Muke po akademskom pisanju ili zašto se piše diplomski rad

Poteškoće pri pisanju akademskih radova i tržišna rješenja pomoću kojih studenti doskaču izvršavanju svojih obaveza služe kao ulazna točka u problematiziranje klasnih odnosa te emancipatornog potencijala unutar polja obrazovanja koje se u literaturi o radikalnim pedagogijama naziva „bankarskim“ i svojim ustrojem odnosa moći dovodi do manjka osjećaja odgovornosti za aktivno i angažirano promišljanje uloge intelektualaca u društvu.

Studenti Sveučilišta u Nebraski na promociji (izvor: John Walker prema Creative Commons licenci).

„Diplomski rad može biti prilika (čak i ako je sve ostalo na studijama bilo razočaravajuće ili frustrirajuće) da se povrati pozitivan stav prema studijama, koje treba shvatiti ne kao akumuliranje znanja već kao kritičku elaboraciju određenog iskustva, kao sticanje sposobnosti (korisne za budućnost) da se uoči problem, da mu se pristupi na određen način i da se zatim izloži u skladu s određenim tehnikama komunikacije.“[1]

Postoji jedna benigna, ali zanimljiva i praktična knjižica Umberta Eca pod nazivom „Kako se piše diplomski rad“, u kojoj se autor prihvatio posla da objasni studenticama i studentima kako i zašto (na)pisati diplomski rad (i vrijedi ju pročitati već na kraju srednjoškolskog obrazovanja ili na prvoj godini studija). Knjiga obiluje metodološkim savjetima koji su aktualni i primjenjivi već gotovo četrdeset godina nakon prvog izdanja, ali i motivacijskim momentima kojima autor ukazuje na nejednakosti u obrazovanju koje generiraju i perpetuiraju raznovrsne anomalije obrazovnog sustava i njegove tržišne, neoliberalne logike. Jedna od tih anomalija danas se može sumirati kratkim, distopijskim motom o pisanju diplomskog rada: „Ako ga ne mogu napisati, kupit ću ga.“ U stvarnom (studentskom) životu taj „ne mogu“ u rečenici podrazumijeva različita značenja, poput samoapologetike: „ne mogu“ jer
Dijagram koji prikazuje najčešće korišteni oblik plagiranja u akademskom životu (izvor: commons.wikimedia.org).
Dijagram koji prikazuje najčešće korišteni oblik plagiranja u akademskom životu (izvor: commons.wikimedia.org).
radim (a radim da bih preživio/preživjela i da bih si mogao/la platiti studij), jer učim za druge ispite, jer prolazim kroz teško razdoblje, jer sam ga prekasno počeo/la pisati, jer nemam motivaciju, itsl. Mnogo je potencijalnih razloga zašto netko ne može napisati diplomski rad.
 

S druge strane, trgovina diplomskih (ali i svih drugih znanstvenih) radova (raz)otkriva jedan fenomen u obrazovnom sustavu o kojemu se u akademskoj zajednici ne piše i ne govori mnogo niti dovoljno elaborirano. Sveučilišta najavljuju i uvode programe za detektiranje plagijatâ, a javnost i (poneki) akademski duhovi uzbune se kada u medije dospije priča o kupljenom diplomskom radu u političkim i politikantskim redovima pa iz toga proizađe pokoji tekst u dnevnom tisku, ali kritičkog, razrađenog istraživanja (a koje nije samo dijagnoza stanja, već i pokušaj da se pronađe i/ili ponudi rješenje) o plagijatu u visokoškolskom obrazovanju nema. Neće niti ovaj tekst, nažalost, ponuditi lijek za naš obrazovni sustav i njegove birokratsko-tržišne bolesti. Neće možda niti postaviti točnu dijagnozu, ali će (pokušati) započeti dijalog o ekonomskom imperativu u visokoškolskom obrazovanju te ukazati na (ne)jednakost, (ne)autentičnost, (ne)poštenje i (ne)znanje u akademskoj zajednici koje taj imperativ stvara i održava.

„[N]ema sumnje da student koji radi ima manje vremena, manje energije, a obično i manje novca za iscrpna istraživanja (koja podrazumevaju kupovinu retkih i skupih knjiga, putovanja u inostranstvo i korišćenje stranih izvora). (…) Donedavno istraživački rad je u celom svetu bio privilegija bogatih studenata. Ne može se reći da današnje stipendije za studiranje, za rad i boravak u inostranstvu i razni fondovi rešavaju sve probleme. (…) Ne preostaje nam ništa drugo nego da se nadamo da će studenti iz različitih socijalnih sredina moći da studiraju bez većih odricanja.“[2]

Iako na trenutke nadilazi priručničku strukturu i narav knjige-vodiča, Eco naposljetku ipak zadržava ekumenski pristup, ne pretendirajući na rješavanje ozbiljnih problema socijalne strukture te postojećih zakonskih odredbi, uz nadu da će ipak doći bolja vremena za obrazovni sustav i akademsku zajednicu. No javni sustav obrazovanja i danas samo perpetuira postojeće klasne odnose, potvrđujući da nismo svi rođeni s jednakim (obrazovnim) šansama. Jedan je takav mehanizam na srednjoškolskoj razini i podjela na strukovne škole i gimnazije, a upravo taj mehanizam generira i mnoge druge anomalije na visokoškolskoj razini. Pohađanje
Studentice jedne novozelandske više srednje škole (izvor: commons.wikimedia.org).
Studentice jedne novozelandske više srednje škole (izvor: commons.wikimedia.org).
mnogih strukovnih škola ne podrazumijeva i često ne omogućava nastavak školovanja na nekom visokom učilištu, a takve strukovne škole uglavnom upisuju djeca slabijeg imovinskog stanja i sa slabijim socijalnim i kulturnim kapitalom.
 

Kada djeca slabijeg imovinskog stanja (koja su često i prva generacija u obitelji koja se obrazuje na visokoškolskoj razini) upišu fakultet, i dalje se suočavaju s brojnim odricanjima, uz nedovoljnu podršku državnog aparata (i obitelji) koji kao pomoć nudi studentske kredite (za koje je potrebno imati zaposlenog roditelja koji svojom plaćom zadovoljava bankarske uvjete da bi mogao biti jamac) i stipendije za koje je potrebno imati dovoljno visoke ocjene, što je često nemoguće ostvariti kada se radi uz studij. Međutim, djeca iz srednje i više klase upisuju gimnazijske programe i nakon toga nastavljaju svoje obrazovanje (jer im to roditelji uglavnom mogu priuštiti). Ova je podjela klasnih uloga u obrazovanju samo uvod u proizvodnju vladajućih i podređenih, poslodavaca i posloprimaca te produbljivanje podjele na bogate koji postaju još bogatiji i siromašne koji se zadržavaju u siromaštvu (i neznanju). Na tom tragu, sve se više raspravlja o tržišnoj (ne)isplativosti obrazovnih programa. Obrazovanje se podvrgava tržišnoj logici i interesima kapitala pa je ekonomski imperativ obrazovnog sustava zamaskiran parolom o integraciji znanosti i gospodarstva te transparentnijoj i boljoj usklađenosti obrazovanja s tržištem rada.

„Transformacija obrazovnog procesa u vlasničkim operacijama sa znanjem kao robom koja se skriva pod eufemizmom „društvo znanja“, razrješava pravno garantirana prava raspolaganja od njezina ekonomskog temelja. Nalazimo se na početku novog ropstva. No rijetko se ropstvo događa bez pristanka pojedinaca koji se nadaju prednosti u odnosu na konkurenciju.“[3]

U tim je okolnostima neophodno promišljati prostor(e) za emancipaciju. Paulo Freire upozorava na povezanost obrazovanja i društvenih promjena i predlaže sustav koji oslobađa učenika, tj. obrazovanje u kojem učenik kritički preispituje, razmišlja i sam donosi zaključke.[4] Ipak, Freire razlikuje dvije vrste obrazovanja: prvo je obrazovanje za oslobođenje, a drugo je „bankarsko“ obrazovanje. U dominantnom, „bankarskom“ konceptu obrazovanja učitelj podučava, a učenike treba podučavati; učitelj
Propagandni poster iz sredine 20. stoljeća koji poziva na upis u škole za odrasle (izvor: Public Domain Pictures).
Propagandni poster iz sredine 20. stoljeća koji poziva na upis u škole za odrasle (izvor: Public Domain Pictures).
zna sve, a učenici ne znaju ništa; učitelj misli, a učenici su oni za koje učitelj misli; učitelj govori, a učenici (poslušno) slušaju; učitelj disciplinira, a učenike treba disciplinirati; učitelj bira i nameće svoj izbor, a učenici ga se pridržavaju; učitelj radi, a učenici imaju privid da rade dok gledaju učitelja kako radi; učitelj kreira program, učenici se prilagođavaju; učitelj zamjenjuje autoritet znanja svojim profesionalnim autoritetom koji suprotstavlja slobodi učenika; učitelj je subjekt procesa učenja, a učenici su puki objekti. I upravo u tom „bankarskom“ sustavu kojemu pripadamo, student/ica, neslobodno i nekritički, prolazi kroz obrazovanje, zbrajajući, prepisujući, reciklirajući, spajajući te naposljetku, trgujući svojim (ne)znanjem.
 

Birokratsku logiku obrazovnog sustava prati tiranija osobnih životopisa i, paradoksalno, manjak osjećaja odgovornosti i aktivnog, angažiranog promišljanja uloge intelektualaca u društvu, što je dovelo do ideje da se diplomski ili bilo koji drugi rad, ako se ne može napisati – jednostavno kupi. A ta se ideja ne vezuje samo uz studenta/icu koji/a se školuje uz rad (pa nema vremena koje bi mogao/la uložiti u pisanje), već i onog/u koji/a „samo“ studira (pa nema motivaciju niti smatra važnim da to sam/a napiše). Neovisno o platežnoj moći, svi su u bespoštednoj utrci za ECTS bodovima, zagušeni i opterećeni poduzetničkim individualizmom, izgubili osjećaj odgovornosti. Pripremaju se za tržište rada (koje za njih nije spremno) pa nije toliko važno jesu li naučili, već jesu li položili. Upravo je ta anomalija svojevrsna sinegdoha za obrazovni sustav i njegovu tržišnu, neoliberalnu logiku. „Reformatori obrazovanja, obratite pozornost na to!“[5]

„[M]oramo misliti i na studente koji su prinuđeni da pišu rad da bi što pre diplomirali i postigli bar rang zbog kojeg su se upisali na fakultet. Neki od njih imaju i po četrdeset godina. To su oni kojima treba savet kako da napišu rad za mesec dana, za bilo koju ocenu, samo da što pre završe i odu s fakulteta. (…) Ako to traže, ako su žrtve jednog paradoksalnog pravnog uređenja koje ih primorava da diplomom rešavaju bolna finansijska pitanja, mogu da urade dve stvari:

 

1) da za razumnu sumu novca nađu nekoga ko će im napisati rad

 

2) ili da prepišu rad koji je neko napisao pre više godina na drugom univerzitetu (nije preporučljivo prepisati objavljen rad, pa čak ni sa stranog jezika, jer bi ga iole informisani profesor mogao prepoznati; ali ima smisla, a i šansi da se srećno izvučete, prepisati u Milanu jedan rad iz Katanije; treba se, naravno, raspitati da li je mentor pre Milana predavao u Kataniji; dakle, i prepisivanje je u ovom slučaju inteligentan i istraživački rad).

 

Jasno je da su dva saveta koja smo upravo dali nezakonita. Kao da nekome kažete: ‘Ako odeš u urgentni centar i lekar odbije da te primi, stavi mu nož pod grlo.’ U oba slučaja radi se o potezima očajnika.“[6]

 

Bilješke:

[1] Umberto Eco, Kako se piše diplomski rad (Beograd: Narodna knjiga / Alfa, 2000), 9.

[2] Isto, 15.

[3] Ingrid Lohmann, „Poslije neoliberalizma: Mogu li nacionalno-državni obrazovni sustavi preživjeti ‘slobodno tržište’?“ Europski glasnik 14 (2009), 429.

[4] Paulo Freire, Pedagogija obespravljenih (Zagreb: Odraz, 2002).

[5] Emile-Auguste Chartier – Alain, „Bilješke o obrazovanju,“ Europski glasnik 14 (2009), 153.

[6] Eco, 16.

 
Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta pod nazivom „Plagijat u tri koraka“, za kojeg su sredstva osigurana putem Javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva kulture RH.
minikult

Vezani članci

  • 2. listopada 2021. Antikapitalistički seminar Prijavite se na Antikapitalistički seminar koji u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Slobodni Filozofski i Subversive festival – jednotjedni program političke edukacije u kojem ćemo pokušati mapirati i kritički sagledati analitičke okvire različitih oblika političkog angažmana i njihove slijepe pjege, odnosno razmotriti na koji način različite teorijsko-političke paradigme pristupaju društvenoj stvarnosti.
  • 30. rujna 2021. Skidanje slojeva "Iako termin „istraga“ možda evocira prizor detektiva, istraživačka estetika kao praksa pokazuje bliže afinitete prema kritičkoj teoriji nego prema policiji. Navođenjem pokušaja „skidanja slojeva“ realnosti kako bi se razotkrila istina, istraživačka estetika razlikuje se od formalnih pravnih procesa koji pri ustanovljavanju odgovornosti prihvaćaju tek najužu koncepciju kauzalnosti."
  • 29. rujna 2021. Nadilaženje jedinstvene porezne stope "Osim ako ih se implementira s brojnim iznimkama, poreze s fiksnom stopom u pravilu se smatra regresivnima jer najteže pogađaju najsiromašnije. Bogati možda plaćaju isti postotak, no njihovi su prihodi dovoljno visoki da to, za razliku od siromašnijih građana, ne primjećuju."
  • 28. rujna 2021. Iz duge povijesti knjigocida "U razdoblju Republike Hrvatske ideološki motiv u pozadini uništavanja i otpisivanja knjiga uvelike je bio replika praksi iz NDH. Prema nekim podacima, početkom devedesetih uništeno je 14 posto hrvatskog književnog fonda. Na meti su bili marksistički naslovi, radovi srpskih autora, ali i potpuno apolitična literatura, ako je bila pisana ćirilicom i/ili ekavicom."
  • 26. rujna 2021. Kako je Premier liga pomogla super-bogatašima da zavladaju nogometom "Jasno je da je zaustavljanje Superlige omelo daljnju komercijalizaciju nogometa. Međutim, ono što se često zaboravlja jest da je gotovo identičan proces uspio pri formiranju Premier lige 1992. godine."
  • 18. rujna 2021. Afganistanskim ženama nije potreban bijeli feminizam Femonacionalistički odnosno femoimperijalistički impulsi bijelog feminizma, isključujuće grane feminizma koja promatra ženska prava isključivo kroz bijelu zapadnu optiku, neizbježna su nijansa licemjerja koje se provlači medijskim komentarima o povratku Talibana na vlast u Afganistanu, jednako kao što su bili jedan od ključnih generatora legitimacijskih narativa netom okončane vojne okupacije SAD-a i njezinih saveznica. Ovakav pristup problemu ultrakonzervativnog patrijarhalnog odnosa Talibana prema ženama u afganistanskom društvu zatvara oči ne samo pred seksizmom i mizoginim tendencijama u zapadnim zemljama, nego i pred širim geopolitičkim kontekstom koji je bio formativan za stanje u kojem se zemlje zapadne Azije nalaze danas.
  • 10. rujna 2021. Onkraj nuklearne obitelji "Brak je konzervativna institucija, način da se klasa reproducira. On je osnova za male jedinice – obitelj, crkvu, zajednicu – za koje je Edmund Burke smatrao da su nužne za etičko društvo. Prema konzervativcima, brak liječi siromaštvo, traume iz djetinjstva i nasilje izazvano vatrenim oružjem. Međutim, osobito čeznu za tzv. tradicionalnim obiteljima, gdje je otac hranitelj, a majka domaćica. Naš porezni zakon odražava ovu težnju. Napisan je kako bi išao u prilog bogatim bračnim parovima, od kojih su većina bijeli, kao što je Dorothy Brown nedavno primijetila u knjizi The Whiteness of Wealth"
  • 5. rujna 2021. Uloga mjera štednje u nezapamćenim šumskim požarima u Grčkoj "Premještanje fokusa s lokalne situacije prema globalnim snagama primorava nas da uvidimo kako nema ničeg "uređenog" u današnjem globalnom neoliberalnom poretku. Prije negoli se krenemo boriti za opstanak naših zajednica, trebali bismo razmotriti jesu li borba za redistribuciju bogatstva i golemi pomak u prioritetima naših država zapravo nužan uvjet za to da imamo ikakvu šansu. Trebali bismo također razmotriti što nam slijedi: sve izraženije nejednakosti, borbe oko preostalih resursa, društvena i geopolitička nestabilnost."
  • 1. rujna 2021. Krik i plan "Na zemlji ukradenoj od Autohtonih naroda, dok nas nužnost i briga primoravaju da se približimo jedni drugima iz klaustrofobične topline naših podijeljenih traumatiziranih javnosti, vjerojatno je najhitniji revolucionarni prioritet izgradnja solidarnosti između zajednica koje su međusobno zavadili kapitalizam, bjelačka supremacija i naseljenički kolonijalizam. Da razjasnimo tko smo jedni drugima i što nam je zajedničko, a koje su naše različitosti, i može li se i kako to prevladati. Zadaća izgradnje povjerenja među zajednicama, naravno, nije oprečna revolucionarnom organiziranju ili nespojiva s njim; povjerenje se stvara kroz zajedničku borbu. Međutim, da bismo izvršili tu zadaću možda će biti nužno da prihvatimo najširu moguću viziju toga kako „revolucionarno organiziranje” može izgledati."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve