Elon Musk spašava svijet?

Multimilijarder Elon Musk i njegova tvrtka Tesla Motors posljednjih nekoliko tjedana pune stupce i naslovnice kako stranih tako i domaćih medija. Proizvodom zidne baterije nazvane Powerwall individualnim se potrošačima obećava instant rješenje koje će im omogućiti da postanu neovisni od centralizirane elektroenergetske mreže, računa za struju i fosilnih goriva. No, kako Matt Huber objašnjava u ovom članku, kolektivni problem sadašnjeg zastarjelog i ekološki destruktivnog sustava proizvodnje energije ne može se riješiti individualiziranim rješenjima kakva nude korporacije poput Tesla Motors.


Nova Powerwall baterija tvrtke Tesla Motors nudi individualno rješenje za kolektivni problem klimatskih promjena.


Prošlog je mjeseca američka automobilska i tehnološka tvrtka Tesla Motors predstavila proizvod imena “Powerwall”, što je popraćeno velikim odobravanjem. Posvuda su prisutni naslovi poput “Teslina baterija najavljuje početak kraja fosilnih goriva” ili “Kako će Teslin Powerwall prebaciti kontrolu u ruke potrošača”.

Tesla Motors obećava da će kućna baterija, koja “mijenja sve”, milijune potrošača osloboditi tiranije električne mreže tako što će donijeti generiranje električne energije u sam dom. Ta zidna baterija može se koristiti kao mehanizam za pohranu solarne energije – na svojim bi krovovima kućanstva trebala instalirati solarne panele koji bi punili bateriju (ili pak mogu bateriju napuniti preko standardne električne mreže).
Privatiziranjem i izoliranjem proizvodnje električne energije na razinu kućanstva Tesla Motors individualizira kolektivni problem transformiranja našeg energetskog sustava. Ta tvrtka reproducira neoliberalnu logiku da se društvena promjena može postići kroz snagu i potrošačke odluke raspršenih, individualnih potrošača

Ta bi baterija, u teoriji, trebala osloboditi pojedince ne samo od fosilnih goriva, nego i od geografije centraliziranih elektrana (bilo nuklearnih elektrana bilo onih pogonjenih na ugljen) i raspršenih mreža dalekovoda. Gotovo je s fosilnim gorivima i gotovo je s računima za struju koje ste plaćali tvrtkama za opskrbu. Stigla je maksimalna sloboda.

Sposobnost tih baterija da se zaista napajaju solarnom energijom je sporna. No postoji još veći problem s Powerwallom izuzev pitanja hoće li uistinu funkcionirati. Privatiziranjem i izoliranjem proizvodnje električne energije na razinu kućanstva Tesla Motors individualizira kolektivni problem transformiranja našeg energetskog sustava. Ta tvrtka reproducira neoliberalnu logiku da se društvena promjena može postići kroz snagu i potrošačke odluke raspršenih, individualnih potrošača.

Powerwall je poput automobila, samo u području električne energije.

U ranom su dvadesetom stoljeću američki gradovi, kako oni veliki tako i mali, bili ispresijecani mrežom javnog prijevoza – tramvajske linije i novonastali sustavi podzemnih željeznica povezivali su raznolike, živahne zajednice jedne s drugima i s javnim dobrima koja su gradovi nudili. No mješavina rasističke stambene politike, namjernog korporativnog uništavanja električnog javnog prijevoza i federalne cestogradnje opustošila je ovu urbanu geografiju.

Nju je s vremenom zamijenila ekspandirajuća geografija predgrađa, sačinjena od privatiziranih suburbanih kuća i automobilskog prijevoza. Kolektivni, javni sustav prijevoza privatiziran je i, osim u velikim metropolama, zamijenjen automobilima.

Čak i ako izostavimo iz razmatranja duboke i dalekosežne društvene i političke posljedice suburbanizacije (kako na urbana tako i na ruralna područja), individualizirani transportni sustavi pokazali su se nevjerojatno rasipnima. Od crpljenja nafte do automobilskog sagorijevanja goriva, ovaj sustav potiče milijune privatnih proizvođača i potrošača da se uključe u proces golemog eksternaliziranja troškova po okoliš na javnost.

Tesla Motors predlaže sličnu transformaciju – privatizaciju proizvodnje električne energije.
Vrlo izgledne eksploatacijske i destruktivne geografije rada i crpljenja materijala koje su potrebne za opskrbu milijuna potrošača baterijama veličine zida poništit će bilo kakve ekološke koristi od tog rješenja. Jednako je važno sljedeće pitanje: što će biti s milijunima onih ljudi koji si ne mogu priuštiti “jeftini” Powerwall od 3500 dolara?

Želja za rješavanjem klimatske krize i smanjivanjem naše ovisnosti o fosilnim gorivima je snažna. No pritom ne bismo trebali zatvarati oči pred dubokim problemima koji prate takvo rješenje kao što je Powerwall. Vrlo izgledne eksploatacijske i destruktivne geografije rada i crpljenja materijala koje su potrebne za opskrbu milijuna potrošača baterijama veličine zida poništit će bilo kakve ekološke koristi od tog rješenja.

Jednako je važno sljedeće pitanje: što će biti s milijunima onih ljudi koji si ne mogu priuštiti “jeftini” Powerwall od 3500 dolara (a da i ne spominjem cijenu solarnih panela potrebnih da bi se pojedinci energetski osamostalili od električne mreže)? U gradu poput mojeg (Syracuse, u saveznoj državi New York), ljudi koji si ne mogu priuštiti automobil prisiljeni su oslanjati se na podfinancirani i oronuli sustav javnog autobusnog prijevoza. Hoće li u budućnosti u kojoj se kućanstva opskrbljuju električnom energijom putem individualnih zidnih baterija stanovnici siromašnih četvrti, koji si takvo što ne mogu priuštiti, biti prisiljeni i dalje koristiti zastarjelu i neodržavanu električnu mrežu?

Električna je mreža temeljito i dubinski kolektivna infrastruktura. Sama priroda tog sustava zahtijeva da opskrba uvijek bude izbalansirana s promjenjivom potrebom za opskrbom društva u njegovoj cjelini. Izgradnja hidroelektričnih centrala i elektrifikacija ruralnih krajeva za vrijeme New Deala postigli su da opskrba strujom postane javni program s ciljem zadovoljavanja potreba društva, a premda su mnoge tvrtke za opskrbu električnom energijom s vremenom privatizirane, one su još uvijek podložne izvjesnoj razini javne (i demokratske) regulacije i upravljanja.

Ne tvrdim da bismo trebali ustrajati na zadržavanju postojeće geografije centralizirane proizvodnje energije pogonjene ugljenom, plinom i nuklearnim gorivom. No istovremeno ne smijemo ni odustati od ideje da naš elektroenergetski sustav treba ostati zajednička javna infrastruktura.

Električna energija kao kolektivni poduhvat već je utjelovljena u inovativnim projektima kojima je cilj osloboditi društvo fosilnih goriva: inženjeri trenutno rade na proširenju “pametnih mreža” koje koriste kako centralizirane (koncentrirane) solarno-termalne elektrane (poput onih u pustinji Mojave)
Vidjeli smo na koji način privatizacija energetskih sustava stvara duboke i dalekosežne društvene i ekološke probleme. Problem energije i klime zahtijeva kolektivna rješenja. Takva se rješenja ne nalaze u rukama niti pojedinog poduzetnika ni individualnog potrošača
tako i raspršenu geografiju proizvodnje energije iz sunca i vjetra koji se mogu međusobno nadopunjavati kada sunce ili vjetar nisu dostupni u određenoj regiji.

A ako je instaliranje solarnih panela na domovima najbolji način za rješavanje kolektivnog problema klimatskih promjena, tada bi se proizvodnja solarne energije u kućanstvima trebala provoditi pomoću javnog programa proizvodnje koji će doprinositi cijelom kolektivu – a ne postati robom koju će prodavati profitne korporacije kao što je Tesla Motors.

Masovna privlačnost Teslinog Powerwalla u SAD-u – već su rasprodani sve do sredine 2016. godine – ukazuje na široku rasprostranjenost uvjerenja da “sloboda” označava privatizirane oblike kontrole, da je sve što je “centralizirano” inherentno izrabljivačko i birokratsko i, što je najvažnije, da se ekološki problemi mogu riješiti kombinacijom poduzetničkih inovacija (koje će provesti korporacije poput Tesla Motorsa, dakako) i odluka individualnih potrošača.

Vidjeli smo na koji način privatizacija energetskih sustava stvara duboke i dalekosežne društvene i ekološke probleme. Problem energije i klime zahtijeva kolektivna rješenja. Takva se rješenja ne nalaze u rukama niti pojedinog poduzetnika ni individualnog potrošača.


S engleskog preveo Damjan Rajačić



Matt Huber je profesor geografije na Sveučilištu Syracuse i autor knjige Lifeblood: Oil, Freedom, and the Forces of Capital.


Fotografija je preuzeta sa stranice Jacobin i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve