Muke po akademskom pisanju ili zašto se piše diplomski rad

Poteškoće pri pisanju akademskih radova i tržišna rješenja pomoću kojih studenti doskaču izvršavanju svojih obaveza služe kao ulazna točka u problematiziranje klasnih odnosa te emancipatornog potencijala unutar polja obrazovanja koje se u literaturi o radikalnim pedagogijama naziva „bankarskim“ i svojim ustrojem odnosa moći dovodi do manjka osjećaja odgovornosti za aktivno i angažirano promišljanje uloge intelektualaca u društvu.

Studenti Sveučilišta u Nebraski na promociji (izvor: John Walker prema Creative Commons licenci).

„Diplomski rad može biti prilika (čak i ako je sve ostalo na studijama bilo razočaravajuće ili frustrirajuće) da se povrati pozitivan stav prema studijama, koje treba shvatiti ne kao akumuliranje znanja već kao kritičku elaboraciju određenog iskustva, kao sticanje sposobnosti (korisne za budućnost) da se uoči problem, da mu se pristupi na određen način i da se zatim izloži u skladu s određenim tehnikama komunikacije.“[1]

Postoji jedna benigna, ali zanimljiva i praktična knjižica Umberta Eca pod nazivom „Kako se piše diplomski rad“, u kojoj se autor prihvatio posla da objasni studenticama i studentima kako i zašto (na)pisati diplomski rad (i vrijedi ju pročitati već na kraju srednjoškolskog obrazovanja ili na prvoj godini studija). Knjiga obiluje metodološkim savjetima koji su aktualni i primjenjivi već gotovo četrdeset godina nakon prvog izdanja, ali i motivacijskim momentima kojima autor ukazuje na nejednakosti u obrazovanju koje generiraju i perpetuiraju raznovrsne anomalije obrazovnog sustava i njegove tržišne, neoliberalne logike. Jedna od tih anomalija danas se može sumirati kratkim, distopijskim motom o pisanju diplomskog rada: „Ako ga ne mogu napisati, kupit ću ga.“ U stvarnom (studentskom) životu taj „ne mogu“ u rečenici podrazumijeva različita značenja, poput samoapologetike: „ne mogu“ jer
Dijagram koji prikazuje najčešće korišteni oblik plagiranja u akademskom životu (izvor: commons.wikimedia.org).
Dijagram koji prikazuje najčešće korišteni oblik plagiranja u akademskom životu (izvor: commons.wikimedia.org).
radim (a radim da bih preživio/preživjela i da bih si mogao/la platiti studij), jer učim za druge ispite, jer prolazim kroz teško razdoblje, jer sam ga prekasno počeo/la pisati, jer nemam motivaciju, itsl. Mnogo je potencijalnih razloga zašto netko ne može napisati diplomski rad.
 

S druge strane, trgovina diplomskih (ali i svih drugih znanstvenih) radova (raz)otkriva jedan fenomen u obrazovnom sustavu o kojemu se u akademskoj zajednici ne piše i ne govori mnogo niti dovoljno elaborirano. Sveučilišta najavljuju i uvode programe za detektiranje plagijatâ, a javnost i (poneki) akademski duhovi uzbune se kada u medije dospije priča o kupljenom diplomskom radu u političkim i politikantskim redovima pa iz toga proizađe pokoji tekst u dnevnom tisku, ali kritičkog, razrađenog istraživanja (a koje nije samo dijagnoza stanja, već i pokušaj da se pronađe i/ili ponudi rješenje) o plagijatu u visokoškolskom obrazovanju nema. Neće niti ovaj tekst, nažalost, ponuditi lijek za naš obrazovni sustav i njegove birokratsko-tržišne bolesti. Neće možda niti postaviti točnu dijagnozu, ali će (pokušati) započeti dijalog o ekonomskom imperativu u visokoškolskom obrazovanju te ukazati na (ne)jednakost, (ne)autentičnost, (ne)poštenje i (ne)znanje u akademskoj zajednici koje taj imperativ stvara i održava.

„[N]ema sumnje da student koji radi ima manje vremena, manje energije, a obično i manje novca za iscrpna istraživanja (koja podrazumevaju kupovinu retkih i skupih knjiga, putovanja u inostranstvo i korišćenje stranih izvora). (…) Donedavno istraživački rad je u celom svetu bio privilegija bogatih studenata. Ne može se reći da današnje stipendije za studiranje, za rad i boravak u inostranstvu i razni fondovi rešavaju sve probleme. (…) Ne preostaje nam ništa drugo nego da se nadamo da će studenti iz različitih socijalnih sredina moći da studiraju bez većih odricanja.“[2]

Iako na trenutke nadilazi priručničku strukturu i narav knjige-vodiča, Eco naposljetku ipak zadržava ekumenski pristup, ne pretendirajući na rješavanje ozbiljnih problema socijalne strukture te postojećih zakonskih odredbi, uz nadu da će ipak doći bolja vremena za obrazovni sustav i akademsku zajednicu. No javni sustav obrazovanja i danas samo perpetuira postojeće klasne odnose, potvrđujući da nismo svi rođeni s jednakim (obrazovnim) šansama. Jedan je takav mehanizam na srednjoškolskoj razini i podjela na strukovne škole i gimnazije, a upravo taj mehanizam generira i mnoge druge anomalije na visokoškolskoj razini. Pohađanje
Studentice jedne novozelandske više srednje škole (izvor: commons.wikimedia.org).
Studentice jedne novozelandske više srednje škole (izvor: commons.wikimedia.org).
mnogih strukovnih škola ne podrazumijeva i često ne omogućava nastavak školovanja na nekom visokom učilištu, a takve strukovne škole uglavnom upisuju djeca slabijeg imovinskog stanja i sa slabijim socijalnim i kulturnim kapitalom.
 

Kada djeca slabijeg imovinskog stanja (koja su često i prva generacija u obitelji koja se obrazuje na visokoškolskoj razini) upišu fakultet, i dalje se suočavaju s brojnim odricanjima, uz nedovoljnu podršku državnog aparata (i obitelji) koji kao pomoć nudi studentske kredite (za koje je potrebno imati zaposlenog roditelja koji svojom plaćom zadovoljava bankarske uvjete da bi mogao biti jamac) i stipendije za koje je potrebno imati dovoljno visoke ocjene, što je često nemoguće ostvariti kada se radi uz studij. Međutim, djeca iz srednje i više klase upisuju gimnazijske programe i nakon toga nastavljaju svoje obrazovanje (jer im to roditelji uglavnom mogu priuštiti). Ova je podjela klasnih uloga u obrazovanju samo uvod u proizvodnju vladajućih i podređenih, poslodavaca i posloprimaca te produbljivanje podjele na bogate koji postaju još bogatiji i siromašne koji se zadržavaju u siromaštvu (i neznanju). Na tom tragu, sve se više raspravlja o tržišnoj (ne)isplativosti obrazovnih programa. Obrazovanje se podvrgava tržišnoj logici i interesima kapitala pa je ekonomski imperativ obrazovnog sustava zamaskiran parolom o integraciji znanosti i gospodarstva te transparentnijoj i boljoj usklađenosti obrazovanja s tržištem rada.

„Transformacija obrazovnog procesa u vlasničkim operacijama sa znanjem kao robom koja se skriva pod eufemizmom „društvo znanja“, razrješava pravno garantirana prava raspolaganja od njezina ekonomskog temelja. Nalazimo se na početku novog ropstva. No rijetko se ropstvo događa bez pristanka pojedinaca koji se nadaju prednosti u odnosu na konkurenciju.“[3]

U tim je okolnostima neophodno promišljati prostor(e) za emancipaciju. Paulo Freire upozorava na povezanost obrazovanja i društvenih promjena i predlaže sustav koji oslobađa učenika, tj. obrazovanje u kojem učenik kritički preispituje, razmišlja i sam donosi zaključke.[4] Ipak, Freire razlikuje dvije vrste obrazovanja: prvo je obrazovanje za oslobođenje, a drugo je „bankarsko“ obrazovanje. U dominantnom, „bankarskom“ konceptu obrazovanja učitelj podučava, a učenike treba podučavati; učitelj
Propagandni poster iz sredine 20. stoljeća koji poziva na upis u škole za odrasle (izvor: Public Domain Pictures).
Propagandni poster iz sredine 20. stoljeća koji poziva na upis u škole za odrasle (izvor: Public Domain Pictures).
zna sve, a učenici ne znaju ništa; učitelj misli, a učenici su oni za koje učitelj misli; učitelj govori, a učenici (poslušno) slušaju; učitelj disciplinira, a učenike treba disciplinirati; učitelj bira i nameće svoj izbor, a učenici ga se pridržavaju; učitelj radi, a učenici imaju privid da rade dok gledaju učitelja kako radi; učitelj kreira program, učenici se prilagođavaju; učitelj zamjenjuje autoritet znanja svojim profesionalnim autoritetom koji suprotstavlja slobodi učenika; učitelj je subjekt procesa učenja, a učenici su puki objekti. I upravo u tom „bankarskom“ sustavu kojemu pripadamo, student/ica, neslobodno i nekritički, prolazi kroz obrazovanje, zbrajajući, prepisujući, reciklirajući, spajajući te naposljetku, trgujući svojim (ne)znanjem.
 

Birokratsku logiku obrazovnog sustava prati tiranija osobnih životopisa i, paradoksalno, manjak osjećaja odgovornosti i aktivnog, angažiranog promišljanja uloge intelektualaca u društvu, što je dovelo do ideje da se diplomski ili bilo koji drugi rad, ako se ne može napisati – jednostavno kupi. A ta se ideja ne vezuje samo uz studenta/icu koji/a se školuje uz rad (pa nema vremena koje bi mogao/la uložiti u pisanje), već i onog/u koji/a „samo“ studira (pa nema motivaciju niti smatra važnim da to sam/a napiše). Neovisno o platežnoj moći, svi su u bespoštednoj utrci za ECTS bodovima, zagušeni i opterećeni poduzetničkim individualizmom, izgubili osjećaj odgovornosti. Pripremaju se za tržište rada (koje za njih nije spremno) pa nije toliko važno jesu li naučili, već jesu li položili. Upravo je ta anomalija svojevrsna sinegdoha za obrazovni sustav i njegovu tržišnu, neoliberalnu logiku. „Reformatori obrazovanja, obratite pozornost na to!“[5]

„[M]oramo misliti i na studente koji su prinuđeni da pišu rad da bi što pre diplomirali i postigli bar rang zbog kojeg su se upisali na fakultet. Neki od njih imaju i po četrdeset godina. To su oni kojima treba savet kako da napišu rad za mesec dana, za bilo koju ocenu, samo da što pre završe i odu s fakulteta. (…) Ako to traže, ako su žrtve jednog paradoksalnog pravnog uređenja koje ih primorava da diplomom rešavaju bolna finansijska pitanja, mogu da urade dve stvari:

 

1) da za razumnu sumu novca nađu nekoga ko će im napisati rad

 

2) ili da prepišu rad koji je neko napisao pre više godina na drugom univerzitetu (nije preporučljivo prepisati objavljen rad, pa čak ni sa stranog jezika, jer bi ga iole informisani profesor mogao prepoznati; ali ima smisla, a i šansi da se srećno izvučete, prepisati u Milanu jedan rad iz Katanije; treba se, naravno, raspitati da li je mentor pre Milana predavao u Kataniji; dakle, i prepisivanje je u ovom slučaju inteligentan i istraživački rad).

 

Jasno je da su dva saveta koja smo upravo dali nezakonita. Kao da nekome kažete: ‘Ako odeš u urgentni centar i lekar odbije da te primi, stavi mu nož pod grlo.’ U oba slučaja radi se o potezima očajnika.“[6]

 

Bilješke:

[1] Umberto Eco, Kako se piše diplomski rad (Beograd: Narodna knjiga / Alfa, 2000), 9.

[2] Isto, 15.

[3] Ingrid Lohmann, „Poslije neoliberalizma: Mogu li nacionalno-državni obrazovni sustavi preživjeti ‘slobodno tržište’?“ Europski glasnik 14 (2009), 429.

[4] Paulo Freire, Pedagogija obespravljenih (Zagreb: Odraz, 2002).

[5] Emile-Auguste Chartier – Alain, „Bilješke o obrazovanju,“ Europski glasnik 14 (2009), 153.

[6] Eco, 16.

 
Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta pod nazivom „Plagijat u tri koraka“, za kojeg su sredstva osigurana putem Javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva kulture RH.
minikult

Vezani članci

  • 30. lipnja 2021. Interseks osobe i njihovi problemi Interseks stanja obično se razumijevaju kao stanja koja variraju „između“ ženskog i muškog spola, i čija genetska, kromosomska, hormonska, i anatomska (ne)preklapanja uzdrmavaju binarnu konstrukciju „ženske“ i „muške“ spolnosti. Patrijarhalna proizvodnja medicinsko-biologijskog znanja ne samo da diskurzivno gura interspolne osobe u identitetske kutije „ženskosti“ i „muškosti“ te produbljuje njihovu marginalizaciju, već nameće i opasne prakse sakaćenja tijela koja se ne uklapaju u dominantnu taksonomiju. Raspršivanje ustajalih mitova možemo započeti ozbiljnijim informiranjem o iskustvima interseks osoba, kao i povezivanjem s organizacijama koja štite njihova prava.
  • 19. travnja 2021. Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
  • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."
  • 20. ožujka 2021. Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey Još jedno postavljanje premijera „odozgo“ u Italiji znači nastavak tehnokratskih politika u sklopu kojih se čelnike_ce ne bira demokratski, dok se potez legitimira navodnim kompetencijama koje posjeduje izabrana osoba. Nekoć vodeća figura Europske centralne banke, premijer Mario Draghi formirao je kabinet koji je također sastavljen od „stručnjaka“, onih koji pretežno podupiru ekonomske politike već potvrđene kao devastirajuće po živote stanovništva u Italiji. Vrhunac ove navodno neutralno-ekspertne misije potez je kojim ekonomski plan oporavka od posljedica pandemijske krize ne donose čak ni ovi stručnjaci, nego je zadaća delegirana drugoj „stručnoj“ instanci ‒ privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey. Birače i biračice i dalje nitko ništa ne pita.
  • 13. ožujka 2021. Zeleni feministički val u Čileu Zelena marama simbol je prosvjeda latinoameričkih feministkinja i feminista protiv kriminalizacije pobačaja, sveprisutna i u Čileu – jednoj od država u kojoj su zakoni u pogledu reproduktivnih prava najkonzervativniji. Nakon trodesetljetnog učvršćivanja neoliberalnog modela i drakonskog napada na reproduktivnu pravdu, Čileanke_ci dobivaju priliku da u procesu promjene pinočeovskog ustava kreiraju strukture koje bi mogle poboljšati njihove živote. Jedna od ključnih stavki koje feminističke skupine nastoje ugraditi u nacrt novog ustava upravo je emancipatorna reproduktivna politika koja će odlučno dekriminalizirati pobačaj.
  • 13. ožujka 2021. Pobjeda za radnike i radnice u sudskom sporu oko Ubera Odlukom britanskog Vrhovnog suda koja daje pravo zaposlenima u Uberu na minimalnu nadnicu i plaćeni godišnji odmor, konačno ih se legalno prepoznaje kao radnice i radnike, a ne kao samozaposlene. Ova važna pobjeda za radničku klasu u sukobu rada i kapitala dolazi nakon dugotrajne borbe, prije svega zahvaljujući inovativnim sindikalnim grupama koje su prepoznale da novi oblici eksploatacije u okviru ekonomije honorarnih poslova iziskuju i nove oblike otpora i kolektivnog radničkog udruživanja.
  • 13. ožujka 2021. Prijedlog izgradnje ugljenokopa u Cumbriji duguje svoju popularnost izostanku zelene alternative "Vlada je odgovorna za stvaranje održivih radnih mjesta u dijelu zemlje koji još uvijek nosi ožiljke nanesene desetljećima deindustrijalizacije te se oporavlja od ekonomskih psoljedica pandemije COVID-19"

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve