Dom je negdje drugdje

Izostanak obiteljske i društvene podrške ostvarivanju temeljnih ljudskih potreba mlade LGBTIQ+ populacije

Početkom lipnja prošle godine, uoči četvrte splitske Povorke ponosa, udruga Urbana desnica pokrenula je događaj na Facebooku pod nazivom Podrži humanitarnu akciju „Prazan grad“ na kojemu su popisani caffè barovi izvan strogoga centra grada u kojima građanke_i[1] mogu popiti kavu, izbjeći Povorku i ostaviti donaciju za sanaciju štete na poplavljenim područjima u Slavoniji. Poziv na odlazak s Rive uoči Povorke ponosa kružio je i prethodnih godina društvenim mrežama:

„(…) neka uži CENTAR našeg GRADA BUDE PUST. Neka šetaju okruženi kordonima, i to je jedini način kako mogu šetati našim gradom.“

Događaju koji je organiziran u suradnji s Caritasom Splitsko-makarske nadbiskupije, odazvalo se 2 400 ljudi, od 8 000 pozvanih, odlučivši ignorirati svoje sugrađanke_e koje_i su izašle_i na ulice.

Rasprostranjenost župnih ureda diljem Hrvatske i financijske mogućnosti Katoličke crkve čine je jednom od organizacija s najvećim dosegom prema socijalno ugroženim građanima_kama koja dijeli besplatne obroke, odjeću i obuću te brine o mladim počiniteljima_cama prekršajnih i kaznenih djela kroz program rada za opće dobro, kao i o beskućnicima_ama u gradovima poput Zagreba, Rijeke i Zadra, u kojima upravlja prihvatilištima. U većini slučajeva, uz iznimke poput splitske udruge MoSt, ako je osoba u potrazi za prenoćištem ili hranom – obrok ili jedan od malobrojnih kreveta pronaći će na adresi koja pripada Crkvi ili organizaciji koja je s njom usko povezana.

Odumiranjem socijalne države i odmicanjem od modela skrbi zasnovanog na konceptu odgovornosti čitavih zajednica, djeca i mladi, ali i nezaposleni, starije i nemoćne osobe, uglavnom su prepušteni užim obiteljskim mrežama podrške, a kada se i one počnu raspadati ili kolebati, dolazi do dezintegracije bilo kakvog prethodno uspostavljenog kontinuiteta protoka osnovnih egzistencijalnih resursa.

Istraživanja provedena u Kanadi (Abramovich 2012), SAD-u (Bernstein i Foster 2008) i Velikoj Britaniji (Albert Kennedy Trust 2014) pokazala su da se između 20 – 40% tamošnjih mladih beskućnika_ca identificira kao LGBTIQ+, unatoč tomu što je zabilježeno da ih je svega 5 – 10% unutar opće populacije konceptualiziralo svoje iskustvo izvan propisane matrice organizacije emocionalne, seksualne i rodne žudnje (Josephson i Wright 2000, prema Abramovich 2012). Disproporcionalna reprezentiranost LGBTIQ+ mladih na ulici ukazuje na ogromne nesrazmjere u distribuciji društvene podrške, a načini na koje je dozirana ili prikraćivana otkrivaju kako transfobno i homofobno nasilje prožima naše ideje o tome tko, kada i u kojim situacijama treba i zaslužuje podršku, ali i pogubne posljedice fokusiranja socijalnih politika na pretpostavljenu održivost i pouzdanost struktura nuklearne obitelji.

Obitelj funkcionira kao temeljni mehanizam socijalizacije roda, seksualnosti i emocionalnosti u čijem se imaginariju specifičnim oblicima raspodjele rada (reproduktivni, kućanski neplaćeni i plaćeni rad) izgrađuju i valoriziraju prihvatljivi modusi življenja. U klasno stratificiranom društvu, legislativne prakse jedan su od načina podešavanja toga mehanizma kroz razradu pitanja regulacije srodstva. Iz toga su razloga ona tijela koja se ne kreću konvencionalnim

izvedbenim scenarijima roda, emocionalnosti i seksualnosti, tijela koja su transrodna, rodno varijantna, interspolna, lezbijska, homoseksualna, biseksualna, koja remete propisanu dinamiku žudnje, lišena materijalnih i nematerijalnih osnova za opstanak, time što ih se nastoji (a) disciplinirati unutar obiteljskih struktura ili (b) izopćiti iz njih, kada se različitost čini toliko neobuzdanom da je odbacivanje jedini način kako se ne bi narušila krhka iluzija prirodnosti i datosti cisheteroseksualnih žudnji.

Discipliniranje roda, seksualnosti i emocionalnosti unutar obitelji manifestira se kontrolom ponašanja ne samo maloljetnih nego i punoljetnih osoba koje ovise o njezinoj podršci, a koje se zbog homofobije i transfobije ne mogu zaposliti ili ostati na radnome mjestu. Naime, novac kontroliraju zaposleni autoriteti (pretežno roditelji ili skrbnici) koji imaju moć pokrenuti, ali i zamrznuti određeni oblik podrške. Oduzimanje kontrole osobi nad vlastitim životom te procjene o tome što joj je potrebno i nužno, uvlači je neminovno u proces ponovne infantilizacije kojim ulazi u drugo djetinjstvo – dolazi u situaciju u kojoj je ranjiva na uskraćivanje temeljnih uvjeta za ispunjen i dostojanstven život (npr. samostalnog donošenja odluka o svome tijelu ili o odnosima koje izgrađuje) te na izolaciju iz zajednice.

Pritom je posebno ugrožena dostupnost zdravstvene skrbi trans osobama koje se odlučuju na prilagodbu tijela. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje ne pokriva ni troškove hormonske terapije ni kirurških zahvata, a suženost stručnog kadra, primarno koncentriranog u Zagrebu (endokrinološka i psihološka skrb te mamoplastika), iziskuje i samostalno pokrivanje putnih troškova i smještaja u drugom gradu ili čak državi (kirurški tim za operacije koje se ne obavljaju u Zagrebu nalazi se u Beogradu). Istodobno, promjena oznake roda i imena u dokumentima uvlači osobu u administrativni vrtlog nesređene papirologije, a neusklađenost oznake roda i imena u dokumentima za trans i rodno varijantne osobe često znači nasilje na državnim granicama, na šalterima, prilikom zaposlenja i u svim drugim situacijama u kojima se odvija verifikacija njihovog identiteta.

Beskućništvo i pokušaji preživljavanja na ulici LGBTIQ+ mladih izravna su posljedica izopćenja. Na Telegram.hr-u zabilježeno je iskustvo jedne trans studentice:

„(…) prestali mi slati novac. Odjednom sam bila u stanu koji nisam mogla platiti, nisam se mogla prehranjivati, nisam imala za upisninu na faksu… U početku sam se izvlačila s ušteđevinom, dok nije došlo vrijeme da se iselim iz stana jer ga nisam više mogla plaćati. Privremeno sam preselila kod cure.“

Ako su bazične potrebe poput stanovanja, prehrane, zdravstva i obrazovanja procesom komodifikacije pretvorene u tržišnu vrijednost, moguće ih je namiriti jedino u zamjenu za novac te neće biti dostupne osobama koje žive same i ovise o samo jednome izvoru prihoda, stigmatiziranim radnicama_ima te osobama koje se redovno školuju, nastoje ući u obrazovni sustav ili su netom završile školovanje.

Država sve više prepušta pitanje stambenog zbrinjavanja, prehrane, zdravstva i obrazovanja apetitima kapitala te opstojnosti i voljnosti obiteljske skrbi, zbog čega su efekti zanemarivanja i nedekonstruiranja transfobne i homofobne opresije dalekosežni i razorni – ono što često ostaje nevidljivo jest način na koji tržišna i kućanska sfera koordinirano djeluju prema istiskivanju LGBTIQ+ osoba iz sustava društvene podrške.

Ekonomski karakter razdiobe na privatno i javno, kada su u pitanju LGBTIQ+ osobe, posebno dolazi do izražaja udaljavanjem osobe od tržišta rada (nasiljem na radnome mjestu ili potpunim negiranjem zaposlenja) – dokidanjem mogućnosti valorizacije njezina rada kao jedine stvari koju je u poziciji razmijeniti za novac. Osobi tada preostaje jedino osloniti se na financijsku potporu obitelji.

Ako i taj oslonac zakaže, propadanje LGBTIQ+ osoba kroz već olabavljene potporne mreže kulminira prestankom obrazovanja, siromaštvom i beskućništvom.

Postupnim ukidanjem izvanrednih studija pod pritiskom zahtjeva bolonjskog procesa, dostupnost obrazovanja sve je otežanija onima koji žive od vlastita rada i kojima je rad preko studentskih ugovora time postao dominantni način stjecanja prihoda, a sitne novčane naknade ostvarene u skučenom vremenu koje nije opterećeno obaveznom prisutnošću na predavanjima, najčešće nisu dovoljne za samostalno pokrivanje svih troškova života (ubrojimo u to i otplatu školarine), zbog čega LGBTIQ+ osobama bez podrške obitelji prijeti i veći rizik odustajanja od školovanja, produbljen homofobnim i transfobnim nasiljem u školama i na fakultetima.

Nimalo drugačija nije ni situacija onih koji diplomiraju jer ni mjere aktivnog zapošljavanja mladih bez zasnivanja radnog odnosa, koje trenutno iznose 2400 kuna mjesečno, ne pokrivaju stanarinu, režije i prehranu. Istraživanje koje je provela inicijativa Za rad spremne (Repalust i Velimirović 2015) pokazalo je da se 65.7% mladih koji su zaposleni oslanja na dodatnu financijsku podršku uže obitelji (67.5%) i/ili partnera_ice (44%).

Zatvorenost sigurnijih domena rada primorava LGBTIQ+ mlade koji ostaju bez doma ili žive na samome rubu siromaštva da pronalaze različite načine snalaženja na ulici, kao i dolaska do hrane i skloništa. Istraživanja provedena u SAD-u otkrivaju kako je vjerojatnost da LGBTIQ+ mladi budu primorani ponuditi seks za sigurno prenoćište sedam puta veća u odnosu na njihove heteroseksualne i cisrodne vršnjake_inje (Dank et al. 2015), a istraživanja bilježe i znatno veću učestalost razmišljanja o samoubojstvu (73% naspram 53%) (Hyatt 2013).

U Hrvatskoj dosad nisu provođena istraživanja koja bi ponudila uvid u socioekonomsku svakodnevnicu LGBTIQ+ osoba, no razgovor o beskućništvu i radništvu unutar zajednice postepeno se otvara zadnjih godinu dana.

Iako gotovo svatko poznaje osobu koja je (bila) izložena nekom obliku ekonomskog nasilja vezanog uz seksualnu, romantičnu i/ili rodnu različitost ili ga je iskusio na vlastitoj koži, ono se često ne promatra u klasnom kontekstu niti se podiže na razinu šireg problema koji nije rezultat slučajnosti ili niza pojedinačnih iskustava, nego izranja iz srži homofobne i transfobne opresije unutar klasnih struktura koje izgrađuju društvo. Moguće je tomu pronaći više razloga.

Jedan od njih je činjenica da su u povijesti sindikalnog i radničkog organiziranja LGBTIQ+ iskustva često izmicala iz vidokruga aktivističkog djelovanja ili bila potiskivana kao sekundarno i periferno pitanje koje je moguće adresirati na razini općeg oslobođenja radničke klase, bez ikakve potrebe za podešavanjem teorijske optike i oruđa kojima su se nastojali transformirati društveni odnosi.

Drugi razlog nalazi se i u usmjerenosti pojedinih struja unutar LGBTIQ+ pokreta na koncept legislativne ravnopravnosti i, u skladu s time, koncentriranju na zakonski nametnute oblike socijalnog isključivanja, poput isključivanja iz institucije braka, zbog čega je nominalna reguliranost radnih odnosa, obrazovanja, stambenih politika i

sustava socijalne skrbi, pitanja koja su se bolno urezivala u življena iskustva, nerijetko ostajala nevidljiva. Budući da okolnosti života LGBTIQ+ osoba nisu sustavno mišljene u klasnim odrednicama jer etikete identitetskih politika nerijetko preuzimaju ulogu zamagljivanja te veze, LGBTIQ+ osobe nisu uvijek pronalazile obrise svojih iskustava u reproduciranom historijatu ideja i formi radničkog otpora.

Treći razlog vjerojatno leži u vremenskom raskoraku među pokretima jer LGBTIQ+ pokret doseže vrhunac tek nakon Stonewallske pobune 1969. godine, dok je u ranijim pa i kasnijim godinama, seksualna, romantična ili rodna nenormativnost bila kriminalizirana u većini zemalja (u Hrvatskoj do 1977). Kriminalizacija je bila još jedan faktor koji je otežao i odgodio kontekstualizaciju LGBTIQ+ iskustava unutar nastojanja pokreta za ekonomsku i socijalnu pravdu koji se i sam suočavao, odnosno i danas se suočava s nizom prepreka, kako u Hrvatskoj tako i izvan nje.

Oba su se pokreta borila za opstanak uslijed stalnih pokušaja njihova gušenja. No, problem leži upravo u odrednici oba, tj. u iluziji da se radi o dvama odvojenim pokretima, iako bi trebalo biti jasno da nema oslobođenja LGBTIQ+ osoba bez oslobođenja radnica_ka kao ni oslobođenja radnica_ka bez oslobođenja LGBTIQ+ osoba.

Iako se potreba za razdiranjem guste koprene, spuštene između borbe radničke klase i LGBTIQ+ borbe povremeno nazire kroz pukotine ustaljenih narativa, prodrle se niti polako vežu u artikulirane težnje, kako se postepeno razvija komunikacija među pojedincima, grupama, zajednicama, udrugama i sindikatima, kao i unutar njih. Za početak je najvažnije zahvatiti te dijaloške momente i zabilježiti iskustva koja su nam već poznata, kako bismo mogli zajedno promisliti na koji način preokrenuti strategije dosadašnjeg djelovanja i vratiti glas najranjivijim članovima_icama naših zajednica.

Bilješke:

[1] Ovakav način pisanja izvire iz potrebe nadvladavanja pretpostavke da postoje samo dva roda. Donja crta predstavlja kontinuum iskustava roda (građanke_i), i vizualno i semantički, u kojem se rod razumijeva dinamično, u kontekstu prelijevanja iz femininoga u maskulini dio spektra i obrnuto.

Izvori:

Abramovich, Ilona Alex. 2012. „No Safe Place to Go: LGBT Youth Homelessness in Canada: Reviewing the Literature.“ Canadian Journal of Family and Youth 4(1): 29-51.

Bernstein, Nell i Lisa K. Foster. 2008. Voices from the street: a survey of homeless youth by their peers. Sacramento: California Research Bureau. Dostupno na https://www.library.ca.gov/crb/08/08-004.pdf

Dank, Meredith, et al. 2015. Surviving the streets of New York: Experiences of LGBTQ youth, YMSM and YWSW engaged in survival sex. Washington DC: Urban Institute. Dostupno na http://purl.fdlp.gov/GPO/gpo44530

Drčić, Petra i Iva Mrdeža. 2015. Izvještaj: Ključni trendovi u području beskućništva u Hrvatskoj. Zagreb: CERANEO – Centar za razvoj neprofitnih organizacija. Dostupno na http://www.ceraneo.hr/wp-content/uploads/2015/12/CERANEO-PUBLIKACIJA-BESKU%C4%86NICI.pdf

Hyatt, Shahera. 2011. Struggling to survive: lesbian, gay, bisexual, transgender, and queer/questioning homeless youth on the streets of California. Sacramento: California Homeless Youth Project, et al. Dostupno na http://bibpurl.oclc.org/web/42024

Repalust, Anja i Irena Velimirović. 2015. Mladi na tržištu rada: istraživački izvještaj. Zagreb: CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje. Dostupno na http://www.cesi.hr/attach/_m/mladi_na_trzistu_rada_izvjestaj_final.pdf

The Albert Kennedy Trust. 2014. LGBT Youth Homelessness: A UK National Scoping of Cause, Prevalence, Response and Outcome. London: The Albert Kennedy Trust. Dostupno na http://www.akt.org.uk/webtop/modules/_repository/documents/AlbertKennedy_ResearchReport_FINALInteractive.pdf