Mentalno zdravlje na udaru industrije sreće

Trgovanje srećom pojedinca u ekonomiji koja instrumentalizira njegova nezadovoljstva i razočaranja kroz konzumerističku supstituciju, dok se u svrhu njegova optimalnog sudjelovanja u proizvodnim procesima potiče stvaranje pozitivne radne okoline, ono je što se nudi umjesto redistribucije odnosa moći i učenja demokratskom dijalogu, kao jedinom putu prema individualnom zdravlju i zdravom društvu.

Mentalno zdravlje na udaru industrije sreće
Izvor: Jared Rodriguez / Truthout @ Flickr
Nesposobnost i kronična deflacija psiho-ekonomskih kapaciteta u individualističkim društvima razvijenih ekonomija, pokazatelj su općeg osjećaja nezadovoljstva, a nemogućnost ublažavanja posljedica globalne ekonomske krize primorala je neke teoretičare na promjenu paradigme te okretanje ka promoviranju blagostanja kao biološkog i psiho-socijalnog kapaciteta suvremenih društava. Psihološka istraživanja nezaposlenosti 1990-ih i razvoj novih metodoloških okvira, temelj su istraživanja utjecaja intimnih doživljaja svijeta.
 
Mjerenja subjektivnog doživljaja blagostanja i sreće predstavljaju pokušaj prihvaćanja onoga što zapravo možemo nazvati „krizom premjeravanja“, koja predstavlja odraz strukturalnog pomaka dijela proizvodnje u razvijenim ekonomijama ka resursima i proizvodima koji više nisu pretežito materijalni.[1] Ako je um shvaćen kao ekonomski resurs, što većom vidljivošću tzv. nematerijalnih oblika rada postaje evidentnije, tada je ljudski kapital i održavanje zadovoljnog pojedinca, koji će moći sudjelovati u proizvodnim procesima kao proizvođač i konzument, primarni element opstanka kapitalizma razvijenog Zapada.
 
Sredinom 1990-ih ustanovljena je sasvim nova grana neoklasične ekonomije – ekonomija sreće. Bio je to logičan slijed sociološko-ekonomskih promišljanja u datom historijskom trenutku, kada je postalo jasno da BDP ne odgovara sasvim razini društvenog razvoja – da izračun bruto domaćeg proizvoda nije mjerilo zadovoljstva. Dapače, ekonomist Richard Easterlin još je 1974. skrenuo pažnju na postojanje jaza između materijalne akumulacije i rasta osjećaja blagostanja i sreće.[2] Znanstvenim metodama ukazao je na paradoks da sreća pojedinca, kao bitan element pozitivne mentalne slike društva, u sustavu koji promiče neumjerenu konzumaciju tržišno dostupnih proizvoda ne raste proporcionalno s njegovim prihodima. U društvima koja posjeduju veća materijalna bogatstva, imućniji se osjećaju sretnijima od onih koji ne mogu zadovoljiti svoje osnovne materijalne i društvene potrebe, no u širem kontekstu većih društvenih zajednica, rezultati su pokazali da ništa manje sretni nisu ni stanovnici siromašnih država.[3]
 
U nerazvijenim ekonomijama, osjećaj sreće uglavnom je vezan uz ostvarivanje prihoda te se u takvom kontekstu pridaje minimalna pažnja osiguravanju ljudskog dostojanstva. No, povećanje prihoda rezultira dvjema posljedicama koje čine prepreku ostvarenju općeg blagostanja. Jedna od njih je sposobnost adaptacije na novonastale uvjete rada i društvene održivosti. Koliko će se netko uspjeti prilagoditi promjenama unutar sustava, primjerice, promjenama unutar monetarnog sustava, ovisit će o njihovom općem osjećaju blagostanja koji ubuduće neće biti podložan tzv. eksternalnim faktorima. Ukoliko se ne uspiju prilagoditi na promijenjene okolnosti poput gubitka posla, njihova sreća bit će proporcionalna objektivnim uvjetima.
 
Druga je važna posljedica akumulacije materijalnih dobara zasićenje. Ekscesivna žudnja za materijalnim te posvećenost zadovoljenju libidinalnih impulsa („princip užitka“, kojeg ustanovljuje fizičar i psiholog Gustav Fechner te kasnije prihvaća Sigmund Freud)[4] onemogućavaju osjećaj subjektivnog blagostanja jer dovode do povećanja zahtjeva i očekivanja. Tako korijen neuspjeha neoklasičnih ekonomskih strujanja reguliranih neoliberalnim represivnim državnim aparatom pri ostvarivanju pozitivne mentalne slike društva leži u obvezujućem hedonizmu i imperativu neumjerene potrošnje. Neutaženi impulsi vode u depresiju koja, prema Marku Fisheru, “iako uobičajeno okarakterizirana kao nedostatak interesa i odsustvo užitka, kao anhedonija, u ovom smislu nije toliko nesposobnost za postizanje užitka, koliko nesposobnost za činjenje ičega osim potrage za užitkom.“[5]
 
Čini se kako ključ održavanja zdravog sustava leži u balansiranju između iskustvenih doživljaja zadovoljstva i nezadovoljstva. Ustanovljavanje novih indikatora društvenog i ekonomskog progresa tako postaje primarna zadaća vladajuće klase. Osjećaj sreće ili stupanj zadovoljstva može se, na kognitivnom nivou, promatrati kroz tri registra.[6]
 
Utilitarno shvaćanje, čije je temelje 1766. postavio Jeremy Bentham, počiva na moralnom i ekonomskom opravdavanju svake akcije koja maksimizira osjećaj sreće u populaciji. Empirijski podaci tako postaju osnova za donošenje ekonomskih i političkih odluka – državni regulatorni elementi pri procjeni stanja moraju se voditi isključivo statistikama. Sreća je shvaćena kao oblik doživljavanja čistog instant-zadovoljstva, dok je nesreća percipirana kao kombinacija nedostatka izbora konzumenta, njegovih interpersonalnih odnosa i neurokemijskih procesa, što za posljedicu ima depresiju. Teleološko-etički registar razmatra sreću kao postizanje eudaimonije, tj. dobrog života. Nesreća pritom predstavlja nedostatak mogućnosti za djelovanje prema ostvarenju osobnih ciljeva. Mesijanski registar pretpostavlja obećanje „prosvjetljenja“, tj. mogućnost iskustvenog doživljaja osjećaja sreće moguće je samo kao vjerovanje u istu.
 
Zadovoljstvo, kao odsustvo nesreće, opipljiv je entitet potenciran vanjskim okolnostima te predstavlja okosnicu promišljanja ekonomije sreće. Ispreplitanje paradigme blagostanja, mantri pozitivne psihologije i bihevioralnog pristupa istraživanju, služe optimiziranju subjektivnih ljudskih doživljaja stvarnosti. Isti proces odvija se na polju mentalnog zdravlja. Kognitivno-bihevioralna terapija, koja sagledava samo konkretne datosti egzistencijalnog momenta, modelirajući ih prema onome što je poželjnije unutar ekonomskog sustava, s naglaskom na neurokemijske procese koji mogu rezultirati depresijom, ali su potencijalno izlječivi pomoću anti-depresivâ, predstavlja pokušaj krpanja duboko potresenih i obeshrabrenih ljudi koji iz gliba trebaju izvući posrnulu ekonomiju.
 
Plakat iz 1942-43. kojim se u SAD-u urgiralo protiv izostajanja s posla (Izvor: Wikipedia.org)
Plakat iz 1942-43. kojim se u SAD-u urgiralo protiv izostajanja s posla (Izvor: Wikipedia.org)
Radno mjesto postaje terapeutska zajednica – rukovodioci uče osnove socijalne psihologije ne bi li prepoznali zaposlenika čija je motivacija za rad eventualno umanjena, a liječnici umjesto potvrda za bolovanje barataju listićima na kojima garantiraju nečiju minimalnu sposobnost za rad. Utilitaristički doživljaj rada kao pozitivne društvene sile posebno se ističe kod liječenja mentalnih bolesti jer se danas misli da je depresija lakše izlječiva unutar pozitivne radne okoline.[7] Niz mjernih instrumenata, poput smartphone aplikacija koje bilježe otkucaje srca ili mjere trenutno raspoloženje trebalo bi sakupiti što vjernije podatke o preferencijama ljudi te tako utjecati na ponudu i potražnju. New age gurui, pseudoznanstvenici i marketinški stručnjaci promoviraju pozitivan pogled na besperspektivnu svakodnevicu.
 
Strategije oglašavanja stoga služe instrumentaliziranju nezadovoljstva i razočaranja u kapitalizam kako bi potaknuli konzumente na potrošnju. Od 1920-ih marketinške strategije idu u korak s procjenama valoriziranja elemenata ljudskog postojanja iz individualne perspektive. Ono što se nudi uvijek je ono što nedostaje te se stoga čini privlačnim i potiče usmjeravanje ljudske motivacije ka ostvarenju cilja. Primjerice, marketinške agencije iz 1930-ih svoje reklamne kampanje bazirale su na plasiranju slika tradicionalne američke obitelji, upravo onog društvenog ideala koji je industrijski kapitalizam sustavno uništavao. Organiziranje takvih mikro-pobuna industriju oglašavanja stavilo je u poziciju moralnog kritičara istog sustava kojeg promovira.[8] Podložnost rastućoj marketinškoj i reklamnoj industriji odraz je pomno smišljenih kampanja koje za cilj imaju povećanje potrošnje i formiranje javnog mnijenja. Na taj način oglašivačka industrija uz pomoć utilitarnih i biheviorističkih metoda služi masovnoj manipulaciji.
 
Psihologizacija političkog polja djelovanja i interdisciplinarna istraživanja putem monitoriranja ljudskih afekata i emocija te predviđanja i anticipacije ljudskog ponašanja još su jedan perfidni oblik pojačanog društvenog nadzora. Benthamovska etika empatije ekstrapolirana je u znanstveni nadzor, a biheviorističke i neuroznanstvene metode u rukama moćnih, pitanje ljudske sreće i zadovoljstva pomaknule su iz čisto subjektivnog i intimnog doživljaja u objektivni vanjski svijet. Pritom je nevažno, dapače i nepoželjno, da se čuje glas pojedinca. Vladajućim političko-ekonomskim strukturama te biheviorističkoj psihologiji i neuroznanosti nije u interesu čuti što zapravo osjećamo jer postoji objektivna opasnost da će se kritika koncentrirana oko pojedinca naposljetku okrenuti prema kritici sistema. Naime, u slučaju eksternalizacije, ljutnja i razočaranje samim sobom potencijal su za otvaranje prostora objektivnog sagledavanja ekonomsko-političkih datosti historijskog trenutka.
 
Rješenje za ovakvu duboku društvenu krizu leži u dokidanju radikalnog objektivizma znanosti i zaokretu prema subjektivizmu. Na polju društvenih znanosti, imperativ razvoja predstavlja ponovno otkriće umijeća slušanja. Verbaliziranje emocija umjesto sofisticiranih formi čitanja misli koje gorljivo zastupaju suvremene neuroznanstvene teorije omogućilo bi barem pokušaj promjene društvenih struktura, jer negativna mentalna slika čitavih društava i nezadovoljstvo koje je svojstveno većini predstavlja samo odraz nedostatka istinske slobode izražavanja i demokracije. Umjesto da konzultacije te dijalog na radnom mjestu i u školama koristimo isključivo u svrhe političko-ekonomske instrumentalizacije, trebali bismo ljude učiti interpretativnom izražavanju i važnosti onoga što zaista imaju za reći o onome što osjećaju. Redistribucija odnosa moći i učenje demokratskom dijalogu jedini je put prema individualnom zdravlju i zdravom društvu.[9]


Bilješke

[1] William Davies, The happiness industry: how the government and big business sold us well-being (London: Verso Books, 2015).
 
[2] Richard Easterlin, „Does Economic Growth Improve the Human Lot? Some Empirical Evidence,“ u Nations and Households in Economic Growth: Essays in Honor of Moses Abramovitz, ur. Paul A. David i Melvin W. Reder (New York: Academic Press, 1974), dostupno na http://graphics8.nytimes.com/images/2008/04/16/business/Easterlin1974.pdf
 
[3] Sergei Vasilenkov, „Citizens of poorest countries are happiest in the world,“ Pravda.ru, 2. siječnja 2013, dostupno na http://www.pravdareport.com/society/stories/02-01-2013/123363-poor_happy-0/
 
[4] Edward Erwin, ur, „Fechner, Gustav Theodor (1801-1887),“ u The Freud Encyclopedia: Theory, Therapy, and Culture (New York: Routledge, 2002), dostupno na http://psy2.ucsd.edu/~link/Freud%20Encyclopedia%20Fechner.pdf
 
[5] Mark Fisher, Capitalist Realism: Is There No Alternative? (Winchester, UK: Zero Books, 2009), 21-22.
 
[6] William Davies, „The Political Economy of Unhappiness,“ New Left Review 71 (2011), 65-80, dostupno na https://newleftreview.org/II/71/william-davies-the-political-economy-of-unhappiness
 
[7] Gordon Waddell i A. Kim Burton, Is Work Good for Your Health and Well-Being? (London: TSO, 2006), dostupno na https://www.gov.uk/government/uploads/system/uploads/attachment_data/file/214326/hwwb-is-work-good-for-you.pdf
 
[8] Stuart Ewen, Captains of Consciousness: Advertising and the Social Roots of Consumer Culture (New York: McGraw-Hill, 1976).
 
[9] Raymond Williams, The Long Revolution (Cardigan: Parthian Books, 2011).
 
Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta “Tjeskobno društvo – kako nas je kapitalizam učinio bolesnima”, za kojeg su sredstva osigurana putem Javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva kulture RH.
minikult

Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve