Borba u polju diseminacije znanja

Imajući u vidu da je kurikularna reforma uvelike trebala poslužiti kao „flaster“ disfunkcionalnom tržištu rada i da je njezina demokratsko-egalitarna dimenzija također upitna – možemo li, i na koji način, govoriti o rodnom aspektu kurikularne reforme?

Pitanje obrazovanja u Hrvatskoj odavno je izgubilo na političkoj aktualnosti, iako se radi o prvoklasnom ideološkom konstruktu koji doprinosi stvaranju, a potom i perpetuiranju nejednakosti u društvu. Dapače, njegova je trenutna vidljivost u javnoj sferi u dobroj mjeri posljedica događanja vezanih uz kurikularnu reformu, odnosno djelovanje inicijative Hrvatska može bolje. Ona je pak uložila solidan napor pokušavajući ovu temu izmjestiti iz sfere angažiranog društveno-političkog djelovanja u područje svojevrsne imaginarne objektivnosti koja se rukovodi samo mišljenjem „neutralnih“ visokoobrazovnih stručnjaka, odnosno u ovom slučaju ekspertne radne skupine na čelu s Borisom Jokićem.

Kurikularna reforma implementacija je ciljeva zadanih u Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije iz 2014. godine, koja zapravo podcrtava slabosti suvremenog socijaldemokratskog promišljanja o bitnim društveno-ekonomskim pitanjima. SDP je područje svoje političke borbe sveo na liberalno-tehnokratsku poziciju, odnosno zagovaranje tzv. ljudskopravaških vrijednosti u paketu s dogmom o slobodnom tržištu, time pridonoseći konstituiranju medijskog brisanog prostora za neokonzervativnu argumentaciju. Istovremeno je ispod radara prošlo usmjeravanje kompletnog obrazovanja prema određenoj ekonomskoj konjunkturi.

U takvoj konstelaciji snaga vrlo je instruktivno promišljati pitanja koja su vezana uz rodne aspekte kurikularne reforme. Rodni aspekt ne postoji kao odvojena dimenzija, već je sveden na raspravu o ljudskim pravima, iako se i tamo pojavljuje tek sporadično, kao usputna tema na satu razredne zajednice. No, usprkos ovakvoj očiglednoj marginalizaciji, ipak i dalje svjedočimo zahtjevima da se termin roda u potpunosti izbaci iz upotrebe te zamijeni terminom jednakosti spolova koji bi se, u nekom ekstenzivnom obliku, transformirao u „jednakospolno obrazovanje“, vjerojatno sugerirajući da je obrazovni proces u čvrstoj korelaciji s reproduktivnim organima onih koji/e u njemu sudjeluju. S druge strane, prije negoli krenemo bezrezervno braniti koncept roda, trebamo biti svjesni kako isti, ispražnjen od osnovnih ekonomskih kategorija, kao što su klasa ili socijalna reprodukcija, predstavlja tek remetilački faktor, kojemu izostaje širi emancipatorni potencijal. Ako govorimo o feminističkom obrazovanju, pri čemu feminizam promišljamo kao dio šireg antikapitalističkog solidarnog pokreta koji se bori protiv društvene i ekonomske nejednakosti, ono u predloženoj kurikularnoj reformi ne postoji niti u tragovima. Konstitutivna politička dimenzija feminističkog obrazovanja u potpunosti je eutanazirana.

Koliko su obrazovne politike javnih institucija danas osjetljive na pitanje feminističkog obrazovanja?

Kada govorimo o prisutnosti ženskih/rodnih studija u okviru institucija visokog obrazovanja u Hrvatskoj, odgovor je vrlo jednostavan – one ne postoje. Tehnički instrumentalizam, kao indikator neoliberalnih obrazovnih politika, vrlo je učinkovito i sistemski eliminirao ženske/rodne programe iz sveučilišnih kurikuluma. I dok je nezainteresiranost privatnih sveučilišta nekako za očekivati, jer feministički studiji nisu akademski lukrativni te su interesantni samo kao dodana vrijednost „bitnim“ temama, ovakva uporna nezainteresiranost javnih sveučilišta ipak je besramna.

Istovremeno, imamo slučaj da Centar za ženske studije, nevladina organizacija iz Zagreba, još od 1995. godine provodi neformalni obrazovni program koji je do sada pohađalo preko 600 studentica i studenata. Program trenutno prati akademsku godinu, a u njegovu izvođenju sudjeluje oko 45 predavačica i predavača iz Hrvatske, Slovenije i Srbije te, kao takav, već godinama sanira štetu nastalu sustavnim institucionalnim zanemarivanjem feminističkog obrazovanja.

Kada govorimo o neformalnim oblicima proizvodnje znanja poput CŽS-a, koji su unutarnji prijepori oko njegove institucionalizacije?

Na feminističkoj sceni ne postoji konsenzus o načinu na koji bi ženske/rodne teme trebale biti zastupljene na institucijama visokog obrazovanja. Otvoreno je pitanje kakav je odnos feminističke epistemologije, metodologije i pedagogije s akademskim znanjem i disciplinama. Riječ je o trajnom prijeporu između akademizma i aktivizma – trebaju li ženski, rodni ili feministički studiji ući na fakultet, pod kojim nazivom i s kojim strategijama? Navedene rasprave postoje još od kraja 1960-ih kada je feministički pokret, kao dio šireg društvenog pokreta, iskazivao zazor prema institucionalnim oblicima znanja, ulažući napore u stvaranje alternativnih prostora učenja i djelovanja. Međutim, s vremenom se pojavila potreba za akademskim utemeljenjem feminističkog pokreta te se ženski studiji polako etabliraju kao programi unutar institucija visokog obrazovanja. U tom smislu, najdalje se otišlo u skandinavskim zemljama koje su sistemski provodile ideju rodne ravnopravnosti pri čemu su uspostavile cjelovite ženske/rodne programe koji se financiraju iz javnog proračuna.

Situacija je trenutno takva da, čak i kada postoji dobra volja fakultetskih struktura da se ženski/rodni sadržaji „pripuste“ na fakultete, oni i dalje ovise o novcu kojega nevladine organizacije uspijevaju prikupiti na trenutnom tržištu projekata. Referentni okvir europske legislative potiče koncept cjeloživotnog učenja, koje bi Hrvatska trebala realizirati na fakultetima u posebnim centrima. Zbog nepostojanje cjelovitih programa na sveučilištima, prisutnost ženskih/rodnih sadržaja u ovakvim centrima može zvučati primamljivo. Međutim, strateški to smatram lošim izborom, jer liberalni koncept cjeloživotnog obrazovanja za cilj ima uskladiti obrazovnu (i društvenu) reprodukciju s potrebama fleksibiliziranog tržišta rada.

Mislim da je institucionalizacija ženskih/rodnih studija važna tema, no prije toga je nužno pažljivo promisliti o načinu, programskim naglascima, odnosno dugoročnim ciljevima institucionalizacije. Potrebno je inzistirati na javno financiranom feminističkom obrazovanju, no ne treba zaboraviti i na sadržaje i metodologiju koje se neće redukcionistički svoditi na identitetske pozicije i zavodljivi ahistorijski post-diskurs.

Je li važno zadržati i neformalne edukativne modele u kontekstu pokušaja stvaranja šireg feminističkog pokreta? Koji tip feminističke prakse u tom smislu smatrate presudnim?

Neophodno je zadržati izvaninstitucionalna mjesta otpora. U posljednjih nekoliko godina, s Ankicom Čakardić kao voditeljicom ženskostudijskog programa, Centar je svoj obrazovni program politički i ekonomski jasnije lijevo pozicionirao upravo s ciljem povezivanja s različitim progresivnim društvenim akterima. Pritom mislim na suradnju sa zeleno-lijevim organizacijama, studentskim pokretom, sindikatima, akademskom zajednicom…

U kontekstu pokušaja uspostavljanja feminističkog pokreta, eksplanatorni model socijalističkog i marksističkog feminizma nudi konkretan alat za genezu rodne neravnopravnosti, poput definicije pojma patrijarhat… Ako ga koristimo kao transhistorijsku kategoriju koja označava supremaciju muškaraca nad ženama, u opasnosti smo od separatizma koji je u trenutnoj ekonomsko-društvenoj konstelaciji kontraproduktivan. No, analiziramo li patrijarhat primarno kao ekonomsku kategoriju i o njemu govorimo kao o obliku proizvodnih odnosa, otvaramo prostor za izgradnju šire, klasne solidarnosti.

Feminističko obrazovanje treba se boriti za svoje mjesto u društveno ovjerenom, a često diskriminatornom polju reprodukcije i diseminacije znanja, a potom se iz te pozicije kao politički akter uključiti u djelovanje emancipatornih društvenih pokreta. Za to je neophodno napraviti pomak od obrazovnog modela individualnog osnaživanja žena, odnosno na taj način stvorenog kolektivnog ženskog političkog subjekta, prema sistemskoj borbi koja gradi savezništva s progresivnim snagama mobiliziranim oko zaštite javnih dobara, prirodnih resursa te radničkih i socijalnih prava.

Što za organizacije civilnog društva pa tako i feminističke organizacije znači oslanjanje na projektni tip aktivističkog djelovanja?

Na civilnoj sceni već izvjesno vrijeme postoji svijest o takvoj situaciji. Ulažu se napori u iznalaženje različitih strategija koje bi omogućile veću financijsku, odnosno programsku autonomiju. Kada govorimo o feminističkoj sceni, vrijedno je spomenuti Žensku frontu za radna i socijalna prava, inicijativu koja je okupljala ženske sindikalne grupe i nevladine organizacije, aktivno djelujući u vrijeme liberalizacije ZOR-a. Ili fAKTIV, novije formirani feministički kolektiv koji okuplja feministkinje mlađe generacije koje svoju praksu otvoreno pozicioniraju unutar antikapitalističkog pokreta. Treba spomenuti i kako nedavno osnovana Zaklada za ljudska prava i solidarnost pod nazivom Solidarna trenutno provodi kampanju u svrhu financijske podrške lokalnim ženskim inicijativama.

Feminističko obrazovanje, formalno i neformalno, važan je mehanizam u otporu ekonomskom imperativu koji je nametnut cjelokupnom obrazovanju. Također, u trenutku kada se javne politike razvijaju u smjeru daljnje reprodukcije postojećih društvenih i ekonomskih nejednakosti, te kada postaje sve jasnije kako klasna svijest treba prerasti u političku svijest – i u okviru lijevog civilnog pokreta potrebna je svijest kako pronalaženje održivog rješenja bez feminizma nije moguće. Naime, da bi ispunio svoju historijsku ulogu, feminizam treba konačno napraviti iskorak od osobne i identitetske prema kolektivnoj i klasnoj liniji te se jasno definirati kao dio antikapitalističkog pokreta.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.

Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o obrazovanju četvrte epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 29.7.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.