Europski radnički identitet otvara prostor širenju borbe
S Artanom Sadikuom, teoretičarom i aktivistom iz Skopja, razgovarali smo o implikacijama koje za zemlje-članice predstavlja izlazak, odnosno ostanak u Europskoj uniji, o demokratskom deficitu kojim su prožete izvršne institucije EU, političko-ekonomskom odnosu između europskog centra i periferije, konstrukciji europskog radničkog identiteta i emancipatornim potencijalima europske ljevice, te političkim ograničenjima recentnog vala prosvjeda u Makedoniji.
Unatoč inicijalnim proklamiranim impulsima osnivačâ, Europska unija danas predstavlja instituciju neoliberalizma – do koje mjere se slažete s ovom tvrdnjom i može li se što učiniti kako bi se preokrenuo trend? Je li moguće ostvariti progresivan, umjesto regresivan izlaz iz Eurozone te figurira li tzv. delinking, odnosno djelomično odvajanje kao opcija?
Europski projekt bismo trebali promatrati kao polje nadmetanja različitih političkih strategija i političkih interesa. Činjenica da je to natjecanje rezultiralo najjačim mehanizmom neoliberalizma u Europi kao kontinentu označava samo pobjedu ovakvog tipa političkih snaga. Moramo razmatrati i analizirati europski kontinent u konkretnim materijalnim terminima, utvrditi kakvo je stanje stvari i koji su politički potencijali. Dakle, kad god govorimo o progresivnoj ideji ujedinjavanja na razini europskog kontinenta – a ne zaboravimo da je „Europska unija“ prvotno bio naziv politički aktivne grupe ljevičarskih emancipatornih aktivista u Njemačkoj netom uoči i tijekom Drugog svjetskog rata, da bi zatim postala naziv za ovaj neoliberalni instrument – moramo uzeti u obzir obrise polja na kojem se razne političke strategije nadmeću. Analiziramo li opcije za izlaz ili djelomično odvajanje [delinking] pojedinih država-članica iz ove Unije, trebali bismo o tome razmišljati u sljedećim okvirima: što odvajanje znači, otvaraju li se time novi potencijali i pod kojim uvjetima dolazi do odvajanja ili izlaza?
Analiziramo li opcije za izlaz ili djelomično odvajanje pojedinih država-članica iz EU, trebali bismo o tome razmišljati u sljedećim okvirima: što odvajanje znači, otvaraju li se time novi potencijali i pod kojim uvjetima dolazi do odvajanja ili izlaza?
No, kada bi politička situacija bila drukčija, i kada bi ljevica uspjela hegemonizirati argumentaciju koja ide u prilog izlasku iz EU, primjerice zagovaranjem izlaska na račun snažnih sindikata i snažnog pokreta koji se ne mora boriti s Bruxellesom, već bi mogao ući u okršaj s financijskim centrom Londona, tada bismo mogli podržati opciju napuštanja Unije. Mislim da ne možemo unaprijed zauzeti stav o članstvu u EU – do njega možemo doći tek nakon pažljivog razmatranja političkih uvjeta i emancipatornih potencijala ili potencijala za izgradnju socijalističke strategije.
Gdje je unutar institucija EU demokratski deficit najzamjetniji, te kako se pokušava racionalizirati i opravdati manjak demokratske odgovornosti unutar Europske unije, kao i njezine zakonodavne pretenzije na nadređenu poziciju u odnosu na fiskalne prerogative pojedinih zemalja članica? Kako i gdje se političko-ekonomska razdjelnica između centra i periferije uklapa u ovu priču?
Najvažnija tijela za donošenje odluka u Europi imaju najmanji demokratski legitimitet. Odluke koje se donose u Europskom parlamentu najčešće su na razini deklaracija i rezolucija, dok se izvršne odluke uglavnom donose u Komisiji kojoj manjka demokratskog legitimiteta. Nadalje, kao što smo svjedočili na grčkom primjeru, nedefinirane ad hoc institucije poput Trojke (koje bismo možda prikladnije mogli nazvati „instrumentima“) imaju posljednju riječ kada su ekonomske i financijske politike država-članica posrijedi te posjeduju moć da bez ikakva demokratskog legitimiteta – čak ni onog baziranog na sporazumu, jer Trojka nije dio ikakvog sporazuma – ucjenjuju državu-članicu poput Grčke. Do konstrukcije ovakvih ad hoc odluka i ad hoc rješenja, kojima se potom pridaje moć, dolazi tijekom razvitka kapitalističke krize. Današnje europske elite dale su prednost financijskoj krizi i općenito financijskim aspektima, pa ekonomska i financijska logika preuzimaju primat nad prevladavajućim afirmiranim konceptima poput demokracije, intervencije odozdo, itd.
To je jedan od ekstremnih primjera koji ukazuju na Europsku uniju kao mehanizam neoliberalizma, gdje su neoliberalne elite spremne izumiti nove forme bez ikakvog utemeljenja u sporazumima ili većinskom legitimitetu glasačkog tijela, kako bi favorizirale kontinentalne interese kapitala.
Naravno da će uz ovakvu tendenciju mobilizacije političkih elita i instrumenata Europske unije u svrhu spašavanja krupnog kapitala na kontinentu, glavni zastupljeni interesi u okviru takve političke utakmice i navedenih političkih inovacija biti upravo centri kapitala, odnosno Njemačka, u slučaju Europske unije. Prema toj logici, ako su ovi interesi „preveliki da bi propali“ – znači da su i ulozi iznimno visoki.
Navedeno nam ukazuje kako se konstrukcija političko-ekonomskih odnosa unutar Europe u cijelosti svodi na to da centar kapitala eksploatira periferiju. Dobro je poznato da su europski centri kapitala, odnosno Njemačka i Francuska, izvozile nezaposlenost na periferiju preko jedinstvenog tržišta, i na podlozi neravnomjernog ekonomskog razvoja. Jedinstveno tržište uspostavljeno je nizom instrumenata koji su postavljeni sporazumima, i historijski je u Europi percipirano kao iznimno napredna konstrukcija, koja bi trebala u tolikoj mjeri ekonomski povezati različite države-članice i pripadnike različitih nacionalnosti, da novi rat između njih postane nemoguć. Međutim, uzmemo li u obzir razmjer i veličinu industrija u različitim zemljama-članicama, bilo je za očekivati da će – u kapitalističkom kontekstu – doći do takvog asimetričnog razvoja odnosa moći u Europi.
Stoga smatram da bismo trebali preokrenuti liniju opozicije prošlogodišnjih masovnih mobilizacija na periferiji Europe, koje, nažalost, često prati kulturalistička argumentacija, kao što smo vidjeli u slučaju Portugala, Grčke i Španjolske, umjesto poriv prema izgradnji novih savezništava unutar država-članica koje se nalaze u centrima kapitala, pri čemu prvenstveno mislim na Njemačku… Nažalost, zbog izostanka takve političke mobilizacije i neuspješne strategije pokreta europske ljevice, rezultat je loš. Umjesto da Syriza mobilizira Die Linke, koja dalje mobilizira pokret u Njemačkoj i gradi sentiment otpora prema logici industrije i kapitala koji eksploatiraju periferiju – došlo je do obrata u kojem je Syriza podlegla pritisku i počela surađivati s Trojkom, te prema toj logici presjekla vezu s lijevim grupacijama u centrima kapitala.
Kako komentirate bauk europskog identiteta u vrijeme Brexita i zatvaranja granica za izbjeglice? Je li njegovo jačanje unutar Europe izgledno?
Smatram da ideju EU državljanstva ili EU nacionalnosti treba promatrati odvojeno od ekonomskih procesa u Europskoj uniji. Zašto? Naime, paneuropski kapital ostvario je svoj cilj uz pomoć političkih sredstava i ekonomskih instrumenata. Uspostavljeno je jedinstveno tržište i postoji slobodan protok kapitala, tako da korporacije mogu slobodno eksploatirati i kretati se u potrazi za boljim izvorima eksploatacije. Dakle, u ovoj fazi njima nije potreban koncept europskog državljanstva kako bi postigle svoj cilj. U političkom i ekonomskom smislu, njihova agenda dobro kotira, a njihov je uspjeh očigledan. Koncept europskog državljanstva ili izgradnje paneuropskog identiteta u ovome trenutku ne bismo smjeli promatrati kao instrument europskog kapitala, kojim se želi stvoriti europskog radnika podložnog eksploataciji – jer su već izgrađeni instrumenti pomoću kojih se može eksploatirati čak i vrlo snažne lokalne, ne samo nacionalne, već i lokalne identitete.
Iz takve vizure, izgradnja europskog identiteta, uspostava europskog državljanstva i poticanje osjećaja pripadnosti europskom državljanstvu, mogli bi donijeti emancipatorni potencijal jer bi u tom slučaju postojala još jedna razina na kojoj europska ljevica može adresirati zajedničke europske probleme koje proizvodi kriza i kapitalizam općenito
– ne bismo bili ograničeni samo na nacionalne države. Slutim da se većina lijevih političkih grupacija u Europi upravo iz tog razloga želi vratiti nacionalnim politikama i nacionalnim radničkim borbama – uviđaju kako ne postoji europski subjekt ili europski identitet na koji bi mogle adresirati emancipatorne politike. Ne radi se o konačnoj točki političkog uspjeha, no stvaranje prostora za konstrukciju europskog identiteta i europskog subjekta otvorilo bi novo polje za političko djelovanje europske ljevice i različitih europskih grupa poput onih koje su bile aktivne tijekom 2011. godine.
Mogli bismo reći da zajednički radnički štrajk u Portugalu, Španjolskoj, Italiji i Grčkoj, organiziran krajem 2012. godine, predstavlja jedan od najboljih primjera radničke borbe. Još uvijek pamtim plakat najave – četiri šake s nacionalnim zastavama – koji je čak i na simboličkoj, vizualnoj razini morao biti tako dizajniran, jer je teren intervencije nacionalnih država ili država-članica još uvijek smatran primjerenijim. No uz drukčiji, europski radnički identitet, otvara se mogućnost širenja borbe – potencijal da se radnici osjete dijelom istog eksploatacijskog polja kao oni koji će možda biti na udaru u budućnosti, jer je besmisleno misliti da će se trenutna ekonomska kriza i recesija zadržati na periferiji. One ostaju na periferiji samo tijekom prvih nekoliko godina, no zbog slabljenja kupovne moći, a prema logici jedinstvenog tržišta, dopiru i do centra, tako da možemo očekivati da će kriza za nekoliko godina pogoditi Berlin.
Koja su ograničenja trenutne forme nedavnog niza prosvjeda u Makedoniji, koji dolaze na kraju postojanog vala mobilizacija tijekom proteklih nekoliko godina? Kako Europska unija figurira kao interpelativni ulog u aktualnim i prijašnjim društvenim politizacijama u Makedoniji?
Kako bismo adresirali pitanje vala mobilizacija u Makedoniji, nužno je uzeti u obzir razvoj događaja u proteklih nekoliko godina. Lijeve političke organizacije, među kojima je prednjačila organizacija naziva Solidarnost, sprovele su inicijalne značajnije društvene mobilizacije. Time je u zemlji uspostavljeno referentna točka za političku aktivnost izvan formalne domene političkih stranaka. Međutim, u međuvremenu su koncept društvenog pokreta kooptirale liberalne političke stranke i socijaldemokrati, koji također zagovaraju ekonomski neoliberalizam u Makedoniji. Došlo je i do zamjene teza – dok su se Solidarnost i ostale ljevičarske grupe započele mobilizirati oko snažne socijalne agende, istovremeno se baveći i pitanjima demokracije, slobode govora te ljudskih prava, trenutno je na djelu filtracija dominantnih argumenata društvenog pokreta koji gradi političku poziciju uspostavljajući svoj legitimitet adresiranjem pitanja vezanih uz demokraciju, slobodu govora, ljudska prava i korupciju, no zanemarujući ozbiljne socijalne i ekonomske probleme.
U osnovi, radi se o okolnostima u kojima su liberalnim i socijaldemokratskim političkim snagama u zemlji legitimitet i podrška zajamčeni, jer postoji društveni pokret koji politički zagovara iste stvari za koje se i one zalažu. Te su okolnosti za njih vrlo povoljne jer zapravo onemogućavaju postavljanje ozbiljnog izazova postojećim klasnim odnosima ili ekonomskim pozicijama u zemlji. One im omogućuju djelovanje u zavjetrini trenutnih ekonomskih odnosa, uspostavljanje nove vlade i aranžmana s poslovnom elitom, te nastavak eksploatiranja ovih potencijala u budućnosti,
Trenutno je na djelu filtracija dominantnih argumenata društvenog pokreta u Makedoniji koji gradi političku poziciju uspostavljajući svoj legitimitet adresiranjem pitanja vezanih uz demokraciju, slobodu govora, ljudska prava i korupciju, no zanemarujući ozbiljne socijalne i ekonomske probleme.
jer bilo koja politička partija s agendom preispitivanja ovih neoliberalnih, kapitalističkih odnosa između privatnog poduzetništva i države, prvo mora pokrenuti značajniju mobilizaciju uz ozbiljnu i jaku argumentaciju utemeljenu na socijalnoj pravdi.
Zbog specifične historije procesa integracije Makedonije u Europsku uniju i njihovih odnosa, uglavnom uvjetovanih grčkim vetom zbog pitanja naziva zemlje, Europsku uniju nije se promatralo kao instancu kroz koju se može interpretirati aktualan unutarnji razvoj političkih događanja u zemlji. U kontekstu ovog odnosa uspostavljena je distanca, konkretno uvjetovana grčkim vetom. S jedne strane, to je donekle pogodovalo trenutnim političkim opozicijskim pokretima protiv vlade jer ih nije bilo moguće interpelirati kroz priču o Europskoj uniji, već su imali priliku graditi realnu strategiju i jake ekonomske argumente utemeljene na postojećim klasnim odnosima u Makedoniji. Naime, da smo blizu ulasku kao što je, recimo, Srbija, bili bismo suočeni s odgovorom: „Bit ćemo članica unutar dvije-tri-četiri-pet godina“, što bi naštetilo političkim argumentima emancipatornih političkih skupina, jer bi nadređeni argument glasio: „Uskoro ćemo se pridružiti EU i živjeti u raju i sve će biti u redu.“ Argument o odnosima kapitala u zemlji ne bi značio previše – ne bi imao dovoljno snažnog recipijenta zbog obećanja o kraju druge tranzicije.
Prva tranzicija vodila je iz socijalizma u politički pluralizam i tržišno orijentiranu ekonomiju. Nakon promašaja na tom planu, pokrenuta je nova tranzicija koju se još uvijek ne prepoznaje kao neuspjeh tržišne logike, već kao neuspjeh iz kulturalističke perspektive – zbog postojanosti zaostale političke kulture u regiji. Na scenu potom nastupa druga tranzicija, odnosno integracija u Europsku uniju. Predodžba o ulasku u raj, koja je prezentirana nakon raspada Jugoslavije, ponešto je izmijenjena i pomaknuta u budućnost kako bismo je ponovno dosegli, s tim da njezin naziv trenutno glasi „Europska unija“. No EU nije igrala veliku ulogu u razvoju političkih događaja u zemlji, a lijeve, emancipatorne, progresivne političke skupine zbog toga su imale veći prostor za razvijanje argumenata koji se neće moći tako brzo odbaciti upućivanjem na perspektivu ulaska u EU.
Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o Europskoj uniji pete epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 26.8.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV.