Nad Osijekom zora sviće, dobro doš’o Čarlse prinče
Dva i pol desetljeća postsocijalizma dovela su nas do toga da je normalno da u istoj rečenici i prostoriji koegzistiraju „Njegovo kraljevsko visočanstvo princ Charles Philip Arthur George, princ od Walesa, vojvoda od Cornwalla, vojvoda od Rothesayja, grof od Carricka, grof od Chestera, barun od Renfrewa, gospodar Otočja, princ i veliki upravitelj Škotske“ te „mir, nenasilje i ljudska prava.“ O izostanku medijske reprezentacije disenzusa prilikom najava posjete princa Charlesa Osijeku.
Telegrafski, vijest bi mogla izgledati ovako: prijestolonasljednik Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske – Charles, princ od Walesa – 14. i 15. ožujka je u posjeti Hrvatskoj, u sklopu koje će se susresti s predsjednicom RH, Kolindom Grabar-Kitarović, predsjednikom Vlade Tihomirom Oreškovićem te posjetiti rodni grad svojega šukundjeda, vojvode Franza von Tecka. U Osijeku će dotični, između ostaloga, sudjelovati u radu seminara „Mir je u našim rukama“, koji pod pokroviteljstvom veleposlanstva Ujedinjenog Kraljevstva organizira osječki Centar za mir, nenasilje i ljudska prava.
Riječ je o disparatnosti između pozitivno konotiranih najava u medijima i negativnih komentara na društvenim mrežama, a zatim o farsičnoj situaciji u kojoj prijestolonasljednik nekoć najveće kolonijalne sile drži lekciju o izgradnji mira
Princ Charles će sa sudionicima – učenicima i nastavnicima iz Mreže mirotvornih škola – razgovarati na temu „Što je moj doprinos miru?“
No posjet, pogotovo u sferi medijske reprezentacije, ima i aspekte koje telegrafsko sažimanje ne uspijeva prikazati. U ovom ću tekstu stoga ukazati na dva momenta koje on otvara, a koji mogu poslužiti kao ulaz u daljnju analizu „osječkog stanja (javne) svijesti“. Prije svega, riječ je o disparatnosti između pozitivno konotiranih najava u medijima i negativnih komentara na društvenim mrežama, a zatim o farsičnoj situaciji u kojoj prijestolonasljednik nekoć najveće kolonijalne sile drži lekciju o izgradnji mira.
Iako je u okvirima prevladavajućeg „zdravog razuma“ takva tvrdnja kontraintuitivna, nešto poput „osječkog stanja svijesti“ nije apstraktna, već vrlo materijalna kategorija. U prvom redu, ona ovisi o političkim institucijama i institucijama građanskog društva, a potom i o njihovim konkretnim praksama, posredstvom kojih se proizvode vrijednosti i kategorije političkog svrstavanja. Uz spomenuto, ta svijest ovisi i o mizansceni svoje proizvodnje, iz koje u nju ulaze motivi koji kasnije određuju javne diskusije.
Prilog o posjeti britanskog princa Williama i Kate Middleton otoku Tuvaluu u rujnu 2012. godine
(Izvor: The Young Turks)
U tom kontekstu važno je primijetiti da nitko od aktera ionako siromašne osječke medijske scene nije izvijestio o najavljenoj posjeti u barem donekle kritički intoniranom obliku. Štoviše, u spektru neutralnih te umjereno pozitivnih izvještaja smjestili su se i liberalni community portal Osijek031.com i konzervativni Glas Slavonije, kao i osječki dopisnici nacionalnih medijskih kuća. Tim je izvještajima zajednička reduciranost ponuđenih informacija, koje ne prelaze okvire standardnih novinarskih Five Ws – tko, što, kada, gdje i zašto.
Već površnom analizom lokalno proizvedenih medijskih sadržaja možemo vidjeti da oni funkcioniraju bez kritičkog odmaka prema situaciji koju opisuju, uslijed čega u redovnim okolnostima proizvode konsenzus, dok u okolnostima poput onih tijekom predizbornih kampanja potiču na svrstavanje u neki od suprotstavljenih monolitnih blokova
Međutim, unatoč velikom broju reakcija publike koje bismo mogli svrstati u pozitivne – likeova i shareova – znatan broj ljudi je u raspravama na društvenim mrežama izrazio protivljenje ugošćivanju prijestolonasljednika, i to uglavnom argumentima da je posjet beznačajan i zasigurno skup te da „nek’ ide kraljevska obitelj po svojim kolonijama, a nas nek’ ostavi na miru“. Ovdje je bitno istaknuti da takvi stavovi nisu reprezentirani kroz medijske proizvode. Ovakav izostanak reprezentacije neslaganja nije za osječke prilike ništa novo; on predstavlja kontinuitet prilika u medijima, ali i općenito u javnosti, koji vlada već godinama. Naime, već površnom analizom lokalno proizvedenih medijskih sadržaja možemo vidjeti da oni funkcioniraju bez kritičkog odmaka prema situaciji koju opisuju, uslijed čega u redovnim okolnostima proizvode konsenzus, dok u okolnostima poput onih tijekom predizbornih kampanja potiču na svrstavanje u neki od suprotstavljenih monolitnih blokova.
Najsvježiji primjer takvog izvještavanja pruža nam web-portal kandidaturne kampanje Osijeka za Europsku prijestolnicu kulture – Oskultura. On funkcionira skupljajući brojne aktere institucionalne i izvaninstitucionalne te profesionalne i amaterske ili hobističke kulturne produkcije i reprodukcije oko davanja pohvala kampanji čija je isključiva svrha izvanjska legitimacija nepostojeće gradske kulturne strategije. Takav pristup nužan je na ovom raskrižju kulture i medijske produkcije jer nijedan drugi nije moguć uslijed nepostojanja nečega što bi se moglo nazvati kulturnom scenom – ako pod scenom ne podrazumijevamo samo konzumaciju kulturnih proizvoda, nego i diskusije različitih nivoa strukturiranosti te refleksiju praksi u javnom prostoru.
Lord Mountbatten u inspekciji kontingenta malajskih trupa, Kensington Gardens, London, 1946. godine (Izvor: Wikipedia.org)
Najveća negativna posljedica takvih prilika izostanak je reprodukcije kritičnih kadrova na medijskoj i kulturnoj sceni. Stoga je konsenzus defaultno stanje stvari, dočim je kritika – riječima Predraga Matvejevića – stjerana u procjep između uvrede i izdaje te zatvorena u uske krugove bliskomišljenika. Historijski, putanja Osijeka od grada snažne i produktivne kulturno-umjetničke scene do današnjeg općeg konsenzusa, siromašnog neslaganjem i diskusijom bilo kojeg tipa, koincidira s drugim dvama procesima koji su se odigrali proteklih godina. Budući da sam njihove analize već ispostavio u dvama ranijim tekstovima, ovdje ću ih samo u kratkim crtama opisati. Prvi je proces deindustrijalizacije i depopulacije koji se dogodio u sklopu postsocijalističke tranzicije, a tijekom kojeg je došlo do socijalne i urbane devastacije uslijed ugroženosti uvjeta reprodukcije života, što je dodatno pojačano ratnim sukobima ranih devedesetih. Drugi je proces ideološkog reprogramiranja javnog prostora koji se očitovao u odbacivanju proskribiranog socijalističkog i partizanskog nasljeđa te njegovom supstitucijom elementima nacionalističke i klerikalističke mitologije.
Posjet princa od Walesa jedna je od situacija u kojima se binarna opozicija građanskih i nacionalističkih vrijednosti koja je konstruirana tijekom 1990-ih pokazuje lažnom. Štoviše, u takvim se prilikama jasno vidi konvergencija građanskih i nacionalističkih vrijednosti – naravno, na štetu socijalno i ekonomski najranjivijih društvenih grupa
Podvlačeći crtu pod navedeno, u oba procesa nailazimo na historijski revizionizam, samo na različitim razinama: u prvom slučaju na razini materijalne osnove društvenih odnosa i njihove reprodukcije, a u drugom slučaju na razini reprodukcije ideološke pratnje društvenih odnosa. U tom smislu, ono što se događalo u Osijeku ne razlikuje se bitno od događanja u ostatku Hrvatske tijekom istog razdoblja, kao ni od procesa koji su se odvijali u drugim postjugoslavenskim i postsocijalističkim prostorima. Povrh toga, 1990-ih je konstruirana binarna opozicija građanskih i nacionalističkih vrijednosti, na osnovu koje se događa svrstavanje u tabore za vrijeme predizbornih kampanja. Međutim, posjet princa od Walesa jedna je od situacija u kojima se ta opozicija pokazuje lažnom. Štoviše, u takvim se prilikama jasno vidi konvergencija građanskih i nacionalističkih vrijednosti – naravno, na štetu socijalno i ekonomski najranjivijih društvenih grupa.
Tako ćemo u utorak, 15. ožujka imati priliku doživjeti svu bijedu tranzicije: Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – udruga koja je nastala iz otpora prema najtežim kršenjima ljudskih prava tijekom rata – pružit će legitimitet prijestolonasljedniku nekoć najveće kolonijalne sile svijeta da mladima iz postkonfliktnih zajednica propovijeda o osobnom doprinosu izgradnji mira. Lokacija na kojoj će se događaj odvijati potencira skaradni karakter ove manifestacije – personifikacija kolonijalizma dolazi u grad koji se nalazi na periferiji periferne evropske države, u krajolik od kakvog bi eurocentrik prije očekivao da bude mjesto radnje nekog romana Johna Maxwella Coetzeeja, negoli
Kakvi su to mir, nenasilje i ljudska prava mogući u svijetu prinčeva i njihovih podanika – onih kojima se klanja i onih koji se klanjaju? Tu se jedini mogući mir iskazuje pomirenošću s podaničkom ulogom, jedino moguće nenasilje odricanjem od borbe za ukidanje dominacije, dok je jedino ljudsko pravo da se bude onaj nad kojim se vlada
pretendent na „laskavu“ titulu Europske prijestolnice kulture.[1] Takva dobrodošlica, koju je uvaženom gostu priredio „građanski Osijek“, ne bi bila moguća da socijalističke vrijednosti, izbrisane iz naziva ulica i trgova, devedesetih nisu zamijenjene imenima junaka feudalističke i monarhističke prošlosti: od takozvanih „narodnih vladara“, preko stranih velikaša koji su gospodarili Slavonijom i Baranjom, do spasitelja dinastije Habsburg – Josipa Jelačića.
Naposljetku, nakon upoznavanja osječkog konteksta i historijata njegova nastanka, otvara se i mogućnost propitivanja solemne sintagme „mir, nenasilje i ljudska prava“, koja stoji u imenu udruge koja dočekuje uvaženog gosta. Pitanje je vrlo jednostavno, kao i odgovor. Naime, kakvi su to mir, nenasilje i ljudska prava mogući u svijetu prinčeva i njihovih podanika – onih kojima se klanja i onih koji se klanjaju? Tu se jedini mogući mir iskazuje pomirenošću s podaničkom ulogom, jedino moguće nenasilje odricanjem od borbe za ukidanje dominacije, dok je jedino ljudsko pravo da se bude onaj nad kojim se vlada. Nakon što su početkom 1990-ih, u ime nacionalističkih vrijednosti pokradene tvornice, uništena radna mjesta i radikalno produbljene društvene nejednakosti, četvrt stoljeća kasnije dolaze apologeti građanskih vrijednosti da nas s time pomire. Njihov gost tu je tek zbog osiguranja kvalitete, kao izdanak obitelji čiji je višestoljetni posao proizvodnja društvenih nejednakosti.
Bilješke
[1] Južnoafrički književnik John Maxwell Coetzee, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, jedan od najznačajnijih protivnika apartheida u svjetskoj književnosti, radnje svojih romana kao što su Čekajući barbare i Sramota smjestio je u iskustva izgnanstva iz centralnih sredina. Junaci u nabrojanim romanima bivaju protjerani na rubove kolonijalnih područja, a svoje spasenje traže između „civilizacije“ i „barbarstva“. Iz iskustva dvostrukog nepripadanja – kako među kolonistima, tako i među domorocima – oni stječu uvide u strukturu koloniziranog svijeta i prepoznaju agoniju koloniziranih.
Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]
Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]
15. veljače 2025.Jedan svijet, kolektivna borba
Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
28. prosinca 2024.Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica”
Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
24. prosinca 2024.Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada
Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
23. prosinca 2024.Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga
Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
21. prosinca 2024.„U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva
Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
20. prosinca 2024.Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase
I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
19. prosinca 2024.Akademski bojkot i pitanje krivnje
Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
