Povijest i revolt – sedam teza o pobuni i društvu

“Suvremeni se protesti sadržajno ne razlikuju od kapitalističke povijesti klasnih borbi – radi se o dostupnosti životnih namirnica kroz posredovanje tržišta rada. Čak i ako imamo sreće da uspješno sklopimo razmjenu roba na tržištu rada, opet se radi o tome da se održimo kao pojedinci. Nakon tržišta rada dolazi radno mjesto, a ovdje će prodana stvar biti konzumirana kao ljudski materijal. U radničkoj se borbi uistinu radi o materijalnim stvarima: pristupu jelu i piću, stanovanju, grijanju, struji, toplini i životnoj radosti, nasuprot egzistencije u obliku pukog ljudskog materijala. Da bi se ova borba razumjela u njoj se mora imati učešća. Ona nema povijesnu svrhu koju mora ispuniti. Njezina je svrha inherentna, tj. radi se o životnim namirnicama.”


Za početak: Pobune ne čine nijednu grešku u sistemu vidljivom. Tko to tvrdi, u argumentaciji polazi od naizgled realistične hipoteze da se odnosi u kapitalistički organiziranoj društvenoj reprodukciji mogu urediti tako da funkcioniraju bez greške i, štoviše, u interesu pobunjenika. Ideja kapitalizma bez kontradikcija, koji još pritom teži zadovoljenju masovnih potreba, predstavlja najčišću ideologiju. Ona sugerira da je dobrobit ljudi stvar ispravne sistemske tehnike. Ideja društva kao tehničke organizacije artikulira stanje svijesti koje treba prevladati.

II. Pojam “ekonomske krize” je sulud. Ekonomija nije nešto autonomno, a čak ni najbolji ekonomisti ne uspijevaju objasniti u čemu bi se trebala sastojati razlika između ekonomije i društva. Proudhonov uvid o tome da se dvoje ekonomista ne može međusobno pogledati u oči a da se ne nasmije nije izgubio ništa na svojoj istinitosti. Iz tog je razloga Marx napisao kritiku političke ekonomije. Kapitalistička je ekonomija oličenje krivo organizirane društvene reprodukcije. Radimo u svrhu našeg prehranjivanja, odijevanja, udomljavanja, ugode i topline, a ovaj se rad manifestira kao kretanje u potpunosti suludih ekonomskih kategorija – cijene, kamate, profita, ekonomskog rasta radi samog rasta. Ekonomska se kriza ne prikazuje kao kriza nezadovoljenih ljudskih potreba nego kao kriza profita, a u svrhu prevladavanja krize iziskuje se povratak profita. Ono što ne ostvaruje profit odbacuje se kao nebitno, a masa ljudi iznenada postaje suvišnom. Izbacuje ih se na ulicu i oduzima sva sredstva za život. U vladajućem je sistemu društvene reprodukcije zadovoljenje ljudskih potreba sasvim sporedna stvar. Tako se sloboda građanskih potreba manifestira kao sloboda da se gladuje.

III. Vrijeme ogorčenosti je vrijeme revolta. To znači da se okupljeni ne identificiraju s izopačenom nužnošću ovoga društva koje se osamostalilo u ekonomski sistem. Ne identificiraju se kao ljudski materijal za profitabilnost i nisu spremni dobrovoljno gladovati u svrhu ekonomskog zdravlja. Oni zahtijevaju zadovoljenje svojih životnih potreba. Nemoguće je unaprijed odrediti hoće li ova borba prihvatiti da je se stavi u službu modernizacije kapitalističkih odnosa ili će se pak suprotstaviti daljnjem napretku kapitalistički ustrojene društvenosti. Borba protiv kapitalističkog napretka ima svoju dugu povijest. Izostanak uspjeha u ovoj borbi je uspjeh napretka koji se prezentira kao trijumf civilizacije. Povijesni pobjednici aplaudiraju uspjesima na burzama i izjavljuju s neizmjernom gorljivošću da onaj tko želi jesti treba i raditi – u slobodi u kojoj svatko snosi odgovornost za vlastite postupke.

IV. Protiv izopačenosti kapitalistički ustrojene socijalne reprodukcije ne može se boriti na direktan i neposredan način. Što bi to trebalo značiti: boriti se protiv ekonomske vrijednosti, oduprijeti se kamatnoj stopi, napasti profit, postaviti se protiv kretanja dionica na burzi? Istovremeno, život zavisnih masa ovisi o ovim izopačenim i u potpunosti nedodirljivim faktorima koji izmiču mogućnosti kontrole. Stoga govor o ekonomskoj sudbini nije netočan. Naša sredstva za opstanak – naš život – ovise o tome da se dočepamo posla, pri čemu je također potrebno prilagoditi se kretanju tržišta. Čista ludorija. Umjesto zadovoljavanja svojih ljudskih potreba prisiljeni smo služiti se naizgled prirodnim ekonomskim nuždama kako sloboda da se gladuje ne bi postala našom vlastitom sudbinom. Stoga se ne treba čuditi tome da važnu temu protesta čine pitanja o zaposlenju, visini nadnica i pristupu životnim namirnicama. Široke mase stanovništva nemaju direktan pristup životnim namirnicama i moraju iznajmiti vlastitu radnu snagu kako bi do njih došle. Suvremeni protesti u tom pogledu uopće ne predstavljaju ništa novo. Govor o novosti današnjeg vremena oprašta zaborav i tako ujedno opravdava zaboravljanje.

Suvremeni se protesti sadržajno ne razlikuju od kapitalističke povijesti klasnih borbi – radi se o dostupnosti životnim namirnicama kroz posredovanje tržišta rada. Čak i ako imamo sreće da uspješno sklopimo razmjenu roba na tržištu rada, opet se radi o tome da se održimo kao pojedinci. Nakon tržišta rada dolazi radno mjesto, a ovdje će prodana stvar biti konzumirana kao ljudski materijal. U radničkoj se borbi uistinu radi o materijalnim stvarima: pristupu jelu i piću, stanovanju, grijanju, struji, toplini i životnoj radosti, nasuprot egzistencije u obliku pukog ljudskog materijala. Da bi se ova borba razumjela u njoj se mora imati učešća. Ona nema povijesnu svrhu koju mora ispuniti. Njezina je svrha inherentna, tj. radi se o životnim namirnicama.

V. Vrijeme revolta je vrijeme nesigurnosti. Umjesto ponavljanja svakodnevnoga životnog obrasca – birtija, kuhinja, radno mjesto/zavod za zapošljavanje – okuplja se protest, demokracija zasjeda na ulicama i trgovima svijeta, odnosno mjestima društvenog nemira i iskustva neposluha. Umjesto radnog vremena manifestira se vrijeme direktne demokracije. Ovo je vrijeme poziv na borbu protiv postojećeg poretka koji zna da demokratizacija društva predstavlja najveću opasnost za uspostavljeni društveni poredak. Bio revolt toga svjestan ili ne, demokratizacija društva znači dokidanje odvojenosti društva od samog sebe u obliku političke države. Umjesto da ostane nepolitizirano, društvo se politizira i pritom konstituira kao svoja vlastita politička snaga. Vrijeme revolta je vrijeme društvenog iskustva. No povijesni pobjednici znaju da laissez-faire ne može biti odgovor na politizirano, i stoga samostalno, društvo. Svrha kapitala je profitabilna akumulacija društvenog bogatstva u svrhu daljnje akumulacije, a država je politički oblik te svrhe. Njoj je tako predana zadaća depolitizacije društvenih proizvodnih odnosa. Radi se dakle o perpetuiranju državnog monopola nad političkim nasiljem kao osnove za slobodnu razmjenu roba na tržištu rada. U tu svrhu nijedno sredstvo nije preskupo: od uobičajenog raspisivanja izbora, koji protest transformiraju u izbornu borbu, pa sve do vojnog puča.

VI. Ernst Lohoff pita: Ogorčenost – a onda? “Onda” je ili vrijeme povratka rutini, i gladnih stranaka koje se sa sterilnom uzbuđenošću natječu za izborne glasove – ili policije. Adam Smith je o ovome “onda” mislio na sljedeći način: ovisne mase nemaju rezerve za svoj opstanak i stoga se uopće ne mogu dugo opirati povratku svome poslu. Nasuprot njima, kaže, vlasnici sredstava za životni opstanak mogu mnogo duže izdržati. Stoga oni koji žive od prodaje svoje radne snage mogu biti disciplinirani glađu. Lohoffovo pitanje o onome što dolazi nakon ogorčenja traži društvenu alternativu postojećem stanju stečene slobode kao slobode da se gladuje – zbog koje je Heinrich Brünning dobio nadimak “kancelar gladi”.

VII. Protest protiv mjera štednje, nesigurnosti na tržištu rada i slobode da se gladuje nisu nužno stvar mnoštva, o kojem se govori kao o novom revolucionarnom subjektu, jer je paradigmatsko fašistički pokret antikapitalističkog kapitalizma isto tako pokret protiv mjera štednje, kao što je na primjer “Zlatna zora” u Grčkoj. Ljevica, što se god podrazumijevalo pod tim, nema monopol na protest. Sredstva i ciljevi protestnog pokreta proizlaze iz samog protesta. To što proizlazi ne pada s neba. Ono ima veze sa stečenom poviješću te također s borbenim iskustvom kao nenapisanom historijom zaposjedanja tvornica, skvotiranja, zaposjedanja trgova, uličnih borbi i zauzimanja grada od strane Pariške komune.

Borbeno se iskustvo ujedno nalazi i u društvu koje se kroz teror i nasilje naučilo bojati toga da se samosvjesno suprotstavi napretku lošeg svijeta. Lakše je batinati s batinašima nego im se suprotstaviti. Alternativa društvu ljudskog materijala može se pronaći jedino u samom društvu. Robovi se od ropstva mogu osloboditi samo kada više nisu robovi – ne sutra, nego danas. U potpunosti je neizvjesno može li se ostvariti ova mogućnost društva slobodnih i jednakih. Izvjesno je da nam ne predstoje dobra vremena. Stoga je Lohoffovo pitanje o onom “onda” krivo postavljeno. Ono traži nekakvu ideju vodilju kojom bi se mogao misaono anticipirati prijelaz iz loše današnjice u dobru sutrašnjicu. Takav prijelaz postoji jedino u lošim povijesnim knjigama. U borbi protiv postojećeg lošeg stanja radi se upravo o tome da se izbjegne sigurna budućnost.


S njemačkog preveo Zoran Veselinović




Fotografija Wernera Bonefelda je preuzeta s YouTube snimke njegova predavanja održanog tijekom CRS-ovog seminara “Capital, the State and European Integration” i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 12. srpnja 2020. Argumenti u korist javne prehrane Dok globalno 820 milijuna ljudi gladuje, a 57 milijuna u najbogatijim zemljama koristi besplatno dijeljenu hranu, najmanje trećina proizvedene hrane propada prije konzumacije. Postojeća proizvodnja, alokacija i priprema hrane bazirana je na tržišnim odnosima, kupovnoj moći pojedinaca i pojedinki te kućanskom radu. Javno zdravstvo, školstvo i skrb pokazuju da u nekim domenama postoje optimalnije i efikasnije solucije. Sustav javne prehrane dostupne cijelom stanovništvu mogao bi uključiti kapacitete privatnog sektora, osigurati pravedan otkup lokalno proizvedene hrane i staviti naglasak na ekološki održiva rješenja.
  • 12. srpnja 2020. Zašto su feminizam i antirasizam sastavni dijelovi klasne borbe "Ako na sistemsku emancipaciju i borbu protiv rasizma gledamo strukturno i kroz historijsko-materijalističku perspektivu, uvidjet ćemo i postati svjesni nečega posve drukčijeg: naime, da su rasizam i institucionalni patrijarhat među temeljnim podsistemima kapitalističke eksploatacije čovjeka od čovjeka, a ne neke po sebi postojeće usporedne institucije i pripojeni dijelovi tog sistema, što nam je još davno precizno objasnio i razložio upravo socijalistički feminizam, koji je sve te mehanizme odavno razotkrio. Feminizam u tom smislu nije potrebno instrumentalizirati i podređivati klasnoj borbi. Upravo suprotno: on funkcionira kao mjesto uvida i širenja svijesti (neosviještenih) socijalista i socijalistkinja. Iz svega navedenog proizlazi da je razdvajanje i umjetna podjela borbe za sistemsku emancipaciju žena i rasijaliziranih Drugih od klasne borbe nije samo kontraproduktivna, nego i nešto mnogo gore: (nesvjesni i nehotični) pucanj socijalista i socijalistkinja u vlastitu glavu, ali i srce."
  • 12. srpnja 2020. Vučićeva izborna Pirova pobeda Unatoč pokušajima da spuštanjem izbornog cenzusa za ulazak u Narodnu skupštinu i drugim intervencijama u izborni proces te mobilizacijom kapaciteta vlastite stranke fingira demokratsku pluralnost, a suočen s opozicijskim bojkotom izbora poveća izlaznost, kako bi svojoj predvidljivoj pobjedi prije svega u očima europske javnosti priskrbio demokratski legitimitet, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji u dobroj mjeri kroji politički život u zemlji, nije uspio u namjeri da izbjegne bjeloruski scenarij – parlament bez opozicije. U idućem tekstu, autor analizira aktualnu prosvjednu situaciju u Srbiji.
  • 5. srpnja 2020. Proučavanje Marxa nije za elitiste "Čitanje Marxove teorije nije samo za samodopadne naučenjake – samo pitajte milijune radnica i radnika čije su ideje o ulozi koju bi mogli imati u promjeni svijeta bile transformirane kako promišljanjem, tako i praksom."
  • 5. srpnja 2020. Želite se boriti protiv siromaštva? Dajte siromašnima novac. "Nedavno objavljena istraživanja potvrđuju da je stopa siromaštva pala u travnju i svibnju, zahvaljujući federalnoj pomoći uslijed pandemije korona virusa. Pomislili biste da će to uvjeriti tvorce politika da nastave s takvom pomoći, ali to se ne događa – naime, pristup SAD-a socijalnoj skrbi krivo je usmjeren i okrutan."
  • 5. srpnja 2020. Kratka povijest Jordana Petersona "Poruka Jordana Petersona je jednostavna: „zlo“ je inherentno ljudskoj vrsti, a dominacija određenih ljudi nad drugima biološki je utemeljena."
  • 28. lipnja 2020. Izbori 2020: Budućnost parlamentarne političke diskusije U prvom su planu nadolazećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj dvije najveće stranke, obje izašle iz procesa unutarnje konsolidacije oko figura svojih lidera. Ekstremna desnica, koju je HDZ proteklih godina odbacio, prijeti ostvariti povijesno dobar rezultat i trajno poremetiti dugogodišnju političku ravnotežu. Međutim, u Sabor bi mogla ući i lijevo-zelena koalicija te konačno uvesti nove političke modele i koncepte u hrvatski parlamentarizam.
  • 28. lipnja 2020. Nemiri Stonewalla "Danas je prvi dan Mjeseca ponosa, proslave Stonewallskih nemira iz 1969. godine. Ustanci trenutno izbijaju diljem zemlje. Današnji bogati bijeli gej muškarci možda se protive „nasilju“, ali povijest LBGTQ+ pokreta pokazuje da se neredi ugnjetavanih ljudi tiču oslobođenja."
  • 21. lipnja 2020. Martin Luther King znao je da nema ničega mirnog u nenasilju ako se provodi kako spada Daleko od srednjostrujaške aklamacije nenasilnog djelovanja svedenog na moralni nagovor, širenje utjecaja u postojećim institucijama i pristojne, pacifizirane prosvjede, Kingov zagovor nenasilja kao metode gnjevnog, ali staloženog suprotstavljanja sistemskom nasilju kroz kolektivnu direktnu akciju koja remeti normalno funkcioniranje društva, taktičke je prirode. Radikalna rekonstrukcija američkog društva na kakvoj je radio iziskivala je da se gnjev transformira u moć putem angažmana duljeg trajanja, umjesto da se opravdano, ali reaktivno troši u neredima.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve