Humanitarno razminiranje u nehumanim uvjetima

Koliko se dugo bavite razminiranjem i za koje ste poslodavce radili?

Borba protiv minske opasnosti prožima veći dio mog 24-godišnjeg radnog staža. Kao vojnik i policajac, a od 2008. godine i kao pirotehničar, radim u humanitarnom razminiranju. U humanitarnom ili, kako ga mi nazivamo, “komercijalnom” razminiranju radio sam uglavnom u privatnim firmama, a danas sam zaposlen u Titanu.

Postoje li u humanitarnom razminiranju propisane norme i koja je u tome uloga Hrvatskog centra za razminiranje?

Dnevna norma ne postoji u smislu definiranog propisa, već kao maksimalni dopušteni učinak na projektu ili na određenom dijelu trase. U praksi se kod mnogih privatnih firmi maksimalni dopušteni učinak pretvara u minimalni cilj i tako na kraju de facto dobijemo propisanu normu. U savršenom svijetu, pirotehničari bi

Privatni sektor nikada nije smio ući u razminiranje, no njega su nametnuli strani donatori, prije svega Svjetska banka. Privatnici koji su ušli u razminiranje nisu bili zreli da se nose s odgovornošću koju su prihvatili. Pod imperativom preuzimanja poslova pod svaku cijenu, sigurnost i kvaliteta pali su u drugi plan

trebali očistiti onoliko površine koliko maksimalno mogu, uz poštivanje elemenata sigurnosti i kvalitete. Koliko bi to kvadrata bilo na kraju ovisilo bi o zatečenom stanju u trasi, jer pirotehničar nikada ne zna što ga čeka na njegovom dijelu površine. Takav način rada bio bi moguć kada bi cijena kvadrata bila bar tri ili četiri puta veća od postojeće. Cijena se trenutno kreće oko 5 kn po četvornom metru, s tim da zna biti i puno niža. Što se tiče Hrvatskog centra za razminiranje, svijetla točka su pojedini pirotehničarski nadglednici i nadzornici koji uz veliki entuzijazam i osobne žrtve održavaju stanje na terenu podnošljivim.

Kako komentirate privatizaciju sektora za razminiranje? Koliko tržišno natjecanje utječe na sigurnost radnika?

Privatni sektor nikada nije smio ući u razminiranje, no njega su nametnuli strani donatori, prije svega Svjetska banka. Privatnici koji su ušli u razminiranje nisu bili zreli da se nose s odgovornošću koju su prihvatili. Pod imperativom preuzimanja poslova pod svaku cijenu, sigurnost i kvaliteta pali su u drugi plan. Ono pozitivno što je privatni sektor donio jest investiranje u strojeve za razminiranje. To je poduzetnicima donijelo ubrzanje dinamike i pojeftinjenje, a radnicima bitan preduvjet sigurnosti i kvalitete. Danas bi izbacivanje privatnog sektora iz razminiranja predstavljalo avanturizam i takav potez bi u konačnici imao podjednako loše posljedice kao i njihovo uvođenje. Uostalom, političke volje za to nije bilo ni ranije, dok je imalo smisla provoditi radikalne promjene, a danas je ima još manje. Odgovor je prilagodba postojećih modela ili primjena odgovarajućih modela javne nabave koji bi u konačnici, kroz zaštitne mehanizme, osigurali adekvatne cijene i ravnomjernu distribuciju poslova. Tržišno natjecanje u svom najsurovijem obliku direktno utječe na sigurnost pirotehničara – što je manja cijena rada, veća je i brzina, a time i veća ugroženost. Niske cijene tako utječu i na sigurnost građana RH, jer brzina uvijek prijeti kvaliteti izvedbe.

Kako izgleda kolektivni ugovor u sektoru razminiranja i tko ga potpisuje?

Kolektivni ugovor je u velikoj mjeri istovjetan onome izborenom u štrajku pirotehničara 2013. godine, a ispred poslodavaca ga potpisuju jedino firme članice Udruge poslodavaca u protuminskom djelovanju (UPD), firme čiji su vlasnici/suvlasnici pirotehničari. Druge firme, članice HUP-a i one izvan UPD-a, nisu potpisale kolektivni ugovor, pa ga se mnoge firme ne pridržavaju jer ne moraju. Sindikati i udruge radnika ovih dana ulažu značajne napore da privole ostatak firmi na potpisivanje kolektivnog ugovora, ali pregovori teško idu.

U jednom ste razgovoru za novine izjavili da su radnici u razminiranju nadničari, što to točno znači?

Mnogi su u zabludi kada zamišljaju basnoslovne plaće pirotehničara. Plaća, istina, može iznositi između 8500 i 9500 kuna neto za puni radni mjesec, ovisno o koeficijentu, broju članova obitelji itd., ali to je nedosanjani san mnogih pirotehničara. Plaća se obračunava s obzirom na broj radnih dana provedenih u trasi, a koji u prosjeku iznosi 13 do 14 dana mjesečno. Radnik je sretan ako provede 22 dana u trasi mjesečno jer se tada nada dobroj plaći, ali ako to i uspije u tome je vremenu, u pravilu, odradio mnogo više posla od predviđenog.

Jeste li član sindikata i jeste li sudjelovali u štrajku pirotehničara 2013. godine?

Član sam sindikata i sudjelovao sam u štrajku 2013. godine, iako sam u to vrijeme kao suvlasnik jedne firme obnašao dužnost člana izvršnog odbora HUP-a. U trenutku kada je izvršni odbor HUP-a izglasao umanjenje bruto plaće pirotehničarima za 2400 kn, dvojbi nije bilo, pridružio sam se onima kojima pripadam, bez obzira na posljedice. Svi pirotehničari suvlasnici firmi štrajkali su sa svojom braćom tih dana i to je nešto na što smo izuzetno ponosni.

U firmi u kojoj radite radnici su poslodavci te posjeduju dioničarske pakete, a time i pravo odlučivanja? Možete li pobliže objasniti kako funkcionira taj model?

Firma u kojoj radim, kao i druge u našoj grupi, formirana je kao mala firma s minimalno pet radnika u suvlasništvu. Kasnije je od više takvih poduzeća stvoren konzorcij radničkih firmi. Taj model nije usavršen, ali s obzirom na okolnosti, funkcionira vrlo dobro. Glavne prednosti su mogućnosti međusobne razmjene usluga i materijalno-tehničkih sredstava, administrativna centralizacija, uzajamna potpora i solidarnost svake vrste, što donosi uštede u poslovanju, ali i konkurentnost. Grupa je fleksibilna i prilagodljiva. Tako se, prema potrebi, u nedostatku posla “rasklapamo” na više malih subjekata koji i samostalno

Danas, kako se bliži kraj razminiranja, postupno se pokušava minorizirati rad pirotehničara te se time pokušava opravdati ukidanje njihovih socijalnih prava. Ovo je prilika da u ime svojih kolega poručim da smo mi dostojanstvena i ponosna skupina ljudi, koja, kada dođe vrijeme za to, neće moliti za svoja prava nego će ih glasno zahtijevati

lakše podnose troškove hladnog pogona, a i u suprotnom slučaju, primjerice kod velikih nabava, grupa se objedinjuje u snažan konzorcij sposoban da odgovori na svaki izazov na tržištu.

Nacionalnim programom protuminskog djelovanja Vlada RH odredila je 2019. godinu kao rok do kada će razminiranje Hrvatske biti završeno. Što mislite o tome?

Vidjeli smo da se do sada nismo mogli osloniti na njih. Moguće je da neka vlada 2019. godine i proglasi razminiranje završenim, ali u tom razdoblju nije ga moguće završiti na ovaj način, poštujući sve potrebne elemente. U svakome slučaju, možemo biti sigurni da razminiranje ulazi u svoju posljednju fazu. Imajući to na umu, treba nešto reći o ljudima koji godinama rade u razminiranju. Pirotehničari su u proteklih dvadeset godina doslovno prepuzali milijune kvadrata naše domovine. Cijena koju plaćaju za svoju profesiju je visoka. Mnogi su poginuli, mnogi stradali i ostali trajni invalidi, a svi zajedno smo izgubili godine privatnog života i godine s našom djecom i obiteljima. Danas, kako se bliži kraj razminiranja, postupno se pokušava minorizirati rad pirotehničara te se time pokušava opravdati ukidanje njihovih socijalnih prava. Ovo je prilika da u ime svojih kolega poručim da smo mi dostojanstvena i ponosna skupina ljudi, koja, kada dođe vrijeme za to, neće moliti za svoja prava nego će ih glasno zahtijevati. Ako smo bili tihi u minskim poljima, ne znači da ćemo biti tihi u borbi za naša prava. Od Vlade ćemo u proljeće 2016. godine tražiti izradu Strategije socijalnog zbrinjavanja radnika u razminiranju, kako bismo na vrijeme zaštitili radna prava pirotehničara i obranili njihovo dostojanstvo.

RAD. su novine o radnim pravima i suradnji nastale oko ideje stvaranja fronte sindikatâ i civilnog sektora u borbi protiv svih oblika mjera štednje: smanjenja radničkih prava, dokidanja usluga institucija socijalne države, rasprodaje javnog dobra. Kao paralelni oblik distribucije, RAD. plasira tekstove na drugarskim portalima