Fenomenologija svastika i retorika sramote

“Retorika „sramote“ i „straha pred sankcijama UEFA-e“ zasigurno je točna i opravdana, no ona nije dovoljna. Nedostaje jasno imenovanje stvari od strane svih relevantnih instanci. Nedostaje prihvaćanje očite istine da su stadioni tijekom utakmica reprezentacije postali mjesta na kojima se već godinama toleriraju pojave koje se na drugim mjestima ne bi tolerirale. Nedostaje jednoznačna dijagnoza da su utakmice reprezentacije u pravilu događaji u kojima se konstantno manifestira specifičan oblik ekstremno desnih parola i govora mržnje.” Autor problematizira reakcije na navijačku ornamentiku ekstremno desne provenijencije, koja se u obliku svastike ukazala na poljudskom travnjaku tijekom kvalifikacijske utakmice između talijanske i hrvatske reprezentacije za Europsko nogometno prvenstvo.



Crna misa reprezentativnog nogometa

Svaka utakmica nogometne reprezentacije u zadnjih nekoliko godina postala je nešto mnogo više od „običnog nogometnog spektakla“. Utakmice nogometne reprezentacije postale su vrsta masovnih seansi za prizivanje aveta iz prošlosti i prigodan ispušni ventil za gotovo orgijastičko oslobađanje ekstremno desničarskih poriva povećeg broja „navijača“.

Ovu je tezu lako potvrditi. Svaki prijenos utakmica nogometne reprezentacije popraćen je zvučnom kulisom pozdrava iz režima koji je izgubio u Drugom svjetskom ratu, već standardnim hit-numerama govora mržnje i pokojim drugim pjevačkim bravurama. S vremena na vrijeme pojave se i dodatni koreografski elementi, elementi koji nastoje adekvatno nadopuniti već dovoljno razrađeni soundtrack na utakmicama.

To je uistinu postao standardni repertoar svake utakmice reprezentacije, tako da imate kao racionalna osoba samo dvije mogućnosti: ili ne gledati utakmicu ili ugasiti ton na televizoru.

U vezi s prijenosima utakmica reprezentacije, ranije smo mogli posvjedočiti klasičnim primjerima nečega što se može nazvati komentatorskom „gluhoćom na desno uho“, tj. mogli smo posvjedočiti posvemašnjem ignoriranju već spomenute zvučne kulise utakmica nogometne reprezentacije. Stvari su se ipak ponešto promijenile. Sada možemo čuti i pokoje sramežljive komentatorske osude zvukova koje valjda ranije nisu uspijevali registrirati.

Ponavljajuće sličnosti

Utakmice nogometnih reprezentacija Italije i Hrvatske počele su očigledno razvijati trademark karakteristike, nešto poput sitnih rituala kakvi se pojavljuju u američkom sportu. Svaka domaća utakmica ekipe američkog nogometa s University of South Carolina započinje masovnom koreografijom uz pjesmu „Sandstorm“, dok svaka domaća utakmica Florida State Seminoles započinje tako što njihova maskota, indijanski konjanik, zabija koplje pri punom trku u centar igrališta.

Prvu naznaku sitnih rituala na utakmicama nogometnih reprezentacija Italije i Hrvatske mogli smo vidjeti 2006. godine na prijateljskoj utakmici u Livornu. Oni koji imaju bolje sjećanje zasigurno će znati da je ta utakmica ostala poznata po tome što su hrvatski navijači na tribinama tijekom utakmice svojim tijelima formirali kukasti križ. Drugu pojavu kukastog križa mogli smo posvjedočiti 12. lipnja 2015. godine na kvalifikacijskoj utakmici između ove dvije reprezentacije u Splitu. Ovaj puta materijal nisu bila ljudska tijela nego sam travnjak.

Za prvi se događaj spekuliralo da se motivacija nalazila u težnji da se lupi pljuska navijačima nogometnog kluba Livorno jer su oni poznati po tome što su ljevičarski orijentirani. Za drugi se događaj spekulira da je motivacija pokušaj dobivanja dodatnih kazni od strane UEFA-e i da se na taj način pokuša indirektno srušiti vodstvo HNS-a.

Iako se motivacije možda mijenjaju kroz godine, očigledna je pak konstantnost inkarnacija svastika na utakmicama između nogometnih reprezentacija Italije i Hrvatske. Situacija bi bila mnogo jednostavnija kada bi ovakvi fenomeni bili samo nekakav kuriozitet tijekom okršaja s Italijom, međutim, kao što je već rečeno, oni su sveprisutni kada igra reprezentacija – neovisno o protivniku i neovisno o natjecanju.

Adekvatni odgovori?

Dva su ključna pitanja: kakve bi trebale biti reakcije i koje su to instance koji bi trebale ponuditi prvi val reakcija?

Instance prvog vala reakcija zasigurno bi trebale biti: a) igrači i stručni stožer reprezentacije, b) čelnici hrvatskog nogometa, c) sportski novinari i d) politički establišment. Njihove reakcije nakon posljednjeg incidenta nisu izostale, no njihove se reakcije mogu opisati kao cinične ili, u boljem slučaju, nepotpune.

Ako biste napravili brzinsku inventuru reakcija, primijetit ćete dva stalna motiva. Prvi je taj da se radi o sramoti koja je nanesena hrvatskom društvu, dok se drugi sastoji u bojazni o eventualnim sankcijama koje će UEFA nametnuti HNS-u i hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji.

Iako su obje tvrdnje nepobitno istinite, ipak je teško ne primijetiti određenu perverznost toga tipa argumentacije. Obje su tvrdnje usmjerene prema van, izvan hrvatskog društva. Kao da su svi transgresivni fenomeni na stadionima kada igra hrvatska reprezentacija prihvatljivi ako to ne mogu registrirati strane instance, ako je to namijenjeno samo za oči i uši hrvatske javnosti.

Taj tip argumentacije nije začudan ako se uzme u obzir da se ona savršeno uklapa u dominantni obrazac interpretiranja „navijačkih transgresija“ kada igra reprezentacija. Dominantna se teorija može nazvati teorijom „sveprisutnog i neuhvatljivog huligana“. Ta se teorija svodi na jednostavno i jeftino ‘pranje ruku’ u smislu da svi problemi imaju svoje izvorište u nekim fantomskim, vrhunski angažiranim, veoma marljivim i neuhvatljivim huliganima. Svaki incident za sobom u pravilu povlači silne proglase kako se ti huligani moraju pronaći, kako se ti huligani moraju iskorijeniti s hrvatskih stadiona, kako su ti huligani krivi za sve nedaće hrvatskog nogometa itd.

Ova je teorija idealna ako je potrebno osuditi ono što je nužno osuditi, ali ako zapravo ne postoji volja, interes ili snaga da se nešto uistinu i poduzme. Ona je savršena ako se žele ignorirati dubinski problemi hrvatskog nogometa i pojave u nekim segmentima hrvatskog društva u širem smislu, koji služe kao hranjiva podloga za takav tip manifestacija tijekom utakmica hrvatske nogometne reprezentacije.

Prema iskrenoj strategiji

Osmišljavanje efektivne strategije za rješavanje ovih problema nije proizvod nekakvog genijalnog uma. Preduvjet za nekakvu efektivnu strategiju u ovom konkretnom slučaju nije spoznajni jer je svima razvidno o čemu se radi samim time što upale televizor tijekom prijenosa utakmica reprezentacije. Poteškoća se nalazi u manjku iskrenosti, volje i interesa da se uhvati u klinč s fenomenima ekstremno desne provenijencije i govora mržnje na stadionima. U tom je smislu teško zaobići zaključak kako je hrvatski nogomet u gotovo svim aspektima jedan od najlicemjernijih segmenata hrvatskog društva.

Retorika „sramote“ i „straha pred sankcijama UEFA-e“ zasigurno je točna i opravdana, no ona nije dovoljna. Nedostaje jasno imenovanje stvari od strane svih relevantnih instanci. Nedostaje prihvaćanje očite istine da su stadioni tijekom utakmica reprezentacije postali mjesta na kojima se već godinama toleriraju pojave koje se na drugim mjestima ne bi tolerirale. Nedostaje jednoznačna dijagnoza da su utakmice reprezentacije u pravilu događaji u kojima se konstantno manifestira specifičan oblik ekstremno desnih parola i govora mržnje.

Tek s ispunjenjem toga preduvjeta uopće se i može krenuti govoriti o nekakvoj efektivnoj strategiji. Iako se od njih najmanje može očekivati, igrači i stručni stožer također imaju svoju ulogu. Oni moraju jasno i jednoznačno osuditi konkretne manifestacije ekstremno desničarskih parola i govora mržnje, umjesto da ostanu samo na osudama nespecificiranih „incidenata“ i „sramota“. Sportsko novinarstvo mora preuzeti ozbiljniju ulogu preciznog definiranja ekstremno desničarskih manifestacija i govora mržnje, te biti stalni korektiv nemara u rješavanju tih problema.

Politički establišment mora uskočiti u taj vlak i zasigurno je u ovom smislu kontraproduktivno perpetuiranje od strane nekih političkih aktera javnog diskursa koji dvosmisleno i neprecizno osuđuje ekstremno desne manifestacije i govor mržnje. Najveći je teret na čelnicima hrvatskog nogometa. Oni moraju konačno prihvatiti dijagnozu stvarnog stanja. Nadalje, moraju osmisliti skup jasno definiranih programa koji bi mogli djelovati dugoročno i preventivno naspram specifičnih oblika ekstremno desničarske retorike na stadionima tijekom utakmica reprezentacije i pronaći efektivne sankcije protiv govora mržnje.

Realne perspektive

Kada se vratimo iz ovoga idealnog svijeta i sagledamo trenutačnu situaciju, možemo samo konstatirati da budućnost ne izgleda dobro. Naprosto ne postoji nekakva konvergencija interesa i volje da se iskreno, jasno i jednoznačno definira kronični problem na stadionima tijekom utakmica reprezentacije, a bez ispunjenja toga preduvjeta nemoguće je uopće osmisliti ikakvu efektivnu strategiju.

Odgovor na pitanje o razlozima izostanka unificiranog interesa i volje može ponuditi samo analiza funkcioniranja i ustrojstva nogometnih institucija, skupovi interesa segmenata političkog establišmenta i načini funkcioniranja medijskog aparata.

Upravo je teorija o huliganima te retorika „sramote“ i „straha pred sankcijama UEFA-e“ jasan pokazatelj manjka konvergencije interesa i volje da se uđe u pravu problematiku. Jedan su od pravih problema stalne manifestacije ekstremno desničarskih parola na stadionima i govor mržnje. Taj se problem mora riješiti ne samo zbog „sramote“ pred stranom javnošću ili strahom od UEFA-e, nego prvenstveno zbog budućnosti hrvatskog nogometa unutar hrvatskog društva.


Zoran Veselinović





Fotografija je preuzeta s Twittera i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve