Mentalno zdravlje na udaru industrije sreće

Trgovanje srećom pojedinca u ekonomiji koja instrumentalizira njegova nezadovoljstva i razočaranja kroz konzumerističku supstituciju, dok se u svrhu njegova optimalnog sudjelovanja u proizvodnim procesima potiče stvaranje pozitivne radne okoline, ono je što se nudi umjesto redistribucije odnosa moći i učenja demokratskom dijalogu, kao jedinom putu prema individualnom zdravlju i zdravom društvu.

Mentalno zdravlje na udaru industrije sreće
Izvor: Jared Rodriguez / Truthout @ Flickr
Nesposobnost i kronična deflacija psiho-ekonomskih kapaciteta u individualističkim društvima razvijenih ekonomija, pokazatelj su općeg osjećaja nezadovoljstva, a nemogućnost ublažavanja posljedica globalne ekonomske krize primorala je neke teoretičare na promjenu paradigme te okretanje ka promoviranju blagostanja kao biološkog i psiho-socijalnog kapaciteta suvremenih društava. Psihološka istraživanja nezaposlenosti 1990-ih i razvoj novih metodoloških okvira, temelj su istraživanja utjecaja intimnih doživljaja svijeta.
 
Mjerenja subjektivnog doživljaja blagostanja i sreće predstavljaju pokušaj prihvaćanja onoga što zapravo možemo nazvati „krizom premjeravanja“, koja predstavlja odraz strukturalnog pomaka dijela proizvodnje u razvijenim ekonomijama ka resursima i proizvodima koji više nisu pretežito materijalni.[1] Ako je um shvaćen kao ekonomski resurs, što većom vidljivošću tzv. nematerijalnih oblika rada postaje evidentnije, tada je ljudski kapital i održavanje zadovoljnog pojedinca, koji će moći sudjelovati u proizvodnim procesima kao proizvođač i konzument, primarni element opstanka kapitalizma razvijenog Zapada.
 
Sredinom 1990-ih ustanovljena je sasvim nova grana neoklasične ekonomije – ekonomija sreće. Bio je to logičan slijed sociološko-ekonomskih promišljanja u datom historijskom trenutku, kada je postalo jasno da BDP ne odgovara sasvim razini društvenog razvoja – da izračun bruto domaćeg proizvoda nije mjerilo zadovoljstva. Dapače, ekonomist Richard Easterlin još je 1974. skrenuo pažnju na postojanje jaza između materijalne akumulacije i rasta osjećaja blagostanja i sreće.[2] Znanstvenim metodama ukazao je na paradoks da sreća pojedinca, kao bitan element pozitivne mentalne slike društva, u sustavu koji promiče neumjerenu konzumaciju tržišno dostupnih proizvoda ne raste proporcionalno s njegovim prihodima. U društvima koja posjeduju veća materijalna bogatstva, imućniji se osjećaju sretnijima od onih koji ne mogu zadovoljiti svoje osnovne materijalne i društvene potrebe, no u širem kontekstu većih društvenih zajednica, rezultati su pokazali da ništa manje sretni nisu ni stanovnici siromašnih država.[3]
 
U nerazvijenim ekonomijama, osjećaj sreće uglavnom je vezan uz ostvarivanje prihoda te se u takvom kontekstu pridaje minimalna pažnja osiguravanju ljudskog dostojanstva. No, povećanje prihoda rezultira dvjema posljedicama koje čine prepreku ostvarenju općeg blagostanja. Jedna od njih je sposobnost adaptacije na novonastale uvjete rada i društvene održivosti. Koliko će se netko uspjeti prilagoditi promjenama unutar sustava, primjerice, promjenama unutar monetarnog sustava, ovisit će o njihovom općem osjećaju blagostanja koji ubuduće neće biti podložan tzv. eksternalnim faktorima. Ukoliko se ne uspiju prilagoditi na promijenjene okolnosti poput gubitka posla, njihova sreća bit će proporcionalna objektivnim uvjetima.
 
Druga je važna posljedica akumulacije materijalnih dobara zasićenje. Ekscesivna žudnja za materijalnim te posvećenost zadovoljenju libidinalnih impulsa („princip užitka“, kojeg ustanovljuje fizičar i psiholog Gustav Fechner te kasnije prihvaća Sigmund Freud)[4] onemogućavaju osjećaj subjektivnog blagostanja jer dovode do povećanja zahtjeva i očekivanja. Tako korijen neuspjeha neoklasičnih ekonomskih strujanja reguliranih neoliberalnim represivnim državnim aparatom pri ostvarivanju pozitivne mentalne slike društva leži u obvezujućem hedonizmu i imperativu neumjerene potrošnje. Neutaženi impulsi vode u depresiju koja, prema Marku Fisheru, “iako uobičajeno okarakterizirana kao nedostatak interesa i odsustvo užitka, kao anhedonija, u ovom smislu nije toliko nesposobnost za postizanje užitka, koliko nesposobnost za činjenje ičega osim potrage za užitkom.“[5]
 
Čini se kako ključ održavanja zdravog sustava leži u balansiranju između iskustvenih doživljaja zadovoljstva i nezadovoljstva. Ustanovljavanje novih indikatora društvenog i ekonomskog progresa tako postaje primarna zadaća vladajuće klase. Osjećaj sreće ili stupanj zadovoljstva može se, na kognitivnom nivou, promatrati kroz tri registra.[6]
 
Utilitarno shvaćanje, čije je temelje 1766. postavio Jeremy Bentham, počiva na moralnom i ekonomskom opravdavanju svake akcije koja maksimizira osjećaj sreće u populaciji. Empirijski podaci tako postaju osnova za donošenje ekonomskih i političkih odluka – državni regulatorni elementi pri procjeni stanja moraju se voditi isključivo statistikama. Sreća je shvaćena kao oblik doživljavanja čistog instant-zadovoljstva, dok je nesreća percipirana kao kombinacija nedostatka izbora konzumenta, njegovih interpersonalnih odnosa i neurokemijskih procesa, što za posljedicu ima depresiju. Teleološko-etički registar razmatra sreću kao postizanje eudaimonije, tj. dobrog života. Nesreća pritom predstavlja nedostatak mogućnosti za djelovanje prema ostvarenju osobnih ciljeva. Mesijanski registar pretpostavlja obećanje „prosvjetljenja“, tj. mogućnost iskustvenog doživljaja osjećaja sreće moguće je samo kao vjerovanje u istu.
 
Zadovoljstvo, kao odsustvo nesreće, opipljiv je entitet potenciran vanjskim okolnostima te predstavlja okosnicu promišljanja ekonomije sreće. Ispreplitanje paradigme blagostanja, mantri pozitivne psihologije i bihevioralnog pristupa istraživanju, služe optimiziranju subjektivnih ljudskih doživljaja stvarnosti. Isti proces odvija se na polju mentalnog zdravlja. Kognitivno-bihevioralna terapija, koja sagledava samo konkretne datosti egzistencijalnog momenta, modelirajući ih prema onome što je poželjnije unutar ekonomskog sustava, s naglaskom na neurokemijske procese koji mogu rezultirati depresijom, ali su potencijalno izlječivi pomoću anti-depresivâ, predstavlja pokušaj krpanja duboko potresenih i obeshrabrenih ljudi koji iz gliba trebaju izvući posrnulu ekonomiju.
 
Plakat iz 1942-43. kojim se u SAD-u urgiralo protiv izostajanja s posla (Izvor: Wikipedia.org)
Plakat iz 1942-43. kojim se u SAD-u urgiralo protiv izostajanja s posla (Izvor: Wikipedia.org)
Radno mjesto postaje terapeutska zajednica – rukovodioci uče osnove socijalne psihologije ne bi li prepoznali zaposlenika čija je motivacija za rad eventualno umanjena, a liječnici umjesto potvrda za bolovanje barataju listićima na kojima garantiraju nečiju minimalnu sposobnost za rad. Utilitaristički doživljaj rada kao pozitivne društvene sile posebno se ističe kod liječenja mentalnih bolesti jer se danas misli da je depresija lakše izlječiva unutar pozitivne radne okoline.[7] Niz mjernih instrumenata, poput smartphone aplikacija koje bilježe otkucaje srca ili mjere trenutno raspoloženje trebalo bi sakupiti što vjernije podatke o preferencijama ljudi te tako utjecati na ponudu i potražnju. New age gurui, pseudoznanstvenici i marketinški stručnjaci promoviraju pozitivan pogled na besperspektivnu svakodnevicu.
 
Strategije oglašavanja stoga služe instrumentaliziranju nezadovoljstva i razočaranja u kapitalizam kako bi potaknuli konzumente na potrošnju. Od 1920-ih marketinške strategije idu u korak s procjenama valoriziranja elemenata ljudskog postojanja iz individualne perspektive. Ono što se nudi uvijek je ono što nedostaje te se stoga čini privlačnim i potiče usmjeravanje ljudske motivacije ka ostvarenju cilja. Primjerice, marketinške agencije iz 1930-ih svoje reklamne kampanje bazirale su na plasiranju slika tradicionalne američke obitelji, upravo onog društvenog ideala koji je industrijski kapitalizam sustavno uništavao. Organiziranje takvih mikro-pobuna industriju oglašavanja stavilo je u poziciju moralnog kritičara istog sustava kojeg promovira.[8] Podložnost rastućoj marketinškoj i reklamnoj industriji odraz je pomno smišljenih kampanja koje za cilj imaju povećanje potrošnje i formiranje javnog mnijenja. Na taj način oglašivačka industrija uz pomoć utilitarnih i biheviorističkih metoda služi masovnoj manipulaciji.
 
Psihologizacija političkog polja djelovanja i interdisciplinarna istraživanja putem monitoriranja ljudskih afekata i emocija te predviđanja i anticipacije ljudskog ponašanja još su jedan perfidni oblik pojačanog društvenog nadzora. Benthamovska etika empatije ekstrapolirana je u znanstveni nadzor, a biheviorističke i neuroznanstvene metode u rukama moćnih, pitanje ljudske sreće i zadovoljstva pomaknule su iz čisto subjektivnog i intimnog doživljaja u objektivni vanjski svijet. Pritom je nevažno, dapače i nepoželjno, da se čuje glas pojedinca. Vladajućim političko-ekonomskim strukturama te biheviorističkoj psihologiji i neuroznanosti nije u interesu čuti što zapravo osjećamo jer postoji objektivna opasnost da će se kritika koncentrirana oko pojedinca naposljetku okrenuti prema kritici sistema. Naime, u slučaju eksternalizacije, ljutnja i razočaranje samim sobom potencijal su za otvaranje prostora objektivnog sagledavanja ekonomsko-političkih datosti historijskog trenutka.
 
Rješenje za ovakvu duboku društvenu krizu leži u dokidanju radikalnog objektivizma znanosti i zaokretu prema subjektivizmu. Na polju društvenih znanosti, imperativ razvoja predstavlja ponovno otkriće umijeća slušanja. Verbaliziranje emocija umjesto sofisticiranih formi čitanja misli koje gorljivo zastupaju suvremene neuroznanstvene teorije omogućilo bi barem pokušaj promjene društvenih struktura, jer negativna mentalna slika čitavih društava i nezadovoljstvo koje je svojstveno većini predstavlja samo odraz nedostatka istinske slobode izražavanja i demokracije. Umjesto da konzultacije te dijalog na radnom mjestu i u školama koristimo isključivo u svrhe političko-ekonomske instrumentalizacije, trebali bismo ljude učiti interpretativnom izražavanju i važnosti onoga što zaista imaju za reći o onome što osjećaju. Redistribucija odnosa moći i učenje demokratskom dijalogu jedini je put prema individualnom zdravlju i zdravom društvu.[9]


Bilješke

[1] William Davies, The happiness industry: how the government and big business sold us well-being (London: Verso Books, 2015).
 
[2] Richard Easterlin, „Does Economic Growth Improve the Human Lot? Some Empirical Evidence,“ u Nations and Households in Economic Growth: Essays in Honor of Moses Abramovitz, ur. Paul A. David i Melvin W. Reder (New York: Academic Press, 1974), dostupno na http://graphics8.nytimes.com/images/2008/04/16/business/Easterlin1974.pdf
 
[3] Sergei Vasilenkov, „Citizens of poorest countries are happiest in the world,“ Pravda.ru, 2. siječnja 2013, dostupno na http://www.pravdareport.com/society/stories/02-01-2013/123363-poor_happy-0/
 
[4] Edward Erwin, ur, „Fechner, Gustav Theodor (1801-1887),“ u The Freud Encyclopedia: Theory, Therapy, and Culture (New York: Routledge, 2002), dostupno na http://psy2.ucsd.edu/~link/Freud%20Encyclopedia%20Fechner.pdf
 
[5] Mark Fisher, Capitalist Realism: Is There No Alternative? (Winchester, UK: Zero Books, 2009), 21-22.
 
[6] William Davies, „The Political Economy of Unhappiness,“ New Left Review 71 (2011), 65-80, dostupno na https://newleftreview.org/II/71/william-davies-the-political-economy-of-unhappiness
 
[7] Gordon Waddell i A. Kim Burton, Is Work Good for Your Health and Well-Being? (London: TSO, 2006), dostupno na https://www.gov.uk/government/uploads/system/uploads/attachment_data/file/214326/hwwb-is-work-good-for-you.pdf
 
[8] Stuart Ewen, Captains of Consciousness: Advertising and the Social Roots of Consumer Culture (New York: McGraw-Hill, 1976).
 
[9] Raymond Williams, The Long Revolution (Cardigan: Parthian Books, 2011).
 
Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta “Tjeskobno društvo – kako nas je kapitalizam učinio bolesnima”, za kojeg su sredstva osigurana putem Javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva kulture RH.
minikult

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.
  • 9. listopada 2023. Kad ti petsto zakonskih prijedloga radi o glavi Liberalna i neoliberalna legislativa te pravni okviri, kako u Europi tako i Americi, očekivano, uspješno i brzo apsorbiraju ultrakonzervativne pritiske i transfobnu artikulaciju koja direktno utječe na trans populaciju. Donose se diskriminatorni zakoni koji zatiru prava jedne društvene skupine i u sebi sadržavaju opasne eradikcionističke elemente koji prijete genocidnim nasiljem.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve