Kulturna se djelatnost obično promatra kroz prizmu samoaktualizacije kulturnih radnika/ca pa često gubimo iz vida strukturne probleme sektora. Riječ je, prije svega, o problemu prekarnosti rada u kulturi koji je vezan uz financiranje relativno kratkotrajnim projektima, zbog čega izostaje sustavno i strateški osmišljena politika kulturne djelatnosti. U kulturi se pojavljuju i neki opći trendovi poput reprodukcije klasnih, rodnih i etničkih nejednakosti te nejednakog pristupa kulturnim sadržajima. O ovim temama razgovarali smo s dr. sc. Jakom Primorac, sociologinjom s Instituta za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu.
Operacija:grad 2008 :: Europska kulturna politika i nezavisna kulturna scena regije (izvor: Tomislav Medak prema Creative Commons licenci).
Multimedijalni institut prije nekoliko je dana u svoju digitalnu biblioteku uvrstio studiju pod nazivom Kulturna politika i razvitak kulture u Hrvatskoj – „Crvena knjiga“ i drugi dokumenti iz 1982. godine koja je, između ostalog, donijela i „Akcioni program Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske u ostvarivanju prioritetnih zadataka i ciljeva kulturne politike i republički planski dokumenti 1980–1985 (koji se odnose na kulturu)“, nudeći viziju materijalističke kulture i razvoja kulturne politike kroz organizacije udruženog rada. Pitanje drugačije kulture i kulturne politike neodvojivo je od obrazovanja, no ipak smo već desetljećima svjedoci njihove prisilne separacije. Kako preokrenuti trend?
Projekt Javne knjižnice Multimedijalnog instituta je hvalevrijedan projekt koji nam omogućuje podsjećanje na naslove koje smo zaboravili, a neke knjige doslovce spašava od zaborava. Tako je i u slučaju naslova koje spominjete koji su važna slika vremena jer ukazuju na povijest promišljanja kulturnih politika u Hrvatskoj, zbog čega ih ne smijemo zanemariti. Međutim, zaborav je, u neku ruku, već na snazi oko stvari koje su se dogodile relativno nedavno. Uzmimo za primjer Strategiju kulturnog razvitka na kojoj je radio niz stručnjaka i stručnjakinja iz područja kulture, dakle dokument koji su prihvatili Vlada Republike Hrvatske
Za bilo kakvu veću promjenu potrebno je intersektorsko rješavanje problema jer se promjene na kulturnom planu ne mogu dogoditi bez promjena u polju obrazovanja.
i Hrvatski sabor u siječnju 2002. godine, a koji nikad nije zaživio. Umjesto toga imamo jednu status quo situaciju koja se odvija na sve manjem i manjem budžetu gdje se, da citiram Lewisa Carolla, „mora trčati da bi se ostalo na mjestu“.
Za bilo kakvu veću promjenu uistinu je potrebno intersektorsko rješavanje problema jer, kao što ste i sami rekli, promjene na kulturnom planu ne mogu se dogoditi ako se ne naprave i zajedničke promjene po pitanju obrazovanja u kulturi, obrazovanja za kulturu i medije i tako dalje. Za neke veće pomake bio bi potreban konsenzus oko pitanja važnosti kulture i obrazovanja za daljnji društveni razvoj i politička volja za donošenje odgovarajućih strategija, praćeno potrebnim akcijskim planovima te povećanjem izdvajanja za kulturu i obrazovanje. Inače sam dosta optimistična osoba, ali trenutačno ne vidim da ćemo uskoro biti svjedoci takvog tipa promjena.
S tim u vezi, pitanje rada i zaposlenosti u kulturi zadnjih nekoliko desetaka godina sustavno je zanemarivano i fragmentirano. Zaklada „Kultura nova“ financirala je u 2016. godini dvije studije koje to pokušavaju donekle ispraviti. Uz to, koautorica ste publikacije pod nazivom „Uvjeti rada organizacija civilnog društva na području suvremene kulture i umjetnosti“, koja se dobrim dijelom bavi mapiranjem sve prekariziranijeg kulturnog i umjetničkog sektora. Postoji li prostor za unapređenje institucionalnog i zakonodavnog okvira koji bi barem u nekoj mjeri stabilizirao krizu u sektorima, odnosno smanjio prekarnost radnih mjesta?
U knjizi Osvajanje prostora rada. Uvjeti rada organizacija civilnog društva na području suvremene kulture i umjetnosti, objavljenoj u suautorstvu s kolegicom Valerijom Barada s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru i kolegom Edgarom Buršićem sa Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, predstavljeni su podaci dvogodišnjeg istraživanja kojim smo detaljno analizirali kvantitativne i kvalitativne podatke koji daju bogat uvid u kontekst, prirodu i načine rada u sektoru. Temi smo pristupili trorazinski – istraživali smo uvjete rada zahvaćajući sektorsku, organizacijsku i individualnu razinu. Sektorska razina obuhvaća okolišne uvjete koji su određujući za sâm sektor,
Istraživanje je ukazalo na strukturna ograničenja rada u navedenom sektoru, nesigurnost rada na svim istraživanim razinama, pojavu samoizrabljivanja radnika/ca, ali i važnost samodefiniranja radom te visoku socijalnu osjetljivost zaposlenih u sektoru.
organizacijska razina razmatra elemente sektorskih organizacija civilnog društva (OCD), dok osobna razina naposljetku otkriva neposredna iskustva rada zaposlenih u ovom području.
Istraživanje je ukazalo na strukturna ograničenja rada u navedenom sektoru, nesigurnost rada na svim istraživanim razinama, zatim na pojavu samoizrabljivanja radnika i radnica, ali i na važnost samodefiniranja radom te na visoku socijalnu osjetljivost zaposlenih u sektoru. Iz podataka dobivenih istraživanjem sugerirali smo i preporuke za javne politike sa svrhom poboljšanja uvjeta rada civilnog sektora na području suvremene kulture i umjetnosti, od kojih se neke tiču i unapređenja zakonodavnog okvira. S obzirom na postavljeno pitanje, tu bih kao jednu od ključnih preporuka izdvojila proširenje opsega višegodišnjih institucionalnih potpora organizacijama civilnog društva da bi im se osigurao kontinuitet rada i smanjila nesigurnost na organizacijskoj razini, ali i na razini zaposlenih.
Kakvi su to granski kolektivni ugovori i kakvu vrstu problematike donose, te kako vidite perspektive sindikalnog udruživanja radnika/ca u kulturi?
Granski kolektivni ugovor odnosi se na zaposlenike u ustanovama kulture koje se financiraju iz državnog proračuna, a s državom su ga potpisali Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi i Novi sindikat. Međutim, s obzirom na činjenicu da se velik dio rada u kulturi odvija izvan ovih institucija, čak i podaci europskih istraživanja pokazuju kako ovdje dominira atipičan oblik zaposlenosti gdje prevladavaju radovi po projektima, kratkoročni ugovori, honorarni rad, samozapošljavanje, gdje je velik broj volonterskih i nisko plaćenih aktivnosti, a u nekim studijama se govori i o pseudozapošljavanju i sl.
Takvi oblici poslova kod nas nisu na adekvatan način sindikalno pokriveni te stoga postoji jako puno prostora za različite oblike sindikalnog udruživanja radnika i radnica u kulturi i za stvaranje zajedničkih platformi i akcija. U tome bi veliku ulogu mogla odigrati i Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika, ali i neke druge organizacije i udruge. Kao jedna od najnovijih i zanimljivih inicijativa izdvaja se i osnivanje Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID), u sklopu čijih aktivnosti je pokrenuta inicijativa „Autorska prava su radnička prava“.
Odnos centra i periferije, sela i grada, i dalje je izrazito prisutan – i dok gradove uniformira val gentrifikacijskih procesa, europske institucije dijele titule poput Europske prijestolnice kulture i generiraju klasnu reprodukciju kulturnih elita, čime produbljuju ovakvu vrst nejednakosti. Je li moguće razvijati uvjete za kulturnu proizvodnju s margine, čak i ako je izostavljena iz dominantnih politika te na koji način?
Ovdje ste dotaknuli nekoliko tema od kojih svaka zahtijeva podroban odgovor za koji mislim da u ovom intervjuu neće biti dovoljno prostora. Međutim, ono što se već dugo godina navodi kao veliki problem je decentralizacija kulture u smislu omogućavanja adekvatnih uvjeta kulturne proizvodnje i distribucije u svim dijelovima Hrvatske. Cilj decentralizacije bilo bi smanjivanje nejednakosti pristupa kulturi između glavnog grada i ostalih regija. Grafička snimka panela na berlinskom festivalu transmediale: Forms of Cultural Organisation iz 2010. godine (izvor: Anna Lena Schiller prema Creative Commons licenci).
Regionalne razlike bile su istaknute i u već navedenom istraživanju o uvjetima rada u OCD-ima i tome smo posvetili posebnu pažnju, pogotovo u policy preporukama.
Nadalje, u istraživanju koje smo provodili u sklopu europskog istraživačkog projekta „Pristup kulturi. Analiza javnih politika“, koje smo na Odjelu za kulturu i komunikacije Instituta za razvoj i međunarodne odnose završili prošle godine, kao velik problem pokazao se nedostatak instrumenata i nedovoljne infrastrukture koji bi omogućili adekvatan pristup kulturi i podjednaku kulturnu participaciju u svim dijelovima Hrvatske. Podaci su pokazali kako se u nedostatku strukturne podrške kulturne organizacije oslanjaju na vlastite kapacitete i sredstva kako bi kreirale programe orijentirane omogućavanju pristupa kulturi svim građanima, pri čemu je implicitni utjecaj prisutan financiranjem kroz europske programe. Međutim, bez jačih eksplicitnih (kulturnih) politika u ovom polju, bilo na nacionalnim i/ili lokalnim razinama, koji će biti reflektirani i u pojačanim instrumentima i financijama (javnim, ali i privatnim), na ovom polju nisu mogući veći pomaci u razvoju većeg pristupa kulturi.
Velik broj prekarnih radnika u civilnom sektoru te području kulture i umjetnosti čine žene, LGBTIQ+ populacija i studenti. Feministička epistemologija i metodologija čine se uputnim alatima za istraživačke, ali i za edukativne modele bavljenja ovim pitanjem. Vidite li tu prostor za stvaranje širih solidarnih pokreta?
U već spomenutom istraživanju o uvjetima rada u organizacijama civilnog društva u području suvremene kulture i umjetnosti bavili smo se prvenstveno analizom zaposlenih u sektoru. Naši podaci ukazuju na to da je u tom sektoru zaposlen znatno viši postotak žena negoli muškaraca. Takav je trend prisutan i u ostalim zemljama Europske unije, što pokazuju i rezultati Eurostata kao i drugih istraživanja. Što se tiče studentskog statusa i pitanja seksualne orijentacije zaposlenih, takve podatke nemamo u našem istraživanju pa tu ne bih mogla izvoditi zaključke. Međutim, došli smo do podataka o visokoj socijalnoj osjetljivosti zaposlenih u sektoru OCD-a, tako da se može reći da tu postoji osnova za daljnje solidarno djelovanje.
U javnim se raspravama često zaziva ideja da kulturu, umjetnost i obrazovanje treba depolitizirati/izuzeti iz prostora političkog. Kakav je Vaš stav o ovom pitanju?
Ne mogu se depolitizirati jer supostoje u određenom društvenom kontekstu koji je na kraju uvijek političan. U trenutačnoj političkoj klimi koja zagovara manje politike pod krinkom tehnokratskog odlučivanja, mislim da se treba govoriti o potrebi za više politike – u smislu da je ona jasna, izrečena, a ne prikrivena.
U istraživanju ste također ustanovili da se uz strukturne probleme rada u kulturi i umjetnosti perpetuiraju i drugi oblici nejednakosti, poput rodne i etničke, ali i one generalno vezane uz o(p)stanak u samom sektoru. Što nam takva analiza govori o odnosima tržišta i umjetnosti i/ili tržišta i kulture, ali i o dominantnom individualističkom odnosu prema radnom procesu?
U posljednjih desetak godina sve je više prostora posvećeno istraživanju rada i radnih procesa, zatim istraživanju karijernih putanja u kulturi i medijima. Upravo su istraživanja na europskoj razini ukazala na to kako rad u kulturi i umjetnosti odražava postojeće nejednakosti i nepravde na klasnoj, rodnoj i etničkoj osnovi. U tom kontekstu su, dakako, važna istraživanja koja se dotiču pitanja društvenog i kulturnog kapitala, koji u kontekstu obrazovanja i zapošljavanja te ostvarivanja karijera u kulturi i umjetnosti ostaje bitan. Time se na neki način vraćamo i samom početku intervjua i pitanju važnosti intersektorskog povezivanja kulture i obrazovanja ukoliko želimo nešto promijeniti na oba navedena polja, kao i u široj zajednici.
Koji su potencijali, a koji nedostaci i kontradikcije smještanja kulture i umjetnosti u domenu kulturnih industrija?
Neosporno je da u posljednjih petnaestak godina u policy krugovima postoji tendencija da se kulturna politika zamijeni politikom kulturnih i/ili kreativnih industrija. Takva tendencija rezultat je promjena diskurzivne putanje u kulturnim i medijskim politikama na europskoj razini. Od 1980-ih kao „dekade pluralizma“, preko 1990-ih kao „dekade konvergencije“ došli smo do sadašnjeg razdoblja u kojem je dominantan diskurs kulturnih i kreativnih industrija. Nakon, može se reći, prvotne „euforije“ konceptom kulturnih i kreativnih industrija za koje je najviše zaslužna Velika Britanija sa svojim Cool Britannia konceptom, mnoge europske zemlje uviđaju kako se treba odmaknuti od javnih politika koje su orijentirane prvenstveno na ekonomski princip u kulturi, odnosno kojima se želi nametnuti samo jedan smjer razvoja za sva područja.
Pokazalo se da takvo slijepo preslikavanje određenih koncepata u različite društvene kontekste donosi niz problema ne samo za zajednicu u kojoj se provodi (npr. problemi gentrifikacije), nego i za same kulturne radnike (sve veća fragilnost radnih pozicija, i slično). U tom smislu, moramo biti oprezni kako taj princip kod nas ne bi postao prevladavajući, upravo u vrijeme kada mnoge europske zemlje napuštaju politike okrenute prvenstveno u smjeru kulturnih i kreativnih industrija. Pogotovo male države (kakva je zapravo većina europskih zemalja) moraju tu biti oprezne jer bez javnih ulaganja u kulturu i umjetnost, a i u kulturne i kreativne industrije, ti sektori nisu u mogućnosti adekvatno funkcionirati. Umjesto konceptu kulturnih i kreativnih industrija, predložila bih da se okrenemo konceptu održivog kulturnog razvoja gdje se može i mora naći mjesta i za jedne i za druge, pri čemu bi stvaranje potencijalnih javnih politika u tom polju trebalo biti participativne prirode.
30. rujna 2016.Eksploatacijski potencijali festivalskog formata
Deinstitucionalizacija koja je zahvatila javni sektor i inaugurirala outsourcing kao poslovni standard, transformirala je i institucionalni krajobraz kulturne proizvodnje, izmjestivši kulturne djelatnosti iz financijski sigurnijeg okrilja države na tržište projektnih prijedloga te u utrku za privatnim, poslovnim i javnim financijerima. Suočen s promjenom izvora materijalnih uvjeta svoje reprodukcije, sektor je promijenio i strukturu radnih mjesta - uz prekarnost rada, atomizacija aktera na kulturnoj sceni pogoduje nesindikaliziranosti radništva, a time je otežano i stvaranje mogućnosti za strateški promišljene i organizirane intervencije u reprodukciju postojećeg stanja.
30. rujna 2016.O klasnoj strukturi kulturne proizvodnje
Propast realnih socijalizama uz prateću devastaciju socijalne države odrazila se i na kulturni život društva. Prije svega, napušteno je shvaćanje kulture kao cjelokupnog načina djelovanja u prilog razumijevanju kulture kao umjetničkog stvaralaštva. Uslijedila je njena transformacija u ekonomsku aktivnost povezanu s različitim granama privrede, čime je promijenjena i njezina uloga u društvenoj reprodukciji. S Vesnom Vuković iz BLOK-a razgovarali smo o refleksijama navedenih transformacija na kulturno polje, kulturnu i umjetničku djelatnost te na položaj radnika/ca u kulturi, kao i o mogućim lijevim strategijama unutar ovog sektora.
23. travnja 2016.Prema sezoni bez kraja
Aproprijacijom različitih srednjoeuropskih modela svojih turističkih uzora, i „mali Beč“ odnedavno se upisao na mapu važnih turističkih destinacija. Uz zanemarivanje ograničenih resursa lokacije, turistička mašinerija u svrhe brendiranja Grada Zagreba sa sobom neizbježno donosi gentrifikacijske procese, komodifikaciju i depolitizaciju kulture. Revizionizam „sretnog zaborava“ upisan je i u većinu itinerara grada, koji uglavnom izostavljaju period od 1918. do 1991. godine, u istom ključu pretvarajući Trg maršala Tita u „Kazališni trg“.
31. siječnja 2016.Od diktata izvrsnosti prema politici predanosti
U zaključnom, četvrtom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku, sugovornice preispituju potencijal BTD-a u kontekstu problematizacije kulture izvrsnosti, statusa individualnog genija i kolaborativnog rada u doba prekarnosti, ali i pitanja valorizacije te pozicioniranja bezinteresnih aktivnosti kao društveno korisnog rada za koji je potrebno strukturirano "oslobođeno" vrijeme, kao i adekvatna nadnica koja će ga omogućiti: "Vrijedi razmotriti kako bismo se odnosili prema sebi i drugima kada bismo bili pod manjim pritiskom da održavamo iluziju vlastita beskonačnog potencijala, kada bismo u većoj mjeri prepoznavali dug prema drugima i kolaborativnu prirodu gotovo svake vrste rada."
31. siječnja 2016.Skiciranje progresivnog zahtjeva za temeljnim dohotkom
U trećem dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku sugovornice razmatraju kakvu bi ulogu BTD mogao imati u projektu društvene transformacije temeljene na tehnološkom razvoju, s kojim bi ga popratnim politikama valjalo upariti, te kako profitni imperativi kapitalističkog sustava proizvodnje postavljaju granice potencijalima emancipatornog programa automatizacije - čemu bi trebalo doskočiti tako da inovacije koje se uvode u proizvodnju proizlaze iz programa redistribucije: „Uvođenje autobusnog prijevoza bez vozača ne smije rezultirati izbacivanjem milijuna transportnih radnika na ulice, odnosno time da ih se naprosto proglasi radnim viškom. Automatizacija mora biti uparena s redistribucijom prihoda, resursa i proizvodnih kapaciteta.“
31. siječnja 2016.Kulturni materijalizam i politike identiteta
Kako stvoriti univerzalni socijalistički projekt u kontekstu prioritiziranja „identitetskih politika“ danas je jedno od ključnih pitanja prilikom promišljanja lijevih progresivnih strategija otpora. Iz Up&Undergrounda 27/28 prenosimo prijevod teksta Richarda Seymoura o važnosti materijalizacije kulture i „identitetskih pitanja“ te neophodnosti da se u izgradnji univerzalnog političkog subjekta operacionalizira realno postojeća partikularna iskustva nepravde kao dio materijalnih procesa.
28. siječnja 2016.Kuća gospodina Mayera: O antisindikalnom rođenju nagrade Oscar
Povijest Akademije filmskih umjetnosti i znanosti, institucije koja dodjeljuje filmsku nagradu Oscar, započinje u kasnim dvadesetima - špurijusom direktora podružnice Metro-Goldwyn-Mayer-a o nužnosti sprečavanja sindikalnog organiziranja koje je u filmskoj industriji do 1926. godine već zahvatilo sektor scenskih radnika: "Novac je pristizao iz banaka na Istoku. Njime se izgradilo filmske studije i potpisalo ugovore s talentima. Kada su filmovi bili dovršeni, prihodi i profiti pripadali su studiju. No zamislite što bi se dogodilo kada bi se kopilad organizirala, predvođena onim ušljivim scenaristima. Gospodin Mayer nije volio o tome misliti, no što ako zatraže mirovine, zdravstvene beneficije i tantijeme, ili udio u profitima?"
25. siječnja 2016.Prema ekonomiji brige za druge
U drugom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku sugovornice propituju kako različiti konceptualni i implementacijski okviri BTD-a adresiraju pitanja neplaćenog kućanskog rada, migrantske krize te institucionalnih ograničenja (depolitiziranog) volonterskog rada, pokušavajući utvrditi univerzalni i društveno transformativni potencijal zahtjeva za BTD-om kao ulazne točke u antiproduktivističku ekonomsku paradigmu koja bi na prvo mjesto postavila reprodukciju života: "Ako BTD zamišljamo kao mjeru kojom želimo ostvariti tranziciju u društvo koje se temelji na ekonomiji reprodukcije i brige za druge, to znači da težimo za time da dekomodifikacija rada otvori prostor za prakse solidarnosti koje su više od krpanja rupa u postojećem sustavu."
17. siječnja 2016.Bezuvjetni temeljni dohodak – radikalni potencijal reformističkog zahtjeva
U prvom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku s političkom znanstvenicom Wandom Vrasti, autorica i njezina sugovornica analiziraju i problematiziraju različite aspekte BTD-a kao konkretne politike, ali i misaonog okvira, odnosno utopističkog projekta: "Konkretna provokacija BTD-a leži u sljedećem: ako se kapitalizam u svojoj biti temelji na eksproprijaciji određene klase ljudi od apsolutno svega što posjeduju ne bi li ih se dovelo u položaj u kojem mogu preživjeti isključivo prodajući svoje radno vrijeme, BTD taj odnos želi izokrenuti. Želi prekinuti vezu između rada i ekonomske potrebe, pružiti svim ljudima temeljne uvjete za život i to bezuvjetno, a zatim neka potrebe, stvarni interesi (strasti) i demokratska razmjena odlučuju kakav je rad društvu potreban."
3. siječnja 2016.Život nakon ucjene nadnicom
Bezuvjetni temeljni dohodak kao model socijalne sigurnosti prema kojemu država svim građanima mjesečno isplaćuje određen iznos novca, proteklih se nekoliko godina sve češće spominje kao moguće rješenje problema nezaposlenosti, ali i drugih ekonomskih i društvenih kontradikcija. Uvodni tekst novinarskog projekta „I nakon rada - rad: Bezuvjetni temeljni dohodak“ ugrubo skicira potencijalna ograničenja i ambivalencije u implementaciji BTD-a: "Kako zagovaratelji BTD-a zastupaju pozicije diljem političkog spektra, a usto se i pozivaju na psihodeličnu lepezu ideoloških preteča (od Thomasa Painea i Miltona Friedmana do Martina Luthera Kinga i Andréa Gorza), svaku inicijativu za BTD ne možemo bezuvjetno tumačiti kao progresivan potez.
