Imigranti su ključan element radničke klase

Imigracija je jedna od najvažnijih tema u Italiji, no na Bliskom istoku i u Turskoj nismo upoznati s previše detalja. Stoga bismo voljeli da nam pokušate opisati migracijske rute i pojasniti razloge za migraciju. Primjerice, javljaju li se migracije uglavnom zbog ratova ili zbog ekonomskih razloga?

Ako pogledate migracijsku strukturu u Italiji, vidjet ćete da su neke nacionalne manjine poprilično dobro zastupljene. Primjerice, u današnje vrijeme marokanska i rumunjska manjina i nisu tako česta medijska tema. Ono što danas preplavljuje medije su slike ljudi koji dolaze s Mediterana, primjerice iz Sirije, a upoznati ste sa situacijom u Siriji; oni dolaze s takozvanog „roga Afrike“, a u današnje vrijeme osobito iz Eritreje. Ovo je već u izvjesnoj mjeri problematično jer je „rog Afrike“ prije Drugog svjetskog rata u suštini bio talijanska kolonija, tako da možemo govoriti o svojevrsnom kolonijalnom naslijeđu. Također, svjedočimo migracijama iz sub-saharske Afrike, Zapadne Afrike, Malija, Senegala, itd.

Ovakvo binarno suprotstavljanje legalnih i ilegalnih migranata, na koje često nailazimo u medijima, vrlo je artificijelno. Naime, ako pogledate što se događa na terenu, vrlo ćete lako uočiti kako je status većine migranata, koja ovdje trenutno boravi legalno, u bližoj ili daljoj prošlosti bio ilegalan

Mnogi ljudi sub-saharskog afričkog podrijetla ne dolaze u Italiju iz svojih vlastitih zemalja, nego primjerice iz Libije, a upoznati ste sa situacijom u Libiji. Navodim sve ovo kako bih ukazao na to da migracijska stvarnost u Italiji počesto odudara od one stvarnosti o kojoj se spekulira u medijima.

Uzmimo još nekoliko primjera: ako se prošetate ulicama Bologne, uočit ćete da mnoge dućane drže Bangladešani; u brojnim talijanskim gradovima postoje velike latinoameričke zajednice, primjerice ekvadorske zajednice u Genovi i Milanu – ti su ljudi došli u Italiju različitim rutama. No ako se o tome informirate isključivo preko vijesti, mogli biste pomisliti kako većina tzv. „ilegalnih imigranata“ dolazi s južne obale Mediterana. Međutim, tome nije tako. Većina ilegalnih migranata pristiglo je u Italiju drugim putevima, obično u zemlju ulaze legalnim putem pa se zadrže dulje nego što je dozvoljeno – na primjer, imaju vizu za boravak u trajanju od 90 dana, ali po isteku vize ipak ostaju u zemlji pa njihov status postaje ilegalan.

Također, ovakvo binarno suprotstavljanje legalnih i ilegalnih migranata, na koje često nailazimo u medijima, vrlo je artificijelno. Naime, ako pogledate što se događa na terenu, vrlo ćete lako uočiti kako je status većine migranata, koja ovdje trenutno boravi legalno, u bližoj ili daljoj prošlosti bio ilegalan. To znači da se ovdje radi o svojevrsnoj proizvodnji ilegalnosti – mogli bismo čak reći da se radi o izvjesnoj legalnoj proizvodnji ilegalnosti.

Stoga, kada govorimo o razlozima zbog kojih migranti dolaze u Italiju ili općenito u Europu, potrebno je imati na umu da, primjerice, velik broj migranata za koje će Talijani reći da dolaze s Mediterana, Italiju doživljavaju tek kao tranzitnu zemlju na svojem putu prema željenom odredištu – Sjevernoj Europi.

Prema bogatijim dijelovima?

Da, međutim i zbog mnogo drugih razloga, primjerice jer imaju članove obitelji u drugim zemljama. Pogledajte što se događa na talijansko-francuskoj granici – migranti koji su se ondje zatekli željeli su ići u Pariz prvenstveno zato što tamo imaju obiteljske veze te izgrađene društvene mreže.

Vratio bih se na pitanje o razlozima za migraciju. Kao što znate, mnogi ljudi bježe pred ratovima iz već spomenute Sirije, Afganistana, Iraka… Postoji taj veliki Bliski istok koji je u današnje vrijeme razoren ratovima – to je jedan od razloga zbog kojeg ljudi bježe. Drugi bježe pred diktaturama ili od nasilnih situacija koje su, primjerice, proizvod građanskih ratova, kao u Maliju. Također, ljudi u Italiju dolaze u potrazi za boljim životom.

Nalaze li bolji život?

Ne bih rekao da pronalaze bolji život, više se radi o subjektivnom stremljenju prema boljem životu.

Za mene je ovaj aspekt osobito važan jer odbijam promatrati migrante kao žrtve.

Želim zahvatiti i naglasiti taj subjektivni aspekt – zato već nekoliko godina govorim o migraciji kao društvenom pokretu, što naravno ne znači da migraciju smatram društvenim pokretom u tradicionalnom smislu riječi, već da kada dovodim migracije u vezu s društvenim pokretom stavljam poseban naglasak na subjektivno stremljenje ljudi prema boljem životu. Pritom dolazi do sudaranja između tog subjektivnog stremljenja i objektivnih uvjeta migracije – kako tijekom putovanja, tako i u zemljama prema kojima se kreću. Ponavljam i naglašavam ovaj aspekt migracija i govorim o migracijama u kontekstu društvenog pokreta. Primijetio sam da Angela Davis – svojevrsna ikona iz 1970-ih godina u SAD-u, militantna afroamerička komunistica, koja je u zatvoru provela nekoliko godina – također dovodi migracije u vezu s društvenim pokretom.

Nadalje, kada govorimo o razlozima za migraciju potrebno je barem spomenuti distinkciju između tražitelja azila i izbjeglica s jedne strane te tzv. ekonomskih migranata s druge strane. Naime, ta je distinkcija propisana međunarodnim i nacionalnim zakonima, međutim kriteriji razlikovanja su vrlo arbitrarni jer postoje brojne subjektivne pozicije u kojima se ljudi nalaze, a koje zamagljuju granicu između traženja azila i ekonomske migracije. To je jedan od razloga zašto smo u današnje vrijeme suočeni s krizom institucije azila. Potrebna su nam kreativna rješenja jer ne možemo u potpunosti zanemariti ovu distinkciju zato što, naravno, postoje jasni uvjeti pod kojima je legitimno potražiti utočište i zatražiti azil. Moramo biti svjesni činjenice da je navedena distinkcija sama po sebi vrlo arbitrarna, te da postaje sve arbitrarnija kako bivamo suočeniji s masovnim migracijama.

Već ste nam dali odgovor na sljedeće pitanje, no ipak bih ga želio postaviti: što za migrante, koji dolaze većinom iz Libije, Eritreje i Sudana, a trenutno čekaju na talijansko-francuskoj granici, znači regulativa kojom se dozvoljava zemljama EU da pojačaju kontrolu na svojim granicama kao mjeru protiv neočekivanih migracijskih priljeva? Što se dogodilo prošlog tjedna na granici Italije i Francuske?

Radi se o tome da Europa ima specifičan režim traženja azila poznatiji kao Dublinski protokol, koji se odnosi na konvenciju o implementaciji Schengenskog sporazuma. Dakle, Schengenski sporazum je na izvjestan način otvorio interne granice Europe, dok joj je istovremeno proizveo vanjske granice. Taj proces možemo vidjeti na primjeru Gibraltara koji je kroz povijest bio granica između Maroka i Španjolske, dok je danas nešto drukčija priča, on je nešto više – vanjska granica Europske unije. To znači da je Njemačkoj, kao i Finskoj, u interesu da se bave upravljanjem tom granicom, unatoč njihovoj popriličnoj geografskoj udaljenosti od nje. Jedna od posljedica tako je bila i uspostava Dublinskog protokola, koji u principu utvrđuje vrlo arbitrarno pravilo

Gibraltar je kroz povijest bio granica između Maroka i Španjolske, dok je danas vanjska granica Europske unije. To znači da je Njemačkoj, kao i Finskoj, u interesu da se bave upravljanjem tom granicom, unatoč njihovoj popriličnoj geografskoj udaljenosti od nje. Jedna od posljedica tako je bila i uspostava Dublinskog protokola, koji utvrđuje vrlo arbitrarno pravilo prema kojem su tražitelji azila prisiljeni zatražiti azil u prvoj zemlji u koju stignu

prema kojem su tražitelji azila prisiljeni zatražiti azil u prvoj zemlji u koju ona ili on stignu. Na temelju toga Francuska odbija primiti ove migrante koji su došli u Italiju, i koji bi prema Dublinskom protokolu trebali zatražiti azil u Italiji, a ne u Francuskoj. Ovako glasi argument francuske vlade, koja je naprosto ponovno uspostavila i zatvorila granicu između Italije i Francuske, što sa sobom povlači brojne nezgodne implikacije. Naime, ako se uputim u Francusku preko graničnog prijelaza Ventimiglia, vjerojatno me neće zaustaviti, i mislim da me neće čak ni tražiti putovnicu. Međutim, ako se Crni muškarac ili Crna žena zapute u Menton, prvi francuski grad iza granice, mislim da će njega ili nju zatražiti putovnicu.

To je također rasizam.

Objektivno gledajući, upravo o tome i govorim. Iako francuska vlada tvrdi da je socijalistička, progresivna, te da uopće nije rasistički nastrojena, činjenica je da će vas kontrolirati ako ste Crni muškarac ili Crna žena. Isto se događa i u vlakovima na drugim granicama, ne samo na Ventimigliji.

Trenutna situacija na Ventimigliji zanimljiva mi je u smislu stupnja osviještenosti, tvrdoglavosti i odlučnosti migranata. Ne znam jeste li imali priliku pročitati neke od intevjua s tim migrantima – naime, oni su u potpunosti svjesni situacije i mnogi su među njima politički artikulirali svoje zahtjeve.

Jesam, čitao sam o njima – štrajkali su glađu i protestirali protiv situacije u kojoj su se zatekli, ali policiju to nije zanimalo.

Unatoč tome, moram primijetiti kako je stupanj solidarnosti prema tim migrantima poprilično impresivan. Međutim, ono što mi se čini posebnom zanimljivim njihove su političke metode – ne samo oblici borbe, poput, primjerice, štrajka glađu, već i njihova artikulacija zahtjeva. Za mene to predstavlja dobro oprimjerenje političkog izazova kojeg migracije u današnje vrijeme stavljaju pred nas. Istaknuo sam to i prošli tjedan u Padovi – radi se o političkom izazovu da se iznova adekvatno promisli ne samo unutarnju strukturu europskog prostora, nego i poveznice između Europe i drugih prostora.

Kako procjenjujete situaciju u kojoj EU ostavlja Italiju da se sama nosi s problemima migracije? Italija prijeti izdavanjem privremenih viza u trajanju od 3 mjeseca koje bi migrantima omogućile da putuju i drugdje po Europi – kakve će biti političke posljedice te prijetnje u odnosu na rigidne pozicije koje drže Francuska i Austrija?

To je sramotno. Kao što sam već spomenuo, s tim se izazovom realno moguće nositi jedino na europskoj razini. Dijelom je tome tako zato što mnogi migranti ne idu prema Italiji – oni žele u Europu. Među njima vjerojatno ima onih koji žele ostati u Italiji, ali mnogi to ne žele. Dakle, cilj migranata je Europa, a ne Italija. Iz više točki gledišta je jasno kako je europski pristup ovom pitanju apsolutno nužan.

Jasno je da postoji jak otpor prema onome što se birokratskim jezikom Bruxellesa često naziva „dijeljenje bremena“. Mnoge sjevernoeuropske zemlje ne žele sudjelovati u „dijeljenja bremena“ ovakvog tipa.

Većina europskih zemalja spremna je sudjelovati u ratu. Naime, rat je u određenom smislu lako razriješiti (smijeh). Odjednom se pojavila ideja ili možda tek legenda o ratu u Libiji, kao ratu protiv krijumčara ljudi. U službenoj retorici raznih vlada lako je primijetiti mnoge podudarnosti između govora o krijumčarima i govora o trgovcima robljem. Dakle, proizveli su ideju o novom neprijatelju čovječanstva – tako su nekoć nazivali gusare. Međutim, čini se nesuvislim objaviti rat protiv krijumčara. Što bi to značilo, da ćemo bombardirati brodove? Posve je očito da bi se među pogođenima našao barem jedan brod s migrantima. Znamo to iz iskustava u ratovima tijekom proteklih godina.

Nadalje, ovu analogiju između krijumčara ljudi i trgovaca robljem smatram odista odbojnom iz jednog krucijalnog razloga. Robovi su bili zarobljeni i transportirani u Amerike protivno svojoj volji. Ovi migranti žele prijeći Mediteran – subjektivni aspekt i ovdje nam se nameće kao razlikovni. Kada bi bilo moguće da migrant trajektom dođe do Sicilije, ne bi bilo posla za krijumčara ljudi. Naravno da ne branim krijumčare, koji su počesto odvratni ljudi. No kada bi bilo moguće da migranti trajektom dođu do Italije, tada ne bi bilo krijumčara. Stvar je vrlo jednostavna. Želim li doći do Maroka, sjednem na trajekt i odem do Maroka, nisu mi potrebni krijumčari. Mislim da moramo pozorno pratiti što će se narednih tjedana i mjeseci događati na Mediteranu, gdje postoji rizik i opasnost od ratnog sukoba.

Mislite li da je bilo moguće spasiti ljude koji su se utopili kada su brodovi potonuli?

Možda ste čuli za talijansku operaciju spašavanja, pokrenutu poslije velikog brodoloma iz 2013. godine. – u tom su pothvatu spašeni mnogi životi. Moguće je kritizirati, i mislim da je nužno kritizirati čak i spomenutu operaciju; prvenstveno jer se radilo o vojnoj operaciji. Bio je to poduhvat u sklopu kojeg je vojna logika na određen način strukturalno isprepletena s humanitarnom logikom, a to puno govori o ovoj operaciji.

Ipak, u sklopu te operacije su spašeni brojni životi i bit će moguće podići je na nivo kolektivnog europskog poduhvata. To bi predstavljalo barem nešto više od onoga s čime smo trenutno suočeni, jer ovih dana na području središnjeg Mediterana djeluju jedino operacije granične kontrole, dok službene operacije spašavanja ne postoje.

Dogodilo se nekoliko neslužbenih operacija spašavanja – mnogi društveni pokreti i organizacije civilnog društva pokrenuli su vlastite operacije. Primjerice, jedan od prilično zanimljivih projekata je „telefon za uzbunu“, koji je pokrenut u okviru inicijative „Watch the Med“ i možete ga pronaći na internetu. Dakle, ima plemenitih inicijativa i to nije zanemarivo. „Telefon za uzbunu“ raspolaže poprilično velikom mrežom. Postoje telefonski brojevi koje ljudi na pučini mogu nazvati u slučaju neprilika, a na koje će im se javiti ljudi čak iz SAD-a, kako bi linije bile otvorene 24 sata dnevno.

Međutim, ne postoji službena operacija spašavanja.

Recite nam nešto o životima migranata i izbjeglica koji se domognu željene lokacije u Europi. Primjerice, kada dođu u Europu, oni donose neku vrstu promjene – u Tursku je pristiglo dva milijuna izbjeglica, što je osobito izmijenilo granična područja sa Sirijom i utjecalo na demografsku sliku više gradova, čak i na promjene u jeziku, u potrošačkim praksama, u kulturi. Dakle, migranti također mijenjaju demografski sastav zemalja u koje dolaze, a to podrazumijeva i ekonomske posljedice – kakvi su politički efekti ovakvih procesa u Italiji?

Ovo je zgodno, no zahtjevno pitanje. Osobito u kontekstu Italije, jer je riječ o zemlji koja je prošla kroz brzu migracijsku tranziciju, kako to znanstvenici društveno-humanističkog usmjerenja obično nazivaju, a što jednostavno znači da je prošla tranziciju iz emigracijske zemlje u imigracijsku zemlju. Ovakav razvoj događaja u Italiji se odvio u iznimno kratkom roku.

Mogu to predstaviti i kroz autobiografske crtice. Odrastao sam u Genovi gdje sam se osamdesetih godina još kao klinac počeo baviti politikom. Nema sumnje kako je Genova tada bila „bijeli“ grad. Našao bi se poneki Crni marinac iz SAD-a, kojeg bi se egzoticiziralo. U ranim devedesetima smo primijetili da je grad, u kojem je većina stanovništva bila „bijele boje kože“, prestao biti „bijeli“ grad te da je odjednom došlo do uistinu drastične i dramatične promjene, koja je predstavljala izazov i za nas kao političke aktiviste. Odete li u bilo koji grad u Italiji, vidjet ćete da se radikalno izmijenio u odnosu na osamdesete.

Ponudio bih primjer – ljudi iz Venecije su mi pričali kako je gradska vlast bila u rukama ljevice sve do prošlih izbora, kada je desnica iskoristila pitanje imigracije i izbjeglica, te se situacija promijenila. Kako objašnjavate ovakvu promjenu?

Mislim da to nije bio glavni razlog poraza stranke lijevog centra u Veneciji. Uostalom, taj je proces započeo već u devedesetima. Govoreći iz osobnog iskustva, u Genovi smo se sredinom devedesetih godina poprilično nasilno sukobili s novom desnicom, koja je zauzela vrlo agresivan stav po pitanju migracija ne bi li si tako otvorila nove prostore za političko djelovanje. Glavni prijepor oko kojega su se lomila koplja bilo je pitanje legitimnosti prisustva migranata, odnosno „stranih Crnih tijela“ u gradovima.

Ako pogledate svakodnevni život, moglo bi se reći da su migranti pobijedili u ovom sukobu jer je u današnje vrijeme teško osporiti legitimnost prisustva migranata u Italiji.

Naime, sama reprodukcija društvenog tkiva svakodnevice uvjetovana je prisutnošću migranata. Možda vam je poznato kako mnoge migrantkinje rade kao kućne pomoćnice i njegovateljice u vrlo intimnim prostorima domaćinstava u kojima često možete naići na ljude koji su protiv migracija. Ovo je samo jedan od primjera zamršenosti situacije s kojom smo suočeni.

Ne poričem da migracije stvaraju konflikte kojima je često teško doskočiti: primjerice, po pitanju različitih načina korištenja javnih prostora, kao i različitih poimanja odnosa između mlađe i starije populacije, između muškaraca i žena, itd. Sve to stvara konflikte, no pitanje je kako držati te konflikte pod kontrolom. Smatram da je kroz dijalog moguće osmisliti migracijsku politiku koja ove probleme uzima u obzir kao temelj za proizvodnju novih političkih prostora, novih političkih subjektiviteta itd.

Možemo to promatrati i iz drugog ugla. Ukoliko pogledamo društvena previranja koja su se tijekom posljednjih dva desetljeća događala u Italiji, poput društvenih pokreta vezanih uz radnička prava, stambena pitanja i socijalna prava – vidjet ćemo kako su stvarni protagonisti tih društvenih borbi bili migranti. I to ne samo kada su u pitanju bile borbe za prava migranata, primjerice za pravo ostajanja u zemlji, što je vrlo važno, već i u borbama za radnička prava. Ne znam jeste li upoznati s iznimno važnim ciklusom borbi unutar sektora logistike u Sjevernoj Europi. Primjerice, u Venetu, regiji u kojoj se nalazi Venecija, uistinu je došlo do dramatičnih radničkih borbi, a radilo se o migrantskim borbama. Borbe za stambena pitanja, kao i zauzimanje te naseljavanje praznih zgrada, predstavljaju neku vrstu tradicije u Italiji. No tijekom zadnjih deset do petnaest godina, takva je praksa iznova osmišljena i prisvojili su je migranti, što znači da su migranti postali i protagonisti važnih društvenih previranja.

Dakle, oni su dio radničke klase. Pogledate li danas radničku klasu u Italiji, migranti su njezin konstitutivni element. Posebice ako ne govorimo o radničkoj klasi u tradicionalnom i ograničenom smislu. Pogledajte društveni rad kojeg kapital eksploatira – to je moj način razumijevanja radničke klase.

Stoga su za mene migrantkinje, koje rade kao kućne pomoćnice i njegovateljice, važan dio radničke klase. Također, pogledate li industrijsku radničku klasu, posebice u malim i srednje velikim tvornicama koje su iznimno važne za industrijsko tkivo Italije, vidjet ćete kako u njima rade brojni migranti.

Kada je riječ o niskim plaćama, ilegalnom statusu, itd., prije svega bih rekao da je u Italiji kapital taj koji je započeo radikalni napad na radnički pokret, i to već sredinom sedamdesetih. Kao i u mnogim drugim zemljama, kapital si je za cilj uzeo uništavanje snage radničkog pokreta. Naravno, mogli bismo reći da je u tom trenutku, kao i mnogo puta ranije u povijesti, kapital instrumentalizirao migraciju ne bi li preustrojio radničke odnose. No napad je pokrenut od strane kapitala.

Nadalje, mislim da je iznimno važno kritizirati pojedince koji govore kako su migranti odgovorni za pogoršavanje uvjeta rada u Italiji jer to jednostavno nije istina. Radilo se o kapitalističkom napadu koji je stvorio nove uvjete za eksploataciju, ali također i nove uvjete za pružanje otpora. Mi tek moramo kao kolektiv osmisliti oruđa za borbu protiv eksploatacije u novonastaloj situaciji. Naravno, mnoge se borbe vode istovremeno i na različitim poljima, no problem s osmišljavanjem novih načina organiziranja ovakve lepeze društvenih radnica/ka još uvijek nas muči, i to ne samo u Italiji.

Mogu li promjene poput revolucije u Rojavi ponuditi lokalna i trajna rješenja problemu migracija?

Od početka pomno pratim revoluciju u Rojavi. U osamdesetima i devedesetima sam mnogo vremena proveo u Njemačkoj i stekao poprilično dobre veze i bliske prijatelje na njemačkoj ljevici. Bitno je napomenuti kako postoji snažna veza između barem jednog dijela njemačke ljevice i kurdskog revolucionarnog pokreta. Moj je prijatelj nekoliko puta išao u Rojavu i detaljno me informirao o svemu od samih početaka pa se može reći da sam na neki način sudjelovao u revoluciji, iako izdaleka. Također, prošle sam godine kasno u listopadu, kada su svi mislili da će Kobane pasti, napisao članak pod naslovom „Is Kobanê alone?” („Je li Kobane sam?“), koji je preveden na nekoliko jezika te je poprilično cirkulirao medijskim prostorom, pogotovo u Italiji, ali i drugdje u Europi. Bio je to moj skroman doprinos pribavljanju podrške za taj pokret u Italiji, ali i na europskoj razini.

Može se reći da sam entuzijastični podržavatelj revolucije u Rojavi. Mislim da bismo danas (a to sam napisao i u članku),

Razvidno je da bi stabilan i radikalno demokratski Bliski istok, koji je u današnje vrijeme tek dalek san, radikalno izmijenio strukturu i dinamiku migracija iz Bliskog istoka u Europu

posebice u uvjetima na kakve nailazimo u području velikog Bliskog istoka, kako sam ga ranije nazvao – trebali znati cijeniti iskustva poput onoga iz Rojave. Uistinu je riječ o posebnom iskustvu, poput dara koji trebamo ne samo podržati kao prijateljski pokret, već i doprinijeti njegovu širenju. Naravno da mislim kako revolucija u Rojavi može biti izvor inspiracije za borbe i u drugim dijelovima svijeta, u cijeloj Europi, a pogotovo u južnoj Europi. Srećom, to se već na neki način događa, i naravno, ne radi se o prvom takvom slučaju u povijesti.

Problem leži u tome da domislimo kako bi međunarodna solidarnost mogla ići dalje od puke retorike. Mišljenja sam da je danas nužno uspostaviti neke nove materijalne temelje međunarodnoj solidarnosti, kao i da su mnoga ovogodišnja iskustva pokreta za solidarnost u Rojavi u tom smislu značajna.

Nudi li takva ideologija rješenje za pitanje imigracije iz Bliskog istoka ili Afrike, ili možda dio rješenja?

Naravno da ona ne može biti dio rješenja za pitanje emigracije s ovih prostora – ne možemo tvrditi kako bi migracijska slika zasigurno bila drugačija kada bismo napravili neku vrstu eksperimenta i osmislili rekonstrukciju Bliskog istoka na temelju multiplikacije efekata iskustava u Rojavi. No razvidno je da bi stabilan i radikalno demokratski Bliski istok, koji je u današnje vrijeme tek dalek san, radikalno izmijenio strukturu i dinamiku migracija iz Bliskog istoka u Europu.

Ne mislim da bismo trebali zamišljati svijet u kojem ljudi nisu primorani emigrirati, već se za njega moramo boriti. Vjerujem kako drukčija vrsta mobilnosti odgovara fundamentaloj potrebi za istinom te proživljavanjem različitih iskustava u drugim dijelovima svijeta – i da bi to trebao biti dio našeg vlastita imaginarija kada promišljamo o drugačijem svijetu. Ne smatram kako bi idealan svijet (a kao takav zamišljam samo jedan, i to je svijet komunizma) smio biti statično mjesto (smijeh) u kojem se ljudi ne kreću dalje od mjesta svoga rođenja – mislim da bi drugačija vrsta organizacije svijeta omogućila i drukčiju vrstu organizirane mobilnosti.

I napokon, da sumiramo, koji su vaši prijedlozi za rješenje svih ovih problema?

Spomenuo sam komunizam (smijeh). Naravno, šalim se. Mislim da zasad ne postoji rješenje. Nažalost, osobito u svijetu kojeg toliko razdiru ratovi, konflikti i nasilje, zasad se samo možemo nositi s tim problemima, ne vidim jednostavno rješenje. No uvijek nastojim biti na strani migranata, osobito onih koji su prošli kroz iskustvo migracije tijekom kojega su bili eksploatirani, kako tijekom putovanja, tako i u mjestima gdje žive i rade.

Ne smatram kako bi idealan svijet smio biti statično mjesto u kojem se ljudi ne kreću dalje od mjesta svoga rođenja – mislim da bi drugačija vrsta organizacije svijeta omogućila i drukčiju vrstu organizirane mobilnosti

Sasvim sam uvjeren kako Europa koja je fortificirala svoje granice ne može biti „demokratska Europa“. Ukoliko se ovakva situacija ne promijeni, uz priznanje da je nedopustivo da ja mogu sjesti na trajekt i otputovati u Maroko, dok dijete iz Casablance ne može sjesti na trajekt i doći u Europu, ukoliko ne prepoznamo ovo kao fundamentalni problem Europe, svjestan sam kako će biti jako teško doći do rješenja.

Ne kažem da bismo jednostavno trebali otvoriti granice, to bi bilo prekomplicirano. No tvrdim kako bismo se trebali boriti protiv nasilja koje te granice proizvode, nasilja koje se umnožava i unutar Europe, primjerice, prilikom stjecanja europskog državljanstva, na europskim tržištima rada, kao i unutar svake tvornice u kojoj nalazimo radnike migrante. U tvorničkim pogonima također se perpetuira nasilje koje proizvode granice – stoga je nužno da se nastavimo boriti protiv nasilja na granicama jer je bez te borbe teško zamisliti zajedništvo i solidarnost radničke klase.

Autor intervjua se zahvaljuje Faiki Deniz Pasha i Hazalu Hanzeyu za pomoć na prijevodu s engleskog i talijanskog.