Antipolitika Alexisa Tsiprasa

Unatoč odbijanju Junckerovog paketa mjera štednje na nedavnom referendumu u Grčkoj, vlada se sporazumila s predstavnicima Trojke, pristavši na još veće ustupke, što je potvrđeno i u grčkom parlamentu, uz jasnu opoziciju unutar i izvan Syrize. Tsipras vrši napore kako bi priskrbio naknadni legitimitet pristajanju na ovakav sporazum, što prvenstveno podrazumijeva obračun s kritičarima unutar stranke, naglašavanje osobnog neslaganja sa sporazumom, ali i nepostojanja alternative, čime napušta samu ideju politike koja podrazumijeva da uvijek postoje alternative: “U politici – kao i općenito u svakom društvenom djelovanju – nisu bitne unutarnje dvojbe i namjere, potencijalni osjećaj krivnje i skrivene misli, već stvarni postupci i njihov sadržaj. Nije slučajnost da se riječi „memorandum“ i „sporazum“ ne spominju u Tsiprasovoj izjavi. Svrha ovog medijskog spina nije obraniti političku odluku, već potaknuti emocionalnu identifikaciju s vođom tijekom ovih teških trenutaka njegove kušnje.”


Tvrdeći kako ne postoji alternativa, vodstvo Syrize odbacilo je i sâm koncept politike.


Glasanjem za novi memorandum, vlada i Syrizina parlamentarna većina nisu se samo oprostile s lijevom politikom, već i s politikom uopće. Odabravši ovaj put nisu samo odbacile Syrizin program ili obveze koje je vlada preuzela prema narodu Grčke.

Pogazile su rezultat „ne“ na referendumu kojim je narod Grčke prije samo dva tjedna snažno odbacio Junckerov paket mjera štednje – puno blažu verziju mjera štednje od one koja je nametnuta sramotnim sporazumom 12. srpnja. Povrh toga, zanemarile su protivljenje većine unutar središnjeg odbora vlastite stranke – jedinog kolektivnog tijela izabranog na kongresu stranke i odgovornog volji svojeg kolektivnog članstva.

No osim već spomenutih aspekata, postoji još nešto što ih istovremeno nadilazi: odabravši ovakav put, vlada i njezina parlamentarna većina negira i sâm koncept politike, koji se temelji na ideji o preuzimanju odgovornosti za izbor, odnosno ustrajanju uz političku odluku.

Nedavno smo mogli svjedočiti razvoju događaja koji su jedinstveni ne samo po grčkim, nego i po međunarodnim standardima. Primjerice, novi ministar financija Euclid Tsakalotos je dan nakon potpisivanja sporazuma u parlamentu izjavio kako je to najgori dan u njegovu životu, te iako „ne zna“ je li to bila „ispravna odluka“, nisu „imali drugog izbora“.

On „ne zna“ je li donio „ispravnu odluku“, no unatoč tome odluku je donio. Ne samo da je prihvatio sporazum, već je pozvao svoje kolege i drugove da učine isto! I sve to u ime izostanka drugog izbora – drugim riječima, „nema alternative“ – što je moto koji ne samo da utjelovljuje poricanje svake lijeve ideje, već je ravan napuštanju ideje politike uopće – ideje koja se u potpunosti oslanja na činjenicu da uvijek postoje alternative i mogući izbori.

Ipak, sâm premijer je najjasnije pokazao kako izgleda taj manevarski potez samoodricanja od odgovornosti. Alexis Tsipras je na javnoj televiziji ERT izjavio da se „ne slaže“ sa sporazumom i ne „vjeruje“ u njega. Svoje je postupke također opravdao naglašavanjem izostanka bilo koje druge opcije.

Međutim, niti jednom nije postavio pitanje: kako to da mu je nakon pet i pol mjeseci obnašanja dužnosti, i uz 62 postotnu potporu naroda na referendumu usmjerenom protiv mjera štednje, ostala tek opcija da se pokori novom paketu mjera štednje, i to još gorem od onog prethodnog?

Unatoč neslaganju sa sporazumom, Tsipras je od članova Syrize koji obnašaju zastupničku dužnost u parlamentu zatražio da se udruže u ovom otvorenom kršenju narodnog mandata i državne suverenosti, prijeteći ostavkom ukoliko ne dobije njihovu jednoglasnu podršku. Naravno, to je u konačnici odbio učiniti, unatoč tome što je bio prisiljen suočiti se s gromoglasnim odbijanjem njih 39-tero.

No u izjavi koju je dao 16. srpnja ide još i korak dalje u tom smjeru. Tsipras tvrdi da je odbijanje da mu se pruži potpora – ukoliko nitko ne osporava da je uistinu bio podvrgnut nemilosrdnoj ucjeni – ujedno i odbijanje da se preuzme dio odgovornosti. A to „se protivi principima drugarstva i solidarnosti i otvara rane u našim redovima.“

Drugim riječima, zbog Tsiprasove kapitulacije pod teretom nedvojbeno realne ucjene, on poziva parlamentarne predstavnike svoje stranke da ga slijede u tom katastrofalnom potezu. Kao da realnost ucjene automatski znači odsutnost bilo koje druge opcije osim one koju je on izabrao.

Ovdje je opet osnovna pretpostavka „nepostojanje alternative“ (TINA – There is no alternative), međutim izražena u terminima individualne psihologije i emocija, kao nalog da se podrži nekoga tko je „pretrpio mnogo toga tijekom proteklih šest mjeseci“ i kojega poput ostalih drugova razdire „dvojba savjesnosti prema našim zajedničkim principima, vrijednostima, stajalištima i ideološkim poveznicama.“

Pa ipak, u politici – kao i općenito u svakom društvenom djelovanju – nisu bitne unutarnje dvojbe i namjere (plemenite ili neke druge), potencijalni osjećaj krivnje i skrivene misli, već stvarni postupci i njihov sadržaj. Nije slučajnost da se riječi „memorandum“ i „sporazum“ ne spominju u Tsiprasovoj izjavi. Svrha ovog medijskog spina nije obraniti političku odluku, već potaknuti emocionalnu identifikaciju s vođom tijekom ovih teških trenutaka njegove kušnje.

No to je i način da se ostvari esencijalni cilj stigmatiziranja stranačkih „pobunjenika“ kao ljudi koji podrivaju „prvu vladu ljevice u zemlji“. Ovime se opet zamagljuje suština politike, odnosno neslaganje s određenim izborom. Ne radi se o podvrgavanju mjerama štednje ili njihovu odbijanju, pitanju vjernosti narodnom mandatu od 25. siječnja ili 5. srpnja, ili održavanju, odnosno kršenju programa i obveza vlade i Syrize – radi se naprosto o odluci hoće li se vođi pružiti emocionalna potpora.

Ovo ukidanje same suštine političkog diskursa priznanje je duboke slabosti. Legitimitet trećeg sporazuma o spašavanju – odnosno, o podvrgavanju još jednom drakonskom paketu mjera štednje – nije samo puno slabiji od protekla dva, on naprosto ne postoji.

Za razliku od 2010. i 2012. godine, jedini raison d’être i opravdanje koje vladajuća politička snaga 2015. godine može ponuditi za obnašanje vlasti jest ukidanje onih politika kojima se upravo podvrgla. Stoga, jedina prava prijetnja za „prvu vladu Ljevice u zemlji“ – i za Syrizu kao takvu – nije neki „unutarnji neprijatelj“, već samoubilačko pokoravanje mjerama štednje i perpetuiranje vladavine Trojke.

Srednjestrujaški mediji, koji su sada postali glavni kanal kroz koji se vladin spin zakotrljao prema javnosti, otvoreno govore o nadolazećoj „čistki“. Njezina prva žrtva lako bi mogla biti karizmatična predsjednica parlamenta Zoe Kostantopoulou koja je glasala protiv sporazuma, te koja otvoreno podržava unilateralno proglašavanje nemogućnosti otplaćivanja dugova i potpuni raskid s vladavinom Trojke.

U međuvremenu, Tsipras, koji je ujedno i predsjednik Syrize, još uvijek odbija sazvati središnji odbor stranke, iako je većina članova zatražila njegovo sazivanje u zajedničkom priopćenju, u kojem također odbijaju sporazum. Kršenje najelementarnijih pravila funkcioniranja stranke zasigurno je znak zbog kojega bismo se trebali vrlo zabrinuti, pitajući se što je sljedeće na redu.

Syriza se trenutno nalazi na prekretnici i o njezinoj će se budućnosti odlučiti u sljedećih nekoliko tjedana.


S grčkog preveo Leandros Fischer


S engleskog preveli Martin Beroš i Karolina Hrga





Stathis Kouvelakis je predavač političke teorije na King’s College-u u Londonu i član središnjeg odbora Syrize


Fotografija Alexisa Tsiprasa preuzeta je sa stranice profit.ndtv.com i prilagođena formi ikone.


Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ove tekstove:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?
Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?
Stathis Kouvelakis: Grčka: prema frontalnom sudaru
Stathis Kouvelakis: Na rubu oštrice
Michael Roberts: Grčka – o dugu i financijskoj pomoći ‘Trećem svijetu’
Richard Seymour: Syriza je pokošena na EU pregovorima
Vasiliki Siouti: Pobuna Syrizinih zastupnika protiv sporazuma
Costas Lapavitsas: Grčka se mora osloboditi eura ako želi pobijediti mjere štednje
Yanis Varoufakis: O Grcima i Nijemcima: zamišljati zajedničku budućnost iznova
Steve Keen: Odvjetnički način razmišljanja namjesto ekonomskog?
Michael Roberts: Trojka, grexit ili plan B?
Catarina Príncipe: Ponaša li se Angela Merkel iracionalno?
Boaventura de Sousa Santos: U solidarnosti s Grčkom
Paul Mason: Grčka kriza: prijelomni trenutak
Apel Stathisa Kouvelakisa: Još uvijek ima vremena da se izbjegne novu grčku tragediju
Povijesni govor Alexisa Tsiprasa: Na autoritarnost i mjere štednje odgovorit ćemo demokracijom
Stavros Mavroudeas: Grčki referendum i zadaci ljevice


Vezani članci

  • 28. lipnja 2020. Izbori 2020: Budućnost parlamentarne političke diskusije U prvom su planu nadolazećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj dvije najveće stranke, obje izašle iz procesa unutarnje konsolidacije oko figura svojih lidera. Ekstremna desnica, koju je HDZ proteklih godina odbacio, prijeti ostvariti povijesno dobar rezultat i trajno poremetiti dugogodišnju političku ravnotežu. Međutim, u Sabor bi mogla ući i lijevo-zelena koalicija te konačno uvesti nove političke modele i koncepte u hrvatski parlamentarizam.
  • 28. lipnja 2020. Nemiri Stonewalla "Danas je prvi dan Mjeseca ponosa, proslave Stonewallskih nemira iz 1969. godine. Ustanci trenutno izbijaju diljem zemlje. Današnji bogati bijeli gej muškarci možda se protive „nasilju“, ali povijest LBGTQ+ pokreta pokazuje da se neredi ugnjetavanih ljudi tiču oslobođenja."
  • 21. lipnja 2020. Martin Luther King znao je da nema ničega mirnog u nenasilju ako se provodi kako spada Daleko od srednjostrujaške aklamacije nenasilnog djelovanja svedenog na moralni nagovor, širenje utjecaja u postojećim institucijama i pristojne, pacifizirane prosvjede, Kingov zagovor nenasilja kao metode gnjevnog, ali staloženog suprotstavljanja sistemskom nasilju kroz kolektivnu direktnu akciju koja remeti normalno funkcioniranje društva, taktičke je prirode. Radikalna rekonstrukcija američkog društva na kakvoj je radio iziskivala je da se gnjev transformira u moć putem angažmana duljeg trajanja, umjesto da se opravdano, ali reaktivno troši u neredima.
  • 21. lipnja 2020. Voziti automobil u doba nejednakosti "Kada časopis poznatiji po recenzijama stranih superautomobila i domaćih nabrijanih vozila te uredničkoj politici koja izaziva kontroverze jedino kada napada terence (u prilog monovolumenima i automobilima) istakne priču o Oliveru, obiteljskom automobilu Jasona M. Vaughna marke Subaru, koji je prešao 418 000 kilometara, u članku pod naslovom “The Fear of Failure” („Strah od neuspjeha“), to je svakako znak da živimo u vremenima opscene nejednakosti."
  • 21. lipnja 2020. Prava definicija „privatnog vlasništva“ "Elite se pribojavaju uništenja vlastite imovine, ali još više strahuju od uništenja društvenih odnosa koji čine privatno vlasništvo mogućim. Dakle, strepe od svijeta bez policije."
  • 14. lipnja 2020. Neka vas „preispisivanje povijesti“ ne zabrinjava: upravo je to historičarski posao Rušenje spomenika britanskom robovlasniku Edwardu Colstonu u bristolsku luku dočekano je, između ostalog, reakcijama koje hine zabrinutost za historiografiju. Međutim, svako je postavljanje spomenika i politički čin, a kada je omjer komemoracije eksponenata trgovine robljem i imperijalizma naspram njihovih žrtava toliko jednostran, upravo se obaranje ovakvog spomenika ispostavlja kao predugo odgađani prilog historijskoj reevaluaciji.
  • 14. lipnja 2020. Trudeauov odgovor na rad policije i rasnu pravdu samo je prazna gesta Platitude centrističkih političara poput kanadskog premijera Justina Trudeaua i njihovo korištenje prilika za simboličku kooptaciju antirasističkih društvenih pokreta slaba su zamjena za strukturno adresiranje mehanizama i institucija koje potiču i održavaju rasizam, fenomen koji nikako nije ograničen na kontekst SAD-a.
  • 14. lipnja 2020. Rezervna armija – pandemijsko izdanje "Zbog načina na koji je američka ekonomija trenutno konfigurirana, privatna poduzeća počet će zapošljavati radnice i radnike i smanjivati rezervnu armiju tek kada im to postane profitabilno. Radnici i radnice će pak biti prepušteni na milost i nemilost tih odluka i, posljedično, na agregatnoj razini nastaviti gubiti naspram njihova suparnika, korporacija koje neovisno o ikome donose odluke o zapošljavanju."
  • 7. lipnja 2020. Rad od kuće nakon korona virusa osigurat će šefovima veću kontrolu nad radničkim životima Korist koju korporacijama donosi rad od kuće daleko nadilazi pogodnosti koje od takvog aranžmana imaju radnici i radnice. Unatoč tome što istraživanja pokazuju da ih većina jedva čeka vratiti se na tradicionalno radno mjesto, uštede koje se mogu ostvariti eksternaliziranjem nekretninskih i režijskih troškova na individualna kućanstva, uspješno provedeni eksperiment rada na daljinu tijekom pandemije i pritom zabilježeni porast učinkovitosti pružile su upravama velikih kompanija dovoljno povoda da krenu najavljivati prebacivanje na „digitalni standard“, koji radništvu predstavljaju kao povlasticu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve