Elon Musk spašava svijet?

Multimilijarder Elon Musk i njegova tvrtka Tesla Motors posljednjih nekoliko tjedana pune stupce i naslovnice kako stranih tako i domaćih medija. Proizvodom zidne baterije nazvane Powerwall individualnim se potrošačima obećava instant rješenje koje će im omogućiti da postanu neovisni od centralizirane elektroenergetske mreže, računa za struju i fosilnih goriva. No, kako Matt Huber objašnjava u ovom članku, kolektivni problem sadašnjeg zastarjelog i ekološki destruktivnog sustava proizvodnje energije ne može se riješiti individualiziranim rješenjima kakva nude korporacije poput Tesla Motors.


Nova Powerwall baterija tvrtke Tesla Motors nudi individualno rješenje za kolektivni problem klimatskih promjena.


Prošlog je mjeseca američka automobilska i tehnološka tvrtka Tesla Motors predstavila proizvod imena “Powerwall”, što je popraćeno velikim odobravanjem. Posvuda su prisutni naslovi poput “Teslina baterija najavljuje početak kraja fosilnih goriva” ili “Kako će Teslin Powerwall prebaciti kontrolu u ruke potrošača”.

Tesla Motors obećava da će kućna baterija, koja “mijenja sve”, milijune potrošača osloboditi tiranije električne mreže tako što će donijeti generiranje električne energije u sam dom. Ta zidna baterija može se koristiti kao mehanizam za pohranu solarne energije – na svojim bi krovovima kućanstva trebala instalirati solarne panele koji bi punili bateriju (ili pak mogu bateriju napuniti preko standardne električne mreže).
Privatiziranjem i izoliranjem proizvodnje električne energije na razinu kućanstva Tesla Motors individualizira kolektivni problem transformiranja našeg energetskog sustava. Ta tvrtka reproducira neoliberalnu logiku da se društvena promjena može postići kroz snagu i potrošačke odluke raspršenih, individualnih potrošača

Ta bi baterija, u teoriji, trebala osloboditi pojedince ne samo od fosilnih goriva, nego i od geografije centraliziranih elektrana (bilo nuklearnih elektrana bilo onih pogonjenih na ugljen) i raspršenih mreža dalekovoda. Gotovo je s fosilnim gorivima i gotovo je s računima za struju koje ste plaćali tvrtkama za opskrbu. Stigla je maksimalna sloboda.

Sposobnost tih baterija da se zaista napajaju solarnom energijom je sporna. No postoji još veći problem s Powerwallom izuzev pitanja hoće li uistinu funkcionirati. Privatiziranjem i izoliranjem proizvodnje električne energije na razinu kućanstva Tesla Motors individualizira kolektivni problem transformiranja našeg energetskog sustava. Ta tvrtka reproducira neoliberalnu logiku da se društvena promjena može postići kroz snagu i potrošačke odluke raspršenih, individualnih potrošača.

Powerwall je poput automobila, samo u području električne energije.

U ranom su dvadesetom stoljeću američki gradovi, kako oni veliki tako i mali, bili ispresijecani mrežom javnog prijevoza – tramvajske linije i novonastali sustavi podzemnih željeznica povezivali su raznolike, živahne zajednice jedne s drugima i s javnim dobrima koja su gradovi nudili. No mješavina rasističke stambene politike, namjernog korporativnog uništavanja električnog javnog prijevoza i federalne cestogradnje opustošila je ovu urbanu geografiju.

Nju je s vremenom zamijenila ekspandirajuća geografija predgrađa, sačinjena od privatiziranih suburbanih kuća i automobilskog prijevoza. Kolektivni, javni sustav prijevoza privatiziran je i, osim u velikim metropolama, zamijenjen automobilima.

Čak i ako izostavimo iz razmatranja duboke i dalekosežne društvene i političke posljedice suburbanizacije (kako na urbana tako i na ruralna područja), individualizirani transportni sustavi pokazali su se nevjerojatno rasipnima. Od crpljenja nafte do automobilskog sagorijevanja goriva, ovaj sustav potiče milijune privatnih proizvođača i potrošača da se uključe u proces golemog eksternaliziranja troškova po okoliš na javnost.

Tesla Motors predlaže sličnu transformaciju – privatizaciju proizvodnje električne energije.
Vrlo izgledne eksploatacijske i destruktivne geografije rada i crpljenja materijala koje su potrebne za opskrbu milijuna potrošača baterijama veličine zida poništit će bilo kakve ekološke koristi od tog rješenja. Jednako je važno sljedeće pitanje: što će biti s milijunima onih ljudi koji si ne mogu priuštiti “jeftini” Powerwall od 3500 dolara?

Želja za rješavanjem klimatske krize i smanjivanjem naše ovisnosti o fosilnim gorivima je snažna. No pritom ne bismo trebali zatvarati oči pred dubokim problemima koji prate takvo rješenje kao što je Powerwall. Vrlo izgledne eksploatacijske i destruktivne geografije rada i crpljenja materijala koje su potrebne za opskrbu milijuna potrošača baterijama veličine zida poništit će bilo kakve ekološke koristi od tog rješenja.

Jednako je važno sljedeće pitanje: što će biti s milijunima onih ljudi koji si ne mogu priuštiti “jeftini” Powerwall od 3500 dolara (a da i ne spominjem cijenu solarnih panela potrebnih da bi se pojedinci energetski osamostalili od električne mreže)? U gradu poput mojeg (Syracuse, u saveznoj državi New York), ljudi koji si ne mogu priuštiti automobil prisiljeni su oslanjati se na podfinancirani i oronuli sustav javnog autobusnog prijevoza. Hoće li u budućnosti u kojoj se kućanstva opskrbljuju električnom energijom putem individualnih zidnih baterija stanovnici siromašnih četvrti, koji si takvo što ne mogu priuštiti, biti prisiljeni i dalje koristiti zastarjelu i neodržavanu električnu mrežu?

Električna je mreža temeljito i dubinski kolektivna infrastruktura. Sama priroda tog sustava zahtijeva da opskrba uvijek bude izbalansirana s promjenjivom potrebom za opskrbom društva u njegovoj cjelini. Izgradnja hidroelektričnih centrala i elektrifikacija ruralnih krajeva za vrijeme New Deala postigli su da opskrba strujom postane javni program s ciljem zadovoljavanja potreba društva, a premda su mnoge tvrtke za opskrbu električnom energijom s vremenom privatizirane, one su još uvijek podložne izvjesnoj razini javne (i demokratske) regulacije i upravljanja.

Ne tvrdim da bismo trebali ustrajati na zadržavanju postojeće geografije centralizirane proizvodnje energije pogonjene ugljenom, plinom i nuklearnim gorivom. No istovremeno ne smijemo ni odustati od ideje da naš elektroenergetski sustav treba ostati zajednička javna infrastruktura.

Električna energija kao kolektivni poduhvat već je utjelovljena u inovativnim projektima kojima je cilj osloboditi društvo fosilnih goriva: inženjeri trenutno rade na proširenju “pametnih mreža” koje koriste kako centralizirane (koncentrirane) solarno-termalne elektrane (poput onih u pustinji Mojave)
Vidjeli smo na koji način privatizacija energetskih sustava stvara duboke i dalekosežne društvene i ekološke probleme. Problem energije i klime zahtijeva kolektivna rješenja. Takva se rješenja ne nalaze u rukama niti pojedinog poduzetnika ni individualnog potrošača
tako i raspršenu geografiju proizvodnje energije iz sunca i vjetra koji se mogu međusobno nadopunjavati kada sunce ili vjetar nisu dostupni u određenoj regiji.

A ako je instaliranje solarnih panela na domovima najbolji način za rješavanje kolektivnog problema klimatskih promjena, tada bi se proizvodnja solarne energije u kućanstvima trebala provoditi pomoću javnog programa proizvodnje koji će doprinositi cijelom kolektivu – a ne postati robom koju će prodavati profitne korporacije kao što je Tesla Motors.

Masovna privlačnost Teslinog Powerwalla u SAD-u – već su rasprodani sve do sredine 2016. godine – ukazuje na široku rasprostranjenost uvjerenja da “sloboda” označava privatizirane oblike kontrole, da je sve što je “centralizirano” inherentno izrabljivačko i birokratsko i, što je najvažnije, da se ekološki problemi mogu riješiti kombinacijom poduzetničkih inovacija (koje će provesti korporacije poput Tesla Motorsa, dakako) i odluka individualnih potrošača.

Vidjeli smo na koji način privatizacija energetskih sustava stvara duboke i dalekosežne društvene i ekološke probleme. Problem energije i klime zahtijeva kolektivna rješenja. Takva se rješenja ne nalaze u rukama niti pojedinog poduzetnika ni individualnog potrošača.


S engleskog preveo Damjan Rajačić



Matt Huber je profesor geografije na Sveučilištu Syracuse i autor knjige Lifeblood: Oil, Freedom, and the Forces of Capital.


Fotografija je preuzeta sa stranice Jacobin i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve