Pristupajući povijesti iz perspektive “političkog marksizma”, koji se temelji na pokušaju rehistoriziranja i repolitiziranja marksističkog projekta, nedavno preminula marksistička povjesničarka i politička teoretičarka Ellen Meiksins Wood (1942-2016) u tekstu kritizira teleologiju i formalizam “konzekvencijalističkog” pristupa poimanju kapitalizma i buržoaske revolucije: "Ovaj konzekvencijalizam također mora vrlo specifične 'zakone kretanja' kapitalizma – njegove specifične imperative za poboljšanje proizvodnih snaga i uklanjanje prepreka tom poboljšanju – tretirati kao univerzalne zakone povijesti. Ili, preciznije, ovi konzekvencijalisti usvajaju najjednostavniju vrstu tehnološkog determinizma kako bi izbjegli objasniti specifičnost kapitalizma."
Način na koji definiramo kapitalizam i razmišljamo o njegovu razvoju oblikuje način na koji se borimo kako bismo ga prevladali
Kapitalizam je neko vrijeme bio zabranjena riječ, barem u srednjostrujaškoj politici i medijima koji su je tretirali kao ljevičarski pejorativni izraz. Umjesto te riječi dobili smo privatno poduzeće, slobodno tržište i tako dalje. Riječ se sada vratila u češću upotrebu, no njezino je značenje počesto nedovoljno jasno.
Kada bi morali definirati kapitalizam, većina bi se ljudi na neki način referirala na tržište, razmjenu i trgovinu. U takvu bi se definiciju kapitalizma ubrajalo bilo koje društvo s dobro razvijenom trgovinskom djelatnošću, a osobito društva (no možda ne samo ona?) u kojima su trgovina i industrija u privatnom vlasništvu.
Neki ljudi inzistiraju na preciznijem definiranju tog pojma. Ja sam jedna od njih. Nas se kritiziralo zbog toga što nudimo isuviše preciznu definiciju (o tome ću više reći kasnije). No smatram da je korisno biti jasan oko toga što uistinu razlikuje kapitalistički sistem od bilo kojeg drugog oblika društva – barem ako želimo razumjeti zašto on funkcionira na način na koji funkcionira, bilo u (relativno) dobrim razdobljima ili u onim lošima.
Definiranje kapitalizma
Dakle, što podrazumijevam pod pojmom kapitalizma? Kapitalizam je sustav u kojem su svi glavni ekonomski akteri ovisni o tržištu za svoje osnovne životne potrebe. Ostala su društva imala tržišta, često u velikim razmjerima; no samo je u kapitalizmu ovisnost o tržištu temeljni uvjet života svakog čovjeka. To podjednako vrijedi kako za kapitaliste tako i za radnike.
Prikaz kuluka na kraljevskom imanju s brevijara kraljice Marije, oko 1310. godine (Izvor: commons.wikimedia.org)
Odnos između kapitala i rada i sam je posredovan tržištem. Nadnični radnici primorani su prodavati svoju radnu snagu kapitalistu samo kako bi dobili pristup sredstvima vlastitog preživljavanja, pa čak i sredstvima za svoj vlastiti rad, a kapitalist ovisi o tržištu jer mu ono omogućava pristup radnoj snazi i realizaciju profita koji radnici proizvode. Naravno da između kapitala i rada postoji velika neravnoteža u klasnoj snazi, no kapitalisti nisu ništa manje ovisni o tržištu kako bi održavali sebe i svoj kapital.
U nekapitalističkim društvima izravni proizvođači poput seljaka obično su posjedovali sredstva za uzdržavanje i proizvodnju (zemlju, alate itd.), te zbog toga nisu bili ovisni o tržištu. Vladajuća je klasa stoga morala biti u stanju uspostaviti vrhovnu nadmoć kako bi mogla prisvajati višak rada drugih, upotrebljavajući ono što je Marx nazvao “izvanekonomskim” sredstvima, tj. prinudnu silu bilo koje vrste: pravnu, političku ili vojnu. Tim je sredstvima primjerice feudalac od seljaka prisvajao uslugu rada ili najamninu za zemljište koje je obrađivao.
Za razliku od ovog prisvajanja, profiti kapitalista ne prisvajaju se izravno od radnika. Kapitalisti plaćaju radnike unaprijed i svoje profite moraju realizirati prodajom onoga što radnici proizvode. Profit ovisi o razlici između iznosa koji kapitalist isplaćuje radnicima i iznosa koji ona ili on uprihodi od prodaje dobara i usluga koje radnici proizvedu. Činjenica da kapitalist može ostvariti profit jedino ako uspije prodati svoja dobra i usluge na tržištu, i to tako da ih proda za veći iznos od iznosa troškova njihove proizvodnje, znači da je neizvjesno hoće li ostvariti profit.
Kapitalisti se također moraju uspješno natjecati s drugim kapitalistima na istom tom tržištu kako bi postigli profit. Natjecanje je ustvari sila koja pokreće kapitalizam – premda kapitalisti često daju sve od sebe kako bi ga izbjegli, npr. pomoću monopola.
“Društveno potrebno radno vrijeme” predstavlja količinu radnog vremena koje je društvu potrebno da proizvede robu uz prosječnu razinu umješnosti i prosječan intenzitet rada u datom razdoblju (Izvor: Capital Drawing Group)
No društveni prosjek produktivnosti, koji na svakom tržištu određuje uspjeh u cjenovnoj konkurenciji, nalazi se izvan kontrole pojedinih kapitalista. Oni ne mogu određivati cijene po kojima će se njihovi proizvodi uspješno prodavati te čak i ne znaju unaprijed koji će uvjeti biti potrebni da bi se osigurala ikakva prodaja, a još manje profitabilna prodaja.
Troškovi su jedina stvar koju kapitalisti mogu kontrolirati u značajnoj mjeri. Stoga će oni, budući da njihovi profiti ovise o povoljnom omjeru cijene i troškova, učiniti sve što mogu kako bi smanjili svoje troškove i time si zajamčili profit. To prvenstveno znači da će smanjivati troškove rada, a to pak zahtijeva stalno povećavanje produktivnosti rada, iznalaženje organizacijskih i tehničkih sredstava za prisvajanje maksimalnog iznosa viška vrijednosti koji je moguće uzeti od radnika unutar određenog vremenskog razdoblja, po najnižoj mogućoj cijeni.
Održavanje tog procesa zahtijeva redovita ulaganja, reinvestiranje viška vrijednosti i stalnu akumulaciju kapitala. Taj je uvjet kapitalistima nametnut neovisno o njihovim osobnim željama i potrebama, o tome jesu li altruistični ili pohlepni. Čak i najskromniji i društveno najodgovorniji kapitalist podliježe tim pritiscima i primoran je maksimiziranjem profita akumulirati kapital kako ne bi propao. Prinuđenost kapitalista da provode strategije “maksimiziranja” temeljna je značajka kapitalističkog sistema.
Stoga cijelim kapitalističkim sustavom upravljaju tržišni imperativi, prinuda natjecanja, maksimizacija profita, akumulacija kapitala, i nemilosrdan imperativ povećanja produktivnosti rada kako bi se smanjili troškovi te tako posljedično smanjila cijena.
Što kapitalizam nije
To nas dovodi do onoga što kapitalizam nije. Govorila sam o kapitalističkim tržišnim imperativima, a tvrdim da postoji temeljna razlika između imperativa i mogućnosti.
Visoko razvijene trgovačke mreže nastajale su tijekom ljudske povijesti na različitim kontinentima. Da spomenem samo neke značajne europske slučajeve – postojala su društva, kao što su Firentinska ili Nizozemska Republika, u kojima su trgovački interesi bili dominantni, u političkom i ekonomskom smislu. Francuska je također imala naprednu i dalekosežnu trgovačku mrežu. Ali čak ni takva visoko razvijena trgovačka društva nisu podlijegala principima specifičnima za kapitalizam – stalnoj akumulaciji s ciljem opstanka u konstantnoj konkurentskoj borbi i bespoštednom pritisku da se poveća produktivnost rada kako bi se smanjili troškovi.
Prikaz grada Bude u današnjoj Mađarskoj, gdje su početkom 15. stoljeća firentinski trgovci uspostavili svoje trgovačke kompanije; Nurnberški ljetopis, 1493. godina (Izvor: Medievalists.net)
Elite u tim društvima još su se uvijek za stjecanje svojeg bogatstva oslanjale na “izvanekonomsku” moć – na pravnu, političku ili vojnu nadmoć i prinudu. Politička je služba, na primjer, bila važan izvor prihoda. Čak je i trgovački uspjeh ovisio uglavnom o nadmoći pri postizanju zadovoljavajućih cijena na odvojenim tržištima (za razliku od konkurentskog natjecanja u integriranom tržištu) – primjerice pomoću dominacije u transportu robe, pomoću upravljanja trgovačkim rutama, kao i pomoću monopolâ i trgovinskih povlastica koje su dodjeljivale vlade, ili čak izravnom vojnom silom koju su privatne tvrtke često koristile.
Iako su ova trgovačka društva ponekad pokretala proizvodnju u značajnom obujmu, a ponekad čak i postizala značajne tehničke inovacije, to je imalo manje veze s povećanjem konkurentske prednosti nego što je imalo s povećanjem proizvodnje kako bi se iskoristilo rastuće tržište. Tada se na smanjivanje tržišnih mogućnosti najčešće odgovaralo smanjivanjem investicija u proizvodnju – za razliku od kapitalizma u kojem smanjivanje tržišnih mogućnosti zapravo može pojačati, a ne oslabiti, potrebu da se odgovori na tržišne imperative.
Zbog toga su, kada su zapadnoeuropska gospodarstva zapala u krizu nakon 1660. godine, bogate elite u Nizozemskoj Republici smanjile investicije u poljoprivredu, a kasnije i investicije u industrijsku proizvodnju. Do sredine osamnaestog stoljeća neproizvodni rentijeri stekli su daleko najveći udio u ukupnom društvenom bogatstvu.
Taj je razvoj situacije bio u oštroj suprotnosti s onim što se u isto vrijeme događalo u Engleskoj. Iako je Engleska ranije zaostajala za svojim europskim susjedima u nekim aspektima razvoja trgovine, englesko je gospodarstvo – a osobito njegov poljoprivredni sektor – bilo prvo u povijesti u kojem je proizvodnja postala izravno pogonjena imperativima natjecanja, maksimizacije profita i akumulacije kapitala.
Prikaz rasta cijena tulipana tijekom tulipanske krize iz 1636.-1637. godine (Izvor: Vastari)
Na ruševinama seljaštva, čija je zemlja bila izvlaštena, nastala je značajna kategorija engleskih poljoprivrednih proizvođača, ponajprije uzgajivača koji su plaćali najamninu za zemlju na kojoj su uzgajali. Odvojeni od svojih sredstava za život, ovi su agrarni kapitalisti bili ovisni o tržištu i podlijegali imperativima tržišta za zadovoljenje svih svojih materijalnih potreba.
Iako nisu bili primorani postizati prosječnu profitnu stopu kao što to moraju moderni kapitalisti, ipak je proizvodnja s ciljem stjecanja profita većeg od iznosa potrebnog za zadovoljavanje vlastitih životnih potreba bila uvjet za nastavljanje njihova pristupa zemlji i neizostavna pretpostavka proizvodnje za vlastito održanje.
Tako su ovi proizvođači bili podložni pritiscima odnosa cijena i troškova na potpuno nov način. Posljedica toga je da kada su transeuropska kriza i opadanje cijena poljoprivrednih proizvoda uzrokovali intenziviranje konkurencije, u Engleskoj je to – za razliku od Nizozemske i ostatka Europe – potaknulo povećanje produktivnih investicija u nove tehnologije s ciljem poboljšanja produktivnosti rada i isplativosti ulaganja.
Ishod toga – koji se često opisuje kao agrarna revolucija u Engleskoj osamnaestog stoljeća – bilo je konstantno smanjenje troškova koje je dovelo do rasta realnih nadnica, rasta domaćeg tržišta, nadilaženja maltuzijanskih “populacijskih stropova” – do prvog proboja prema “samoodrživom rastu”.
U ovom se povijesnom kontrastu jasno vidi bitna razlika između nekapitalističkih trgovačkih društava i gospodarstva pogonjenog imperativom tržišta da se povećanjem produktivnosti rada poveća konkurentska prednost. Da se izrazimo na drugi način – suvremenim ekonomskim žargonom – moglo bi se reći da je u tim nekapitalističkim trgovačkim društvima sektor financija, uz trgovinu i najamnine, bio “realno gospodarstvo”, za razliku od kapitalističkih društava u kojima je financijski sektor obično izdvojen od “realne” proizvodnje dobara i usluga te njoj podređen.
Trgovci su obično ovisili o tome da proizvod kupe za manje novca na jednom tržištu i prodaju za više na drugom, tj. o arbitraži i pregovaranju o cijenama na odvojenim tržištima. Kada bi povukli investicije iz proizvodnje, trgovačka se djelatnost i dalje mogla nastaviti na svoj ustaljeni, tradicionalni način. U isto vrijeme proizvođači, kao što su primjerice seljaci koji su posjedovali sredstva za vlastito uzdržavanje i na taj način bili u velikoj mjeri zaštićeni od konkurentske prinude, nikada nisu iz temelja ovisili o tome da udovolje tržišnim imperativima i mogli su i dalje proizvoditi kako bi zadovoljili svoje vlastite životne potrebe.
To je u oštroj suprotnosti s razvijenim kapitalističkim društvima, u kojima kako kapital tako i radništvo za nastavljanje proizvodnje i sam svoj opstanak ovise o pokoravanju tržišnim imperativima koji su temelj društvenog poretka.
Financijski interesi nesumnjivo se mogu odvojiti od proizvodnje ili “realne ekonomije”, no onda se treba objasniti kako i zašto se u kapitalističkom sustavu financijsko špekuliranje može i uspijeva u potpunosti izdvojiti iz realne ekonomije na načine koji mogu rezultirati samo lošim posljedicama (kao što se to dogodilo u trenutnoj krizi) – a to objašnjenje zahtijeva specifičnu koncepciju toga što kapitalizam jest (i što on nije).
Ispraznost buržoaske (građanske) revolucije
Nejasne koncepcije kapitalizma ne mogu objasniti što je to specifično za kapitalistički sustav da ga razlikuje od bilo kojeg drugog oblika društva, a to je dijelom stoga što one izbjegavaju dati odgovor
na jedno drugo pitanje: odakle i kako je uopće nastao. Ako je kapitalizam oduvijek postojao – na neki način – ili ako ne postoji prepoznatljiv proces povijesnog prijelaza iz nekapitalističkih društava u kapitalizam, tada se teško može govoriti o njegovoj specifičnosti.
Od osamnaestog stoljeća nadalje standardna objašnjenja podrijetla i nastanka kapitalizma uzimala su zdravo za gotovo da je kapitalizam postojao u embrionalnom obliku od pamtivijeka, otkad postoje tržišta i trgovina. Uz dovoljno trgovanja i mogućnosti za zaradu novca, prodavači će prije ili kasnije početi djelovati više ili manje kao kapitalisti: specijalizirat će se, akumulirati i inovirati.
Jedino što je potrebno objasniti, prema toj perspektivi, jest neuspjeh u uklanjanju prepreka – političkih i kulturnih smetnji – koje su toliko dugo sprečavale trgovačku, komercijalnu djelatnost da postigne kritičnu masu i spontano stvori kapitalizam u punom smislu riječi. Možemo to nazvati “komercijalizacijskim modelom” kapitalističke povijesti, a on seže barem do samog Adama Smitha i njegova djela Bogatstvo naroda.
Prema tome, ta je verzija kapitalističke povijesti stara priča. No nejasna koncepcija kapitalizma koja se nalazi u njezinoj srži u posljednje je vrijeme postala osobito bitna jednoj školi marksističke misli koja je optužila ljude poput mene (koje oni vole nazivati “političkim marksistima”) za “ekscentrično usku koncepciju kapitalizma” (u članku Alexa Callinicosa i Camille Royle, “Pick of the Quarter”, u časopisu International Socialism, broj 142, 2. travnja 2014.).
Njihova je koncepcija kapitalizma uglavnom u skladu s komercijalizacijskim modelom, uz poseban naglasak na tehnološkom napretku kao ključnoj pokretačkoj snazi. No u samom središtu njihove ideje nalazi se koncept “građanske (buržoaske) revolucije”. Ustvari, glavni razlog njihove nedorečenosti o definiciji i povijesti kapitalizma jest napor da spase koncept buržoaske revolucije. (Vidjeti posebice knjigu Neila Davidsona How Revolutionary Were the Bourgeois Revolutions? [Koliko su revolucionarne bile buržoaske revolucije?] Haymarket, 2012; i njegov članak “Is There Anything to Defend in Political Marxism?” [Ima li ičega u političkom marksizmu što vrijedi braniti?] u časopisu International Socialist Review, broj 91, 14. kolovoza 2014.)
Kao i sam komercijalizacijski model, buržoaska revolucija je stara priča, koju nisu izmislili marksisti. No standardni povijesni narativ o kapitalizmu doživio je značajan
Članovi Narodne skupštine polažu tzv. “Tenisku zakletvu” 20. lipnja 1789. godine, obećavajući novi ustav koji će u Francuskoj ograničiti apsolutističku vlast (Izvor: Wikipedia.org)
zaokret kada ga se počelo povezivati s idejom da je “buržoaska revolucija” bila presudna za uklanjanje prepreka napretku trgovačkog, komercijalnog društva.
Francuski su povjesničari, među kojima se ističe Francois Guizot, bili ti koji su počeli razmišljati o modernoj Zapadnoj – ili, štoviše, globalnoj – povijesti kao napretku buržoazije u klasnom sukobu sa zaostalijim snagama i tumačiti povijesne događaje (bilo da je riječ o društvenim pobunama, građanskim ratovima, pa čak i procesu industrijalizacije) kroz sliku revolucije koja je nastala iz nedavnog revolucionarnog iskustva njihove vlastite zemlje.
Povjesničari poput Guizota dodijelili su Engleskom građanskom ratu njegov status buržoaske revolucije (a kasnijoj britanskoj industrijalizaciji status industrijske revolucije). Učinak stapanja francuske i engleske povijesti rezultirao je poistovjećivanjem i brkanjem uspona kapitalizma s napretkom buržoazije.
Teško je prenaglasiti zbrku do koje je dovelo ovakvo povijesno poistovjećivanje, koje je u velikoj mjeri odgovorno za izjednačavanje pojmova buržoaskog i kapitalističkog. U svojem izvornom značenju na francuskom jeziku, riječ buržoazija (bourgeoisie) odnosila se na one koji prebivaju u gradovima, a u nekom je trenutku počela označavati bogatije dijelove trećeg staleža. No kapitalizam s time, u bilo kojem preciznom smislu, nije imao puno veze.
Smisleno je opisivati Francusku revoluciju kao buržoasku (građansku) – tj. kao sukob između buržoazije i aristokracije – dokle god buržuj ne znači kapitalist i dokle god se jasno razumije da se u njoj nije radilo o kapitalizmu. Tipični revolucionarni buržuj nije bio kapitalist, pa čak ni pretkapitalistički trgovac, već državni službenik ili profesionalac. Kad se buržoazija suprotstavila aristokraciji, cilj joj nije bilo zagovaranje kapitalizma, već prije svega osporavanje povlaštenosti aristokracije i njezina privilegiranog i isključivog pristupa državnoj vlasti.
S druge strane, Englesku revoluciju bi se moglo smisleno opisati kao kapitalističku, jer je njezin korijen bilo kapitalističko vlasništvo, a čak ju je i vodila klasa koja je u suštini bila kapitalistička. No ona nije bila osobito buržoaska (građanska). Ne samo da u njoj nije bilo klasne borbe između buržoazije i aristokracije već je dominantna kapitalistička klasa zapravo bila zemljoposjednička aristokracija.
Poistovjećivanje tih povijesnih događaja učinilo je “buržoasku revoluciju” središnjom temom u priči o kapitalizmu. Nakon što se to dogodilo, ona je počela igrati ključnu ulogu u prijepornom objašnjenju, ili točnije, u ne-objašnjenju o podrijetlu kapitalizma. Nakon što je prihvaćeno zdravo za gotovo da je buržoazija bila inherentno i po definiciji kapitalistička, za kapitalizam se moglo pretpostaviti da već postoji; no ono za što je bilo potrebno objašnjenje nije bilo podrijetlo kapitalizma, već pobjeda buržoazije i posljedično uklanjanje prepreka za pobjedu kapitalizma u sukobima sa zaostalijim snagama.
Ova je tendencija bila posebno uočljiva u različitim marksističkim tradicijama. Istina je da je i sam Marx bio pod utjecajem Guizota i narativa o napretku buržoazije; no on je u svojim
George Comninel (Izvor: York University)
kasnijim analizama kapitalizma prevladao ideje povijesnog razvoja i klasne borbe inspirirane Guizotom. (Čak se i u njegovim ranijim radovima, a osobito u Komunističkom manifestu, već mogu vidjeti značajna odstupanja od utjecaja tog francuskog mislioca.)
Unatoč tome, ideja o buržoaskoj revoluciji kao nužnom povijesnom stadiju koji je postignut klasnom borbom između buržoazije i zaostalih (zemljoposjedničkih) klasa okoštala je u pojednostavljenu ortodoksiju kada je upotrijebljena s ciljem da podrži staljinističku doktrinu “socijalizma u jednoj zemlji”, koju se suprotstavljalo Trockijevoj teoriji o “permanentnoj revoluciji”.
Ipak, s vremenom je poimanje buržoaske revolucije kao historijskog događaja koji je pokretao klasni sukob između, s jedne strane, uspinjuće kapitalističke klase trgovaca i industrijalaca i, s druge strane, nazadne feudalne aristokracije, postalo teško braniti uslijed nadmoćnih povijesnih dokaza da se nikakva izravna klasna borba između (zemljoposjedničke) aristokracije i kapitalističkih klasa nije dogodila nigdje, pa ni u Francuskoj. Stoga je najgrublja verzija narativa o buržoaskoj revoluciji uvelike napuštena prije nekog vremena.
“Politički marksisti”
No tu su grubu ideju kritičari marksizma ipak održali na životu, i to u njezinu negativnom obliku. Ona je služila kao glavna meta raznih “revizionističkih” povjesničara koji su htjeli osporiti “društvene interpretacije” Francuske i Engleske revolucije pokazujući da ni u jednom od ta dva slučaja nije postojalo bilo što slično revolucionarnoj klasnoj borbi između kapitalističke buržoazije u usponu i propadajuće feudalne aristokracije. No dok su “revizionisti” još uvijek napadali vrstu društvenog tumačenja koju je malo koji ozbiljan povjesničar zagovarao, marksisti su prevladali takva gruba tumačenja i nastavili razvijati svoje teorijsko objašnjenje.
Neki od tih marksista koji su zaključili da koncept buržoaske revolucije više prikriva nego što otkriva – osobito oni koje se naziva “političkim marksistima” – počeli su nuditi nove društvene interpretacije Francuske i Engleske revolucije (vidi posebice knjigu Georgea Comninela, Rethinking the French Revolution [Ponovno razmatranje Francuske revolucije], Verso 1987; a o Engleskoj revoluciji, Robert Brenner, pogovor knjizi Merchants and Revolution [Trgovci i revolucija], Verso 2003).
Oni su i dalje naglašavali važnost društvenih odnosa vlasništva i klase, ocrtavajući specifična ograničenja i zahtjeve koje nameću određeni društveni odnosi vlasništva svojim distinktnim “pravilima reprodukcije”. Ali te nove društvene interpretacije više se nisu oslanjale na stara objašnjenja klasnih borbi između kapitalista u usponu i nazadnih (zemljoposjedničkih) klasa.
Drugi i dalje nisu bili spremni napustiti ideju buržoaske revolucije. No kako bi je uspjeli održati, oni su u osnovi napustili tradicionalnu ideju sukoba uspinjuće građanske kapitalističke klase s nazadnom feudalnom klasom i zamijenili je puno neodređenijim pojmom.
Polazeći od konvencionalnog izjednačavanja građanskog s kapitalističkim (što je uvijek problematično), skupina marksističkih povjesničara, predvođena posebice Neilom Davidsonom, iznijela je ideju da je ono što neku revoluciju čini buržoaskom (građanskom), bez obzira na njezine uzroke i aktere, to da pridonosi napretku kapitalizma. Drugim riječima ishodi ili posljedice, a ne specifični klasni akteri, ono su što određuju je li revolucija buržoaska.
Ova “konzekvencijalistička” verzija tumačenja buržoaske revolucije primjenjuje taj koncept na bilo koju vrstu transformacije za koju se na neki način može tvrditi da promiče razvoj kapitalizma ili uklanja zapreke za njegovo napredovanje, bez obzira na klasni sastav ili namjere revolucionarnih aktera. Doista, djelovanje tih aktera može čak i nestati pri objašnjavanju kapitalističkog napretka buržoaske revolucije, ono može biti zamijenjeno nekim transhistorijskim mehanizmom “građanskog” napretka, primjerice neminovnim unapređenjem tehnoloških snaga.
Ovi marksistički konzekvencijalisti mogu pokušati uzeti u obzir, u određenoj mjeri, povijesne dokaze koji dovode u pitanje stare dogme; a to bi bilo potpuno smisleno kada bi sve što time tvrde bilo to da kapitalizam nije nastao kao namjerni klasni projekt, već kao neplanirana posljedica (kao što to, da kažem usput, politički marksizam ustvari tvrdi). Čak bi moglo biti – barem donekle – razumljivo kada bi oni jednostavno prihvatili (problematično) izjednačavanje “buržoaskog” s kapitalističkim i redefinirali “buržoasku revoluciju” kao bilo koji revolucionarni proces koji je, neovisno o djelovanju aktera ili njihovim namjerama, potaknuo razvoj kapitalizma.
No njihova tvrdnja u ovom obliku nailazi na nepremostive prepreke. Tome je razlog taj što se osjećaju primoranima, uglavnom iz ideoloških razloga, dati konceptu buržoaske revolucije neodrživu univerzalnost, koja ga, u konačnici, lišava svakog značenja.
Takav koncept buržoaske revolucije mora u sebe uključiti ne samo revolucionarne prevrate nego i vrlo duge i postupne povijesne procese. Također je, sasvim eksplicitno, dužan pokriti neobično širok i raznolik povijesni spektar. Buržoaska revolucija postaje u rastućoj mjeri neuvjerljivo gipka kada je pritisnuta da posluži kao objašnjenje širokog spektra povijesnih obrazaca na različitim kontinentima.
No ono što zaista stvara nerazrješivu kontradikciju u konceptu buržoaske revolucije kakav zagovaraju konzekvencijalisti jest da on ne uključuje samo one slučajeve u kojima je kapitalizam zaista napredovao – na primjer trijumfom kapitalističke zemljoposjedničke aristokracije u Engleskoj – nego i slučajeve u kojima je revolucija zapravo otežavala ili kočila razvoj kapitalizma. To se najjasnije vidi na primjeru koji konzekvencijalistički analitičari smatraju klasičnim za buržoasku revoluciju, u Francuskoj revoluciji. Njezina je posljedica bila sputavanje kapitalističkog razvoja konsolidiranjem vlasništva seljaka i otvaranje puta za slobodniji pristup državnim karijerama za buržoaske dužnosnike.
Ta koncepcija buržoaske revolucije, koja može uključivati kako one slučajeve u kojima je kapitalizam napredovao tako i one u kojima je bio zapriječen, može se činiti prilično besmislenom. No čak i kad bismo ostavili postrani činjenicu da konzekvencijalistički koncept građanske revolucije nema nikakvu očitu vezu s napretkom kapitalizma – kako god da definiramo taj napredak – taj koncept jednostavno ne objašnjava i ne može objasniti porijeklo i nastanak kapitalističkih odnosa vlasništva, čak i ako se tvrdi da se navodna revolucija dogodila prije sazrijevanja kapitalizma i da je predstavljala uvjet za to sazrijevanje.
To je zato što, prema definiciji koju zagovaraju sami konzekvencijalisti, sve što buržoaska revolucija objašnjava jest uklanjanje prepreka razvoju onog kapitalizma koji već postoji, kapitalizma za koji se pretpostavlja da je dotad već postojao. Stoga se naprosto ne može postaviti temeljno pitanje: kako je nastao?
U svome najnovijem obliku konzekvencijalistički pristup naglašava važnost revolucija odozgo, ili transformacija unutar države koja potom teži promicati maksimizaciju kapitalističkog profita. Ove transformacije države mogu se u velikoj mjeri razlikovati po svojem karakteru, vremenu odvijanja i uzročnostima; a buržoaske revolucije
Pitt i Napoleon režu svijet po sferama utjecaja, autor: James Gilray, 1805. godine (Izvor: Wikipedia.org)
mogu proizvesti veliku raznolikost oblika države, od Francuske ili Engleske do Japana. Ipak, bez obzira na prirodu i vrijeme relevantnih transformacija države, konzekvencijalizam ne može objasniti porijeklo upravo onih kapitalističkih odnosa vlasništva koje transformacije države navodno potiču.
Eksplanatorna vrijednost koncepta “buržoaske revolucije” dodatno je dovedena u pitanje ako priznamo i prihvatimo da su svi slučajevi kapitalističkog razvoja, osim onog prvoga, podrazumijevali komercijalne i vojne imperative koje je stvorio upravo kapitalizam koji je već postojao u drugim zemljama. Glavni primjer toga su trgovačke i ratne prednosti koje je imala kapitalistička Velika Britanija. Ona je utjecala na razvoj drugih europskih sila i na njihovu imperijalističku ekspanziju, ponajprije stoga što su te sile poticale takve državne politike kojima je cilj bio konkurirati Britancima – Francuska je tek jedan od brojnih primjera takvog razvoja.
Stoga je taj konzekvencijalizam neodređen kako po pitanju uzroka tako i posljedica. Na taj se način koncept buržoaske revolucije gotovo uopće ne odnosi na bilo koju specifičnu pojavu. Ideja buržoaske revolucije takvim je definiranjem ukinuta. Može se primijeniti na sve, što znači da ne objašnjava ništa.
Budalaština o neminovnosti
Postoji dakako mnogo toga što treba objasniti o burnim događajima koji su pratili globalnu ekspanziju kapitalizma, ali teško je vidjeti čime “buržoaska revolucija” može pridonijeti tom objašnjenju. Oni koji se još uvijek drže te ideje ne čine to toliko iz razloga što ona osvjetljava povijest već ponajprije zbog njezina simboličnog političkog značenja.
Ne radi se o tome da buržoaske revolucije služe kao modeli za druge revolucionarne transformacije, osobito za prijelaz u socijalizam. Umjesto toga koncept je otpočetka bio isprepleten s idejom o neminovnosti napretka. U svojem prosvjetiteljskom obliku to je značilo stalni napredak razuma, uključujući i tehnološke proboje. U svojem socijalističkom obliku buržoaski je napredak pretvoren u tvrdnju o neminovnosti socijalizma, do kojeg bi trebao dovesti neumoljivi razvoj proizvodnih snaga u njihovu sukobu s dominantnim društvenim odnosima.
Očito, socijalistički je projekt pusta tlapnja osim ako na socijalizam gledamo kao na neminovno odredište procesa pogonjenog dinamičnom i nepopustljivom ekspanzijom proizvodnih snaga – a buržoaska revolucija na neki je način dio tog procesa, bez obzira na to koji od svojih raznolikih pojavnih oblika ona pritom poprima. No čak i bez takvih ideoloških motiva, konzekvencijalistima je nužna koncepcija povijesne neminovnosti kako bi uopće mogli održati svoje prijeporno (ne)objašnjenje podrijetla kapitalizma.
Ovaj konzekvencijalizam također mora vrlo specifične “zakone kretanja” kapitalizma – njegove specifične imperative za poboljšanje proizvodnih snaga i uklanjanje prepreka tom poboljšanju – tretirati kao univerzalne zakone povijesti. Ili, preciznije, ovi konzekvencijalisti usvajaju najjednostavniju vrstu tehnološkog determinizma kako bi izbjegli objasniti specifičnost kapitalizma.
Bilo bi sasvim u redu da su ustvrdili jednu očitu stvar (što “politički marksisti” poput mene često čine): da je bilo golemih tehnoloških napredaka u različitim vremenima na različitim mjestima prije nastanka kapitalizma; a čak je moguće reći, u vrlo širokom (da ne kažem banalnom) smislu, da je dugoročno gledano postojala opća postupna tendencija tehnoloških poboljšanja, čak i ako do nje dolazi samo zbog toga što ti napreci, nakon što su otkriveni, gotovo sigurno neće u potpunosti nestati.
No ova je vrsta tehnološkog napretka vrlo različita od imperativa jedinstvenih za kapitalizam, od njegove neizbježne prinude (koja je uvjet opstanka) da se stalno unapređuje produktivnost rada i smanjuju njegovi troškovi kako bi se uspjelo u konkurentskoj borbi i maksimiziralo profit. Međutim, konzekvencijalizam zahtijeva da se prešuti i ta razlika.
Prešućivanje te razlike nije im potrebno samo da bi izbjegli pitanje o tome kako je kapitalizam nastao. Potrebno im je također kako bi održali stav da – bez obzira na kašnjenja, ometanja ili prepreke koje se mogu naći na putu – povijest nezaustavljivo pokreće univerzalni i transhistorijski poriv za tehnološkim napretkom, koji će neminovno kulminirati socijalizmom.
Neminovnost zamjenjuje povijest teleologijom i potkopava svaku ideju povijesnog kauzaliteta. To postaje osobito jasno u kritikama koje su ovi konzekvencijalisti uputili marksističkim povjesničarima (npr. “političkim marksistima”) koji odbijaju buržoasku revoluciju i pritom naglašavaju ulogu društvenih odnosa vlasništva i klasnih odnosa na druge načine. Ti su povjesničari, tvrde konzekvencijalisti, svu povijest svodili na “voluntaristički” sukob volja, kojemu ne samo da nedostaje jasan ishod i neizbježnost socijalizma već u njemu nema čak ni bilo kakvih čvrstih materijalnih uvjeta.
Spor u vezi korištenja jeftine lokalne radne snage (za popravak broda nasukanog u Tynemouthu) nasuprot propisanih izvođača koji drže monopol. Ilustracija iz knjige Ralpha Gardinera England’s Grievance Discovered in relation to the Coal Trade iz 1655. godine (Izvor: The 1640s Picturebook)
Ova konzekvencijalistička kritika posve je u krivu. Politički marksizam tvrdi da specifični oblici društva poput kapitalizma – sa svojim specifičnim materijalnim uvjetima, specifičnim društvenim odnosima vlasništva i vlastitim pravilima reprodukcije – stvaraju specifične oblike i objekte sukoba.
On razumije da rezultati tih sukoba nisu unaprijed određeni, ali da ih ipak oblikuju i ograničavaju specifični materijalni uvjeti, na povijesno specifične načine, unutar specifičnih procesa povijesne promjene: klasna borba u feudalnom društvu, bez obzira na njezin ishod, nužno je drugačiji proces od klasne borbe u kapitalističkom društvu; i, iako ishod nikada nije zajamčen, socijalizam kao posljedica klasne borbe u kapitalizmu povijesna je mogućnost na način na koji to nikada ne bi mogao biti u kontekstu feudalnih društvenih odnosa vlasništva.
Bez obzira na to što je socijalizam bio svjestan i namjeravan cilj jednog dijela klasnih borbi u kapitalizmu, dok, s druge strane, kapitalizam nije bio namjeravani projekt klasnih borbi u feudalizmu, to ne čini socijalizam neminovnim ishodom. Prepoznavanje toga ključna je razlikovna odrednica između povijesti i teleologije.
Kritika političkih marksista kao “voluntarističkih” pokazuje izostanak razumijevanja toga što znači govoriti o povijesnoj uzročnosti. Iz te kritike proizlazi da smo prisiljeni birati između, s jedne strane, potpuno kontingentnih procesa i, s druge, bezuvjetne predodređenosti.
To je osobito zbunjujuće s obzirom na to da dolazi od zagovornika novog konzekvencijalizma, koji su usvojili neobičnu mješavinu potpuno ahistorične kontingencije i apsolutnog determinizma. Iako su uvjereni da je klasna borba sila koja pokreće povijest, ipak inzistiraju da je ishod te borbe u konačnici nužno već predodređen. Oni brane ideju “buržoaske revolucije” manje kao povijesni, a više kao teleološki moment.
Kao i mnogi drugi koji upotrebljavaju nejasne koncepcije kapitalizma, ti kritičari političkog marksizma ne mogu objasniti porijeklo kapitalizma, a ne mogu ga čak ni definirati na bilo koji smisleni način. Ako se gotovo bilo što može smatrati buržoaskom revolucijom, kako ćemo prepoznati kapitalizam kad ga vidimo? Štoviše, kako je moguće održati koncepciju kapitalizma kao specifičnog oblika društva, s njegovim vlastitim sistemskim načelima funkcioniranja, ako se njegovi zakoni kretanja svode na transhistorijske zakone?
Najveća ironija konzekvencijalističke perspektive jest u tome što, u želji da obrani jednu vrstu marksističke ortodoksije protiv onoga što njezini zagovornici smatraju nekom vrstom hereze, uspijeva konceptualno poništiti sve ono najznačajnije i najdistinktivnije u Marxovu historijskom materijalizmu, odbacujući sve napore da se razjasni specifična priroda kapitalizma – ono čemu je Marx posvetio najveći dio svog životnog djela.
Umjesto toga, ovaj se konzekvencijalizam vraća nečemu što je slično koncepcijama povijesti koje je Marx kritizirao u svojoj kritici klasične političke ekonomije i prosvjetiteljskih koncepcija napretka. Sve što oni dodaju iznenađujuće sirovoj predmarksističkoj ideji napretka jest neizbježnost socijalizma.
Za razliku od svojih prethodnika prosvjetitelja, Marx je namjerno zamijenio teleologiju poviješću. Okarakterizirao je svoju kritiku političke ekonomije kao, između ostalog, pokušaj da ospori tvrdnje ekonomista koji tretiraju proizvodnju kao odgovor na “vječne prirodne zakone neovisne o povijesti, prilikom čega se buržoaski odnosi potiho krijumčare kao nepovredivi prirodni zakoni na kojima je utemeljeno društvo kao apstrakcija” (Grundrisse I.1).
Cilj njegova životnog djela bio je zamijeniti ovu ahistorijsku tendenciju objašnjenjem povijesno specifične dinamike i distinktivnih principa funkcioniranja kapitalizma. Predstavlja li takvo što “ekscentrično usku” koncepciju kapitalizma?
Ellen Meiksins Wood [1942-2016] svjetski je poznata politička teoretičarka i povjesničarka, jedna od osnivačica i glavnih predstavnica “političko marksističkog” pristupa povijesnom istraživanju te autorica brojnih knjiga, među kojima i The Origin of Capitalism, Empire of Capital, Peasant-Citizen and Slave: The Foundations of Athenian Democracy te The Pristine Culture of Capitalism.
9. svibnja 2024.Antikapitalistički seminar
Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
23. prosinca 2023.Ima li Gaza budućnost?
Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
22. prosinca 2023.Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji
Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
5. prosinca 2023.Čekaonica za detranziciju
Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
4. prosinca 2023.Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize
Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
2. prosinca 2023.Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa
Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
20. studenoga 2023.Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig
Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
10. studenoga 2023.Pozornica kao moralna institucija
Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
](http://slobodnifilozofski.com/wp-content/uploads/2016/01/AdamSmith.jpg)
![Karl Marx [1818 - 1883] (Izvor: Wikipedia.org)](http://slobodnifilozofski.com/wp-content/uploads/2016/01/Marx_old.jpg)
Antikapitalistički seminar
Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
Ima li Gaza budućnost?
Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji
Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
Čekaonica za detranziciju
Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize
Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa
Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
Usta puna djetetine
U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig
Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
Pozornica kao moralna institucija
Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.