Privatizacija društva: proizvodnja ljudskog viška
Na pozadini demontaže socijalnih država i resemantizacije „društva“ kao „zone nesputane trgovinske razmjene“, neujednačena tržišna utakmica tretira mase ljudi u najboljem slučaju kao jeftinu radnu snagu, a ni srednja klasa više ne uživa nekadašnju razinu sigurnosti i materijalnih privilegija – zbog čega postaje potencijalno prijemčiva za fašizirajuće trendove obračunavanja s percipiranom „nelojalnom konkurencijom“. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua s voditeljicom programa „Motor mijene“.

U odnosu na koje aspekte danas možemo govoriti o fašizmu? Kako se on manifestira u svakodnevici?
Možemo reći da se radi o dvjema osnovnim inačicama. S jedne strane govorimo o povijesnim fašizmima kao političkim režimima, a s druge o raširenoj upotrebi termina fašizam, koji se koristi da bi se upozorilo na različite vidove šovinizacije društva. Povijesni fašizmi bili su politički režimi koji su institucionalizirali, ozakonili i provodili mjere isključenja i uništenja čitavih rasnih, etničkih i političkih skupina. Iako danas ne živimo u takvim režimima, uslijed forsiranja konkurentskih odnosa u društvu i proizvodnje sveopće prekarnosti te ekonomskih nestabilnosti cijelih sustava, svjedoci smo ubrzanih promjena društvene klime i političkih kretanja, što u političkom smislu rezultira rečenom šovinizacijom ili fašizacijom. U potonjem se značenju termin fašizam koristi u svakodnevnim razgovorima, u novinarstvu, aktivizmu, i u tim je sferama zapravo poprilično raširen pojam pa se može govoriti i o njegovoj kolokvijalnoj upotrebi. Iako je takva upotreba u političko-teorijskom smislu neprecizna, ona nije neprimjerena. Dakle, u širem smislu termin fašizam nije ime rezervirano za neko konkretno povijesno uređenje, već se aktivira i u suvremenim ustrojima koji, deklarativno lišeni autoritarnih političkih instanci, ritam društvenih dinamika prepuštaju naizgled spontanim ekonomskim procesima, „nevidljivim rukama“ i sl.
Fašizam nije ime rezervirano za neko konkretno povijesno uređenje, već se aktivira i u suvremenim ustrojima koji, deklarativno lišeni autoritarnih političkih instanci, ritam društvenih dinamika prepuštaju naizgled spontanim ekonomskim procesima
Uslijed pobjede neoliberalne ekonomije nad restriktivnim instancama socijalne države (u smislu zaštite domaće ekonomije i očuvanja radničkih prava) dolazi do poništenja „društva“ kao sfere solidarnosti, uzajamne pomoći i pravedne razmjene.
Drugim riječima, nalazimo se u povijesnom trenutku gdje autoritarnu državu nije pobijedilo solidarno i humano društvo, nego je socijalnu državu eliminiralo „društvo“ u kojemu je, na jedan nov i zaoštren način, „čovjek čovjeku vuk“. Takav sistem, koji se temelji na brutalnom ekonomskom redukcionizmu i pogoduje klimi konkurencije i nepovjerljivosti, proizvodi mase suvišnih ljudi kao svojevrsni „ljudski višak“: oni su nezaposleni, apatridi, izbjeglice. Ti ljudi, koji su u ekonomskom smislu „suvišni“ ili „neupotrebljivi“ bivaju obilježeni i kao socijalno nepoželjni pa im se pripisuje krivica za urušavanje struktura sigurnosti koje je jamčila socijalna država. Kako bi se onemogućilo, čak i resetiralo postojeće stanje, određene društvene grupacije i političke struje zazivaju eliminaciju tih „uljeza“, „parazita“ i „uzurpatora“ inače navodno skladnog uređenja. Tako dolazi do fašistoidnih izgreda, kako individualnog tako i kolektivnog karaktera. U drugom se koraku društveni problemi namjeravaju riješiti zagovaranjem autoritarnije, „odlučnije“ politike aktualnih pretendenata na vlast, od Trumpa do Hofera. Očigledno, društveni resantimani izrastaju u političke zahtjeve koji pogoduju jačanju radikalno desnih inicijativa i stranaka. Oni su, ponavljam, odraz društva u kojemu pojedinci više ne postoje kao politički subjekti, ne postoje čak ni kao glasači ili pasivni promatrači, već jednostavno kao privatnici čiji se međusobni odnosi svode na golu jagmu oko sve oskudnijih javnih dobara.
Način na koji se „društvo“ resemantizira posljednjih dvadesetak godina (mada je taj proces, globalno gledano, znatno duži) lišava fenomen društva cijelog sloja solidarnosti i uzajamne pomoći. „Društvo“ se tumači primarno kao „zona nesputane trgovinske razmjene“ i time se vraća na značenje kakvim ga je obilježila politička ekonomija s početka 19. stoljeća, prije nego su ga francuski utopijski socijalisti obogatili dimenzijom suradnje i solidarnosti. U „zoni nesputane trgovinske razmjene“ pojedinci agiraju isključivo kao privatne osobe, a njihovi se odnosi tumače kao tržišno natjecanje, i to čak i kad nije riječ o, uvjetno rečeno, robnoj razmjeni, nego kad je riječ o konkurenciji za radno mjesto, zdravstvenu uslugu ili godišnji odmor. U takvom društvu pasivni građanin postaje ozlojeđen i politički se aktivira – a vidimo i na koji način. Mada se privatizacija društva različito prelama od regije do regije i od države do države, možemo konstatirati da Europsku uniju danas tereti opća egzistencijalna nesigurnost i politička nestabilnost, rezultat čega je histerija kojom se može lako politički upravljati.
Koje bismo paralele mogli povući između razdoblja povijesnog fašizma i današnjih fašistoidnih tendencija?
Danas učestala upotreba terminā fašizam i fašistički upozorava na ponavljanje stvari koje su se dogodile, odnosno uzastopce događale u povijesti, pri čemu se ponajviše misli na međuratne režime koji su kulminirali u Drugom svjetskom ratu. Kako se ne bismo uvijek vraćali na glavnog i osnovnog krivca – Veliku gospodarsku krizu – spomenut ću još neke društvene i političke procese koji su obilježili to razdoblje. Prvo, treba se sjetiti da u godinama nakon Prvog svjetskog rata nastaju nove nacionalne države i da se mirom u Versaillesu posebno definiraju tzv. „nacionalne manjine“, što je moderan pravni naziv za „suvišne ljude“. Tijekom, ali i nakon rata, uslijed raspada imperijâ i složenih procesa političkog i identitetskog preuređivanja europske slagalice došlo je do velikih migracija. Naime, novonastale „nacionalne manjine“ našle su se unutar „pogrešnih“ državnih granica ili pak uopće nisu postojale nacionalne države u koje bi se mogle vratiti (Židovi, Romi).
Valja biti oprezan s fatalističkim tezama o ponavljanju povijesti. Od konstatacije neizbježnog vraćanja istog bitnije je demistificirati političke i društvene trendove međuraća i ukazati na politike koje su generirale fašizam, a koje su se mogle i drukčije usmjeriti.
Zato su se i tad kao i danas kovali i provodili planovi transfera i razmjene cijelih naroda među državama. Istovremeno, stotine tisuća istočnih Europljana, s velikim udjelom židovske populacije, bježale su pred gladi i revolucijama pa su u (ponajprije) srednjoeuropskim državama predstavljale „ugrozu“. Ti su ljudi nerijetko difamirani kao prljavi, himbeni, čak i pohotni, što su isti stereotipi koji se pripisuju i današnjim izbjeglicama.
Paralele između danas i nekoć postoje i na polju političko-teorijske refleksije i rasprave o navedenim fenomenima. U oba se perioda prakticira oštra kritika liberalne i parlamentarne demokracije, kritika razuzdanog kapitalizma iliti britanskog ekonomskog liberalizma (kako ga se nekoć nazivalo), njemu svojstvenog prevođenja državnih poslova u privatni biznis te kritika političke korektnosti kao svojevrsne „feminizacije“ javne rasprave (Carl Schmitt). Međutim, treba napomenuti sljedeće: iako velik broj činjenica u političkim porecima ukazuje na tu usporednost, valja biti oprezan s fatalističkim tezama o ponavljanju povijesti. Od konstatacije neizbježnog vraćanja istog bitnije je demistificirati političke i društvene trendove međuraća i ukazati na politike koje su generirale fašizam, a koje su se mogle i drukčije usmjeriti.
Razgovarali smo o ulozi srednje klase. Zašto je rasprava o srednjoj klasi u ovome kontekstu važna?
Gubitnici europskog (neo)liberalizma su, ponajprije, niže kvalificirani i slabo plaćeni radnici koji ili ostaju bez radnih mjesta zbog uništenja industrije ili im se snižava cijena rada zbog nelojalne i nezakonite konkurencije stranih radnika. Pritom se krivnja svaljuje na radnike dvostruko: „Uvezena“ radna snaga u (prvenstveno) zapadnim i sjevernim zemljama EU „kriva“ je jer pristaje na rad bez plaćenih doprinosa, smještaja ili hrane. Mada su im poslodavci njemački, francuski ili britanski državljani i mada se posao obavlja u istim tim državama, tvrtke su registrirane u onim zemljama koje traže najmanja izdvajanja za doprinose i pospješuju veće profite. Dakle, u toj konstelaciji ne krive se poslodavci, nego strani radnici koji se koriste kao jeftina radna snaga i kao sredstvo dumpinga cijene rada, a krive se i domicilni radnici koji svoju ogorčenost projiciraju na takvu nelojalnu konkurenciju.

Radnicima se pridružuje sve slabiji srednji sloj koji, doduše, uživa veće materijalne privilegije otvorenog i konzumerističkog društva, ali po stupnju egzistencijalne nesigurnosti više i nije srednji sloj jer pokazuje jaku tendenciju pada na dolje. Aktualna ideološka bitka vodi se, zapravo, za obje skupine, i sve je manje ključnih razlika među njima.
Srednji je sloj zadržao određenu izvjesnost zadovoljavajuće zarade, a time i svoju kupovnu moć; međutim, te su mogućnosti bitno nestabilnije i neizvjesnije negoli je to bio slučaj prije blairovskih, schröderovskih i kasnijih, gospodarskom krizom opravdavanih intervencija u zdravstveni, obrazovni i mirovinski sustav.
To znači da se naizgled lagodna svakodnevica – koja uključuje kulturu, egzotična putovanja i kvalitetnu prehranu – već za nekoliko mjeseci, pri propalom ugovoru ili po okončanju projekta, može izvrnuti u nemogućnost pokrivanja poraslih troškova stanovanja ili zdravstvenih usluga i tako bitno promijeniti socijalni status i životne izglede pojedinca. Kako kaže Hans Magnus Enzensberger u svom eseju „O radikalnom gubitniku“, nitko ne može biti pobjednik vječno: Svi su u strahu da će sutra postati radikalni, konačni gubitnici, onaj gore spomenuti višak. U tom strahu leži temelj suvremenog fašizma.
Što je potrebno za mobilizaciju srednje klase?
Broj ljudi koji bi danas pozdravio demontažu europskih sloboda (kako kretanja, tako i tržišta) ili pak neka autoritarna rješenja sigurno nije velik. Reformirani fašisti to jako dobro znaju. Suvremeni fašizam igra igru s više lica, u javnosti se mudro predstavljajući sa svoje blaže strane: Marine LePen ograđuje se od Jobbikova antisemitizma tako što brani prava gay populacije kao (zapadno)europsku tekovinu. To čini u svrhu „obrane Europe“ od radikalnog i homofobnog islamizma, ali zapravo u svrhu pridobijanja većine biračkog tijela, za koje se pretpostavlja da su mu politički stavovi odgojeni u duhu zagovora ljudskih prava. Norbert Hofer, sve izgledniji kandidat za austrijskog predsjednika, u javnosti se profilira prvenstveno kao protivnik Merkeline, ali i austrijske politike otvorenih vrata, dok ispod radara ostaje njegovo zalaganje za ukidanjem kvota za žene na vodećim pozicijama (naime, žene koče konkurentnost), kao i poticanje „nijemstva“ (Deutschtum) tj. jačanje njemačko-austrijskih identitetskih spona.

Koristeći se, prema tome, akutnom političkom nestabilnošću, ekstremna desnica na mala vrata osnažuje antidemokratske, ultrakonzervativne, monarhističke, a i fašističke tradicije, koje očigledno nisu nestale iz kolektivnog pamćenja, a s kojima se postmoderna, moralistička politička korektnost, nakon što je njihove stjegonoše i pripadajuće im režime bacila u ropotarnicu povijesti, odbijala bakćati jer su bile neprimjerene. Ovakve politike stvaraju platforme na kojima će se – jer ništa ne ukazuje na suprotno – uskoro moći začuti i bitno neuvijeniji politički iskoraci.
Suvremeni fašizam igra igru s više lica, u javnosti se mudro predstavljajući sa svoje blaže strane: Marine LePen ograđuje se od Jobbikova antisemitizma tako što brani prava gay populacije kao (zapadno)europsku tekovinu.
Kakvu ulogu tu igra ili može odigrati književnost? Kakav je status političkog u književnosti međuraća, a kakav u poslijeratnoj književnosti? I što je u svemu tome Motor mijene?

No, raspravu širimo i na poslijeratne autore poput Heinera Müllera, Petera Weissa, ili – što već ulazi u najsvježije naslove – Hansa Magnusa Enzensbergera, Uwea Timma i Juli Zeh.
Cilj je da se u javnu i književnoznanstvenu raspravu ponovno uvede pojam angažirane, odnosno političke književnosti i promotri način na koji se književnost svojom specifičnom artikulacijom problema uključuje u aktivan politički život te preispita kako ona mobilizira prosvjedne afekte i preusmjerava ih u progresivni projekt.
Ta paradigma ovladava i suvremenom produkcijom, gdje su – a uslijed činjenice da ni danas ne postoje jača uporišta lijevih politika u Europi ili u svijetu – naslovi koji se aktiviraju u vidu pridobivanja ili mobilizacije brojnih prosvjednih afekata koje postoje u društvu iznimno malobrojni.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.
Dijelovi intervjua korišteni su u prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 29.4.2016. na TV Istra te dostupne na SkriptaTV: