Borba u polju diseminacije znanja

U uvjetima depolitiziranog identitetskog (post)diskursa odvojenost koncepta roda od pripadajućih ekonomskih kategorija ideološka je nadgradnja buržoasko-tehnokratske vizije kurikularne reforme. U tom se kontekstu ključnima pokazuju emancipatorni napori za smještanjem feminističkog obrazovanja unutar obrazovnih institucija, ali uz očuvanje neformalnih oblika proizvodnje znanja koja bi trebala težiti širem, klasnom povezivanju te pomjeranju obrazovnog modela individualnog osnaživanja prema sistemskoj, kolektivnoj borbi za zajedničke društvene interese. O navedenim temama razgovarali smo s Andrejom Gregorinom iz Centra za ženske studije u Zagrebu.

Skup Antifašističkog fronta žena u selu kraj Splita, svibanj 1944. godine (izvor: Znaci.net).

Imajući u vidu da je kurikularna reforma uvelike trebala poslužiti kao „flaster“ disfunkcionalnom tržištu rada i da je njezina demokratsko-egalitarna dimenzija također upitna – možemo li, i na koji način, govoriti o rodnom aspektu kurikularne reforme?

Pitanje obrazovanja u Hrvatskoj odavno je izgubilo na političkoj aktualnosti, iako se radi o prvoklasnom ideološkom konstruktu koji doprinosi stvaranju, a potom i perpetuiranju nejednakosti u društvu. Dapače, njegova je trenutna vidljivost u javnoj sferi u dobroj mjeri posljedica događanja vezanih uz kurikularnu reformu, odnosno djelovanje inicijative Hrvatska može bolje. Ona je pak uložila solidan napor pokušavajući ovu temu izmjestiti iz sfere angažiranog društveno-političkog djelovanja u područje svojevrsne imaginarne objektivnosti koja se rukovodi samo mišljenjem „neutralnih“ visokoobrazovnih stručnjaka, odnosno u ovom slučaju ekspertne radne skupine na čelu s Borisom Jokićem.

Kurikularna reforma implementacija je ciljeva zadanih u Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije iz 2014. godine, koja zapravo podcrtava slabosti suvremenog socijaldemokratskog promišljanja o bitnim društveno-ekonomskim pitanjima. SDP je područje svoje političke borbe sveo na liberalno-tehnokratsku poziciju, odnosno zagovaranje tzv. ljudskopravaških vrijednosti u paketu s dogmom o slobodnom tržištu, time pridonoseći konstituiranju medijskog brisanog prostora za neokonzervativnu argumentaciju. Istovremeno je ispod radara prošlo usmjeravanje kompletnog obrazovanja prema određenoj ekonomskoj konjunkturi.

Primjerice, kada govorimo o međupredmetnim temama u okviru kurikularne reforme, među kojima se nalazi etiketirani građanski odgoj i obrazovanje te poduzetništvo, vrlo brzo postaje jasno da je potonje, za razliku od građanskog odgoja, sistemski provučeno kroz kompletni obrazovni sustav. Istovremeno, kurikulum propušta te iste učenike/ice informirati o važnosti sindikalnog organiziranja u uvjetima dereguliranog tržišta rada. U depolitiziranom javnom diskursu ta se tema nije pokazala relevantnom.
Ako govorimo o feminističkom obrazovanju, pri čemu feminizam promišljamo kao dio šireg antikapitalističkog solidarnog pokreta koji se bori protiv društvene i ekonomske nejednakosti, ono u predloženoj kurikularnoj reformi ne postoji niti u tragovima
Rasprava o obrazovanju pretvorila se u svojevrsni svjetonazorski rat između parlamentarne ljevice koja se stalno pomiče prema centru i desnice koja je taj centar davno zauzela, pri čemu se uopće ne dovodi u pitanje činjenica da obje pozicije, u manje ili više radikalnim oblicima, zagovaraju prioritizaciju pojmova vezanih uz ekonomske dogme neoliberalizma.
 

U takvoj konstelaciji snaga vrlo je instruktivno promišljati pitanja koja su vezana uz rodne aspekte kurikularne reforme. Rodni aspekt ne postoji kao odvojena dimenzija, već je sveden na raspravu o ljudskim pravima, iako se i tamo pojavljuje tek sporadično, kao usputna tema na satu razredne zajednice. No, usprkos ovakvoj očiglednoj marginalizaciji, ipak i dalje svjedočimo zahtjevima da se termin roda u potpunosti izbaci iz upotrebe te zamijeni terminom jednakosti spolova koji bi se, u nekom ekstenzivnom obliku, transformirao u „jednakospolno obrazovanje“, vjerojatno sugerirajući da je obrazovni proces u čvrstoj korelaciji s reproduktivnim organima onih koji/e u njemu sudjeluju. S druge strane, prije negoli krenemo bezrezervno braniti koncept roda, trebamo biti svjesni kako isti, ispražnjen od osnovnih ekonomskih kategorija, kao što su klasa ili socijalna reprodukcija, predstavlja tek remetilački faktor, kojemu izostaje širi emancipatorni potencijal. Ako govorimo o feminističkom obrazovanju, pri čemu feminizam promišljamo kao dio šireg antikapitalističkog solidarnog pokreta koji se bori protiv društvene i ekonomske nejednakosti, ono u predloženoj kurikularnoj reformi ne postoji niti u tragovima. Konstitutivna politička dimenzija feminističkog obrazovanja u potpunosti je eutanazirana.

Koliko su obrazovne politike javnih institucija danas osjetljive na pitanje feminističkog obrazovanja?

Kada govorimo o prisutnosti ženskih/rodnih studija u okviru institucija visokog obrazovanja u Hrvatskoj, odgovor je vrlo jednostavan – one ne postoje. Tehnički instrumentalizam, kao indikator neoliberalnih obrazovnih politika, vrlo je učinkovito i sistemski eliminirao ženske/rodne programe iz sveučilišnih kurikuluma. I dok je nezainteresiranost privatnih sveučilišta nekako za očekivati, jer feministički studiji nisu akademski lukrativni te su interesantni samo kao dodana vrijednost „bitnim“ temama, ovakva uporna nezainteresiranost javnih sveučilišta ipak je besramna.

Istovremeno, imamo slučaj da Centar za ženske studije, nevladina organizacija iz Zagreba, još od 1995. godine provodi neformalni obrazovni program koji je do sada pohađalo preko 600 studentica i studenata. Program trenutno prati akademsku godinu, a u njegovu izvođenju sudjeluje oko 45 predavačica i predavača iz Hrvatske, Slovenije i Srbije te, kao takav, već godinama sanira štetu nastalu sustavnim institucionalnim zanemarivanjem feminističkog obrazovanja.

Kada govorimo o neformalnim oblicima proizvodnje znanja poput CŽS-a, koji su unutarnji prijepori oko njegove institucionalizacije?

Na feminističkoj sceni ne postoji konsenzus o načinu na koji bi ženske/rodne teme trebale biti zastupljene na institucijama visokog obrazovanja. Otvoreno je pitanje kakav je odnos feminističke epistemologije, metodologije i pedagogije s akademskim znanjem i disciplinama. Riječ je o trajnom prijeporu između akademizma i aktivizma – trebaju li ženski, rodni ili feministički studiji ući na fakultet, pod kojim nazivom i s kojim strategijama? Navedene rasprave postoje još od kraja 1960-ih kada je feministički pokret, kao dio šireg društvenog pokreta, iskazivao zazor prema institucionalnim oblicima znanja, ulažući napore u stvaranje alternativnih prostora učenja i djelovanja. Međutim, s vremenom se pojavila potreba za akademskim utemeljenjem feminističkog pokreta te se ženski studiji polako etabliraju kao programi unutar institucija visokog obrazovanja. U tom smislu, najdalje se otišlo u skandinavskim zemljama koje su sistemski provodile ideju rodne ravnopravnosti pri čemu su uspostavile cjelovite ženske/rodne programe koji se financiraju iz javnog proračuna.

Centar je 2003. godine, sa svojim suradnicama, odlučio formalizirati zahtjev za osnivanje ženskih/rodnih studija kao dodiplomskog studija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, no uvođenjem bolonjske reforme ipak se odustalo od prilagodbe koncepta. Prošle smo godine, u želji da mapiramo situaciju danas, desetak godina kasnije, provele pilot-istraživanje o zastupljenosti ženskih/rodnih sadržaja u kurikulumima četiri fakulteta/akademije Sveučilišta u Zagrebu, za akademsku godinu 2015/2016. Rezultat je bio lošiji od očekivanog – osim što cjelovitog programa još uvijek nema, feministička problematika uglavnom je zastupljena u okviru izbornih, a ne temeljnih kolegija. Najveća zastupljenost postoji na najnižoj sadržajnoj razini, odnosno na razini razrade pojedinih nastavnih jedinica.
Potrebno je inzistirati na javno financiranom feminističkom obrazovanju, no ne treba zaboraviti i na sadržaje i metodologiju koje se neće redukcionistički svoditi na identitetske pozicije i zavodljivi ahistorijski post-diskurs.
Ono što bi trebalo postojati kao strukturno promišljena prisutnost zapravo je personalizirano te ovisi o profesionalnim interesu pojedinog predavača/ice od kojih su većina, i to je važno spomenuti, dugogodišnje/i suradnice/i Centra, odnosno predavačice/i u njegovom dvosemestralnom ženskostudijskom programu.
 

Situacija je trenutno takva da, čak i kada postoji dobra volja fakultetskih struktura da se ženski/rodni sadržaji „pripuste“ na fakultete, oni i dalje ovise o novcu kojega nevladine organizacije uspijevaju prikupiti na trenutnom tržištu projekata. Referentni okvir europske legislative potiče koncept cjeloživotnog učenja, koje bi Hrvatska trebala realizirati na fakultetima u posebnim centrima. Zbog nepostojanje cjelovitih programa na sveučilištima, prisutnost ženskih/rodnih sadržaja u ovakvim centrima može zvučati primamljivo. Međutim, strateški to smatram lošim izborom, jer liberalni koncept cjeloživotnog obrazovanja za cilj ima uskladiti obrazovnu (i društvenu) reprodukciju s potrebama fleksibiliziranog tržišta rada.

Mislim da je institucionalizacija ženskih/rodnih studija važna tema, no prije toga je nužno pažljivo promisliti o načinu, programskim naglascima, odnosno dugoročnim ciljevima institucionalizacije. Potrebno je inzistirati na javno financiranom feminističkom obrazovanju, no ne treba zaboraviti i na sadržaje i metodologiju koje se neće redukcionistički svoditi na identitetske pozicije i zavodljivi ahistorijski post-diskurs.

Je li važno zadržati i neformalne edukativne modele u kontekstu pokušaja stvaranja šireg feminističkog pokreta? Koji tip feminističke prakse u tom smislu smatrate presudnim?

Neophodno je zadržati izvaninstitucionalna mjesta otpora. U posljednjih nekoliko godina, s Ankicom Čakardić kao voditeljicom ženskostudijskog programa, Centar je svoj obrazovni program politički i ekonomski jasnije lijevo pozicionirao upravo s ciljem povezivanja s različitim progresivnim društvenim akterima. Pritom mislim na suradnju sa zeleno-lijevim organizacijama, studentskim pokretom, sindikatima, akademskom zajednicom…

Kada govorimo o odgovornosti akademske zajednice, koja bi trebala biti važan saveznik u borbi protiv društveno-ekonomske nejednakosti, treba biti svjestan kako je ona u dobroj mjeri zaokupljena vlastitim staleškim interesima pa, iako posjeduje kulturni i socijalni kapital potreban za djelovanje, najčešće propušta djelovati ili djeluje oportunistički. Primjerice, prilikom liberalizacije Zakona o radu prije dvije godine, dio je akademske zajednice otvoreno servisirao potrebe kapitala i kroz socijalni dijalog legitimirao zahtjeve HUP-a. Nadalje, sindikatima – također važnim saveznicima u borbi za šire društvene ciljeve, koji strateški i strukturno nisu kapacitirani za pojavu novog radništva, u koje ne ubrajamo samo osobe zaposlene u atipičnim oblicima rada,
Feminističko obrazovanje treba se boriti za svoje mjesto u društveno ovjerenom, a često diskriminatornom polju reprodukcije i diseminacije znanja, a potom se iz te pozicije kao politički akter uključiti u djelovanje emancipatornih društvenih pokreta
nego i migrante, nezaposlene, mlade – nasušno nedostaje i feministička perspektiva. Primjerice, tema tzv. neproduktivnog ženskog rada, odnosno neplaćenog ženskog rada u kućanstvu izmještena je daleko izvan polja sindikalne borbe.
 

U kontekstu pokušaja uspostavljanja feminističkog pokreta, eksplanatorni model socijalističkog i marksističkog feminizma nudi konkretan alat za genezu rodne neravnopravnosti, poput definicije pojma patrijarhat… Ako ga koristimo kao transhistorijsku kategoriju koja označava supremaciju muškaraca nad ženama, u opasnosti smo od separatizma koji je u trenutnoj ekonomsko-društvenoj konstelaciji kontraproduktivan. No, analiziramo li patrijarhat primarno kao ekonomsku kategoriju i o njemu govorimo kao o obliku proizvodnih odnosa, otvaramo prostor za izgradnju šire, klasne solidarnosti.

Feminističko obrazovanje treba se boriti za svoje mjesto u društveno ovjerenom, a često diskriminatornom polju reprodukcije i diseminacije znanja, a potom se iz te pozicije kao politički akter uključiti u djelovanje emancipatornih društvenih pokreta. Za to je neophodno napraviti pomak od obrazovnog modela individualnog osnaživanja žena, odnosno na taj način stvorenog kolektivnog ženskog političkog subjekta, prema sistemskoj borbi koja gradi savezništva s progresivnim snagama mobiliziranim oko zaštite javnih dobara, prirodnih resursa te radničkih i socijalnih prava.

Što za organizacije civilnog društva pa tako i feminističke organizacije znači oslanjanje na projektni tip aktivističkog djelovanja?

Neformalno feminističko obrazovanje važno je za povezivanje različitih civilnih aktera. No, kada govorimo o projektnom tipu aktivizma, a feminističko obrazovanje u Hrvatskoj trenutno je situirano uglavnom u spomenute ograničavajuće okvire, treba imati u vidu da je cijeli sustav strateški postavljen tako da afirmira liberalne teme i pokušava depolitizirati aktivistički rad. Financiranje se odvija putem tržišta projekata koje potiče kompeticiju, a proces apliciranja i izvještavanja iznimno je birokratiziran i iscrpljujuć. Čak i kada je relativno uspješan, takav se sustav neprekidno nalazi na granici financijske održivosti. Sve to dovodi do kronične organizacijske potkapacitiranosti pa često govorimo o velikom broju neplaćenih prekovremenih sati, o ugovorima ili tipovima radnog odnosa koji spadaju u kategoriju društveno nepoželjnih iz perspektive onih koji se bave zaštitom radničkih prava. Dakle, da bismo se borili protiv prekarizacije, prisiljeni smo je na mnogim razinama i sami prakticirati.
Feminizam, da bi mogao ispuniti svoju historijsku ulogu, treba konačno napraviti iskorak od osobne i identitetske prema kolektivnoj i klasnoj liniji te se jasno definirati kao dio antikapitalističkog pokreta
Prostori slobode unutar projektnog načina financiranja tako često ovise o manevarskim sposobnostima organizacija, a provedbe programa o pristanku aktivističkog kadra na djelomičnu samoeksploataciju.
 

Na civilnoj sceni već izvjesno vrijeme postoji svijest o takvoj situaciji. Ulažu se napori u iznalaženje različitih strategija koje bi omogućile veću financijsku, odnosno programsku autonomiju. Kada govorimo o feminističkoj sceni, vrijedno je spomenuti Žensku frontu za radna i socijalna prava, inicijativu koja je okupljala ženske sindikalne grupe i nevladine organizacije, aktivno djelujući u vrijeme liberalizacije ZOR-a. Ili fAKTIV, novije formirani feministički kolektiv koji okuplja feministkinje mlađe generacije koje svoju praksu otvoreno pozicioniraju unutar antikapitalističkog pokreta. Treba spomenuti i kako nedavno osnovana Zaklada za ljudska prava i solidarnost pod nazivom Solidarna trenutno provodi kampanju u svrhu financijske podrške lokalnim ženskim inicijativama.

Feminističko obrazovanje, formalno i neformalno, važan je mehanizam u otporu ekonomskom imperativu koji je nametnut cjelokupnom obrazovanju. Također, u trenutku kada se javne politike razvijaju u smjeru daljnje reprodukcije postojećih društvenih i ekonomskih nejednakosti, te kada postaje sve jasnije kako klasna svijest treba prerasti u političku svijest – i u okviru lijevog civilnog pokreta potrebna je svijest kako pronalaženje održivog rješenja bez feminizma nije moguće. Naime, da bi ispunio svoju historijsku ulogu, feminizam treba konačno napraviti iskorak od osobne i identitetske prema kolektivnoj i klasnoj liniji te se jasno definirati kao dio antikapitalističkog pokreta.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.

Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o obrazovanju četvrte epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 29.7.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.

Vezani članci

  • 7. listopada 2016. Napamet naučeni tržišni refren Obrazovanje u Hrvatskoj stiješnjeno je između optimističnog utopijskog liberalno-pluralističkog koncepta koji zagovaraju pobornici Cjelovite kurikularne reforme, permanentnih pritisaka za daljnjom komercijalizacijom i ekonomizacijom sustava i njegovih aktera te impulsa klerikalizacije obrazovnog sustava, uslijed čega brojne teme vezane uz obrazovanje ostaju neotvorene u široj javnosti. S Hrvojem Tutekom s Odsjeka za anglistiku FFZG-a razgovarali smo o prelamanju političkih silnica u obrazovanju, položaju studenata i akademskih radnika te manje vidljivim problemima desnog napada na sekularnu i humanističku obrazovnu, napose sveučilišnu tradiciju.
  • 19. rujna 2016. Obrazovanje jeftine radne snage Implementacija neoliberalne agende u politiku obrazovanja u Srbiji započela je već početkom 1990-ih diskretnim povlačenjem države iz financiranja visokog obrazovanja i uvođenjem različitih modela „individualnog ulaganja u obrazovanje“. Prilagodba slobodnom tržištu intenzivirala se usprkos otporu studenata, a najava novog zakona o visokom obrazovanju pokazuje iste trendove. Posljedično, ova politika umanjuje dostupnost visokog obrazovanja velikom dijelu društva i uspješno antagonizira članove akademske zajednice, oslabljujući potencijal obrane javnog dobra. O visokom obrazovanju u Srbiji razgovarali smo s Jelenom Veljić iz Društvenog centra Oktobar.
  • 1. kolovoza 2016. Nužno je uspostaviti kontrolu nad državnim institucijama U sklopu zimskog seminara Zelene Akademije na Plitvičkim jezerima razgovarali smo s Hilary Wainwright, stručnjakinjom za demokraciju i javni sektor te članicom uredništva lijevog britanskog online magazina Red Pepper. Wainwright iznosi teze o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, grassroots mobilizacijama, razvoju paralelne ekonomije, obrani socijalne države te feminizmu i pitanju kućanskog rada.
  • 3. srpnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Razgovor sa Sonjom Lokar
    Pogledajte snimku razgovora održanog u sklopu programa „Feministički petak Centra za ženske studije“. Slovenska feministkinja i sociologinja Sonja Lokar govorila je o prošlosti i sadašnjosti feminističkog pokreta, stanju ženskih prava nakon raspada Jugoslavije i u Europi od 1990-ih, socijalizmu i socijaldemokraciji, tranziciji, ljevici i njezinim revolucionarnim potencijalima, fašizaciji društva i neoliberalizmu, radu, sindikalizmu i radničkim pravima, te antikapitalističkim strategijama otpora i borbe protiv sistemske opresije.
  • 8. lipnja 2016. Čemu toliko ispita? Marksistički odgovor Pitanje obrazovanja nemoguće je adresirati parcijalnim reformama u okviru kapitalističkog realizma. Vjera u sustav koji se navodno temelji na nepristranosti i nepolitičnosti stručnjakâ te na inherentnoj dobronamjernosti autoritetâ, ostaje slijepa za političko-ekonomsku dimenziju obrazovanja. Autor nudi drukčiju perspektivu razmišljanja i djelovanja, koja zahtijeva širi društveni angažman.
  • 15. ožujka 2016. O Vidi Tomšič, marksističkom feminizmu i djelovanju Autorica donosi kritiku članka Nanette Funk, koja obnovljeni interes za politički rad osoba poput Vide Tomšič (1913-1998) označava kao „reaktivnu formaciju“ spram neoliberalizma te akademski trend koji bi mogao „ugroziti reputaciju“ ženskih i rodnih studija u regiji. Bonfiglioli ukazuje da su navedeni stavovi tipičan pokušaj nasilnog kreiranja binarne distinkcije između ženske „volje za djelovanjem“[*] i socijalističke državne politike, tvrdeći kako je ostvarivanje ženskih prava unutar komunističkih partija i ženskih organizacija pod državnim socijalizmom uistinu bilo moguće. Nadalje, smatra kako je nužno smjestiti transnacionalni aktivizam Vide Tomšič u kontekst globalnog sustava antifašističkih, antikolonijalnih te internacionalističkih poslijeratnih mreža.
  • 18. veljače 2016. Kuje i drolje. Diskurs o ženama i seksualnosti u izvedbama scena Forum kazališta Analizirajući diskurs publike kroz više izvedbi četiriju scena kazališta potlačenih Forum grupe Luka Ritz fokusiranih na odnos prema ženskom tijelu i seksualnosti, autorica problematizira slojevite mehanizme funkcioniranja patrijarhalnih formacija i praksi "koje se rječnikom feminističke kritike društva nazivaju i kulturom silovanja. Diskurs o ženskoj seksualnosti, općeprihvaćeni koncept 'drolje', te korištenje impersonalnog oblika u govoru o nasilju, koji pretpostavlja da ono proizlazi iz ponašanja žrtve, direktno proizvode društvo u kojem se aktivno onemogućuje rješavanje problema rodno uvjetovanog nasilja. Ono se čak može i prepoznati, ali jedini se način reagiranja vidi u modifikaciji žrtvina ponašanja."
  • 25. siječnja 2016. Prema ekonomiji brige za druge U drugom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku sugovornice propituju kako različiti konceptualni i implementacijski okviri BTD-a adresiraju pitanja neplaćenog kućanskog rada, migrantske krize te institucionalnih ograničenja (depolitiziranog) volonterskog rada, pokušavajući utvrditi univerzalni i društveno transformativni potencijal zahtjeva za BTD-om kao ulazne točke u antiproduktivističku ekonomsku paradigmu koja bi na prvo mjesto postavila reprodukciju života: "Ako BTD zamišljamo kao mjeru kojom želimo ostvariti tranziciju u društvo koje se temelji na ekonomiji reprodukcije i brige za druge, to znači da težimo za time da dekomodifikacija rada otvori prostor za prakse solidarnosti koje su više od krpanja rupa u postojećem sustavu."
  • 11. rujna 2015.
    Featured Video Play Icon
    Marksizam i podčinjavanje žena
    Pogledajte snimku predavanja Lise Vogel, održanog u sklopu programa konferencije 8. Subversive festivala. Nakon izlaganja u kojem je naznačila glavne teze koje iznosi u svojoj knjizi, kontekst u kojem je knjiga izvorno nastala i njezinu dosadašnju recepciju, Vogel u raspravi s moderatoricom Ankicom Čakardić i publikom govori o konceptima intersekcionalnosti i patrijarhata, teorijskoj rigoroznosti i empirijskim istraživanjima te budućnosti marksističkog feminizma.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve