Grčki referendum i zadaci ljevice

Zadnji neslužbeni rezultati grčkog referenduma dobiveni na temelju 94,26% prebrojanih glasačkih listića pokazuju pobjedu opcije ‘OXI/NE’ sa 61,32% glasova. Pročitajte tekst kojeg je Stavros Mavroudeas par dana prije referenduma poslao medijima, a u kojem opisuje kako su tekle referendumske kampanje – koju je ulogu imala vanparlamentarna ljevica, a koju grčka buržoazija, u čemu je podbacila Syriza, a u čemu KKE – te poziva na mobilizaciju militantne ljevice i aktivnih snaga radničke klase kako bi se na dnevni red grčke i europske politike stavila potreba pronalaženja smjera djelovanja koji se nalazi izvan okova Europske unije, posebice kritizirajući spremnost Syrizine vlade da se nakon šestomjesečnog neuspješnog oslanjanja na strategiju pregovaranja s EU, i nakon referenduma vrati u isti modus operandi.


Syrizina vlada je u proteklih šest mjeseci, nakon izborne pobjede u siječnju 2015., započela pregovore s EU. Tijekom tih pregovora Syriza je bila suočena s tvrdoglavošću i pojačanom razinom nepopustljivosti EU i njezinih ortačkih institucija (ECB-a i MMF-a). Syriza je ubrzo prihvatila logiku i strukturu programa Trojke; odnosno Ekonomskog programa prilagodbe za Grčku, popularno poznatog pod nazivom Memorandum. Ona ga je samo pokušala modificirati, tako što će ga učiniti manje orijentiranim na ranu otplatu (primjerice, odgađanjem provedbe smanjivanja mirovina i potajnog rezanja plaća, smanjivanjem ciljeva primarnih fiskalnih viškova kako bi fiskalna politika bila što manje usmjerena na štednju). Također je zatražila da joj se omogući servisiranje duga (poništavanjem dijela duga, balansiranjem duga i ‘financijskim inžinjeringom’) te povećanje sredstava pomoći (kroz fiktivni Junckerov plan) koje bi pomoglo da se pokrene umrtvljenu grčku ekonomiju nakon 6 godina mjera štednje. U konačnici, sramežljivo je zatražila određeno obavezivanje za smanjenjem grčkog duga u budućnosti. Čim je EU dijagnosticirala ovakvo pomirljivo Syrizino raspoloženje, a budući da se cijela utakmica odvijala na njezinom terenu, započela je vršiti pritisak, tražeći dodatne koncesije. Što je Syriza više klizila prema kapitulaciji, to je više Europska unija zahtijevala. Na kraju je postalo politički neizvedivo da Syriza prihvati sve zahtjeve EU, čak i unatoč ponižavajućim kompromisima na koje je već pristala, te očitom izdajom čak i svojeg osrednjeg izbornog programa. To je dovelo do sloma pregovora i poziva Syrizine vlade na održavanje referenduma o Trojkinim zahtjevima.

Raskid pregovora između Grčke i EU bez svake je sumnje ukazao na pravu prirodu Europske unije: riječ je o provoditeljima interesa i čuvarima povlastica dominantnih europskih kapitalističkih sila. Ona nameće neoliberalne politike mjera štednje narodu Europe i slabijim europskim državama u korist profita kapitalista.

Štoviše, raskid pregovora pokazuje nerealan karakter programa Syrizine vlade koji cilja na ‘pristojan kompromis’ s EU, koji ne bi značio ‘ni sukob ni kapitulaciju’, te na ‘ostajanje u eurozoni pod svaku cijenu’. Ukoliko želite ostati u eurozoni i u EU, morat ćete kapitulirati pred zahtjevima njezinih dominantnih sila. Nema drugog načina. Stoga je čak i Syrizin prijedlog (koji obuhvaća 47 stranica), kao blaža verzija Trojkina programa mjera štednje, odbačen s gnušanjem.

Neuspjeh Syrizine strategije, kao i uzavrelo masovno nezadovoljstvo povratkom Trojkinih politika mjera štednje, primoralo je Syrizinu vladu da odbije Trojkine zahtjeve i prepusti ih javnom glasanju na referendumu. Istovremeno, vodstvo Syrize tvrdi da će u slučaju da opcija ‘NE’ pobijedi, iznova pristupiti EU i tražiti nove pregovore.

Syriza nije podbacila samo u strateškom već i u taktičkom smislu. Ostavila je netaknutom ‘strukturu duboke države’ unutar koje se i dalje nalaze poslušne sluge grčke oligarhije, štoviše – mnoge je postavila i koristila na više ključnih pozicija. Primjerice, Syriza nije preuzela kontrolu nad centralnom bankom, a prihvatila je, pa čak i namjestila nekoliko ‘ljudi iz sistema’ u upravne odbore komercijalnih banaka te drugih ključnih javnih poduzeća. Ispraznila je državnu blagajnu, glupavo plativši sve dospjele rate MMF-u i međunarodnim vjerovnicima. Stoga je EU – u bliskoj suradnji s grčkom buržoazijom – nakon raspisivanja referenduma proizvela uvjete gušenja bankarskog sektora, primoravši Syrizu da nametne vrlo stroga ograničenja na kretanje kapitala istog dana kada je ogromna masa slabo plaćenih grčkih umirovljenika (o kojima ovisi još jedan veliki dio stanovništva) primala svoje mirovine. Na ovaj je način referendum, koji je trebao biti laka pobjeda opcije koja upućuje ‘NE’ zahtjevima Trojke, pretvoren u neizvjesnu utrku.

Povrh toga je grčka buržoazija smjesta stvorila vlastiti ujedinjeni front (ostavljajući po strani međusobne političke i ekonomske razlike), mobilizirala sva raspoloživa sredstva (masovne medije, vršenje pritiska poslodavaca na radnike, itd.) i upustila se u blatantnu kampanju proizvodnje straha, predrasuda i širenja dezinformacija. Njezin je cilj izazivanje straha kod ostatka stanovništva (a osobito kod onih značajnih segmenata srednjeg sloja koji su preživjeli krizu bez da ih je ista proleterizirala) idejom da će se, ukoliko se Grčka u potpunosti ne podčini EU, otvoriti vrata samoga pakla.

Nasuprot ovakvom napadu, Syriza je vrludala tijekom kritičnog perioda, poigravajući se (između ostalog i zbog unutarnjih pritisaka) idejom da otkaže referendum i ponudi daljnje ustupke Europskoj uniji, koje je potonja – namirisavši krv – odbacila uz ponižavanje. Tek je tada Syriza započela s pripremama za kampanju ne bi li osigurala referendumsku pobjedu, no uz istovremeno uvjeravanje kako će nakon referenduma dogovor s EU zasigurno biti postignut.

Unutar preostalog političkog spektra grčke ljevice, tek su glavne snage vanparlamentarne ljevice na sebe preuzele izazov, krenuvši se energično boriti za masovno narodno ‘NE’ Europskoj uniji. Komunistička je partija, izdajući pritom sve grčke komunističke tradicije, izjavila da će u glasačku kutiju ubaciti vlastiti listić, što u praksi zapravo znači da sugerira nevažeće glasanje, te time implicitno pomaže ‘DA’ kampanji.

Nedjeljni je referendum presudna bitka. Na kocki je hoće li se nastaviti barbarsko restrukturiranje grčke ekonomije i društva po mjeri Memoranduma, ili će se pokrenuti novi smjer djelovanja.

Klasne linije po kojima se ovaj sukob vodi vrlo su jasne i on je gotovo očigledan kada se prošećete po atenskim četvrtima ili posjetite radna mjesta. U buržujskim četvrtima i na rukovodećim funkcijama prisutna je neočekivana mobilizacija čak i apolitičnih ljudi u korist referendumskog ‘DA’. S druge strane, među radničkom klasom i u njihovim stambenim četvrtima većina je jasno opredijeljena za ‘NE’. Po pitanju glasanja na referendumu u dijelovima grada u kojima živi srednja klasa, ljudi se obično dijele na bogatije i siromašnije.

Prevaga sistemskih snaga koje zagovaraju ‘DA’, neovisno hoće li Syriza ostati na vlasti, značila bi da će Grčka krenuti u smjeru naših siromašnijih balkanskih susjeda (koje je EU dodatno osiromašila), i pridružiti im se u ‘utrci prema dnu’, s ciljem postizanja što niže cijene rada i imovine – a sve ne bi li zauzvrat dobila malu nagradu od gospodara EU.

Pobjeda referendumskog ‘NE’ zapriječila bi ovakav slijed događaja. Do nje će doći jedino uz povratak masovne narodne mobilizacije kakva je postojala prije nego li je sve greškom prepušteno izbornoj pobjedi Syrizine vlade, koja se pokazala neučinkovitom. Takav će razvoj događaja također osporiti Syrizine nerealne i konzervativne pokušaje novih pregovora oko programa Memoranduma. Pobjeda opcije ‘NE’ ojačat će široko uvjerenje da EU i grčka buržoazija nisu nepobjedive, te da je drugačiji smjer – koji se nalazi izvan okova Europske unije – moguć.

Militantna ljevica i aktivne snage radničke klase imaju odgovornost da ovu bitku preuzmu u svoje ruke.


S engleskog preveo Martin Beroš


Stavros Mavroudeas je profesor političke ekonomije na odsjeku za ekonomiju Makedonskog sveučilišta u Solunu.


Karikatura koja je cirkulirala Grčkom u predreferendumsko vrijeme preuzeta je s Facebooka i prilagođena formi ikone. Tekst glasi otprilike: “Moj šef je protiv podjela u narodu. Hoće da glasam kao on.”


Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ove tekstove:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?
Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?
Stathis Kouvelakis: Grčka: prema frontalnom sudaru
Stathis Kouvelakis: Na rubu oštrice
Michael Roberts: Grčka – o dugu i financijskoj pomoći ‘Trećem svijetu’
Richard Seymour: Syriza je pokošena na EU pregovorima
Vasiliki Siouti: Pobuna Syrizinih zastupnika protiv sporazuma
Costas Lapavitsas: Grčka se mora osloboditi eura ako želi pobijediti mjere štednje
Yanis Varoufakis: O Grcima i Nijemcima: zamišljati zajedničku budućnost iznova
Steve Keen: Odvjetnički način razmišljanja namjesto ekonomskog?
Michael Roberts: Trojka, grexit ili plan B?
Catarina Príncipe: Ponaša li se Angela Merkel iracionalno?
Boaventura de Sousa Santos: U solidarnosti s Grčkom
Paul Mason: Grčka kriza: prijelomni trenutak
Apel Stathisa Kouvelakisa: Još uvijek ima vremena da se izbjegne novu grčku tragediju
Povijesni govor Alexisa Tsiprasa: Na autoritarnost i mjere štednje odgovorit ćemo demokracijom


Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve