Povijest i revolt – sedam teza o pobuni i društvu

“Suvremeni se protesti sadržajno ne razlikuju od kapitalističke povijesti klasnih borbi – radi se o dostupnosti životnih namirnica kroz posredovanje tržišta rada. Čak i ako imamo sreće da uspješno sklopimo razmjenu roba na tržištu rada, opet se radi o tome da se održimo kao pojedinci. Nakon tržišta rada dolazi radno mjesto, a ovdje će prodana stvar biti konzumirana kao ljudski materijal. U radničkoj se borbi uistinu radi o materijalnim stvarima: pristupu jelu i piću, stanovanju, grijanju, struji, toplini i životnoj radosti, nasuprot egzistencije u obliku pukog ljudskog materijala. Da bi se ova borba razumjela u njoj se mora imati učešća. Ona nema povijesnu svrhu koju mora ispuniti. Njezina je svrha inherentna, tj. radi se o životnim namirnicama.”

Za početak: Pobune ne čine nijednu grešku u sistemu vidljivom. Tko to tvrdi, u argumentaciji polazi od naizgled realistične hipoteze da se odnosi u kapitalistički organiziranoj društvenoj reprodukciji mogu urediti tako da funkcioniraju bez greške i, štoviše, u interesu pobunjenika. Ideja kapitalizma bez kontradikcija, koji još pritom teži zadovoljenju masovnih potreba, predstavlja najčišću ideologiju. Ona sugerira da je dobrobit ljudi stvar ispravne sistemske tehnike. Ideja društva kao tehničke organizacije artikulira stanje svijesti koje treba prevladati.

II. Pojam “ekonomske krize” je sulud. Ekonomija nije nešto autonomno, a čak ni najbolji ekonomisti ne uspijevaju objasniti u čemu bi se trebala sastojati razlika između ekonomije i društva. Proudhonov uvid o tome da se dvoje ekonomista ne može međusobno pogledati u oči a da se ne nasmije nije izgubio ništa na svojoj istinitosti. Iz tog je razloga Marx napisao kritiku političke ekonomije. Kapitalistička je ekonomija oličenje krivo organizirane društvene reprodukcije. Radimo u svrhu našeg prehranjivanja, odijevanja, udomljavanja, ugode i topline, a ovaj se rad manifestira kao kretanje u potpunosti suludih ekonomskih kategorija – cijene, kamate, profita, ekonomskog rasta radi samog rasta. Ekonomska se kriza ne prikazuje kao kriza nezadovoljenih ljudskih potreba nego kao kriza profita, a u svrhu prevladavanja krize iziskuje se povratak profita. Ono što ne ostvaruje profit odbacuje se kao nebitno, a masa ljudi iznenada postaje suvišnom. Izbacuje ih se na ulicu i oduzima sva sredstva za život. U vladajućem je sistemu društvene reprodukcije zadovoljenje ljudskih potreba sasvim sporedna stvar. Tako se sloboda građanskih potreba manifestira kao sloboda da se gladuje.

III. Vrijeme ogorčenosti je vrijeme revolta. To znači da se okupljeni ne identificiraju s izopačenom nužnošću ovoga društva koje se osamostalilo u ekonomski sistem. Ne identificiraju se kao ljudski materijal za profitabilnost i nisu spremni dobrovoljno gladovati u svrhu ekonomskog zdravlja. Oni zahtijevaju zadovoljenje svojih životnih potreba. Nemoguće je unaprijed odrediti hoće li ova borba prihvatiti da je se stavi u službu modernizacije kapitalističkih odnosa ili će se pak suprotstaviti daljnjem napretku kapitalistički ustrojene društvenosti. Borba protiv kapitalističkog napretka ima svoju dugu povijest. Izostanak uspjeha u ovoj borbi je uspjeh napretka koji se prezentira kao trijumf civilizacije. Povijesni pobjednici aplaudiraju uspjesima na burzama i izjavljuju s neizmjernom gorljivošću da onaj tko želi jesti treba i raditi – u slobodi u kojoj svatko snosi odgovornost za vlastite postupke.

IV. Protiv izopačenosti kapitalistički ustrojene socijalne reprodukcije ne može se boriti na direktan i neposredan način. Što bi to trebalo značiti: boriti se protiv ekonomske vrijednosti, oduprijeti se kamatnoj stopi, napasti profit, postaviti se protiv kretanja dionica na burzi? Istovremeno, život zavisnih masa ovisi o ovim izopačenim i u potpunosti nedodirljivim faktorima koji izmiču mogućnosti kontrole. Stoga govor o ekonomskoj sudbini nije netočan. Naša sredstva za opstanak – naš život – ovise o tome da se dočepamo posla, pri čemu je također potrebno prilagoditi se kretanju tržišta. Čista ludorija. Umjesto zadovoljavanja svojih ljudskih potreba prisiljeni smo služiti se naizgled prirodnim ekonomskim nuždama kako sloboda da se gladuje ne bi postala našom vlastitom sudbinom. Stoga se ne treba čuditi tome da važnu temu protesta čine pitanja o zaposlenju, visini nadnica i pristupu životnim namirnicama. Široke mase stanovništva nemaju direktan pristup životnim namirnicama i moraju iznajmiti vlastitu radnu snagu kako bi do njih došle. Suvremeni protesti u tom pogledu uopće ne predstavljaju ništa novo. Govor o novosti današnjeg vremena oprašta zaborav i tako ujedno opravdava zaboravljanje.

Suvremeni se protesti sadržajno ne razlikuju od kapitalističke povijesti klasnih borbi – radi se o dostupnosti životnim namirnicama kroz posredovanje tržišta rada. Čak i ako imamo sreće da uspješno sklopimo razmjenu roba na tržištu rada, opet se radi o tome da se održimo kao pojedinci. Nakon tržišta rada dolazi radno mjesto, a ovdje će prodana stvar biti konzumirana kao ljudski materijal. U radničkoj se borbi uistinu radi o materijalnim stvarima: pristupu jelu i piću, stanovanju, grijanju, struji, toplini i životnoj radosti, nasuprot egzistencije u obliku pukog ljudskog materijala. Da bi se ova borba razumjela u njoj se mora imati učešća. Ona nema povijesnu svrhu koju mora ispuniti. Njezina je svrha inherentna, tj. radi se o životnim namirnicama.

V. Vrijeme revolta je vrijeme nesigurnosti. Umjesto ponavljanja svakodnevnoga životnog obrasca – birtija, kuhinja, radno mjesto/zavod za zapošljavanje – okuplja se protest, demokracija zasjeda na ulicama i trgovima svijeta, odnosno mjestima društvenog nemira i iskustva neposluha. Umjesto radnog vremena manifestira se vrijeme direktne demokracije. Ovo je vrijeme poziv na borbu protiv postojećeg poretka koji zna da demokratizacija društva predstavlja najveću opasnost za uspostavljeni društveni poredak. Bio revolt toga svjestan ili ne, demokratizacija društva znači dokidanje odvojenosti društva od samog sebe u obliku političke države. Umjesto da ostane nepolitizirano, društvo se politizira i pritom konstituira kao svoja vlastita politička snaga. Vrijeme revolta je vrijeme društvenog iskustva. No povijesni pobjednici znaju da laissez-faire ne može biti odgovor na politizirano, i stoga samostalno, društvo. Svrha kapitala je profitabilna akumulacija društvenog bogatstva u svrhu daljnje akumulacije, a država je politički oblik te svrhe. Njoj je tako predana zadaća depolitizacije društvenih proizvodnih odnosa. Radi se dakle o perpetuiranju državnog monopola nad političkim nasiljem kao osnove za slobodnu razmjenu roba na tržištu rada. U tu svrhu nijedno sredstvo nije preskupo: od uobičajenog raspisivanja izbora, koji protest transformiraju u izbornu borbu, pa sve do vojnog puča.

VI. Ernst Lohoff pita: Ogorčenost – a onda? “Onda” je ili vrijeme povratka rutini, i gladnih stranaka koje se sa sterilnom uzbuđenošću natječu za izborne glasove – ili policije. Adam Smith je o ovome “onda” mislio na sljedeći način: ovisne mase nemaju rezerve za svoj opstanak i stoga se uopće ne mogu dugo opirati povratku svome poslu. Nasuprot njima, kaže, vlasnici sredstava za životni opstanak mogu mnogo duže izdržati. Stoga oni koji žive od prodaje svoje radne snage mogu biti disciplinirani glađu. Lohoffovo pitanje o onome što dolazi nakon ogorčenja traži društvenu alternativu postojećem stanju stečene slobode kao slobode da se gladuje – zbog koje je Heinrich Brünning dobio nadimak “kancelar gladi”.

VII. Protest protiv mjera štednje, nesigurnosti na tržištu rada i slobode da se gladuje nisu nužno stvar mnoštva, o kojem se govori kao o novom revolucionarnom subjektu, jer je paradigmatsko fašistički pokret antikapitalističkog kapitalizma isto tako pokret protiv mjera štednje, kao što je na primjer “Zlatna zora” u Grčkoj. Ljevica, što se god podrazumijevalo pod tim, nema monopol na protest. Sredstva i ciljevi protestnog pokreta proizlaze iz samog protesta. To što proizlazi ne pada s neba. Ono ima veze sa stečenom poviješću te također s borbenim iskustvom kao nenapisanom historijom zaposjedanja tvornica, skvotiranja, zaposjedanja trgova, uličnih borbi i zauzimanja grada od strane Pariške komune.

Borbeno se iskustvo ujedno nalazi i u društvu koje se kroz teror i nasilje naučilo bojati toga da se samosvjesno suprotstavi napretku lošeg svijeta. Lakše je batinati s batinašima nego im se suprotstaviti. Alternativa društvu ljudskog materijala može se pronaći jedino u samom društvu. Robovi se od ropstva mogu osloboditi samo kada više nisu robovi – ne sutra, nego danas. U potpunosti je neizvjesno može li se ostvariti ova mogućnost društva slobodnih i jednakih. Izvjesno je da nam ne predstoje dobra vremena. Stoga je Lohoffovo pitanje o onom “onda” krivo postavljeno. Ono traži nekakvu ideju vodilju kojom bi se mogao misaono anticipirati prijelaz iz loše današnjice u dobru sutrašnjicu. Takav prijelaz postoji jedino u lošim povijesnim knjigama. U borbi protiv postojećeg lošeg stanja radi se upravo o tome da se izbjegne sigurna budućnost.
S njemačkog preveo Zoran Veselinović

Fotografija Wernera Bonefelda je preuzeta s YouTube snimke njegova predavanja održanog tijekom CRS-ovog seminara “Capital, the State and European Integration” i prilagođena formi ikone.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve