Izdržljivost seksizma u nogometu i veličanstvena Marta

U tijeku je završnica ženskog Svjetskog prvenstva u nogometu, na kojem jedna od trenutno najboljih nogometašica na svijetu – brazilska reprezentativka Marta Vieira da Silva – s 15 golova na prvenstvu drži rekord najtrofejnije strijelkinje. Međutim, dok prijateljske utakmice muških reprezentacija završavaju na naslovnicama novina, medijska vidljivost ženskog nogometa je slaba, a od ljudi zaduženih za razvoj sporta dolaze prijedlozi o potrebi seksualiziranja sportašica kao rješenja kojim bi se pojačao medijski interes. Autor na svome blogu donosi osvrt u kojemu problematizira pitanje seksizma u brazilskom nogometu, no ukazuje i na to da se radi o globalnom problemu, ustvrđujući da stopiranje razvitka cjelokupnog sporta, a onda i njegove medijske vidljivosti prije svega ovisi o promjeni duboko mizoginog sastava čelništva FIFA-e.


Moj sin pohađa prigradsku javnu školu koja daje većinu igrača za našu rekreativnu ligu. Dio je ekipe u kojoj zajedno igraju dječaci i djevojčice te gdje, kako to često biva s djecom od 6 do 8 godina, djevojčice često dominiraju na terenu. K tome, njegova je odlična učiteljica igrala nogomet za najlegendarniji ženski koledž program u SAD-u. Ipak, unatoč svemu navedenom, tijekom školskog odmora samo dječaci igraju nogomet, dok djevojčice gledaju. Usprkos tome, moj sin se vratio kući i rekao kako je jedan mali dječak iz njegove škole spomenuo da on i njegovi prijatelji „igraju poput djevojčica”. (Ponosan sam što je moj sin znao da je to bila totalno sjebana stvar za reći).

Ovaj sam uvod napisao zato što se ova kolumna bavi seksizmom koji hara brazilskim nogometom, ali želim jasno naglasiti kako ovo nije južnoamerički problem ili čak problem koji se događa „negdje drugdje“. Ovo je globalni problem. Ženski nogomet nije samo priča o jednom sportu. To je priča o borbi za pristup, mogućnosti i poštovanje, nerijetko protiv upravo onih ljudi koji bi trebali razvijati igru. Ova stvarnost možda nigdje nije toliko izražena kao što je to u Brazilu. Kao što znamo, Brazil još uvijek voli svoj nogomet strašću koju malo država može dostići, usprkos gorkom okusu u ustima kod prisjećanja na Svjetsko prvenstvo iz 2014. godine. Ženska se reprezentacija nalazi u dobroj poziciji za osvajanje svojeg prvog Svjetskog prvenstva (koje se upravo odigrava u Kanadi), a njezina najbolja igračica, nevjerojatna Marta, upravo je postigla svoj 15. gol na Svjetskim prvenstvima, čime je postala nogometašica s najviše postignutih golova u povijesti ženskog Svjetskog prvenstva. Ona je, trenutno, poput njezina jednoimenog sunarodnjaka Peléa, bez konkurencije na međunarodnim natjecanjima. No unatoč tome, njezin gol nije zavrijedio čak ni da bude spomenut u glavnim brazilskim novinama O Globo. Međutim, prijateljska utakmica između muške reprezentacije Brazila i reprezentacije Hondurasa našla je svoje mjesto na naslovnici. Kako je Stephanie Nolen izvijestila u svojoj reportaži za list iz Toronta Globe and Mail: „Određene utakmice ženskog Svjetskog prvenstva emitiraju se na brazilskim kabelskim kanalima, međutim čini se da ih nitko ne gleda”.

Nolen je uspjela dobiti komentar ovakva stanja od čelnika zaduženog za ženski nogomet iz Konfederacije brazilskog nogometa, Marca Aurelia Cunhe, a njegova analiza izaziva gnjev svojom predvidljivošću. Cunha je izjavio da je optimističan glede budućnosti ovog sporta u Brazilu jer su „žene sada sve ljepše i stavljaju šminku. Na igralište izlaze na elegantan način. Ženski je nogomet dugo kopirao muški. Čak je i model dresova bio maskulin. Djevojčice smo oblačili poput dječaka. Ekipama je zbog toga nedostajalo elegancije, ženstvenosti. Kratke hlače su sada nešto kraće, a frizure su uređenije. To nije žena koja je obučena kao muškarac.”

Cunhov otvoreni seksizam i suptilna-kao-bacač-plamena homofobija ogavni je odjek sramotnih izjava Seppa Blattera od otprije jednog desetljeća kada je potonji rekao da bi ženski nogomet bio uspješniji kada bi igračice igrale „u ženstvenijim dresovima poput odbojkašica. Primjerice, mogle bi nositi uže hlačice“. Čak i sâmo reagiranje na ove izjave izaziva mučninu, no da bude jasno: ovdje nije samo riječ o moralnoj iskvarenosti, radi se o receptu za deformiranje, ako ne i uništavanje budućnosti ovoga sporta. Kako su pokazala terenska istraživanja koja je proveo Tucker Center for Women’s Sports, seksualiziranje ženskih sportašica ne otvara put ni pojačanom interesu niti višoj razini poštovanja. Zapravo se odvija suprotan proces. Odnosno, kako mi je objasnila Mary Jo Kane iz Tucker Center-a sa Sveučilišta u Minnesoti: „Sportašica će razgolićivanjem možda povećati prodaju časopisâ, no neće povećati i popularnost svog sporta“.

Ženski će nogomet ostvariti veći napredak tek kada na čelu FIFA-e ne budu bili seksistički muškarci. Rasti će ako izvrši pritisak na medije da priznaju veličinu igračica poput Marte. Sasvim sigurno neće rasti ako se nastavi podrazumijevati da će ona ostati medijski nevidljiva samo zato što ne nosi bikini. Marta, koja ima tek 29 godina, proglašena je FIFA-inom igračicom godine pet puta, a jedanaest je puta završila među top tri. Ovo je bez presedana u bilo kojem sportu. Marta je u ovome smislu najtrofejnija među igračima i igračicama nogometa na planeti, i nalazi se u poziciji da svoju reprezentaciju povede prema osvajanju njihova prvog Svjetskog prvenstva. Ona je to uspjela ostvariti unatoč tome što je u djetinjstvu morala trpjeti batine jer je htjela igrati. Riječ je o priči za povijesne knjige. No njezina je odiseja suočena s pozivom da se igru koju ona štuje pretvori u ligu donjeg rublja. Njoj ne govore da „šuti i igra“ nego da „šuti i pozira“.

To što su moralni patuljci poput Seppa Blattera i Marca Cunhe previdjeli Martinu sportsku putanju govori pregršt toga o njezinoj izdržljivosti i ljubavi prema ovoj prelijepoj igri. To također ukazuje na grozno stanje čelništva ovog sporta. Njihov poziv na seksualiziranje ženskog nogometa je poziv na srozavanje igre, stvaranje nevoljkosti kod najboljih mladih igračica da igraju, i opravdavanje medijskog ignoriranja ženskog nogometa uz objašnjenje da nije riječ o „ozbiljnom sportu“. Taj poziv opravdava status quo u Brazilu kojem sam bio svjedočio: bosonogi mladići igraju u favelama i na plažama, dok djevojke stoje sa strane i gledaju. One su gledale s onim čeznutljivim pogledom koji je zajednički svakom djetetu – da potrči, skoči i zaigra – no silnice seksizma držale su ih podalje. To nije previše različito od silnica koje vladaju na odmorima u školi moga sina. To su silnice koje bismo trebali kidati golim rukama. A ako falusno prezasićeno vodstvo FIFA-e tome stane na put, neka i oni budu raskidani na paramparčad.


S engleskog preveo Zoran Veselinović








Fotografija Marte Vieire da Silva je preuzeta sa stranice SCEL News i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi "Na gotovo dvjesto pedeset strana gustog materijala, književnost kao praksa pisanja jedva da se i spominje. Umjesto toga (o) piscu se sudi s obzirom na to u kojoj je mjeri politički djelovao u skladu ili (pretežito) usuprot načelima koje liberalna inteligencija drži transcendentnim. Takvo je analitičko polazište posve legitimno, no ono ne treba auru književnog znalca, koju Mandić sveudilj potura, pridodavši na samom kraju i popis svojih književnih recenzija, valjda kao dokaz vlastite ekspertize."
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim "U širokom luku od avangardnih preko neoavangardnih do alternativnih umjetničkih praksi, kojim autorica ocrtava dinamični odnos institucije umjetnosti i socijalizma, historijska je ironija da je upravo alternativna scena postala rodno mjesto prekarnih radnih uvjeta. Jugoslavenska socijalistička institucija umjetnosti tako je napravila puni krug – od integracije umjetnika u društvenu podjelu rada do umjetnika-poduzetnika suvremenog neoliberalnog tipa. U sjajnoj analizi Katje Praznik ona se pred nama rastvara kao iznimno zanimljiv analitički predmet, upravo zato što nam dokazuje kako u momentu krize poduzetnički model nije bio rješenje."
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu‟ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve