Kriza obrazovanja za 250 kuna

U svrhu istraživanja, autorica naručuje rad na temu obrazovanja te mogućnosti emancipacije i tako ulazi u dijalog s piscem/plagijatorom. Međutim, tekst koji je iz ove akademsko-trgovinske razmjene proizišao, svojom suhoparnošću, ignoriranjem zadane teme i preporučenih izvora te orijentiranjem na irelevantne statistike ostaje, tržišnim rječnikom, ono što i jest - roba sumnjive kvalitete.

Transparent na prosvjedu protiv rumunjskog premijera, optuženog za plagiranje (izvor: commons.wikimedia.org).

Ovaj je tekst nastao u suradnji (u najširem mogućem shvaćanju te riječi) s osobom koja svoje usluge oglašava na Njuškalu (najpoznatijem hrvatskom oglasniku za stvari i usluge). Kreirala sam lažni račun na Gmailu i predstavila se kao studentica Filozofskog fakulteta koju su „stisnuli“ rokovi i koja, nažalost, nema vremena napisati seminarski rad iz kolegija Obrazovne politike. Nakon što sam se ranije, na nekoliko adresa javila s upitima za seminarski rad s temom plagijata u visokoškolskom obrazovanju na koje nisam dobila odgovor, odlučila sam promijeniti pristup i vještije zamaskirati svoje namjere. Iako sam se i u prvim upitima predstavljala kao studentica kojoj je kupnja seminarskog rada jedina preostala opcija kako bi uspjela položiti ispit, čini se da je tema plagijata ipak bila preopasno bliska onome što ti „pisci“ nude u svojim oglasima. Bilo bi zanimljivo da sam doista pronašla osobu koja bi o tome bila spremna napisati seminarski rad, no i nova tema koju sam odabrala djelovala mi je obećavajuće za neku vrst dijaloga kojeg sam odlučila započeti s piscem/plagijatorom/icom.

Upit za seminarski rad na temu obrazovanja i mogućnostima emancipacije poslala sam na nekoliko adresa. Tražila sam i da se u literaturu uvrste dvije knjige koje nam je „mentor“ zadao: Učitelj neznalica Jacquesa Rancièrea i Pedagogija obespravljenih Paola Freirea. Jedan mi je „pisac“, zainteresiran za realizaciju mog zahtjeva, predložio da temu pojednostavim i da pišem o sustavu e-učenja i njegovim mogućnostima. Vjerojatno je o toj temi već (nešto slično) pisao pa je htio riješiti dva plagijata jednim radom. Na moje inzistiranje o ranije predloženoj temi nije više odgovarao pa je potraga nastavljena dok nisam pronašla osobu koja je pristala odraditi traženi zadatak. Bilo je različitih prijedloga, uvjeta i cijena. Osoba koja je rad napisala, poslala mi je dio rada da se uvjerim da je rad doista napisan, nakon čega sam trebala uplatiti dogovoren iznos. Potvrdu o uplati sam skenirala i poslala na uvid, nakon čega sam dobila svojih 10 kartica teksta. Ni traga od Rancièrea i Freirea. Nadam se da „mentor“ neće previše zamjeriti.

U ovom projektu ne ulazim dublje u klasne odnose samih izvođača/ica plagijata i onih koji te firme vode – no sasvim je izvjesno kako se ne radi o autentičnoj želji za karijerom profesionalnog plagijatora, već da materijalna prinuda i nemogućnost pronalaženja drugog ili bolje plaćenog zaposlenja i ovdje sudjeluju kao faktor koji primorava plagijatorske radnike/ice uključene u proces plagiranja da svoj obrazovni i kulturni kapital, stečen tijekom studija, unovče u zamjenu za naknadu od koje se mjesečno možda može preživjeti ili živjeti bolje.

Izvor: GotCredit prema Creative Commons licenci.
Izvor: GotCredit prema Creative Commons licenci.

U nastavku možete pročitati kupljeni seminarski rad o obrazovanju u Hrvatskoj. Iako sam pisca/plagijatora upozorila da je „mentor“ tražio da istražimo subverzivni potencijal obrazovanja i alternativne pedagogije emancipacije, dobila sam, odnosno kupila suhoparan i statistički orijentiran rad o obrazovnom sustavu u Hrvatskoj, koji nije donio slojevitiju analizu krize obrazovanja niti se jasno kritički pozicionirao u odnosu na problem. Nisam sigurna je li kvaliteta teksta odraz stava pisca/plagijatora da njegov kupac niti ne zaslužuje bolje ili je ona odraz njegova plošna promišljanja o obrazovnom sustavu, koja su posljedica obrazovnog sustava kojega je i sam pisac/plagijator (bio) dio. Da sam za potrebe ovog istraživanja kupila nekoliko radova ili angažirala fiktivnog profesora/mentora koji bi svojim mentorskim sugestijama usmjerio mojeg pisca/plagijatora na angažiranije promišljanje zadane teme, možda bi jedan od radova i pokazao kritičku oštricu kakvoj sam se nadala. Bilo bi to zanimljivo posredništvo, no taj ću eksperiment ostaviti za neko drugo istraživanje. Ovaj put smo ipak prepušteni jednom faktografskom, nekritičnom tekstu o obrazovnom sustavu u Hrvatskoj, a kojeg bi vrijedilo pročitati iz samo dva razloga, da utvrdimo neke brojke i činjenice o obrazovnom sustavu i, još važnije, da osvijestimo ili se podsjetimo na važnost autorskog, autentičnog i kritičnog pisanja.

Tekst je koštao 250 kuna.

Obrazovanje u Hrvatskoj

 
1. UVOD
 

Tema ovog rada je Analiza visokog obrazovanja u Republici Hrvatskoj. Na samom početku objasnit će se značajke obrazovanja te obrazovne mogućnosti i njihova uloga za pojedinca. U nastavku rada prikazat će se statistički podaci vezani uz obrazovanje u Europskoj uniji i Hrvatskoj te će se na kraju ukazati na problem nezaposlenosti visokoobrazovanih ljudi u Hrvatskoj. Cilj ovog rada je prikazati stanje visokog obrazovanja u Republici te ukazati na temeljni problem – nezaposlenost visokoobrazovanih osoba.

 
2. VISOKO OBRAZOVANJE U HRVATSKOJ
 

U ovom poglavlju navedeni su opći podaci o visokom obrazovanju u Hrvatskoj. Pritom je naglasak stavljen na ulogu obrazovanja u suvremenom društvu te značaj obrazovanja za pojedinca i mogućnosti zapošljavanja visokoobrazovanih ljudi. Prikazani su statistički podaci o broju visokoobrazovanih osoba u Hrvatskoj i Europskoj uniji.

 

2.1. Važnost i karakteristike obrazovanja

 

Obrazovanje je aspekt socijalizacije. Ono uključuje stjecanje znanja i učenje vještina, ali utječe i na stvaranje uvjerenja i modernih vrijednosti. Obrazovanje je pojam s višestrukim značenjem. Pod obrazovanjem se podrazumijeva ustanova, proces, sadržaj i rezultat organiziranog ili slučajnog učenja u funkciji razvoja različitih kognitivnih sposobnosti, kao i stjecanja raznovrsnih znanja, vještina, umijeća i navika, kao primjerice, čitanje, pisanje, računanje ili opće znanje o fizičkom, društvenom i gospodarstvenom okruženju[1].

 

Kvalitetna visoka naobrazba preduvjet je uspješnog društva. Stoga je jedan od glavnih zadataka Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta briga o stvaranju intelektualne jezgre koja provodi tu važnu zadaću pomoću hrvatskih sveučilišta, veleučilišta i visokih škola[2]. Obrazovanje ima značajnu funkciju u svakom društvu. Zbog važnosti obrazovanja svaka vlast želi odrediti njegovu koncepciju i sadržaj kako bi preko najsnažnijeg instrumenta društvene percepcije i oblika socijalizacije pojedinci prihvatili vrijednosti i norme sustava. Zato države preuzimaju brigu o financiranju obrazovanja. Pored toga, u sadržajnom smislu, pokušavaju kroz obrazovanje utvrditi društvene norme i vrijednosti te izgraditi osjećaj pripadnosti svojoj zajednici, društvenoj grupi, religiji i sl.[3]

 

Institucionalizacija obrazovanja, pored toga što se zasniva na usvajanju niza pravila i društvenih vrijednosti, ogleda se i kroz znanje i sposobnosti kojima pojedinac ovladava u procesu osposobljavanja. Putem sustava obrazovanja snažno se mijenja struktura društva, obitelji i profesija. Po Talcottu Parsonsu škola je most između obitelji i društva kao cjeline. Ona priprema dijete za njegovu ulogu. Obrazovanje je u stvari izraz društvenog sustava. Ono danas znači jednakost šansi koje otvara mogućnost mijenjanja položaja koje pojedinci stječu rođenjem ili nasljedstvom. Ono je osnova emancipacije čovjeka, vrlo funkcionalan instrument preko kojeg se ostvaruje identitet pojedinca. Vrlo je važno za društveni ugled, autoritet i moć[4].

 

Kroz obrazovni sustav razvijaju se i osjećanja za vlastitu kulturu, poštivanje principa i solidarnost. Školovanja se oblikuje svijest i gledište pojedinca kada su u pitanju procesi u društvu i sustavu vlasti. Svi obrazovni sustavi su utemeljeni na povijesti znanja i povijesti društva. Stečena znanja i obrazovne vještine su veoma primjenljivi i upotrebljivi u privrednom i praktičnom životu. Iako se znanje individualno stječe, ono je postalo bogatstvo svih pripadnika zajednice. To je skoro jedina individualna osobnost koja u praksi postaje zajednička vrijednost i korist cijele zajednice.

 

2.2. Visokoobrazovni sustav u Europskoj uniji i Republici Hrvatskoj

 

U Europskoj uniji na oko 4.100 visokoškolskih ustanova u 28 zemalja studira, prema podacima europske statističke agencije Eurostat za 2014., gotovo 20 milijuna studenata od kojih je trećina vezana uz društvene znanosti. U 2012. godini na sveučilištima diljem EU diplomiralo je oko 5 milijuna studenata. Prosječna starost studenata u EU kreće se od 20,3 godine u Irskoj do 22,5 godina u Španjolskoj. Cilj EU je da do 2020. godine udio visokoobrazovanih u populaciji staroj između 30 i 34 godine, koji je u 2012. bio 34,6%, bude najmanje 40%.

 

Realizacija Bolonjskog procesa, koji podrazumijeva reformu visokog obrazovanja u Europi u cilju međusobne kompatibilnosti sustava, dovela je do razvoja tog sektora. Međutim, financijska i ekonomska kriza negativno su djelovale i na visoko obrazovanje pa su neke zemlje povećale ulaganja u visoko obrazovanje dok su ih neke osjetno smanjile.[5] Najviše studenata, više od dva milijuna, imaju Njemačka, Velika Britanija, Francuska i Poljska dok je u Italiji i Španjolskoj broj studenata tek nešto ispod dva milijuna. Rumunjska je 2010. godine imala milijun studenata, a više od pola milijuna imale su Grčka i Nizozemska, dok je najmanje studenata bilo na fakultetima u Luksemburgu, 5.000, i na Malti, 11.000. Od ukupnog broja studenata u EU 0,34% studiralo je društvene znanosti, ekonomiju ili pravo, pri čemu je na tim fakultetima bilo više studentica (3,9 milijuna), nego studenata (2,8 milijuna). Gledano prema polju obrazovanja, slijede studenti tehničkih, tehnoloških i građevinskih fakulteta koji čine 13,6% ukupnog broja, a od njih su tri četvrtine muškarci. Slična situacija je i na studijama medicine i socijalne zaštite gdje je udio diplomiranih u ukupnom broju 15,1%, a udio onih koji studiraju 13,6%. Obrnuti trend se, međutim, bilježi kod studenata strojarstva, tehnologije i građevinskog fakulteta. Podaci koje je objavio Eurostat pokazuju da broj visokoobrazovanih žena diljem EU premašuje broj muškaraca i da je odnos tri prema dva pri čemu je taj odnos čak tri prema jedan na polju medicine i socijalne zaštite. Istovremeno broj diplomiranih muškaraca blago premašuje broj diplomiranih žena na poljoprivrednim i veterinarskim fakultetima, kao i na matematičkim i računarskim dok je odnos broja diplomiranih muškaraca i žena na tehničkim, tehnološkim i građevinskim fakultetima gotovo tri prema jedan[6].

 

Često čujemo frazu da je Hrvatska zemlja znanja. No, studiranje u Hrvatskoj nije besplatno za sve. Također, mnogi obrazovni stručnjaci slažu se da je obrazovni sustav Hrvatske zastario i da ga treba mijenjati. Često se mogu čuti kritike kako je hrvatski obrazovni sustav opterećen s previše nepotrebnog gradiva, da se uči o onome što nije primjenjivo u praksi te da se ne koriste suvremene metode učenja i podučavanja, već da se nastava predaje na tradicionalan formalan način što ju čini suhoparnom i nedovoljno motivirajućom. Djelatnost visokog obrazovanja u Hrvatskoj obavljaju visoka učilišta. Visoka učilišta su sveučilište te fakultet i umjetnička akademija u njegovom sastavu, veleučilište i visoka škola. Prema službenim podacima, onima za akademsku godinu 2013./2014., a koji su dostupni na stranicama Agencije za znanost i visoko obrazovanje, ukupan broj studenata u Republici Hrvatskoj je 188.285.[7] Iz toga proizlazi da je gotovo svaki 23.građanin Hrvatske student.

 

Sveučilište, fakultet i umjetnička akademija osnivaju se radi obavljanja djelatnosti visokog obrazovanja, znanstvene, stručne i umjetničke djelatnosti te druge djelatnosti u skladu sa zakonom i svojim statutom. U okviru djelatnosti visokog obrazovanja ova visoka učilišta organiziraju i izvode sveučilišne, a u skladu sa Zakonom o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, mogu organizirati i izvoditi i stručne studije. Sveučilišni studiji osposobljavaju studente za obavljanje poslova u znanosti i visokom obrazovanju, u poslovnom svijetu, javnom sektoru i društvu općenito. Veleučilište i visoka škola osnivaju se radi obavljanja djelatnosti visokog obrazovanja putem organizacije i izvođenja stručnih studija te mogu obavljati stručnu, znanstvenu i umjetničku djelatnost u skladu sa Zakonom o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (Narodne Stručni studiji pružaju studentima primjerenu razinu znanja i vještina koje omogućavaju obavljanje stručnih zanimanja te ih osposobljavaju za neposredno uključivanje u radni proces.

 

Sustav visokog obrazovanja Republike Hrvatske posljednjih je nekoliko godina u procesu reforme. Poticaj za to bili su uočeni problemi u razdoblju prije 2004. godine. 2001. godine potpisana je Bolonjska deklaracija i u skladu s time donesen je Plan razvoja sustava odgoja i obrazovanja od 2005.-2010. godine koji je definirao ciljeve:

 

» do kraja 2006. godine uspostaviti sustav jamstva kvalitete u visokoobrazovnom sustavu Republike Hrvatske,

 

» do 2010. godine smanjiti stopu odustajanja i trajanje studija

 

» i prioritete u visokom obrazovanju (poboljšavanje kvalitete i učinkovitosti odgoja i obrazovanja).[8]

 

Prvi korak u reformi visokog obrazovanja u Republici Hrvatskoj učinjen je 2005. godine usklađivanjem preddiplomskih, diplomskih i stručnih studija s bolonjskim načelima te su prvi bolonjski studenti upisani upravo te godine. U razdoblju od 2005.-2009. godine restrukturirani su i poslijediplomski studiji. U razdoblju 2005.-2010. došlo do porasta broja novoosnovanih visokih učilišta, pa je tako osnovano 30 visokih učilišta, od čega najviše privatnih visokih škola, a i velik broj javnih veleučilišta uglavnom na područjima od posebne državne skrbi, u skladu sa strateškim opredjeljenjem RH za policentričnim razvojem visokog obrazovanja. Osnovana su i prva privatna sveučilišta.[9]

 

Od 2006. godine započinje razvoj Hrvatskog kvalifikacijskog okvira pri čemu su u srpnju 2007. godine usvojene Polazne osnove HKO-a i ustrojeno Povjerenstvo za izradu HKO-a koji su zajedno s Operativnim timom imali zadaću izraditi Hrvatski kvalifikacijski okvir (HKO) do 2012. godine s ciljem povezivanja razinakvalifikacija stečenih u RH s razinama Europskim kvalifikacijskim okvirom (EQF) i Kvalifikacijskim okvirom Europskog prostora visokog obrazovanja (QF-EHEA). Izvješće o povezivanju HKO s EKO i QF-EHEA predstavljeno je na sastanku Savjetodavne skupine Europske komisije za provedbu Europskoga kvalifikacijskog okvira u ožujku 2012. godine. Istovremeno se pristupilo i izradi zakonskog okvira pri čemu je u veljači 2013. usvojen Zakon o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru[10].

 

Od godine 2009./2010. u hrvatski su obrazovani sustav uvedene dvije značajne novosti – državna matura na kraju četverogodišnjeg srednjeg obrazovanja i informatiziran način prijava na visoka učilišta koja pri rangiranju kandidata za upis vrednuju upravo rezultate ispita državne mature, što znači da su ispiti državne mature u potpunosti zamijenili dosadašnje razredbene ispite na visokim učilištima.U cilju osiguravanja i unaprjeđenja kvalitete visokoga obrazovanja proteklih se godina započelo s postupcima vanjskog vrednovanja postojećih visokih učilišta. Tijekom 2008. i 2009. godine je, sukladno Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, provedeno vanjsko vrednovanje 21 visokog učilišta.

 

Budući da je u travnju 2009. godine na snagu stupio Zakon o osiguravanju kvalitete u znanosti i visokom obrazovanju, od te se godine se započelo s postupcima vanjskog vrednovanja (reakreditacije) visokih učilišta sukladno novom zakonu. Do isteka 2013. godine reakreditirana su visoka učilišta koja izvode programe iz polja ekonomije, tehničkog i biotehničkog područja te većina privatnih visokih učilišta, a u tijeku je reakreditacija iz područja društvenih i humanističkih znanosti.

 

Tijekom 2013. godine pristupilo se i izradi Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije u čemu je sudjelovalo šire stručno povjerenstvo, a Nacrt strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije predstavljen je u rujnu 2013. godine nakon čega je uslijedila javna rasprava o predstavljenom Nacrtu. Navedene sveobuhvatne aktivnosti trebale bi doprinijeti usklađivanju sustava visokog obrazovanja Republike Hrvatske s europskim te njegovoj integraciji u Europski prostor visokoga obrazovanja (EHEA), povećanju kvalitete studijskih programa i njihove izvedbe, povećanju mobilnosti, prepoznatljivosti i vjerodostojnosti hrvatskih visokoobrazovnih kvalifikacija, omogućavanju pristupa hrvatskom tržištu rada nosiocima inozemnih visokoškolskih kvalifikacija te osiguravanju jednakog pristupa sustavu visokog obrazovanja[11].

 

2.3. Zapošljavanje visokoobrazovanih u Republici Hrvatskoj

 

Nezaposlenost visokoobrazovanih osoba jedan je od značajnijih problema današnjice. Postavlja se pitanje oportunitetnog troška, odnosno treba li nastaviti školovanje nakon srednjoškolskog obrazovanja, tj. ući u sustav visokog obrazovanja ili tražiti posao. Statistički podaci nezaposlenosti osoba, prema razini obrazovanja za Republiku Hrvatsku, pokazuju veći broj nezaposlenih osoba srednje stručne spreme što proizlazi iz činjenice da većina Hrvata ima završeno srednje obrazovanje iako dolazi do promjene tog trenda.

 

Visoke stope nezaposlenosti ukazuju na razne probleme. Ako se govori o terminima visokoobrazovanih osoba, problem je nedovoljna usklađenost obrazovnog sustava i tržišta rada, odnosno prevelika „proizvodnja“ određenih visokoobrazovanih mladih osoba za koje nema dovoljno slobodnih radnih mjesta. Da bi se to izbjeglo, potrebno je provođenje neprestanih analiza za identificiranje potreba na tržištu rada, a zatim i prilagodba upisnih kvota na sveučilišnim i stručnim studijima.

 

Unutar provođenja aktivnih politika na tržištu rada, Hrvatski zavod za zapošljavanje provođenjem anketa i suradnjom s poslodavcima, dobiva podatke o njihovim potrebama, prati sva zanimanja te definira njihov status kao deficitarni ili suficitarni. Razmjenjujući te informacije s obrazovnim institucijama i institucijama tržišta rada, poput Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Agencija za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih, nevladinih organizacija, komora i poslodavaca, pridonosi se usklađenosti.[12]

 

Analize i prognoze nastaju na temelju statističkih podataka i relativnih pokazatelja, tj. na temelju zapošljavanja nezaposlenih prema završenim obrazovnim programima, podacima o nedovoljnom broju radnika za pojedina zanimanja te na temelju anketiranja poslodavaca. Kada se govori o promjenama upisnih kvota, od iznimne je važnosti uzeti u obzir da se te promjene vide tek u dugom roku i da Hrvatski zavod za zapošljavanje daje preporuke u kvalitativnom obliku koje Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa prihvaća te se u suradnji sa sveučilištima one kvantificiraju.

 

Sveučilište svojim aktivnosti u suradnji s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje i Agencijom za znanost i visoko obrazovanje pridonosi uravnoteženju, odnosno smanjenju nesklada između politika obrazovanja i politika zapošljavanja. Daljnjim provođenjem mjera, poput, smanjenja/povećanja upisnih kvota, ne samo na Sveučilištu u Zagrebu, nego i ostalim sveučilištima, očekuje se da će taj razmjer, s godinama koje slijede, biti puno manji.[13]

 
3. ZAKLJUČAK
 

U Hrvatskoj iz godine u godinu raste broj visokoobrazovanih osoba. No, problem se javlja što se povećava i broj nezaposlenih visokoobrazovanih osoba. U tom kontekstu brojni mladi visokoobrazovani ljudi napuštaju državu i posao traže u inozemstvu. Takve okolnosti nikako nisu pogodne za hrvatsko društvo i gospodarstvo jer odlaženje mlade, sposobne, obrazovane radne snage u inozemstvo stvara veliki hendikep hrvatskom društvu u cjelini. Iako se u resornim institucijama nastoje provoditi mjere koje će zadržati mladu i obrazovanu radnu snagu, one još uvijek nisu dovoljno aktivne i primamljive visokoobrazovanim mladim ljudima. Navedeno potvrđuje činjenica da iz godine u godinu sve više mladih obrazovanih ljudi napušta državu. Navedeno ukazuje i da visoko obrazovanje u Hrvatskoj nije jamstvo za emancipaciju. Takve okolnosti ukazuju da su promjene u radikalnijim zahvatima nužne te da bez njih Hrvatska će u budućnosti biti zemlja osiromašena znanjem.

 
BILJEŠKE
 

[1] Pastuović, N., (2001), Hrvatska u 21.stoljeću: Odgoj i obrazovanje – Bijeli dokument o hrvatskom obrazovanju, Ured za strategiju razvitka Republike Hrvatske, Zagreb

 

[2] http://public.mzos.hr/Default.aspx?sec=2194

 

[3] Državni zavod za statistiku, (2014), Studenti u akademskoj godini 2013./2014.

 

[4] Pastuović, N., (2001), Hrvatska u 21. stoljeću: Odgoj i obrazovanje – Bijeli dokument o hrvatskom obrazovanju, Ured za strategiju razvitka Republike Hrvatske, Zagreb

 

[5] http://ec.europa.eu/eurostat/web/education-and-training/statistics-illustrated

 

[6] http://ceppei.ba/bos/index.php?option=com_content&view=article&id=10954&Itemid=72

 

[7] http://www.srednja.hr/Novosti/Jeste-li-znali/VIJEST-U-BROJCI-Provjerite-koliko-ima-studenata-u-Hrvatskoj

 

[8] Havelka, M. (2003), Visoko obrazovanje u Hrvatskoj i europskim zemljama, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, Zbornici, knjiga 10.

 

[9] Havelka, M. (2003), Visoko obrazovanje u Hrvatskoj i europskim zemljama, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, Zbornici, knjiga 10.

 

[10] https://vlada.gov.hr/strategija-obrazovanja-znanosti-i-tehnologije/151

 

[11] https://www.azvo.hr/hr/visoko-obrazovanje

 

[12] Obadić, A., Majić, E. (2013) Analiza strukture nezaposlenosti visokoobrazovanih osoba u Republici Hrvatskoj i mjere za njezino smanjivanje, POSLOVNA IZVRSNOST ZAGREB, GOD. VII, BR. 2

 

[13] Isto.

 
LITERATURA
 

1. Pastuović, N., (2001), Hrvatska u 21 .stoljeću: Odgoj i obrazovanje – Bijeli dokument o hrvatskom obrazovanju, Ured za strategiju razvitka Republike Hrvatske, Zagreb

 

2. Državni zavod za statistiku, (2014), Studenti u akademskoj godini 2013./2014.

 

3. http://public.mzos.hr/Default.aspx?sec=2194

 

4. http://ec.europa.eu/eurostat/web/education-and-training/statistics-illustrated

 

5. http://ceppei.ba/bos/index.php?option=com_content&view=article&id=10954&Itemid=72

 

6. http://www.srednja.hr/Novosti/Jeste-li-znali/VIJEST-U-BROJCI-Provjerite-koliko-ima-studenata-u-Hrvatskoj

 

7. Narodne novine, broj 123/03, 105/04, 174/04, 2/07 Odluka USRH, 46/07 i 45/09, 63/11

 

8. Havelka, M. (2003), Visoko obrazovanje u Hrvatskoj i europskim zemljama, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, Zbornici, knjiga 10.

 

9. https://vlada.gov.hr/strategija-obrazovanja-znanosti-i-tehnologije/151

 

10. https://www.azvo.hr/hr/visoko-obrazovanje

 

11. http://www.propisi.hr/print.php?id=7799,14.06.2015.

 

12. Obadić, A., Majić, E. (2013) Analiza strukture nezaposlenosti visokoobrazovanih osoba u Republici Hrvatskoj i mjere za njezino smanjivanje, POSLOVNA IZVRSNOST ZAGREB, GOD. VII, BR. 2

 

(Bilješke su prebačene iz fusnota i prilagođene formi portala, no stil citiranja nije usklađen s odgovarajućim standardom, u svrhu očuvanja autentičnosti; op. ur.)

 
Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta pod nazivom „Plagijat u tri koraka“, za kojeg su sredstva osigurana putem Javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva kulture RH.
minikult

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi "Na gotovo dvjesto pedeset strana gustog materijala, književnost kao praksa pisanja jedva da se i spominje. Umjesto toga (o) piscu se sudi s obzirom na to u kojoj je mjeri politički djelovao u skladu ili (pretežito) usuprot načelima koje liberalna inteligencija drži transcendentnim. Takvo je analitičko polazište posve legitimno, no ono ne treba auru književnog znalca, koju Mandić sveudilj potura, pridodavši na samom kraju i popis svojih književnih recenzija, valjda kao dokaz vlastite ekspertize."
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim "U širokom luku od avangardnih preko neoavangardnih do alternativnih umjetničkih praksi, kojim autorica ocrtava dinamični odnos institucije umjetnosti i socijalizma, historijska je ironija da je upravo alternativna scena postala rodno mjesto prekarnih radnih uvjeta. Jugoslavenska socijalistička institucija umjetnosti tako je napravila puni krug – od integracije umjetnika u društvenu podjelu rada do umjetnika-poduzetnika suvremenog neoliberalnog tipa. U sjajnoj analizi Katje Praznik ona se pred nama rastvara kao iznimno zanimljiv analitički predmet, upravo zato što nam dokazuje kako u momentu krize poduzetnički model nije bio rješenje."
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu‟ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve