Problemi kanadske ljevice

Nakon ksenofobne Harperove vladavine koja je ekonomsku krizu u državi iskoristila kao poligon za demonizaciju imigranata i kanadskih muslimana, nova kanadska vlada predvođena liberalnom perjanicom, prpošnim premijerom Justinom Trudeauom, mami uzdahe oduševljenja egalitarnom rodnom zastupljenošću i multikulturnom raznovrsnošću u svojim redovima, što nije zanemarivo, dok najave ograničavanja javno-privatnih partnerstava potencijalno otvaraju i prostor za radikalniju intervenciju. Međutim, nominalnu progresivnost i naizgled nekonvencionalne najave poput obećanja trošenja na infrastrukturu unatoč povećanju deficita treba uzeti sa zadrškom.

Fotografija Justina Trudeaua preuzeta s Flickr računa Justina Trudeaua po Attribution-NonCommercial-ShareAlike 2.0 Generic licenci.
Fotografija Justina Trudeaua preuzeta je s Flickr računa Justina Trudeaua po Attribution-NonCommercial-ShareAlike 2.0 Generic licenci
Kanadska ljevica mora ujediniti opoziciju Trudeauovoj vladi te zacrtati nezavisan smjer
 
Stephena Harpera više nema, no (kao što je moj prijatelj jednom u polušali izjavio) Kanada je dobila drugi najgori izbor predstavljen kao najbolji. I što sad? Izborna pobjeda Justina Trudeaua povod je za brojna, nimalo jednostavna pitanja, kao i za brojne, nimalo jednostavne odgovore.
 
Liberali su se 2015. godine još jednom pokazali kao majstori u vođenju predizborne kampanje prema ljevici. Međutim, dok trenutno iščekujemo da nam pokažu uspijevaju li jednako umješno vladati prema desnici, jasno je da nije naprosto dovoljno nakon četiri godine ukazati ‘rekli smo vam!’. Liberali u Kanadi nisu slučajno ‘prirodni kandidati za vladajuću stranku’, jer ako išta znaju – znaju vladati. Stručnjaci su u balansiranju suprotstavljenim interesima – ili, preciznije, znaju se predstaviti kao da balansiraju suprotstavljenim interesima, dok cijelo vrijeme promoviraju interese elite i više srednje klase.
 
Ipak, moramo priznati da će stvari biti drugačije te da će situacija utjecati
S jedne strane, liberali otvaraju određeni prostor na ljevici, poduzimajući povremene simbolične geste; no istovremeno limitiraju taj prostor iscrtavajući granice respektabilne progresivne politike.
na to kakav stav i odnos ljudi imaju prema politici. S jedne strane, liberali otvaraju određeni prostor na ljevici, poduzimajući povremene simbolične geste; no istovremeno limitiraju taj prostor iscrtavajući granice respektabilne progresivne politike. Oni ne pokušavaju popuniti prazninu koju je stvorila slaba ljevica onako kako to čine konzervativci, koji pokušavaju apelirati na radničku klasu bazirajući se na isključujućoj politici u čijem temelju stoji pitanje osobnih financija ljudi. Liberali se zapravo obraćaju širem transklasnom progresivnom segmentu populacije na način koji zna biti dezorijentirajuć.
 
Nova vlada već se pokazala umješnom pri ostvarivanju lakših od progresivnih zahtjeva. Uzmimo, primjerice, cenzus dugog formata. Radi se o olakšanju za nekoga (uključujući i mene!) tko brine o vrijednom cilju povećanja društvenog znanja. Otvaraju se mogućnosti: novi podaci mogli bi dati legitimitet službenosti izvještajima o rastućim nejednakostima i stagnaciji koje možemo primijetiti oko sebe. No gomilanje minucioznih društvenih podataka također je ekstremno koristan alat za daljnje potkopavanje univerzalne države blagostanja – korištenjem mikropolitika i sve suptilnijeg targetiranja primatelja socijalnih beneficija.
 
Ili uzmimo primjerice klimatske promjene. Kanada se nedavno pridružila ‘ambicioznoj’ grupi na COP21 samitu u Parizu, zagovarajući postavljanje gornjeg praga porasta globalne temperature na 1,5 celzijevih stupnjeva. Ovaj cilj je hvalevrijedan; radi se o nečemu što su zahtijevale mnoge lijeve zelene grupe. No također izgleda da je na djelu tek retorika. Liberali su na samit sa sobom ponijeli čak i Harperove stare ciljeve koje bismo teško mogli zvati ‘ambicioznima’.
 
Problemi kanadske ljevice2


Kanadski premijer Justin Trudeau na COP21 samitu u Parizu, 30. studenog 2015. godine (Izvor: Province of British Columbia @ Flickr, preuzeto po Attribution-NonCommercial-NoDerivs 2.0 Generic licenci)
 
Pitanje je kako pretvoriti ovakve pukotine, kako one prave, tako i one retoričke, u ulazne točke za javnu raspravu i javni život – pritom ne gajeći iluzije o liberalima, ali istovremeno izbjegavajući puki kritički angažman koji postavlja prepreke onima koji (s pravom) slave Harperov poraz.
 
Nadalje, postoje i oni koji su otuđeni od političkog procesa, a nalazimo ih među ekploatiranijim i diskriminiranijim segmentima stanovništva. Kako ih organizirati, kako s njima pričati te od njih učiti?
 
Ili, drugačije rečeno – kako se oduprijeti granicama koje je nametnula tehnokracija? Tehnokracija je prirodni teren liberala kao i dijelova profesionalizirane i birokratizirane socijalne demokracije. Njihova je bitka potpuno smještena u polje ideja: uspijemo li uvjeriti elite da su naše ideje bolje, poslušat će nas.
 
Ljevica bi se trebala nalaziti na suprotnoj strani. Lijeva politika nije tehnokratska; ne može se bazirati na vladavini stručnjaka višeg ili nižeg ranga. Riječ je o parafrazi stare (i zahtjevne) izreke – ljude treba mobilizirati unutar njihova habitusa, razvijajući se s njima kroz zajedničko djelovanje, misao i borbu.
 
Ako se prva tema tiče komunikacije, druga je po svojoj prirodi političko-ekonomska. Trebali bismo procijeniti na koji se način pobjeda liberala uklapa u pronalaženje načina za izlazak iz stagnacije – ne samo u Kanadi, već i diljem svijeta.
 
Problemi kanadske ljevice3


Studentski prosvjed iz 21. svibnja 2012. godine – dio pokreta crvenih kvadrata koji je u Kanadi vodio borbu protiv povećanja studentskih školarina (Izvor: G Morel @ Flickr, preuzeto po Attribution-NonCommercial-NoDerivs 2.0 Generic licenci)
 
S obzirom na trenutno stanje, Trudeauovo predizborno obećanje o trošenju unatoč povećanju deficita predstavlja vješt potez protiv socijaldemokratske Nove demokratske stranke. No ključno pitanje je u kojem će obliku doći do ove potrošnje – a izgleda kako će, usred efektivnog štrajka ulagača kojeg provodi privatni kapital, uglavnom biti ograničeno na javnu infrastrukturu.
 
Dakako, Kanadi je prijeko potrebna nova infrastruktura. Međutim, pitanje je kakvu će infrastrukturu zemlja dobiti te hoće li doći do proširenja javnih usluga. Kada govorimo o izgradnji onoga što je kapitalu potrebno, a što ne želi izgraditi sam, dok se istovremeno propušta adresirati njegovo polaganje prava na sve veći udio društvenog viška vrijednosti, govorimo o elitnom projektu. U konačnici se čini kako taj projekt podrazumijeva balansiranje budžeta preko leđa siromašnih i radničke klase, uz istovremeno reduciranje sposobnosti države da omogući univerzalne usluge.
 
Ne gajiti iluzije podrazumijeva imati u vidu da će program liberala vjerojatno samo dodatno učvrstiti ulogu države kao servisa kapitala. Potrošnja će u određenoj mjeri porasti u svjetlu novih uvjeta niskih kamata, niskih investicija i podzaposlenosti, no ona će biti isprepletena.
 
Podrška za osobnu potrošnju odvijat će se jedino kroz targetirane gotovinske transfere, bez popratnih univerzalnih programa državne potrošnje (primjerice, prednost se daje dječjim doplatcima umjesto dječjim vrtićima).
Ukoliko su stare lijeve formacije (sindikati, socijaldemokratske partije, društveni pokreti) ili slabe i fragmentirane ili prepuštene održavanju statusa quo – gdje i kako pokrenuti novu izgradnju? Ovo pitanje strategije na terenu, na koje nije dovoljno odvratiti ‘samo djeluj!’ – možda je i najvažnije s daljnjim rezanjem države blagostanja.
Ovdje također nailazimo na nekoliko dezorijentirajućih elemenata, uključujući inicijalno obvezivanje da će se ograničiti javno-privatna partnerstva – neočekivano pozitivan signal na koji se moguće nadovezati i iskoristiti ga kao polazišnu točku za stvaranje pritiska.
 
No, važnije je pitanje gdje se nalaze slaba mjesta na kojima možemo intervenirati, imajući pritom u vidu današnju političku ekonomiju? Koje su to društvene borbe u kojima možemo imati iznimno velik utjecaj, osobito uzevši u obzir da kapital kontinuirano traži oslonac u državi, ali državi reformiranoj u skladu s njegovim interesima? Na kojim ćemo mjestima graditi alternativnu misao i djelovati protiv projekta elita, a da to ne bude u potpunosti negativno obojeno? I koje skupine, konstituirane ili nekonstituirane, mogu podnijeti teret ovakvih izazova?
 
Na koncu, možda najizazovnije pitanje jest pitanje organizacije. Ukoliko pobjeda liberala razotkriva važne točke pritiska, te ukoliko su stare lijeve formacije (sindikati, socijaldemokratske partije, društveni pokreti) ili slabe i fragmentirane ili prepuštene održavanju statusa quo – gdje i kako pokrenuti novu izgradnju? Ovo pitanje strategije na terenu, na koje nije dovoljno odvratiti ‘samo djeluj!’ – možda je i najvažnije. I na njega bismo trebali što prije odgovoriti.
 
Michal Rozworski je sindikalni istraživač i pisac iz Toronta. Vodi blog na Political Eh-conomy.

Vezani članci

  • 28. lipnja 2022. Palmino ulje: mazivo imperija Iako se to na prvi pogled možda ne čini, palmino ulje igra iznimno važnu ulogu u kontekstu suvremenog globalnog kapitalizma. Činjenica da ga pronalazimo u gotovo 50% prehrambenih proizvoda u našim dućanima samo je vrh ledenog brijega. Od kozmetičkih proizvoda, sredstava za čišćenje, podmazivanje, raznih aditiva u brojnim industrijama, palmino ulje je zaslužno za nevjerojatno veliki broj predmeta s kojima svakodnevno dolazimo u dodir, kao i za brojne svakodnevne prakse. Njegova obimna proizvodnja samim tim zahtijeva velike površine zemlje, enormne količine rada, te emitiranje nezanemarive količine zagađenja. Od ekonomskih do ekoloških učinaka i njegove bitne povijesne uloge u rasističkim kolonijalnim praksama, palmino ulje zbilja zaslužuje titulu podmazivača kapitalističkog imperija.
  • 22. lipnja 2022. Kriptovalute su beskorisne za društvene potrebe "Kriza omogućava zatvaranje ili spajanje nekompetitivnih kompanija koje ne stoje dobro; prolaženje kroz niz bankrota; otpuštanje radnika kako ih ne biste morali plaćati; zaustavljanje investicija u nove tehnologije itd. Oni koji prežive krizu potom mogu iznova pokrenuti ekonomiju uz višu profitnu stopu i nastaviti s proizvodnjom. Kapitalizam tako funkcionira i napreduje – ne ide u korist običnih ljudi. U ovakvoj se, prilično teškoj situaciji, nalazimo trenutno."
  • 17. lipnja 2022. Je li životinjska agrikultura jednako loša kao izgaranje fosilnih goriva? Iako ne polazi uvijek iz antispecističke pozicije, svijest o neodrživosti i štetnim utjecajima stočarstva pomalo jača u aktivističkim krugovima, ali i popularnoj kulturi. "Ljudi pojedu samo 55% kalorija svjetskih usjeva, dok je 36% stočna hrana (9% otpada na biogoriva). Ova ionako užasavajuća statistika zapravo je obrnuta diljem globalnog sjevera, Rusije i Brazila, pa 62% žitarica koje se uzgajaju u EU konzumira stoka. Unatoč apsurdnom argumentu da su vegani jednako odgovorni za klimatski krah, 77% soje u svijetu uzgaja se za prehranu životinja (samo 7% je za ljudsku prehranu)."
  • 30. svibnja 2022. Proglas Kolektiva rijeke Combahee Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira.
  • 15. svibnja 2022. Upravljanje stresom je podvala Cinizam korporativnih modela upravljanja stresom mjerljiv je samo time koliko je stres nusproizvod kapitalističkog sistema akumulacije profita. Rješenja koja neće biti puko palijativna treba tražiti u domeni politike namjesto u individualistički postavljenom idealu brige o sebi.
  • 9. svibnja 2022. Deficiti „dioničarske demokracije“ Lajtmotiv tačerizma, dioničarska demokracija, na tragu neoklasične maksime glasovanja novčanikom, daleko je od toga da bi bila dostojna da je nazivamo ekonomskom demokracijom, već se ispostavlja kao mehanizam reprodukcije nejednakosti, s detrimentalnim posljedicama po sustav mirovinskog osiguranja koji je postao isprepleten s financijskim sektorom, kao još jedan segment života koji je potpao pod štetni utjecaj financijalizacije.
  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 19. travnja 2022. „Crveni“ New Deal u Kini? Politike kineske države s obzirom na regulaciju nekih novih fleksibilnih oblika radnih praksi i aranžmana te slobodnotržišnih ambicija korporativnih giganata daju naslutiti pozitivne pomake u kineskom političko-ekonomskom krajoliku. Međutim, motivacija u njihovoj pozadini nije progresivna već izvire iz potrebe stabilizacije bujajućeg kineskog kapitalizma.
  • 8. travnja 2022. Protiv novog Hladnog rata Zabrinjavajuće intenziviranje kinesko-američkih odnosa u analizama dijela ljevice dovelo je do usporedbe s hladnoratovskom situacijom prošloga stoljeća. Iako umnogome neodgovarajuća, ova analogija ima smisla kada su u pitanju tropi i ideje koje su bile karakteristične za navedeni period. Od kempizma do idealizacije autoritarne Kine, dio ljevice nije u stanju kritički preispitati i situirati ovaj geopolitički sukob, a to je vidljivo i na primjeru nekih poznatijih figura poput Davida Harveyja i Naomi Klein. Razlog tome leži u nedostatku izvora, zastupljenosti i popularnosti gledišta kineske dijaspore, te slabom fokusu na postojeće alternativne izvore koji ukazuju na drugačije perspektive.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve