Skripta 83/84

Glas o ponovnom buđenju studentskog pokreta i plenumskog organiziranja proširio se i dalje od samog Filozofskog fakulteta. Tako su mnoge udruge i inicijative dale svoju podršku Plenumu ili izravno sudjelovale u njegovu radu, a na ovogodišnjem 9. Subversive festivalu u Zagrebu (pod općom temom „Politike prijateljstva“) održan je i panel „Perspektive borbe: Od plenuma na fakultetu do plenuma na radnim mjestima“, čime se nastavio izrazito važan trend ukazivanja na potrebu studentskog i radničkog povezivanja i organiziranja, trend koji se prije toga izrazio i studentskom podrškom radnicima za Prvi maj. Sudionici tribine bili su studentski predstavnici u Fakultetskom vijeću i članovi Studentskog zbora Karlo Jurak i Zrinka Breglec, studentska predstavnica u Fakultetskom vijeću Anja Grgurinović, te borbeni radnik INA-e i predsjednik sindikata Nova solidarnost Predrag Sekulić. Studenti su tako imali priliku pričati o iskustvima svojeg sudjelovanja na plenumima i općenito o borbama protiv reakcionarnih tendencija na Filozofskom fakultetu, a imali su prilike čuti iskustva radništva protiv jednako reakcionarnih tendencija u tvornicama i na radnim mjestima.

Na panelu se tako govorilo o načinima borbe, o tome što je točno plenum i koji su njegovi potencijali, i o tome u kakvom se odnosu nalaze studenti kao onaj segment društva koji se stalno nalazi u nesigurnom materijalnom položaju, i radnici kao klasa na čijoj eksploataciji uopće počiva cijelo društvo. Studenti su naglasili kako plenum nije „legalno“ tijelo, odnosno kako on ne djeluje u okvirima legaliteta, ali da baš zbog toga predstavlja tijelo koje ima najveći legitimitet. Plenum ima politički značaj moći i značaj političkog pritiska, te se zbog toga unutar okvira plenuma uvijek može težiti radikalnim i univerzalnijim zahtjevima. Naglasili su i okvir unutar kojeg se bilo kakve borbe obespravljenih društvenih skupina događaju, a to je okvir kapitalističkog načina proizvodnje. U njemu pripadnom političkom okviru predstavničke demokracije široke mase i radni narod nemaju priliku istinske participacije u odlučivanju, što se preslikava i na niže instance (kao recimo na fakultete), te je zbog toga okupljanje masa u tijela odlučivanja kao što su plenumi vrlo važno za nadilaženje i demokratiziranje takvog političkog okvira i za artikuliranje i radikaliziranje vlastitih zahtjeva za suštinskim promjenama. Upravo je u tom kontekstu, iz radničke perspektive, Predrag Sekulić dao jednu kritiku postojeće politike velikih sindikalnih središnjica, koja ne ide na ruku radnicima, već upravo vladajućim strukturama. Naglasio je kako studentsko organiziranje u plenume predstavlja nešto vrlo poučno za radnike te kako će se u sisačkoj Rafineriji organizirati radnički plenum. Također je dodao kako radnici legalnom borbom mogu dobiti samo mrvice, a kroz plenume mogu mnogo više.

Ono što se iz ovakve suradnje studenata i radnika moglo iščitati, a što je najbitnije u današnjem stanju u društvu, jest činjenica da studenti i radnici predstavljaju prirodne saveznike u borbi protiv reakcionarnih društvenih tendencija. Studenti, kao buduća radna snaga, kao onaj segment društva koji je također bezobrazno eksploatiran preko studentskih poslova i prekarnog rada, i kao pripadnici avangardne inteligencije koji mogu svojim teorijskim, a u ovom slučaju i praktičnim, znanjem pomoći radnicima, i radnici kao ključan faktor društvene promjene, koji jedini ukidanjem vlastite eksploatacije mogu ukinuti eksploataciju na razini čitavog društva, doista predstavljaju progresivne društvene snage, i doista daju borbeni sadržaj onoj poznatoj paroli – jedan svijet, jedna borba!