Osnove akademskog poduzetništva

Neoliberalna logika financiranja visokog obrazovanja pretvara akademske radnike u poduzetne birokrate. Sve je manje mjesta za kritički dijalog, a pritisku kompetitivnih tržišnih zakona najviše su podložne društveno-humanističke znanosti koje se smatra neisplativima, te studenti, na koje pada sve veći teret financiranja sveučilišta. Promjena je najvidljivija u anglosaksonskom svijetu: „Razvija se prava tržišna situacija, s kupcima usluga (studentima) te prodavačima usluga (sveučilištima), koji se kao pravi „racionalni agenti“ nadmeću u privlačenju što većeg broja kupaca. Rektor postaje izvršni direktor, dekani fakulteta i predstavnici odsjeka postaju njemu podređeni menadžeri, a akademsko osoblje uči kako postati što učinkovitiji proizvođač tržišno što atraktivnije robe.“



Iako se akademsko polje zadnjih desetak godina počelo stubokom mijenjati, akademska karijera još uvijek relativno značajnom broju studenata predstavlja dovoljno atraktivan cilj da se u potpunosti usmjere k njegovu ostvarenju. Trenutak u kojem najčešće nabasaju na prvi kamen spoticanja događa se upravo kada počinju shvaćati da su ideali koje su vezali uz akademski rad u najboljem slučaju postali njegova sekundarna obilježja, a nerijetko su i u potpunosti nestali. Nastavnička i istraživačka sloboda, strastvena predanost temi interesa, vrednovanje talenta i kritičkog mišljenja, puno slobodnog vremena i ostale manje ili više eterične kategorije ustupile su mjesto vrednovanju prvenstveno onog seta sposobnosti koji bi se najbolje mogao obuhvatiti epitetom „menadžerski“. Razlog tomu nije „izdaja“ proklamiranih ideala akademije, nego promjena logike koja prožima njenu strukturu.

Ta je promjena najvidljivija u anglosaksonskom svijetu. U Ujedinjenom Kraljevstvu, sveučilišta se jednim dijelom financiraju iz državnih doprinosa ovisno o rezultatima istraživanja koje se svake godine provodi na svim sveučilištima kako bi se utvrdio „znanstveni doprinos“ svakog pojedinog odsjeka. Drugi dio sveučilišnih proračuna puni se donacijama, prvenstveno od strane privatnog kapitala, koji financira one institute i sveučilišta koji će zadovoljiti njegovu
Dio sveučilišnih proračuna puni se donacijama, prvenstveno od strane privatnog kapitala, koji financira one institute i sveučilišta koji će zadovoljiti njegovu potrebu za novom visokoobrazovanom radnom snagom te one istraživačke projekte čiji će akademski ili istraživački rad proizvesti određen višak vrijednosti koji on zatim u određenoj mjeri prisvaja
potrebu za novom visokoobrazovanom radnom snagom te one istraživačke projekte čiji će akademski ili istraživački rad proizvesti određen višak vrijednosti koji on zatim u određenoj mjeri prisvaja (najočitiji primjer toga su privatno financirana istraživanja u farmaceutskom sektoru). Konačno, kako ta dva izvora nisu dovoljna, sve se veći teret financiranja sveučilišta prebacuje na same studente, konzumente usluge koju nude akademske institucije. Studenti u tu svrhu dižu kredite koje onda otplaćuju nakon završetka studija sve do svojih srednjih godina – što dovodi do već dobro poznatog problema studentskog duga u SAD-u[1]. No ono što je pritom bitno jest da taj kredit funkcionira kao i, primjerice, potrošački kredit: zajmodavac računa na to da će kreditirani student nakon studija prodavati svoju radnu snagu na tržištu rada, te da će od svoje nadnice određenu sumu redovno izdvajati u svrhu otplate kredita. Iz perspektive akademskog radnika, nekoliko je posljedica ovakvih promjena načina financiranja akademskih ustanova.

Prvo, zahvaljujući procjenama „znanstvenog doprinosa“, od svakog se akademskog radnika očekuje intenzivna produkcija istraživačkih rezultata, što se prvenstveno „mjeri“ publikacijama u „renomiranim“ znanstvenim časopisima. Problem s time je što se pritom prvenstveno vrednuje kvantiteta produkcije, a mnogo manje kvaliteta, što potiče hiperprodukciju znanstvenih radova koje većinom rijetko tko čita[2]. Također, iako službeno ne postoji rang-lista časopisa za humanistiku i društvene znanosti, većina časopisa u kojima je „poželjno“ objavljivati i koje državne agencije najviše vrednuju pri procjeni znanstvenog doprinosa akademskih institucija su časopisi u kojima nema mjesta za dijalog s kritičkim pristupima i školama mišljenja kad su u pitanju socijalne ili političke teme, a to je nadasve izraženo na polju ekonomije i ekonomskih stručnih časopisa. U konačnici, dakle, procjena „znanstvenog doprinosa“ akademskih radnika i institucija u određenim poljima zapravo je procjena političke i ideološke pravovjernosti. Budući da je akademskim institucijama u interesu osigurati što je više moguće državnih doprinosa, one će svojim radnicima postaviti uvjete koji zadovoljavaju ta očekivanja: tako se stvara pritisak koji vodi u hiperprodukciju, pri čemu mlađi akademski radnici, zbog želje za napretkom na akademskoj ljestvici, često preuzimaju obaveze starijih profesora vezane uz objavu radova. Budući da profesori, ponekad zbog narcisoidne važnosti koju si pripisuju, ali sve češće zbog stvarnog nedostatka vremena uslijed sve veće količine obaveza koja se na njih prebacuje, nemaju vremena pisati radove, nego se samo bave istraživanjima, posljedično se otvoreno raspisuju natječaji za postdoktorande od kojih se očekuje sakupljanje istraživačkih rezultata i pisanje radova o istraživanjima u kojima uopće nisu sudjelovali kao istraživači, s dodatkom da postoji mogućnost da se i takvom radniku dade privilegija da njegovo ime bude na listi autorā rada. Prosječni akademski senior također sve češće nema vremena niti
Većina časopisa u kojima je „poželjno“ objavljivati i koje državne agencije najviše vrednuju pri procjeni znanstvenog doprinosa akademskih institucija su časopisi u kojima nema mjesta za dijalog s kritičkim pristupima i školama mišljenja kad su u pitanju socijalne ili političke teme, a to je nadasve izraženo na polju ekonomije i ekonomskih stručnih časopisa
za održavanje predavanja, pa se u tu svrhu zapošljavaju predavači, čije su šanse za napredovanje gotovo nepostojeće, te na toj poziciji ostaju do penzije ili do trenutka kada sami odustanu. Dakle, ono što se od mladih akademskih radnika traži prvenstveno su uloge svojevrsnih akademskih tajnika i predavača, ocjenjivača ispita i domaćih zadaća, ali istovremeno i proizvođača znanstvenih istraživanja.

Drugo, privatne donacije se s jedne strane dodjeljuju prema kriteriju „isplativosti“, što znači da tzv. STEM (science, technology, engineering, math) istraživačka polja privlače mnogo više novca od društvenih znanosti i humanistike, a s druge prema reputaciji sveučilišta. Ovaj posljednji kriterij donekle počiva na spomenutom faktoru „znanstvenog doprinosa“, zajedno s njegovim opisanim manama, a donekle na godišnjim rang-listama sveučilišta, poput Times Higher Education World University Rankings[3], gdje su 2010. godine zaključili da je njihova metodologija negativno postavljena upravo spram sveučilišta koja su fokusirana na društvene znanosti i humanistiku. Sveučilišta su tako pod pritiskom da smanjuju ili u potpunosti ukidaju one odsjeke i institute koji ne spadaju u STEM, kako zbog njihove „neisplativosti“, tako i zbog njihove „nepopularnosti“ na svjetskim rang-listama. Pritisak na akademske radnike u tim poljima utoliko je veći, ne samo zato što je radnih mjesta sve manje, nego i zbog toga što je zadržavanje postojećih radnih mjesta potrebno na neki način „opravdati“ – opet određenim kvantitativnim mjerilima. Tako se, primjerice, u natječajima za radna mjesta filozofa, sociologa i politologa vrlo često traži i tzv. „sposobnost privlačenja eksternog financiranja“, što bi kandidat trebao prikazati u svojem CV-u tako da navede za koju je fazu svog prethodnog studija ili istraživanja financijska sredstva primio od institucije na kojoj nije studirao ili bio zaposlen, te da je ta sredstva osigurao zahvaljujući vlastitoj prijavi. Akademski radnik, dakle, mora pokazati ne samo da posjeduje potrebne „birokratske“ sposobnosti, poput poznavanja financijerima zadovoljavajuće terminologije i vještine da se vlastiti životopis ukrasi nužnim općim mjestima spremnosti na timski rad itsl., nego i da je spreman sam se pobrinuti oko pronalaženja izvora vlastite plaće.

Treće i konačno, kako studenti plaćaju sve veće školarine (i do 9000 funti godišnje u Ujedinjenom Kraljevstvu[4]), u interesu im je, kao pravim „mušterijama“, odnosno, kupcima i konzumentima određene usluge, da za vlastiti novac dobiju što bolju uslugu. To stvara dodatan pritisak na nastavnike (opet najčešće na one najmlađe) da predavanja budu zanimljiva, „moderna“ – kako u tematskom (primjerice, poželjno je ubaciti pokoje predavanje o feminizmu Beyonce), tako i u tehnološkom smislu (powerpoint prezentacije, online ocjenjivanje zadaća i sl.). Pritom se ne radi samo o kvaliteti studija i nastave, nego i o percipiranim šansama za zaposlenje nakon studija (za što, naravno, studente uopće ne treba kriviti), jer se kredit
Akademski radnik mora pokazati ne samo da posjeduje potrebne „birokratske“ sposobnosti, poput poznavanja financijerima zadovoljavajuće terminologije i vještine da se vlastiti životopis ukrasi nužnim općim mjestima spremnosti na timski rad itsl., nego i da je spreman sam se pobrinuti oko pronalaženja izvora vlastite plaće
neće otplaćivati sam od sebe. Humanistika i društvene znanosti utoliko u startu zaostaju u usporedbi sa STEM studijima. Razvija se prava tržišna situacija, s kupcima usluga (studentima) te prodavačima usluga (sveučilištima), koji se kao pravi „racionalni agenti“ nadmeću u privlačenju što većeg broja kupaca. Rektor postaje izvršni direktor, dekani fakulteta i predstavnici odsjeka postaju njemu podređeni menadžeri, a akademsko osoblje uči kako postati što učinkovitiji proizvođač tržišno što atraktivnije robe. Da posljednje postaje općeprihvaćena opservacija i vrlo čest sentiment dokazuje sve veća količina tekstova na tu temu upravo od strane akademskih radnika, kako „novaka“[5], tako i „veterana“[6].

Jedan natječaj, koji je autor teksta nedavno imao priliku pregledati, eksplicirao je ono što većina natječaja, barem za sada, još uvijek navodi samo implicitno: „Tražimo akademskog poduzetnika (sic!) koji je spreman doprinijeti vibrantnoj intelektualnoj zajednici te koji je predan unapređivanju javnih politika diljem svijeta putem inovativnog nastavničkog rada, vrhunskog istraživanja te ekstenzivnog angažmana s političkim praksama“[7]. Ostavi li se po strani pitanje na koji se to način inovativnim nastavničkim radom mogu unapređivati javne politike u svijetu, poruka je jasna: ne traži se profesor, već angažiran, inovativan, živahan – poduzetnik. Nedavno provedeno istraživanje u SAD-u pokazalo je da se te sposobnosti, kako se čini, stječu upravo na najelitnijim sveučilištima, s obzirom na to da oko tri četvrtine zaposlenih sveučilišnih profesora potječe iz samo četvrtine najprestižnijih sveučilišta[8]. Naravno, tu se ne radi isključivo o tim sposobnostima; naprotiv, radi se prvenstveno o spomenutom principu reputacije sveučilišta koji funkcionira kao samoispunjavajuće proročanstvo – budući da manje prestižna sveučilišta žele unaprijediti svoj imidž, najjednostavniji način da to učine jest da zaposle akademske radnike koji su svoje studije i doktorate završili upravo na sveučilištima poput Harvarda, Yalea, MIT-a, Cambridgea ili Oxforda[9]. Takav tip stratifikacije prisutan je i u pogledu socijalnog porijekla studenata: u Ujedinjenom Kraljevstvu, studenti na sveučilištima koje okuplja Russell Group[10] većinom dolaze iz elitnih privatnih srednjih škola i bogatijih socioekonomskih pozadina, dok su studenti na sveučilištima lošije reputacije većinom djeca nižih srednjih i (vrlo rijetko) nižih klasa. Razlika između te dvije grupe brucoša po pitanju obrazovanja s kojim dolaze na studij izrazito je izražena: profesori koji su zaposleni na lošijim sveučilištima morat će provesti barem godinu dana učeći praktički nepismene studente kako da čitaju i tumače stručan tekst te kako da pišu seminarske radove. Dakako, ta razlika ne počiva isključivo na razlici u kvaliteti obrazovanja koju nude privatne i javne srednje škole, nego na svim razlikama u socijalnom, kulturnom i ekonomskom kapitalu dostupnom učenicima, a koje čitav obrazovni sustav najčešće samo dodatno izražava (no to je preširoka tema za ovu priliku[11]).
Čitav visokoobrazovni sustav je prožet mehanizmima selekcije koji akademskog radnika pretvaraju u prekarnog akademskog „poduzetnika“, i mehanizmima autoreprodukcije koji osiguravaju da se razlika između elitnih i ne-elitnih – sveučilišta, akademskih radnika, studenata – povećava, ili u najmanju ruku održi takvom kakva jest

Čitav visokoobrazovni sustav je, dakle, prožet mehanizmima selekcije koji akademskog radnika pretvaraju u prekarnog akademskog „poduzetnika“. Još važnije, prožet je mehanizmima autoreprodukcije (reputacija sveučilišta, rang-liste časopisa, postupci evaluacije „znanstvenog doprinosa“ itsl.), koji osiguravaju da se razlika između elitnih i ne-elitnih – sveučilišta, akademskih radnika, studenata – povećava, ili u najmanju ruku održi takvom kakva jest. Budući da je struktura sustava sve više određena logikom profita, pritom najviše ispaštaju akademski radnici „slabo utrživih“ disciplina društvenih znanosti i humanistike, kao i studenti slabijeg socioekonomskog statusa.

U Hrvatskoj, pak, te promjene još uvijek nisu toliko izražene, iako su prvi simptomi prisutni (povećavanje školarina, sve manji udio državnog proračuna predviđen za obrazovanje itd.). No, naravno, postoje drugačiji problemi, naročito za mlade akademske radnike. Primjerice, osoba koja je doktorirala mora imati potvrdu o izboru u zvanje da bi se prijavljivala na natječaje za akademska radna mjesta, bilo na fakultetima, bilo na institutima. Pokretanje procesa za izbor u zvanje pokreće se na jednom od matičnih fakulteta, a, primjerice, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu to košta 6000 kuna. Postoji mogućnost da to plati ustanova na kojoj je osoba zaposlena, no ako to nije slučaj, trošak snosi sama. S obzirom na to da nije rijetkost da se natječaji u Hrvatskoj raspisuju za nekog unaprijed određenog kandidata, nije sasvim jasno koji bi bio razlog da netko samostalno ulaže tih 6000 kuna kako bi stekao pravo prijave na takve natječaje. Sve i da se to ostavi po strani, ako osoba nema prihoda, vrlo je vjerojatno da će joj tih 6000 kuna predstavljati realan problem, što nas dovodi do svojevrsne kvake 22: da bi se prijavio na posao, moraš imati posao (tj. izvor prihoda). Mladi akademski radnici iz Hrvatske koji su doktorirali u inozemstvu tako se vrlo često nalaze u situaciji u kojoj im povratak u Hrvatsku ništa ne nudi, a šanse za zapošljavanje u inozemstvu, zbog spomenutih razloga, nisu puno bolje (možda tek „manje loše“). Međutim, još uvijek postoji prostor otpora, čemu svjedoče razni pokreti, štrajkovi i protesti u inozemstvu. Iako su studenti redovno radikalniji od akademskih radnika i potrebno im je manje povoda da bi se pokrenuli, akademski radnici ne mogu računati na to da će se studenti boriti za njihova prava umjesto njih samih, već moraju pokrenuti vlastite inicijative kako bi u suradnji sa studentima poboljšali uvjete i jednih i drugih.


Alen Sućeska




Bilješke



[1] http://www.slobodnifilozofski.com/2015/03/chuck-collins-tempirana-bomba.html

[2] Dijelom jer je stručnih tekstova previše, ali dijelom i jer je pristup stručnim tekstovima vrlo često vrlo skup, čak i za dobro plaćene akademske radnike. Vidi http://custodians.online/

[3] https://en.wikipedia.org/wiki/Times_Higher_Education_World_University_Rankings

[4] https://en.wikipedia.org/wiki/Tuition_fees_in_the_United_Kingdom

[5] http://thesiswhisperer.com/2014/12/17/is-academia-really-worth-it/ | http://www.theguardian.com/higher-education-network/blog/2012/aug/03/academic-job-seeking-and-post-doc-unemployment

[6] Terry Eagleton: http://www.socjobrumors.com/topic/the-slow-death-of-the-university-by-terry-eagleton-uk | Ozren Žunec: http://www.slobodnifilozofski.com/2012/12/ozren-zunec-sveuciliste-i-cjelina.html

[7] Radilo se o natječaju za mjesto profesora političke teorije i javnih politika („public policy“).

[8] http://www.slate.com/articles/life/education/2015/02/university_hiring_if_you_didn_t_get_your_ph_d_at_an_elite_university_good.html

[9] https://chroniclevitae.com/news/929-academia-s-1-percent

[10] Grupa od 23 najelitnija sveučilišta u Ujedinjenom Kraljevstvu, ekvivalent američke Ivy League.

[11] Vidi zbornik radova Političko – pedagoško: Janusova lica pedagogije: https://blaberon.files.wordpress.com/2013/09/politic48dko-pedagoc5a1ko-janusova-lica-pedagogije1.pdf



Fotografija “The University is a factory Shut it down” (najava prosvjednog marša protiv privatizacije visokog obrazovanja u Ujedinjenom Kraljevstvu iz 2013. godine) preuzeta je s Flickr računa Gordona Jolyja pod Creative Commons Attribution-ShareAlike 2.0 Generici licencom i prilagođena formi ikone.


Vezani članci

  • 18. rujna 2021. Afganistanskim ženama nije potreban bijeli feminizam Femonacionalistički odnosno femoimperijalistički impulsi bijelog feminizma, isključujuće grane feminizma koja promatra ženska prava isključivo kroz bijelu zapadnu optiku, neizbježna su nijansa licemjerja koje se provlači medijskim komentarima o povratku Talibana na vlast u Afganistanu, jednako kao što su bili jedan od ključnih generatora legitimacijskih narativa netom okončane vojne okupacije SAD-a i njezinih saveznica. Ovakav pristup problemu ultrakonzervativnog patrijarhalnog odnosa Talibana prema ženama u afganistanskom društvu zatvara oči ne samo pred seksizmom i mizoginim tendencijama u zapadnim zemljama, nego i pred širim geopolitičkim kontekstom koji je bio formativan za stanje u kojem se zemlje zapadne Azije nalaze danas.
  • 31. kolovoza 2021. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (prvi dio) Pitanje porijekla neke zaraze otvara prostor za simplifikacije, moralnu paniku, teorije zavjere, antivaksersku propagandu i stigmatiziranje već marginaliziranih skupina. Razmatranje povijesti HIV-a pokazuje na koji se način taj virus životinjskog porijekla iz okoline rijeke Kongo kretao do Kariba i SAD-a te kakvu je ulogu u tome imalo nedostatno kolonijalno javno zdravstvo. Iako je pandemija AIDS-a posebice pogađala određene pozicije u mapama seksualnosti i rada (gej muškarce, karipske migrantkinje i migrante, kućanske i seksualne radnice, siromašne korisnike i korisnice intravenoznih droga), iz historijsko-strukturne analize jasno je da njezin uzrok nisu bile specifične skupine ljudi već globalni politički i socioekonomski kontekst.
  • 31. kolovoza 2021.
    Featured Video Play Icon
    Šta je sve od crno-feminističkog značaja?
    Ako se Crni feminizam ne misli iz perspektive zasebnih opresija, isključivo kao feminizam za Crne žene, već iz emancipatorne perspektive univerzalnosti u kojoj se različite osi dominacije i eksploatacije promišljaju kao čvrsto uvezane u sistem kapitalizma, onda Crni feminizam postaje označitelj za ujedinjene antikapitalističke borbe. Na taj način i okupacija Palestine i diskriminacija trans osoba i ukidanje policije te drugih kapitalističkih institucija, kao i kolektivna briga itsl., čine polje crno-feminističke borbe, o čemu na panelu o paralelama između Crnog feminizma i pokreta Black Lives Matter govore Charlene Carruthers, Reina Gossett i Barbara Smith.
  • 22. kolovoza 2021. Antispecizam u teoriji i praksi Karnizam je znanstveno nedokaziva dogma prema kojoj je životinjsko meso nužan sastojak zdrave ljudske prehrane, i kao takav tvori čvrstu jezgru specizma, diskriminacije na osnovi biološke vrste, utemeljene na antropocentričkoj paradigmi koja razdvaja ljude od životinja. Onkraj štetnog utjecaja omnivorske prehrane na klimu, zoonotskih korijena globalnih pandemija, i drugih pragmatičnih razloga za prelazak na biljojednu prehranu, nužno je da antispecizam i veganstvo kao njegovu praksu, umjesto kao životni ili potrošački stil, postavimo kao etički problem i predmet intersekcijski koncipiranog progresivnog antikapitalističkog društvenog pokreta koji transgeneracijski zatočene, iskorištavane, mučene i ubijane ne-ljudske životinje strukturno konceptualizira kao dio proletarijata.
  • 30. lipnja 2021. Interseks osobe i njihovi problemi Interseks stanja obično se razumijevaju kao stanja koja variraju „između“ ženskog i muškog spola, i čija genetska, kromosomska, hormonska, i anatomska (ne)preklapanja uzdrmavaju binarnu konstrukciju „ženske“ i „muške“ spolnosti. Patrijarhalna proizvodnja medicinsko-biologijskog znanja ne samo da diskurzivno gura interspolne osobe u identitetske kutije „ženskosti“ i „muškosti“ te produbljuje njihovu marginalizaciju, već nameće i opasne prakse sakaćenja tijela koja se ne uklapaju u dominantnu taksonomiju. Raspršivanje ustajalih mitova možemo započeti ozbiljnijim informiranjem o iskustvima interseks osoba, kao i povezivanjem s organizacijama koja štite njihova prava.
  • 19. travnja 2021. Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
  • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve