje Marxa nije za elitiste "Čitanje Marxove teorije nije samo za samodopadne naučenjake – samo pitajte milijune radnica i radnika čije su ideje o ulozi koju bi mogli imati u promjeni svijeta bile transformirane kako promišljanjem, tako i praksom."
  • 5. srpnja 2020. Želite se boriti protiv siromaštva? Dajte siromašnima novac. "Nedavno objavljena istraživanja potvrđuju da je stopa siromaštva pala u travnju i svibnju, zahvaljujući federalnoj pomoći uslijed pandemije korona virusa. Pomislili biste da će to uvjeriti tvorce politika da nastave s takvom pomoći, ali to se ne događa – naime, pristup SAD-a socijalnoj skrbi krivo je usmjeren i okrutan."
  • 5. srpnja 2020. Kratka povijest Jordana Petersona "Poruka Jordana Petersona je jednostavna: „zlo“ je inherentno ljudskoj vrsti, a dominacija određenih ljudi nad drugima biološki je utemeljena."
  • 28. lipnja 2020. Izbori 2020: Budućnost parlamentarne političke diskusije U prvom su planu nadolazećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj dvije najveće stranke, obje izašle iz procesa unutarnje konsolidacije oko figura svojih lidera. Ekstremna desnica, koju je HDZ proteklih godina odbacio, prijeti ostvariti povijesno dobar rezultat i trajno poremetiti dugogodišnju političku ravnotežu. Međutim, u Sabor bi mogla ući i lijevo-zelena koalicija te konačno uvesti nove političke modele i koncepte u hrvatski parlamentarizam.
  • 28. lipnja 2020. Nemiri Stonewalla "Danas je prvi dan Mjeseca ponosa, proslave Stonewallskih nemira iz 1969. godine. Ustanci trenutno izbijaju diljem zemlje. Današnji bogati bijeli gej muškarci možda se protive „nasilju“, ali povijest LBGTQ+ pokreta pokazuje da se neredi ugnjetavanih ljudi tiču oslobođenja."
  • 21. lipnja 2020. Martin Luther King znao je da nema ničega mirnog u nenasilju ako se provodi kako spada Daleko od srednjostrujaške aklamacije nenasilnog djelovanja svedenog na moralni nagovor, širenje utjecaja u postojećim institucijama i pristojne, pacifizirane prosvjede, Kingov zagovor nenasilja kao metode gnjevnog, ali staloženog suprotstavljanja sistemskom nasilju kroz kolektivnu direktnu akciju koja remeti normalno funkcioniranje društva, taktičke je prirode. Radikalna rekonstrukcija američkog društva na kakvoj je radio iziskivala je da se gnjev transformira u moć putem angažmana duljeg trajanja, umjesto da se opravdano, ali reaktivno troši u neredima.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve