Izdržljivost seksizma u nogometu i veličanstvena Marta

U tijeku je završnica ženskog Svjetskog prvenstva u nogometu, na kojem jedna od trenutno najboljih nogometašica na svijetu – brazilska reprezentativka Marta Vieira da Silva – s 15 golova na prvenstvu drži rekord najtrofejnije strijelkinje. Međutim, dok prijateljske utakmice muških reprezentacija završavaju na naslovnicama novina, medijska vidljivost ženskog nogometa je slaba, a od ljudi zaduženih za razvoj sporta dolaze prijedlozi o potrebi seksualiziranja sportašica kao rješenja kojim bi se pojačao medijski interes. Autor na svome blogu donosi osvrt u kojemu problematizira pitanje seksizma u brazilskom nogometu, no ukazuje i na to da se radi o globalnom problemu, ustvrđujući da stopiranje razvitka cjelokupnog sporta, a onda i njegove medijske vidljivosti prije svega ovisi o promjeni duboko mizoginog sastava čelništva FIFA-e.


Moj sin pohađa prigradsku javnu školu koja daje većinu igrača za našu rekreativnu ligu. Dio je ekipe u kojoj zajedno igraju dječaci i djevojčice te gdje, kako to često biva s djecom od 6 do 8 godina, djevojčice često dominiraju na terenu. K tome, njegova je odlična učiteljica igrala nogomet za najlegendarniji ženski koledž program u SAD-u. Ipak, unatoč svemu navedenom, tijekom školskog odmora samo dječaci igraju nogomet, dok djevojčice gledaju. Usprkos tome, moj sin se vratio kući i rekao kako je jedan mali dječak iz njegove škole spomenuo da on i njegovi prijatelji „igraju poput djevojčica”. (Ponosan sam što je moj sin znao da je to bila totalno sjebana stvar za reći).

Ovaj sam uvod napisao zato što se ova kolumna bavi seksizmom koji hara brazilskim nogometom, ali želim jasno naglasiti kako ovo nije južnoamerički problem ili čak problem koji se događa „negdje drugdje“. Ovo je globalni problem. Ženski nogomet nije samo priča o jednom sportu. To je priča o borbi za pristup, mogućnosti i poštovanje, nerijetko protiv upravo onih ljudi koji bi trebali razvijati igru. Ova stvarnost možda nigdje nije toliko izražena kao što je to u Brazilu. Kao što znamo, Brazil još uvijek voli svoj nogomet strašću koju malo država može dostići, usprkos gorkom okusu u ustima kod prisjećanja na Svjetsko prvenstvo iz 2014. godine. Ženska se reprezentacija nalazi u dobroj poziciji za osvajanje svojeg prvog Svjetskog prvenstva (koje se upravo odigrava u Kanadi), a njezina najbolja igračica, nevjerojatna Marta, upravo je postigla svoj 15. gol na Svjetskim prvenstvima, čime je postala nogometašica s najviše postignutih golova u povijesti ženskog Svjetskog prvenstva. Ona je, trenutno, poput njezina jednoimenog sunarodnjaka Peléa, bez konkurencije na međunarodnim natjecanjima. No unatoč tome, njezin gol nije zavrijedio čak ni da bude spomenut u glavnim brazilskim novinama O Globo. Međutim, prijateljska utakmica između muške reprezentacije Brazila i reprezentacije Hondurasa našla je svoje mjesto na naslovnici. Kako je Stephanie Nolen izvijestila u svojoj reportaži za list iz Toronta Globe and Mail: „Određene utakmice ženskog Svjetskog prvenstva emitiraju se na brazilskim kabelskim kanalima, međutim čini se da ih nitko ne gleda”.

Nolen je uspjela dobiti komentar ovakva stanja od čelnika zaduženog za ženski nogomet iz Konfederacije brazilskog nogometa, Marca Aurelia Cunhe, a njegova analiza izaziva gnjev svojom predvidljivošću. Cunha je izjavio da je optimističan glede budućnosti ovog sporta u Brazilu jer su „žene sada sve ljepše i stavljaju šminku. Na igralište izlaze na elegantan način. Ženski je nogomet dugo kopirao muški. Čak je i model dresova bio maskulin. Djevojčice smo oblačili poput dječaka. Ekipama je zbog toga nedostajalo elegancije, ženstvenosti. Kratke hlače su sada nešto kraće, a frizure su uređenije. To nije žena koja je obučena kao muškarac.”

Cunhov otvoreni seksizam i suptilna-kao-bacač-plamena homofobija ogavni je odjek sramotnih izjava Seppa Blattera od otprije jednog desetljeća kada je potonji rekao da bi ženski nogomet bio uspješniji kada bi igračice igrale „u ženstvenijim dresovima poput odbojkašica. Primjerice, mogle bi nositi uže hlačice“. Čak i sâmo reagiranje na ove izjave izaziva mučninu, no da bude jasno: ovdje nije samo riječ o moralnoj iskvarenosti, radi se o receptu za deformiranje, ako ne i uništavanje budućnosti ovoga sporta. Kako su pokazala terenska istraživanja koja je proveo Tucker Center for Women’s Sports, seksualiziranje ženskih sportašica ne otvara put ni pojačanom interesu niti višoj razini poštovanja. Zapravo se odvija suprotan proces. Odnosno, kako mi je objasnila Mary Jo Kane iz Tucker Center-a sa Sveučilišta u Minnesoti: „Sportašica će razgolićivanjem možda povećati prodaju časopisâ, no neće povećati i popularnost svog sporta“.

Ženski će nogomet ostvariti veći napredak tek kada na čelu FIFA-e ne budu bili seksistički muškarci. Rasti će ako izvrši pritisak na medije da priznaju veličinu igračica poput Marte. Sasvim sigurno neće rasti ako se nastavi podrazumijevati da će ona ostati medijski nevidljiva samo zato što ne nosi bikini. Marta, koja ima tek 29 godina, proglašena je FIFA-inom igračicom godine pet puta, a jedanaest je puta završila među top tri. Ovo je bez presedana u bilo kojem sportu. Marta je u ovome smislu najtrofejnija među igračima i igračicama nogometa na planeti, i nalazi se u poziciji da svoju reprezentaciju povede prema osvajanju njihova prvog Svjetskog prvenstva. Ona je to uspjela ostvariti unatoč tome što je u djetinjstvu morala trpjeti batine jer je htjela igrati. Riječ je o priči za povijesne knjige. No njezina je odiseja suočena s pozivom da se igru koju ona štuje pretvori u ligu donjeg rublja. Njoj ne govore da „šuti i igra“ nego da „šuti i pozira“.

To što su moralni patuljci poput Seppa Blattera i Marca Cunhe previdjeli Martinu sportsku putanju govori pregršt toga o njezinoj izdržljivosti i ljubavi prema ovoj prelijepoj igri. To također ukazuje na grozno stanje čelništva ovog sporta. Njihov poziv na seksualiziranje ženskog nogometa je poziv na srozavanje igre, stvaranje nevoljkosti kod najboljih mladih igračica da igraju, i opravdavanje medijskog ignoriranja ženskog nogometa uz objašnjenje da nije riječ o „ozbiljnom sportu“. Taj poziv opravdava status quo u Brazilu kojem sam bio svjedočio: bosonogi mladići igraju u favelama i na plažama, dok djevojke stoje sa strane i gledaju. One su gledale s onim čeznutljivim pogledom koji je zajednički svakom djetetu – da potrči, skoči i zaigra – no silnice seksizma držale su ih podalje. To nije previše različito od silnica koje vladaju na odmorima u školi moga sina. To su silnice koje bismo trebali kidati golim rukama. A ako falusno prezasićeno vodstvo FIFA-e tome stane na put, neka i oni budu raskidani na paramparčad.


S engleskog preveo Zoran Veselinović








Fotografija Marte Vieire da Silva je preuzeta sa stranice SCEL News i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 2. kolovoza 2020. Pobuna protiv laži opasnih po život Prosvjedi u Srbiji početkom srpnja bili su potaknuti nizom laži i manipulacija kojima je vlast pokušala prikriti katastrofalno upravljanje pandemijom koronavirusa. Učinivši si medvjeđu uslugu pobjedom na izborima na kojima je parlament ispražnjen od opozicije, Vučićeva ambicija da održi privid demokracije u državi kojom vlada autokratski dodatno je dovedena u pitanje uslijed žestoke represije policijskih snaga protiv heterogene mase ljudi koja je izašla na ulice da iskaže svoje nezadovoljstvo na jedini preostali način u Vučićevoj Srbiji.
  • 2. kolovoza 2020. „Zašto glumiš marksista?“ "Biti „kapital“ nije supstantivna kvaliteta. Društveni odnosi kapitalizma pretvaraju stroj u kapital, što on nikako nije sam po sebi. Primjerice, krušna peć u kooperativnoj pekari u Montreuilu nije kapital, zato što je ugrađena u kooperativne i nenadničke društvene odnose. Međutim, ista krušna peć u industrijskoj pekari postaje kapital. Ista krušna peć. Kapital na jednom mjestu, ne-kapital na drugom. Biti kapital nije supstantivno svojstvo stvari."
  • 31. srpnja 2020. Iza leđa korone: rad, kuća i vrijeme Višak vremena za dokolicu, prividno nataložen u kućanstvima tijekom pandemije korona virusa, zakriva diferencijaciju rada po klasnim, rodnim i rasnim linijama, što autorica razmatra na podlozi teorije socijalne reprodukcije. Uz intenzifikaciju kućanskog, javnog odnosno komodificiranog orodnjenog reproduktivnog rada, na pretpostavljeni stambeni prostor eksternaliziran je i dio proizvodnog rada, bez adresiranja svih njegovih materijalnih dimenzija i pojačano prekarne izvedbe, dok je istovremeno veliki broj radnica i radnika van kućanstava nastavio obavljati onaj rad koji je neophodan za svakodnevno namirivanje potreba društva.
  • 26. srpnja 2020. Liberali još uvijek misle da će utvrđivanje činjenica zaustaviti desnicu "Za današnje liberale, standardni pristup borbi protiv desnice provjera je činjenica koje iznosi. Međutim, konzervativci nisu natjecatelji u debati: vode političku borbu i usmjereni su na pobjedu. Utvrđivanje činjenica neće nas spasiti."
  • 26. srpnja 2020. Toplinski valovi globalno su sve dulji i učestaliji "Nova studija donosi „nedvosmislene indikatore“ da globalno zagrijavanje nije samo u tijeku, već da i ubrzava. Znanstvenici i znanstvenice inzistiraju kako je „vrijeme za pasivnost prošlo“."
  • 26. srpnja 2020. Službeno je – Steven Pinker priča gluposti "Kada Steven Pinker uporno tvrdi da se stanje u svijetu sve više poboljšava, dobar dio njegova argumenta temelji se na tvrdnjama o smanjenju globalnog siromaštva. Međutim, novi izvještaj UN-ova stručnjaka za temu siromaštva poništava navedeni argument, demonstrirajući kako je globalno siromaštvo ostalo gotovo nepromijenjeno tijekom posljednjih četrdeset godina."
  • 19. srpnja 2020. Kako je Heidegger postao glavni filozof ekstremne desnice? "U Njemačkoj je Heideggerova popularnost na ekstremnoj desnici povezana s načinima na koje njegova filozofija legitimizira regionalni environmentalizam, populizam i kulturni rasizam ekstremne desnice. Njegova vizija nacionalnog tubitka (Dasein), specifičnog kolektivnog bića utemeljenog na zajedničkom duhu, tradiciji i uronjenost u lokalno, pruža suvremenoj njemačkoj ekstremnoj desnici viziju bijelog identiteta koji ujedinjuje „narod“ i „elitu“ na temelju privrženosti lokalnom i „običnim ljudima“ te njegovu glorifikaciju putem rasijalizacije inferiornog kulturnog i religijskog „Drugog“."
  • 19. srpnja 2020. Izvještaj s 218. plenuma Filozofskog fakulteta + izjava za medije Na 218. plenumu Filozofskog fakulteta u Zagrebu, održanom 13. srpnja, raspravljalo se o nepravilnostima u procesu izbora dekana FFZG-a i održavanju sjednice Senata na kojoj je valjalo odlučiti hoće li kandidatura većinski izglasanog profesora Jovanovića biti prihvaćena, o prirodi smjene dekanice Filozofskog Vesne Vlahović-Štetić i postavljanja o. d. dekana Miljenka Šimprage na čelo istog. Izglasane su tri točke (odbijanje razrješenja dekanice i postavljanja Šimprage za o. d. dekana, te umjesto njega potvrđivanje demokratski izabranog o. d. dekana Bagića), koje su usmjerene prema Senatu. Uspostavljene su radne grupe i najavljene daljnje akcije te širenje fronte.
  • 19. srpnja 2020. Ne možemo govoriti o rasizmu bez razumijevanja bjelačkosti "Bijeli životi već su bitniji od drugih, stoga proklamirati da su bitni znači pridati im dodatnu vrijednost, što nas opasno približava terenu bjelačke supremacije. To ne znači da su sve bijele osobe u zapadnim društvima materijalno dobro zbrinute ili da ne trpe oskudicu, nego da to nije posljedica činjenice da su bijeli. Crni životi i dalje su obezvrjeđeni, a kako bismo došli do željene situacije u kojoj su svi životi (uistinu) bitni, prvo oni moraju ostvariti paritet tako što će postati bitni. Ovo uistinu nije toliko teško razumjeti, osim ako to odabirete ne razumjeti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve