O Vidi Tomšič, marksističkom feminizmu i djelovanju

Autorica donosi kritiku članka Nanette Funk, koja obnovljeni interes za politički rad osoba poput Vide Tomšič (1913-1998) označava kao „reaktivnu formaciju“ spram neoliberalizma te akademski trend koji bi mogao „ugroziti reputaciju“ ženskih i rodnih studija u regiji. Bonfiglioli ukazuje da su navedeni stavovi tipičan pokušaj nasilnog kreiranja binarne distinkcije između ženske „volje za djelovanjem“[*] i socijalističke državne politike, tvrdeći kako je ostvarivanje ženskih prava unutar komunističkih partija i ženskih organizacija pod državnim socijalizmom uistinu bilo moguće. Nadalje, smatra kako je nužno smjestiti transnacionalni aktivizam Vide Tomšič u kontekst globalnog sustava antifašističkih, antikolonijalnih te internacionalističkih poslijeratnih mreža.

Vida Tomšič na zaključnom plenarnom zasjedanju 5. kongresa SZDL Slovenije, 9. ožujka 1961. (Izvor: commons.wikimedia.org)
Vida Tomšič (djevojački Bernot, 1913-1998) bila je slovenska odvjetnica, bivša partizanka i visoko pozicionirana komunistička političarka koja je imala vodeću ulogu u oblikovanju socijalnih politika u socijalističkoj Jugoslaviji. Kao članica Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije (kasnije preimenovane u Savez komunista Jugoslavije) od 1940. do 1982. godine, nalazila se na mnogim važnim pozicijama u jugoslavenskoj federativnoj vladi, kao i u slovenskim republičkim tijelima (ministrica socijalne politike slovenske vlade 1945., predsjednica Skupštine Slovenije 1962-1963, predsjednica Nacionalnog savjeta skupštine Jugoslavije 1967-1968, te članica predsjedništva SR Slovenije 1974-1984).[1] Tomšič je u razdoblju od 1948. do 1952. bila i predsjednica Antifašističke fronte žena (AFŽ), odigravši važnu ulogu u spornom raspadu potonje organizacije 1953. godine.[2]
 
Tomšič je uspostavu modernih socijalnih institucija u zemlji razorenoj tijekom Drugog svjetskog rata prepoznala kao neophodno sredstvo za osiguravanje osnovnih ljudskih prava čitave populacije, pogotovo žena i djece
Doprinos Vide Tomšič ženskim pravima još uvijek je relativno neistražen, napose kada je riječ o njezinom transnacionalnom aktivizmu. Tomšič je kao članica Jugoslavenske komunističke partije već 1940. godine napravila nacrt programa ženske emancipacije, modelirajući ga na temelju zahtjevâ međuratnih feminističkih skupina: „politička jednakost – zaštita ženskih reproduktivnih funkcija – socijalizacija brige o djeci – obrazovanje – rad“.[3] Od 1945. nadalje, posvetila se implementaciji ovog programa, doprinoseći stvaranju mnogih politika koje su promovirale političku, društvenu i ekonomsku jednakost žena u Jugoslaviji. Tomšič je uspostavu modernih socijalnih institucija u zemlji razorenoj tijekom Drugog svjetskog rata prepoznala kao neophodno sredstvo za osiguravanje osnovnih ljudskih prava čitave populacije, pogotovo žena i djece. Na temelju njezina iskustva u izradi politika u Jugoslaviji, Tomšič je od sredine 1950-ih počela igrati aktivnu ulogu na međunarodnim UN-ovim konferencijama kao stručnjakinja za rodna i socijalna prava. Predstavljala je Jugoslaviju u Komisiji za društveni razvoj Ekonomskog i društvenog vijeća (ECOSOC) (1960–1963; 1971–1974) te predsjedavala Komisijom 1963. godine.[4] Nadalje, bila je istaknuta članica Internacionalne federacije za planiranje obitelji (IFFP). Kasnije se uključila u transnacionalne rasprave o rodu i razvoju, inzistirajući na društvenoj participaciji i djelovanju žena kao političkih i ekonomskih subjekata. Uspostavila je veze sa ženskim organizacijama u zemljama Nesvrstanih te sudjelovala na UN-ovim konferencijama o statusu žena u Meksiku (1975), Kopenhagenu (1980) i Nairobiju (1985), kao i na nebrojenim međunarodnim radionicama i stručnim skupovima sve do kasnih 1980-ih. Doprinijela je osnivanju INSTRAW-a, UN-ova Internacionalnog instituta za istraživanje i osposobljavanje te napredak žena, osnovanog 1979. godine.
Skupina oslobođenih zatvorenica u partizanskom kampu Carbonara, četvrta slijeva stoji Vida Tomšič, 16. listopada 1943. godine (Izvor: commons.wikimedia.org)
Skupina oslobođenih zatvorenica u partizanskom kampu Carbonara, 16. listopada 1943. godine; četvrta slijeva stoji Vida Tomšič (Izvor: commons.wikimedia.org)
 

Uzmemo li u obzir ideale i uvjerenja Vide Tomšič, evidentno je da se radi o spoju marksističkog pristupa i onoga što bismo danas mogli opisati kao institucionalnu agendu „rodne mejnstrimizacije“. Vjerovala je kako životni uvjeti žena mogu biti unaprijeđeni jedino kroz veći ekonomski i društveni razvoj, no također je bila uvjerena kako je participacija žena u krojenju politika fundamentalna za ostvarenje takvog razvoja te da se žene moraju mobilizirati kako bi došle do emancipacije. Prema Tomšič, poboljšanje života žena na globalnoj razini nužno je povezano i s borbom protiv klasnih i geopolitičkih nejednakosti, kako je naznačila u svojem govoru kao jugoslavenska predstavnica pred UN-ovom Komisijom za društvo 1963. godine.[5] Unatoč njezinu otporu prema feminizmu, kojega je smatrala „buržoaskim“ fenomenom,[6] Tomšič je gorljivo branila žensko pravo na slobodno odlučivanje po pitanju kontracepcije i rađanja, opetovano upozoravajući na nužnu obranu prava na abortus od onih koji su željeli ograničiti postojeću legislativu. U Jugoslaviji je abortus bio legalan od 1952, no samo uz odobrenje posebne komisije; pristup je od 1960. godine liberaliziran. Od ranih 1960-ih kontracepcijska sredstva bila su dostupna širom zemlje, a 1967. je ustanovljeno Federalno vijeće za planiranje obitelji. No, zbog patrijarhalnih rodnih odnosa, žene su se suzdržavale od korištenja kontracepcijskih sredstava, i koristile pobačaj kao glavnu metodu kontrole rađanja.[7] Kao osnivačica i predsjednica Federalnog vijeća za planiranje obitelji od 1971. do 1978, Vida Tomšič je bila duboko svjesna ovog negativnog fenomena te je bila posebno aktivna u zagovaranju planiranog roditeljstva, koje je smatrala temeljnim ljudskim pravom. Pravo žena (i muškaraca) da slobodno odlučuju o roditeljstvu 1974. godine upisano je u jugoslavenski ustav.[8]

Iste godine, tijekom govora na Sastanku stručne grupe za socijalnu skrb i planiranje obitelji UN-a, održanoj u New Yorku, Tomšič je izjavila: „S ovoga mjesta trebali bismo inzistirati na kontinuiranom stremljenju prema dokidanju svih vrsta diskriminacije između ljudi i nacija, bilo da se radi o rasnoj, nacionalnoj, društvenoj ili seksualnoj diskriminaciji. Trebali bismo inzistirati na drugačijim odnosima među ljudima i među nacijama. Planirano bi roditeljstvo trebalo biti zagovarano kao ljudsko pravo usko vezano uz i ovisno o zagovaranju ostalih ljudskih prava (…) Emancipacija žena uklanja vrlo ozbiljnu prepreku na putu prema progresu, ne samo njihovom osobnom, već i društva u cijelosti.“[9]
 
Fotografija Vide Tomšič preuzeta je sa stranice afzarhiv.org.
Vida Tomšič govori na kongresu Saveza studenata Jugoslavije u Ljubljani, veljača 1962. (Izvor: AFŽ arhiva)
U središtu političkih interesa Vide Tomšič bila su pitanja socijalne skrbi i razvoja u Jugoslaviji, ali i transnacionalno, što pokazuju izvješća s njezinih putovanja iz 1967. godine u netom osamostaljene afričke države – Gvineju, Mali i Senegal. Tomšič se iscrpno osvrnula na ženski aktivizam na području obrazovanja, zdravstva i rada, posjećujući tvornice, porodiljne klinike, bolnice i kooperative, podržavajući nastavak umrežavanja i pomoći za lokalne ženske organizacije. Također, prepoznala je ženski aktivizam u državnim tijelima i organizacijama. U izvještaju iz Gvineje napisala je: „Stekla sam dojam da su žene dobro organizirane u radu partije te da su ostvarile visok stupanj aktivizma. No, prisutni su isti problemi kao i u Maliju: opća ekonomska zaostalost zemlje, nepismenost itd. U Gvineji su pokrenute ženske kooperative za bojenje tekstila. Ovakvi pokušaji da se žene zajednički udruže na ekonomskoj razini te međusobne podržavaju kroz kooperative, dosad su bili uspješni i pružali nadu“.[10] U svojem osvrtu o Senegalu, Tomšič govori o uspostavi udruženja babica u borbi protiv mortaliteta novorođenčadi, kao i o akciji resornog ministarstva protiv nepismenosti lokalnih upravitelja, muškaraca i žena: „Sadržaj kursa utemeljen je na kultiviranju građanskog ponosa: oni moraju naučiti raditi i rukovoditi bez kolonizatora.“ Kako navedeni izvještaji jasno pokazuju, za Tomšič su moderne državne institucije i usluge socijalne skrbi bile nužan preduvjet mogućnosti jednakog pristupa građanâ osnovnim socijalnim i ekonomskim pravima. Njezino iskustvo rekonstrukcije države u poslijeratnoj Jugoslaviji pružilo joj je istančano razumijevanje izazova s kojima su se suočavale postkolonijalne države koje su tek izborile neovisnost.
 

Prema Tomšič, poboljšanje života žena na globalnoj razini nužno je povezano i s borbom protiv klasnih i geopolitičkih nejednakosti, kako je naznačila u svojem govoru kao jugoslavenska predstavnica pred UN-ovom Komisijom za društvo 1963. godine

Životni put Vide Tomšič ne može se shvatiti kroz suženu etiketu „komunizma“. Ispravnije bi ga bilo smjestiti unutar globalnog sustava antifašističkih, antikolonijalnih te internacionalističkih poslijeratnih mreža. Ženske mreže koje su ustanovljene kroz Pokret nesvrstanih 1950-ih i osobito 1960-ih, postupno su se do 1970-ih i 1980-ih razvile u globalne mreže stručnjakinja za pitanja roda i razvoja, tako da političko djelovanje Tomšič obuhvaća razdoblje od 1930-ih do kasnih 1980-ih. Stoga njezin doprinos ženskim pravima ne može biti ograničen na rano hladnoratovsko razdoblje ili isključivo na Jugoslaviju. Primjerice, rodne aktivistkinje u Indiji prepoznale su Vidu Tomšič zbog njezina rada vezanog uz rod i razvoj u 1970-ima i 1980-ima.[11]
 

Vjerujem kako transnacionalni angažman Vide Tomšič i njezina ostavština zaslužuju da ih se iznova otkrije, uz prevladavanje ograničavajuće podjele na „komunističke“ i „liberalne“ aktivistkinje za ženska prava, kao i one između Zapadne Europe, Istočne Europe i „Trećeg svijeta“. Radi se o kudikamo drugačijem pristupu i razumijevanju rada Vide Tomšič od onog kojega je nedavno ponudila Nanette Funk u svojem članku u časopisu European Journal of Women’s Studies.[12]

Funk u tom tekstu definira nova proučavanja ženskih organizacija u državnom socijalizmu na sljedeći način: „nekolicina feminističkih istraživača/ica, koristeći upadljivo sličan jezik, snažno zagovara pozitivnije interpretiranje ne samo postignuća socijalističkih država po pitanju ženskih prava, već i službenih ženskih organizacija pod državnim socijalizmom u regiji“.[13]

Izjaviti da „promicanje ženskog zapošljavanja, ukoliko se to čini samo zbog partijskih direktiva, pretvara pojedinku/ca u instrument, umjesto u aktera ili feminista/kinju,“ znači retrospektivno prosuđivati o ženskoj subjektivnoj motivaciji te nasilno kreirati binarnu distinkciju između ženske ‘volje za djelovanjem’ i socijalističke državne politike, koju se nužno smatra oprečnom ženskim interesima

U nastavku se zalaže za naizgled nijansiraniji pristup temi. No, kroz cijeli svoj članak uspijeva tek nanovo iznijeti pojednostavljeno, negativno poimanje ženskih organizacija u državnom socijalizmu – upravo onakvo kakvo su znanstvenice u tom istraživačkom polju uzele za svoj cilj dekonstruirati kroz empirijsko istraživanje.
 
Članak Nanette Funk implicira kako je žensko djelovanje bilo gotovo nemoguće unutar ženskih organizacija pod državnim socijalizmom. Njezino razlikovanje proaktivnog i reaktivnog djelovanja ili aktivnog i pasivnog djelovanja, po mojem je mišljenju oblik normativne kategorizacije koja žene lišava prava da određuju svoj subjektivitet prema vlastitim pravilima. Zapravo, izjaviti da „promicanje ženskog zapošljavanja, ukoliko se to čini samo zbog partijskih direktiva, pretvara pojedinku/ca u instrument, umjesto u aktera ili feminista/kinju,“[14] znači retrospektivno prosuđivati o ženskoj subjektivnoj motivaciji te nasilno kreirati binarnu distinkciju između ženske ‘volje za djelovanjem’ i socijalističke državne politike, koju se nužno smatra oprečnom ženskim interesima. Ovakav argument podržava hladnoratovsku pretpostavku da žensko djelovanje nije moglo postojati u Srednjoj i Istočnoj Europi zbog totalitarnog karaktera državno-socijalističkih režima, tj. da „smisleno žensko djelovanje nije moguće unutar komunizma“.[15] No, kako Kristen Ghodsee tvrdi u svojem odgovoru na članak Nanette Funk, unatoč činjenici da mnoge žene nisu mogle koristiti svoje političke slobode u državno-socijalističkim režimima, žensko djelovanje unutar komunističkih partija i ženskih organizacija u državnom socijalizmu uistinu je bilo moguće. Slažem se s Ghodsee kada inzistira na tome da „Žene (i muškarci) ipak mogu biti relevantni akteri, čak i ako djeluju promičući komunističke ideale u koje vjeruju ili ako djeluju s ciljem poboljšanja života žena unutar ograničenja nametnutih određenim sustavom vlasti“.[16]
 
Nevenka Petrić, zagovarateljica planiranog roditeljstva i suradnica Vide Tomšič (Izvor: commons.wikimedia.org)
Nevenka Petrić, zagovarateljica planiranog roditeljstva i suradnica Vide Tomšič (Izvor: commons.wikimedia.org)

U zadnjem dijelu svojeg članka, Funk objašnjava iznova pobuđeno zanimanje za osobe poput Vide Tomšič kao „reaktivnu formaciju“ u odnosu na neoliberalizam, kojoj je u cilju usmjeriti znanstvenike prema „želji da pronađu ono što je bilo dobro u državnom socijalizmu.“ Ili, drugim riječima: „feminističke frustracije zbog otežane djelotvornosti u neoliberalizmu naglašava želju za pronalaženjem ženske agencije u antikapitalističkoj marksističkoj prošlosti.“[17] Čini se da je ovakvo objašnjenje klasičan primjer ortodoksnog marksističkog oblikovanja lažne svijesti, kojega je u svojoj kritici liberalnih feminističkih interpretacija ženskih vjerskih uvjerenja dekonstruirala Saba Mahmood.[18] Slično tomu, Funk ne uspijeva objasniti postojanje istinskog interesa za ženske organizacije iz vremena državnog socijalizma osim kao emocionalnu reakciju protiv neoliberalizma. Štoviše, ona nas upozorava da bi ovaj akademski trend mogao „ugroziti reputaciju“ ženskih i rodnih studija u regiji, uz rizik da će „žene u regiji pogrešno razumjeti svoje vlastite povijesti.“[19]

Ovaj narativ, po mojem mišljenju, rezultira ojačavanjem zapadnih kulturalnih imperijalističkih stavova prema postsocijalističkoj Europi, kao i posthladnoratovskim hijerarhijama u proizvodnji znanja, koje doprinose utišavanju relevantnosti feminističkih povijesti i genealogija u Istočnoj i Jugoistočnoj Europi.[20] Ovo je posebice vidljivo u odlomku koji se odnosi na suvremeni postjugoslavenski prostor, kojega ću citirati u cijelosti:
 
Ono što iznenađuje, ukoliko se u obzir uzme raniji široko rasprostranjen resantiman prema marksizmu u postsocijalističkim zemljama, jest da se izvjestan broj ljudi u regiji čak okreće marksizmu, marksističkim kružocima, čitanju ‘Kapitala’ te aktivizmu koji je inspiriran marksizmom. U Zagrebu, odnosno Hrvatskoj, u periodu 2012-2013, određene mlade samoidentificirane marksističke feministkinje uskrsavaju marksistički feminizam nudeći nejasne marksističke kritike feminističkih ženskih grupa iz 1990-ih kao suviše ‘liberalnih’. Mlade feministkinje na zagrebačkoj kontrakulturnoj konferenciji reagirale su s oduševljenjem na glavnu izlagačicu, američko-talijansku marksističku feministkinju, koja je ponovno otvorila temu ‘nadnica za kućanski rad’. Vidu Tomšič, slovensku komunističku aktivistkinju za ženska prava, naširoko se reklamira po Sloveniji i Hrvatskoj.“[21]
 

Ovaj naizgled faktografski odlomak sadrži niz problematičnih pretpostavki i generalizacija. Za početak, kroz cijeli je članak socijalistička Jugoslavija asimilirana u ostatak Istočnog socijalističkog bloka te stoga prikazana kao totalitarna. Ovo zamagljuje prisutnost duge tradicije marksističke kritičke teorije te marksističkih feminističkih ideja u regiji, koje su se pojavile u urbanim intelektualnim i kulturnim krugovima nakon 1968, kako unutar tako i u opoziciji prema državnim institucijama i ženskim organizacijama u državnom socijalizmu, zbog relativne otvorenosti jugoslavenskog socijalističkog sistema.[22] Primjerice, prvom se frazom u navedenom odlomku ponovno otkrivanje marksizma opisuje kao nešto neprimjereno i nevjerojatno („Ono što iznenađuje, ukoliko se u obzir uzme raniji široko rasprostranjen resantiman“, „čak okreće marksizmu“), no pritom se propušta spomenuti kako suvremeni interes za marksizam podrazumijeva kritičku reviziju nanovo otkrivene marksističke tradicije iz ranijeg perioda, a ne naprosto nekritičku revalorizaciju državnog socijalizma.

Panel „Spol i klasna jednakost“ na kojem je kao diskusantica sudjelovala Silvia Federici, održan u sklopu Balkan foruma na 6. Subversive festivalu, 13. svibnja 2013. godine (Snimka: SkriptaTV)

 
Ostatak se odlomka odnosi na Subversive Festival, događaj organiziran u svibnju 2013. u Zagrebu, na koji je bilo pozvano više istaknutih osoba s europske radikalne ljevice i tijekom kojega su mlade lokalne feministkinje raspravljale s američko-talijanskom marksističkom feministkinjom Silvijom Federici u sklopu okruglog stola (kojemu sam i osobno nazočila). Doista, tijekom tog susreta došlo je do žestoke debate između mlađe aktivistkinje i feministkinje angažirane u antiratnom i antinacionalističkom pokretu u 1990-ima. No ova izdvojena rasprava ne predstavlja u potpunosti cijeli spektar političkih pozicija i odnosa između feministkinja različitih generacija koje često surađuju u centrima za ženske studije diljem regije. Svakako, pitanje klase dobilo je na važnosti za postsocijalističku generaciju koja je često naglašavala potrebu za raspravom o ženskom siromaštvu, nezaposlenosti i prekarnosti uz raspravu o pitanjima nacionalizma i rodno uvjetovanog nasilja.[23] No, ovaj obnovljeni interes za marksistički feminizam, a naročito za pitanja brige i reproduktivnog rada, europski je, a ne samo postjugoslavenski fenomen.[24] Nije slučajno da je Silvia Federici, jedna od osnivačica pokreta Wages for Housework (Nadnice za kućanski rad) iz 1970-ih, proteklih godina sudjelovala u brojnim kontrakulturnim događajima diljem Europe,

Pitanje klase dobilo je na važnosti za postsocijalističku generaciju koja je često naglašavala potrebu za raspravom o ženskom siromaštvu, nezaposlenosti i prekarnosti uz raspravu o pitanjima nacionalizma i rodno uvjetovanog nasilja. No, ovaj obnovljeni interes za marksistički feminizam, a naročito za pitanja brige i reproduktivnog rada, europski je, a ne samo postjugoslavenski fenomen

kao i da je Zagreb bio jedan od njih. Njezina prisutnost na Subversive festivalu pokazuje kako je postjugoslavenska regija nakon djelomične geopolitičke izolacije tijekom 1990-ih te ranih 2000-ih iznova povezana s transeuropskim intelektualnim debatama, kao što je to bila u 1970-ima te 1980-ima. Umjesto toga, čini se da Funk opisuje ovaj interes za marksistički feminizam kao nazadan pristup („uskrsavaju marksistički feminizam“, „ponovno otvorila temu ‘nadnica za kućanski rad’“). Ovakvo teleološko gledište poprilično zbunjuje, pogotovo zato što na toj istoj stranici Funk kritizira znanstvenike koji se bave organizacijama u državnom socijalizmu zbog reproduciranja linearnog poimanja povijesti.
 
Ultimativan dokaz nazadnosti objelodanjen je na samom kraju odlomka: „Vidu Tomšič, slovensku komunističku aktivistkinju za ženska prava, naširoko se reklamira po Sloveniji i Hrvatskoj.“ Ovom su rečenicom lokalna kontrakulturna marksistička tradicija, zajedno s trećevalnim marksističkim feminističkim pokretima, poistovjećeni s državnim socijalizmom i komunistkinjama. Nije jasno tko reklamira Tomšič i u kojim prilikama, no termin je svakako podcjenjivački. Cijeli citat portretira prošlu i sadašnju marksističku feminističku tradiciju u Jugoslaviji – ne samo organizacije u državnom socijalizmu – kao nelegitimne i zastarjele. Ovaj odlomak jasno pokazuje do koje se mjere ženske organizacije iz državnog socijalizma u članku Nanette Funk ne evaluira na objektivan način. Osporavanje takve a priori diskvalifikacije upravo je ono što se nalazi u središtu većine znanstvenih radova objavljenih tijekom posljednjih godina.[25] Što ako bismo, umjesto takvog pristupa, pokušali interpretirati ponovno otkrivanje Vide Tomšič kao izraz novog, manje pristranog pristupa povijesti socijalizma te višestrukim identitetima i orijentacijama koje su se nazivale „komunističkim“ ili „marksističkim“ tijekom 20. stoljeća u Europi (istočnoj, zapadnoj i jugoistočnoj)? Što bi se dogodilo kada bismo pokušali smjestiti ženske organizacije u državnom socijalizmu unutar zamršene mreže geopolitičkih i historijskih odnosa te istražili načine na koje su njihove predvodnice i redovite članice definirale svoje vlastite prakse, prema vlastitim pravilima, umjesto da unaprijed određujemo kako bi žensko djelovanje trebalo izgledati i zvučati?


Bilješke

[*] autorica kroz tekst koristi sintagme „women’s agency“ i „will to act“ koje prevodim kao „žensko djelovanje“ i „volja za djelovanjem“ (op.prev.)

[1] Mateja Jeraj, “Vida Tomšič,” u A Biographical Dictionary of Women’s Movements and Feminisms: Central, Eastern, and South Eastern Europe, 19th and 20th Centuries, ur. Francisca de Haan, Krassimira Daskalova i Anna Loutfi (Budimpešta i New York: Central European University Press, 2006), 575-579.

[2] Chiara Bonfiglioli, “Women’s Political and Social Activism in the Early Cold War Era: The Case of Yugoslavia,” Aspasia, The International Yearbook of Central, Eastern, and Southeastern European Women’s and Gender History, 8 (2014), 1-25.

[3] Lydia Sklevicky, Konji, Žene, Ratovi (Zagreb: Ženska Infoteka, 1996), 51.

[4] Jeraj, “Vida Tomšič,” 577.

[5] “Statement by Mrs. Vida Tomsic, Yugoslav Representative to the UN Social Commission on the Report on the World Social Situation, 26 April 1963”, Zbirka Vida Tomšič, AS 1413, kutija 7, Arhiv Republike Slovenije, Ljubljana.

[6] Jelena Petrović, “What is left of the feminist left?,” u Feminist Critical Interventions. Thinking Heritage, Decolonising, Crossings, ur. Biljana Kašić, Jelena Petrović, Sandra Prlenda i Svetlana Slapšak, (Ljubljana, Zagreb, Belgrade: Red Athena University Press, 2013), 83-92.

[7] Rada Drezgić, “Politics and practices of fertility control under the state socialism,” The History of the Family, 15, br. 2 (2010), 191-205., Mirjana Morokvašić, “Sexuality and Control of Procreation,” u Of Marriage and the Market: Women’s Subordination Internationally and Its Lessons, ur. Kate Young, Carol Wolkowitz, i Roslyn McCullagh (London; Boston: Routledge & Kegan Paul, 1984), 127-144.

[8] Jeraj, “Vida Tomšič,” 578.

[9] “Contribution of women to the formulation and implementation of national and international policies relating especially to population and development”, 19.4.1974, Zbirka Vida Tomšič, AS 1413, kutija 36, Arhiv Republike Slovenije, Ljubljana.

[10] “Izveštaj o poseti ženskim organizacijama u Maliju, Gvineji i Senegalu, 7-19 februara 1967”, Zbirka Vida Tomšič, AS 1413, kutija 253, Arhiv Republike Slovenije, Ljubljana.

[11] Kristen Ghodsee, “Research Note: The historiographical challenges of exploring Second World – Third World alliances in the international women’s movement”, Global Social Policy, 14, br. 2 (2014), 244-264. Devaki Jain, Women, development and the UN. A sixty-year quest for equality and justice (Bloomington and Indianapolis: Indiana University Press, 2005).

[12] Nanette Funk, “A very tangled knot: Official state socialist women’s organizations, women’s agency and feminism in Eastern European state socialism,” European Journal of Women’s Studies, 21, br. 4 (2014), 344-360.

[13] Funk, “A very tangled knot”, 345.

[14] Funk, “A very tangled knot”, 349.

[15] Kristen Ghodsee, “Untangling the knot: a response to Nanette Funk,” European Journal of Women’s Studies, 22 br.2 (2015), 248-252.

[16] Ghodsee, “Untangling the knot,” 4.

[17] Funk, “A very tangled knot”, 356.

[18] Saba Mahmood, Politics of Piety: The Islamic Revival and the Feminist Subject (Princeton, N.J.: Princeton University Press, 2005).

[19] Funk, “A very tangled knot”, 356.

[20] Svetlana Slapšak, “Women, Yugoslavia, anti-communist narcosis and neo-colonialism: maps, roads, exits,” u Feminist Critical Interventions. Thinking Heritage, Decolonising, Crossings, ur. Biljana Kašić, Jelena Petrović, Sandra Prlenda i Svetlana Slapšak, (Ljubljana, Zagreb, Belgrade: Red Athena University Press, 2013), 40-49.

[21] Funk, “A very tangled knot”, 356, moj kurziv.

[22] Chiara Bonfiglioli, “Feminist translations in a socialist context: The case of Yugoslavia,” Gender & History, u procesu recenzije.

[23] Adriana Zaharijević, “Dissidents, disloyal citizens and partisans of emancipation: Feminist citizenship in Yugoslavia and post-Yugoslav spaces,” Women’s Studies International Forum, 49 (2015), 93-100.

[24] Vidi, primjerice, konferenciju organiziranu u Berlinu u ožujku 2015. godine, “The Strenght of Critique: Trajectories of Marxism – Feminism”, http://www.rosalux.de/documentation/52209/the-strength-of-critique-trajectories-of-marxism-feminism-marxfem.html (zadnji pristup 5.5.2015).

[25] Francisca De Haan, “Continuing Cold War Paradigms in Western Historiography of Transnational Women’s Organisations: The Case of the Women’s International Democratic Federation (Widf),” Women’s History Review, 19, br. 4 (2010), 547-73.

Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju Muzeji kao hijerarhizirani zapadnocentrični prostori moći, znanja i historije ne samo da brišu povijest kolonizacije i imperijalnih porobljavanja, nego uglavnom i postoje zahvaljujući ovim dinamikama i pljački artefakata autohtonih kultura, dok u svojim postavima i programima perpetuiraju nacionalizam i identitetske teme. Muzeji, ipak, mogu biti građeni i kao mjesta društvene pravednosti i jednakosti, kao što na jugoslavenskim prostorima svjedoči uspostavljanje brojnih revolucionarnih muzeja nakon oslobodilačke borbe i tijekom izgradnje socijalizma. U suvremenim raspravama koje vode konzervativni i reformski muzealci_ke, novi val zahtjeva za dekolonizacijom i restitucijom muzeja (što ne uključuje samo prakse vraćanja artefakata opljačkanim zajednicama) ocrtava tragove na kojima bi se mogli graditi novi progresivni muzeji ‒ za sve.
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 21. prosinca 2022. Hladni dom ubija "Ujedinjeno Kraljevstvo trenutno se suočava s baukom milijuna ljudi koji se skupljaju na javnim mjestima samo kako bi se ugrijali. Takozvane „pučke grijaonice“ niču diljem zemlje dok se dobrotvorne organizacije i lokalne vlasti bore da osiguraju podršku stanovnicima koji si ne mogu priuštiti grijanje svojih domova. No, njihove napore koči ozbiljan nedostatak sredstava – još jedno nasljeđe prvog kruga rezova."
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve