Pitanja prirodnog okoliša najčešće se promatraju u opreci spram pitanja društvenih odnosa. Pozicija čovjeka utoliko je ambivalentna jer ga se promatra i kao prirodno i kao društveno biće. Jedna od paradigmi koja nadilazi binarnu opreku priroda-društvo politička je ekologija, koja u svoj fokus stavlja povratnu vezu između društvenih odnosa i promjena u prirodnom okruženju. S Tomislavom Tomaševićem iz zagrebačkog Instituta za političku ekologiju razgovarali smo o historiji političke ekologije i njezinim temeljnim postavkama, razvojnoj putanji političke ekologije u Hrvatskoj, kao i o praktičnoj sprezi zajedničkih dobara (commons), klimatske pravde i pokreta odrasta (degrowth).
Gašenje požara na naftnoj platformi u Meksičkom zaljevu, 21. travnja 2010. godine (izvor).
Što je politička ekologija? Koji su njezini izvori, kakva joj je razvojna putanja te koji su njezini politički i teorijski prioriteti?
Politička ekologija zapravo je jedan istraživački pristup, možda je to najpreciznije imenovanje, koji je osobito popularan zadnjih nekoliko desetljeća. Međutim, sâm termin skovan je još tridesetih godina prošlog stoljeća, a sedamdesetih godina počeo se više koristiti u različitim akademskim disciplinama – posebice unutar geografije koja kao znanstvena disciplina promatra odnos između čovjeka i prirode, odnosno prirodnog okoliša. Razvoj političke ekologije bio je povezan i s razvojem kulturne ekologije, koja se prvenstveno naslanjala na radove u antropologiji te na proučavanje različitih društvenih zajednica u smislu njihovih prilagodbi. Tu je prije svega riječ o prilagodbama na ekonomski sustav i na paradigmu tzv. razvoja koja je u upotrebi od Drugog svjetskog rata. Politička se ekologija više bavila globalnim ekonomskim sustavom
Politički dio ekologije razmatra kako ekološke promjene, imale ljudski uzrok ili ne, utječu na društvenu nejednakost i odnose moći unutar društva
i utjecajem na ekološke promjene te se najviše oslanjala na političku ekonomiju.
Ono bitno po čemu je politička ekologija specifična možda su najbolje prikazali Sinead Bailey i Raymond Bryant, navodeći tri fundamentalna principa političke ekologije. Prvi je da se svaka ekološka promjena nejednako distribuira u fizičkom prostoru, ali ne samo u njemu, nego se troškovi i koristi te ekološke promjene distribuiraju unutar društva koje je već ionako nejednako. Prema drugom principu, s obzirom da dolazi do nejednake distribucije troškova i koristi od bilo koje ekološke promjene, dolazi i do promjene društvene nejednakosti na bolje ili na lošije – do smanjivanja ili povećavanja tih nejednakosti. Naposljetku, treći princip kaže da se promjenom društvene nejednakosti mijenjaju i odnosi moći. To je taj politički dio ekologije koji razmatra kako ekološke promjene, imale ljudski uzrok ili ne, utječu i na društvenu nejednakost i na odnose moći unutar društva.
Kada govorimo o političkoj ekologiji u hrvatskom kontekstu, koji su akteri i kampanje najznačajnije za njezin razvoj?
S obzirom da dolazim iz eko-aktivističkog pokreta, moram priznati da sam, dok nisam doznao za političku ekologiju, nekako intuitivno osjećao i slagao se s tim principima kroz eko-aktivistički rad unutar udruge Zelena akcija. Čini mi se da je dosta kampanja Zelene akcije, primjerice poput kampanje povodom Zakona o igralištima za golf, bilo organizirano prema okviru političke ekologije. Ta se akcija odnosila na protivljenje izvlaštenju malih poljoprivrednika ne bi li veliki investitori gradili golf igrališta koja zapravo nisu golf igrališta nego nekretnine za prodaju na međunarodnom tržištu. Zatim, kampanja „Srđ je naš“ u Dubrovniku koja problematizira apartmanizaciju Srđa također je spojiva s pristupom političke ekologije. Podsjetimo se, u ovom slučaju riječ je o tome da investitor želi sagraditi apartmansko naselje o trošku generacija stanovnika Dubrovnika koje su ga izgradile u ovo što je danas i potom sagrađene apartmane i vile prodati bogatima na međunarodnom tržištu. Osim što lokalna zajednica od toga neće imati nikakve koristi, od iste te lokalne zajednice očekuje se da snosi troškove ove ekološke promjene – naime, apartmanizacija zagađuje vodu, povećava trošak komunalija i zahtijeva investiciju u dovođenje infrastrukture na brdo ponad grada.
Ljetošnje izdanje Zelene akademije sastojalo se od tri modula: zajednička dobra, odrast i klimatska pravda. Koje su veze između tih triju tema i na koji način one sukonstituiraju suvremene prakse političke ekologije?
Mislim da je najbolje početi s pitanjem klimatskih promjena. Mi u Institutu za političku ekologiju klimatske promjene promatramo prije svega kao društveni fenomen, što je način na koji pristupamo i drugim ekološkim temama. Dakle, principe političke ekologije koje sam ranije navodio testiramo na klimatskim promjenama. Naime, kada govorimo o klimatskim promjenama, možemo govoriti o njihovim uzrocima u smislu različitog utjecaja zemalja globalnog Sjevera i zemalja globalnog Juga. Također možemo govoriti o bogatoj klasi i siromašnoj klasi u smislu njihove potrošnje, ili o radničkoj klasi i kapitalističkoj klasi u smislu korisnih i štetnih posljedica koje trpe od vrlo centralistički konceptualiziranog razvoja ovisnog o fosilnim gorivima.
Iz perspektive političke ekologije, naročito je vidljivo da se efekti klimatskih promjena vrlo nejednako distribuiraju u fizičkom prostoru. To znači da će zemlje globalnog Juga biti najpogođenije tim efektima iako su najmanje doprinijele samom problemu. Pa opet, kad gledamo unutar tih zemalja, neki njihovi predjeli bit će više pogođeni različitim ekstremnim vremenskim nepogodama. Štoviše, moguće je promatrati čak i gdje će unutar nekog grada dolaziti do poplava i odrona zemljišta
Poplava u Gunji, zapadnosrijemskom selu uz lijevu obalu Save, svibanj 2014. godine (izvor: Dalibor Platenik – Dali prema Creative Commons licenci).
te koje su klase nastanjene na tim geografskim prostorima. Budući da dolazi do nejednake distribucije neke ekološke promjene unutar prostora, dolazi i do nejednake distribucije posljedica ekoloških promjena unutar samog društva. Na primjeru naše regije to smo mogli vidjeti za vrijeme poplava u Hrvatskoj, BiH i Srbiji, kada su najviše pogođeni najranjiviji slojevi društva jer su se geografski nalazili na područjima najranjivijim na utjecaj klimatskih promjena.
Pored toga, oni su imali najmanje financijskih resursa da se nose s time, u smislu osiguranja kuća od poplava i drugih nepogoda, pa i najmanje pristupa političkim resursima da dobiju pomoć za nositi se s takvim nepogodama. Ukoliko se klimatske promjene nastave, naravno da će dolaziti do sve većeg raslojavanja i do povećavanja društvene nejednakosti pa će upravo oni koji su najviše pogođeni imati još manje političke moći da se nose s takvim posljedicama. Uzimajući to u obzir, okvir klimatske pravde pokušava nametnuti klasnu perspektivu razmatranja ekološkog problema klimatskih promjena kada se govori o uzrocima, ali i kada se govori o posljedicama.
Kada počinjemo govoriti o sistemskim uzrocima klimatskih promjena, kao definitivno najveće ekološke prijetnje modernom društvu, svakako dolazimo do pitanja tzv. odrasta (eng. degrowth), kao fundamentalne sustavne kritike kapitalizma. Odrast ga kritizira kao sustav proizvodnje, potrošnje i vlasništva koji mora rasti da bi opstao. Znamo da se bez ekonomskog rasta u kapitalizmu javljaju različite društvene nestabilnosti. Naravno, znamo i to da on stalno pada u različite ekonomske krize i da se s tim krizama nosi na različite načine. Tu je važna kapitalistička tendencija stalnog rasta, bilo da je riječ o ekspanziji u fizičkom prostoru (o čemu su pisali kritički geografi poput Davida Harveyja i Neila Smitha) ili o komodifikaciji različitih sfera života. Ta potreba za neprestanim rastom dovodi kapitalizam u konflikt s planetom koji je ograničen u smislu svojih apsorpcijskih i ekstrakcijskih mogućnosti i čini ga ekološki neodrživim. Dakle, odrast je kritika sustava koji je utemeljen u rastu na ograničenom planetu. No odrast ide puno dalje od kritike rasta i BDP-a kao indikatora „bogatstva“ nekog društva,
Kroz kolektivno upravljanje resursima smanjuje se ekološki otisak, povećava socijalni kapital u smislu povjerenja među ljudima te dolazi do ravnopravnije raspodjele moći unutar kolektiva
i to u smjeru alternativnih odgovora te različitih eksperimentalnih praksi koje bi nas mogle dovesti do nekog ekološki i materijalno održivijeg, a ujedno i pravednijeg društva.
Treća dimenzija su commonsi ili zajednička dobra. Ako su klimatske promjene jedan od najvećih ekoloških problema koji će imati društvene posljedice, zatim ako je odrast kritika struktura koje uzrokuju klimatske promjene, onda su commonsi smješteni u domenu potencijalnih rješenja koja odgovaraju na pitanja kako organizirati društvo jer nas upućuju na različite modele kolektivnog upravljanja i samoupravljanja različitim resursima. Nije riječ samo o prirodnim, nego i o društvenim resursima kojima smo zaboravili kolektivno upravljati u današnjem atomiziranom svijetu. U zagovor commonsima može se reći da se kroz kolektivno upravljanje resursima smanjuje ekološki otisak, povećava socijalni kapital u smislu povjerenja među ljudima te dolazi do ravnopravnije raspodjele moći unutar kolektiva. Dakle, ovdje postoje različiti benefiti za izgradnju nečega što bismo mogli nazvati progresivnim društvom.
Kada govorimo o političkom djelovanju i političkoj agendi, podrazumijeva se da ono ima nekakav odgojno-obrazovni moment, makar i na bazičnoj razini reprodukcije aktivističkih i teorijskih kadrova. No, isto je tako za pretpostaviti da je za postizanje neke trajnije i obuhvatnije društvene promjene potrebno agendu koja se zagovara ugraditi i u konvencionalne odgojno-obrazovne aktivnosti, tj. u nastavne programe javnih škola. Pritom je poznato da su ekološke teme kroz osnovnoškolsko obrazovanje uglavnom marginalne, da ne kažemo drugorazredne i trećerazredne teme, osim u programu etike za treće razrede srednjih škola, gdje je zaštita okoliša jedan od nosivih stupova programa. Kako je moguće i u kojem smjeru bi bilo poželjno mijenjati tu situaciju?
Obrazovne su politike jedno od glavnih bojišta hegemonijske borbe za bilo koji ideološki projekt, a mislim da možemo vidjeti kakve se bitke vode i oko nekih drugih tema, kao što su spolni odgoj i građanski odgoj te s kakvim se sve otporima ti kurikulumi susreću. Postavlja se pitanje iz koje se perspektive govori o ekološkim sadržajima, ako oni uopće postoje u obrazovnom programu. Politička ekologija jedan je od okvira za govor o ekološkim problemima, no postoje i razni drugi konkurentski okviri. Zeleni se pokret zasad oslanja na neformalnu edukaciju, kao što je primjerice Zelena akademija. Međutim, nije isključivo riječ o tome. Institut za političku ekologiju vodi jedan kolegij na Sveučilištu u Zagrebu koji se bavi klimatskim promjenama, održivošću i društvom te na taj način, najviše kroz teorijski okvir političke ekologije i kroz neke kritičke tekstove, nudi svoj doprinos vidljivosti naših tema i unutar formalnog obrazovanja. Međutim, činjenica je da su u osnovnim i srednjim školama ekološki sadržaji ispod svake razine čak i iz neke tehničke perspektive, a da ne govorimo o tome da ni blizu ne vrše političku funkciju kakvu bismo smatrali poželjnom. Ne znam kako se to u ovakvoj situaciji može promijeniti bez političke borbe, po svoj prilici u institucionalnom, odnosno parlamentarnom smislu.
U poglavlju o kapitalizmu Pojmovnika odrasta Diego Andreucci i Terrence McDonough pišu da će se većina odrastnika (degrowthera) složiti oko fundamentalne inkompatibilnosti kapitalizma i odrasta zbog toga što je kapitalistička ideja bezgraničnog rasta i vječite akumulacije nespojiva s bilo kakvim poimanjem ekološke održivosti, ali da se unatoč tome izbjegavaju eksplicitno identificirati kao antikapitalisti. Također, postoji i spor oko toga trebamo li današnje razdoblje u razvoju planeta nazivati antropocenom ili kapitalocenom (kako sugerira Jason W. Moore), a u kojemu se također oslikava moment „neodlučnosti“ o kojemu govorimo. No, s druge strane, već u sljedećem poglavlju Pojmovnika oštro se kritizira komodifikacija, koju se ujedno prepoznaje i kao fundamentalno kapitalistički proces. S obzirom na navedeno, postavljaju se dva pitanja. Prvo, na koji način politička ekologija vrši kritiku kapitalizma? I drugo, na koji način političko ekološka kritika kapitalizma može obogatiti i već obogaćuje korpus lijevih kritika kapitalizma?
Kao prvo, Pojmovnik je zbornik radova različitih autora, tako da je razumljivo da postoje diskrepancije i da nema neke uniformne paradigme. Odrast je paradigma koja okuplja različite struje među kojima postoji neka poveznica, ali postoje i znatne razlike. Rekao bih da je kod dobrog dijela onih koji se samoidentificiraju s pokretom odrasta kritika kapitalizma fundamentalna pozicija, pri čemu nasljeduju dosta dugu tradiciju tzv. ekosocijalističkih autora poput Jamesa O’Connora i drugih. To su autori koji govore o „drugoj kontradikciji kapitalizma“ koja se tiče toga da pored „društvene kontradikcije“ kapitalizma – dakle toga da si kapitalizam zapravo reže društvenu granu na kojoj sjedi i na taj način je neodrživ – postoji i ekološka kontradikcija kapitalizma gdje si kapitalizam reže ekološku granu na kojoj se nalazi ekonomska baza društva.
Iz te perspektive, ako govorimo o ekološkoj kritici kapitalizma kao fundamentalnoj, ona sigurno obogaćuje već postojeći korpus lijevih ideja i kritika kapitalizma jer ekonomskim i društvenim argumentima dodaje ekološki argument. To ne znači da se kod svih pripadnika pokreta odrasta radi o kritici kapitalizma.
„Odrast – pojmovnik za novu eru“ u izdanju Frakture (izvor).
Kod nekih se možda zadržava na kritici neoliberalizma. S druge strane, i dalje postoji dosta nerazriješenih pitanja u okviru standardne lijeve kritike kapitalizma – primjerice o odnosu društva i prirode, čovjeka i prirode, o dominaciji, modernizmu, napretku ili o statusu drugih vrsta. Dakle, tradicionalna kritika kapitalizma ne prihvaća nužno zelenu kritiku kapitalizma – taj je odnos i dalje polje napetosti. Međutim, čini mi se da postoje i brojne podudarnosti u kritikama koje onda vode spajanju lijevih i zelenih borbi u političkom smislu.
Što se tiče antropocena i kapitalocena, mislim da se tu ogleda razlika između političke ekologije i socijalne ekologije. Socijalna ekologija također promatra ekološka pitanja kao društvene fenomene, no često ostaje na razini deskripcije. S druge strane, politička ekologija politizira ekološka pitanja i kroz perspektivu konflikta, posebice društvenih konflikata. Ako govorimo o antropocenu, onda možemo reći da je posrijedi neka vrsta depolitizacije, jer se ekološke promjene pripisuje čovjeku kao vrsti, ne uzimajući u obzir konflikte – bili oni društveni, međugeneracijski i unutargeneracijski ili klasni. Također, proglašavanje antropocena neosjetljivo je i na brojne različite osi dominacije i eksploatacije. Naravno, nema sumnje da je pojava čovjeka kao vrste uzrokovala različite ekološke promjene.
Međutim, promjene koje se dešavaju u zadnja tri stoljeća – i bez presedana su u odnosu na oko 200 000 godina od pojave anatomski moderne ljudske vrste – ne možemo objasniti samo djelovanjem čovjeka kao geološke sile. Na taj način gubi se iz vida ono što je najbitnije, a to je distribucija koristi i troškova tih ekoloških promjena unutar društva. Mislim da je politička ekologija progresivna upravo zbog inzistiranja na tom elementu. Uz to, za razliku od deskriptivne socijalne ekologije, ona je definitivno normativna. To znači da će ona ustvrditi kako postoje načini organiziranja društva koji su održiviji, koji su manje eksploatativni i podrazumijevaju manje dominacije. Nadalje, progresivnom je čini to što smatra da ekološki problemi nisu u domeni individue i promjene životnih stilova, nego da je riječ o strukturnim problemima na koje moramo odgovarati strukturnim promjenama. Naposljetku, ona je univerzalistička, a ne partikularna. Dakle, iz perspektive političke ekologije nećemo se ograničavati na zajednicu i ekosustav kojima pripadamo – ona pokušava promatrati globalni sustav u kojemu se nalazi ne samo
Kritika neoliberalizma je mjesto na kojemu trenutno dolazi do najveće razmjene i suradnje između zelenih i crvenih aktera
cijelo ljudsko društvo, nego i neljudske žive vrste. U tom smislu, ona apostrofira solidarnost, kako između društvenih aktera na različitim lokacijama – primjerice radničke klase u Hrvatskoj i radničke klase u Pakistanu, jer će te klase trpjeti posljedice klimatskih promjena – tako i između ljudi i drugih vrsta.
Rekao bih da je rezultat politizirane perspektive to da sve više dolazi do spajanja „zelenog“ i „crvenog“, iako među njima također postoje historijski konflikti i napetosti. Čak i kada dolazi do otvorene zelene ekološke kritike kapitalizma, takva se kritika zbog ovih napetosti ne želi uvijek svrstati u tabor socijalizma, posebice ne socijalizma 20. stoljeća. Razlog tome ponajprije leži u produktivističkoj paradigmi realnih socijalizama, iako u zadnje vrijeme možemo govoriti o sve boljoj i uspješnijoj razmjeni ideja i kritika. Tako, primjerice, danas imamo i neku zajedničku kritiku postojećeg sustava, a nesumnjivo i dobru kritiku neoliberalizma u pogledu privatizacije prirodnih resursa te korištenja tržišnih mehanizama za rješavanje ekoloških problema, kao što je pokušaj rješavanja klimatskih promjena mehanizmom uspostavljanja tržišta emisija stakleničkih plinova unutar EU. Dakle, rekao bih da je kritika neoliberalizma mjesto na kojemu trenutno dolazi do najveće razmjene i suradnje između zelenih i crvenih aktera.
U Kalibanu i vještici, ali i u drugim svojim tekstovima, Silvia Federici ističe da je opresija žena, koja se odvija putem komodifikacije zajedničkih dobara, inauguralni moment uspostave kapitalističkih odnosa proizvodnje. Budući da je komunalizacija reprodukcije važan moment političke ekologije od Andréa Gorza do danas – kako politička ekologija može pridonijeti emancipaciji žena i uspostavi rodne ravnopravnosti? Koliko su feministička pitanja uopće prisutna u praksama političke ekologije?
Rekao bih da ovaj dio političke ekologije koji je povezan s pokretom odrasta ima dosta zajedničkih tema sa strukturalnom feminističkom kritikom ekonomskog sustava. Najprije, tu je kritika BDP-a, koja se iz feminističke perspektive odnosi na nepriznavanje neplaćenog reproduktivnog rada poput brige za djecu, starije i nemoćne te osobe s invaliditetom, a iz ekološke perspektive na neuračunavanje prirodnih resursa, kvalitete života u smislu zdravog okoliša i transgeneracijske pravednosti po pitanju obnovljivih prirodnih resursa. Dakle, vrlo je lako naći „zajedničkog neprijatelja“.
Smatram da je druga dodirna točka to da ni feministička perspektiva ni perspektiva političke ekologije nisu bile dobro zastupljene unutar tradicionalnih lijevih kritika. Rekao bih da su i feministička i zelena kritika kapitalizma od perioda vala tzv. nove ljevice sve više integrirane i u već postojeće perspektive koje su proizišle iz radničkog pokreta. Ako govorimo o dodatnim poveznicama, čini mi se da brisanje razlike između javnog i privatnog predstavlja generalni doprinos feminizma političkoj teoriji. Iz te perspektive i obitelj postaje politička, osobito ako promatramo politiku u onom najbanalnijem smislu kao donošenje odluka o alokaciji resursa i moći – ta alokacija ne događa se samo u javnoj sferi, nego i u kućanstvu, a onda i u lokalnim zajednicama širima od kućanstva. Ovo već neko vrijeme naglašava i zeleni pokret,
Ilustracija kućanskog rada iz 1855. godine (izvor).
u smislu da je i naša potrošnja politička stvar.
Mislim da se treća poveznica nalazi u rješenjima koja i zeleni i feministički pokret zagovaraju. Tu je riječ o integraciji nevidljivih ekonomskih praksi, dakle tzv. nevidljivog rada za zajednicu, odnosno reproduktivnog rada u svoj politički projekt. I feminizam i politička ekologija vide taj rad, koji je radno intenzivan, ali ne i kapitalno intenzivan, kao ključ organizacije budućeg održivog ustroja društva zato što je neizbježan i karakterizira ga relativno malen ekološki otisak. Još jedna korist od prepoznavanja reproduktivnog rada, u čemu se definitivno isprepliću feminizam i politička ekologija, jest da to prepoznavanje omogućuje da se reproduktivni rad ubuduće pravednije rodno i klasno raspodjeljuje.
Takvi primjeri, da se vratimo na pitanje Federici i commonsa, već postoje. U više zemalja zapadne Evrope postoje prakse komunalnih vrtića, ali je, primjerice u Nizozemskoj i Njemačkoj, uglavnom riječ o fenomenu srednje klase – ljudi koji si to mogu priuštiti organiziraju se i jedni drugima čuvaju djecu. Međutim, u posljednje vrijeme u Barceloni zapažamo primjere komunalnog organiziranja oko čuvanja djece koje prelazi klasne granice kada je riječ o participaciji u takvoj praksi.
Ipak, kod takvih praksi treba paziti na koji način one zamjenjuju usluge socijalne države, da ne upadnemo u zamku neoliberalne paradigme uništavanja „patronizirajuće socijalne države“. Iako socijalna država uistinu jest patronizirajuća, nepravedna i u mnogim aspektima disfunkcionalna, njezina potpuna demontaža znači devoluciju u takozvani „big society“, gdje nema druge opcije za organiziranje socijalnih usluga osim samoorganizacije i iskorištavanja vlastitih resursa. Dakle, trebali bismo biti jako oprezni oko praksi napuštanja socijalne države – vode se široke rasprave o tome jesu li pojedine mjere koje predstavljaju alternativu institucijama socijalne države progresivne ili regresivne, uzimajući lijevu agendu kao kriterij.
Spomenuo si druge žive vrste. Kako se politička ekologija odnosi prema pitanjima vegetarijanstva i veganstva, odnosno iskorištavanja životinja za ljudsku prehranu?
Politička ekologija nudi okvir za istraživanje ekoloških fenomena iz kojeg možemo postavljati pitanja na koji način je upravo pitanje mesne industrije povezano s klimatskim promjenama, zatim kakva je distribucija troškova i koristi od mesne industrije unutar društva te kako to mijenja odnose moći. Ako govorimo o pitanju korištenja životinja za prehranu u nekoj zeleno-lijevoj perspektivi kao političkoj, tu postoje različite ekološke paradigme. Postoji paradigma dubinske ekologije koja je vrlo radikalna u smislu ravnopravnosti među vrstama i stavlja znak jednakosti između čovjeka i svih drugih vrsta, kao i Gaia, za koju je cijela Zemlja jedan živi organizam koji ima svoja prava. Dakle, postoje različiti narativi i diskursi. Međutim, ono gdje sam ja možda pragmatičan oko takvih stvari jest da ne mogu baš prihvatiti koncept potpune jednakosti između čovjeka i drugih vrsta, a opet ne mogu prihvatiti ni koncept potpune instrumentalnosti drugih vrsta za ljudske potrebe.
Taktika etiketiranja i moraliziranja u formi „ili potpuno prestanite jesti meso ili ste fašisti i specisti“ zasad nije urodila plodom. Potrebno je osvijestiti ljude iz perspektive prava životinja, a osobito iz perspektive klimatskih promjena i društvenih nejednakosti koje one uzrokuju
Između tih dvaju ekstrema pokušao sam se u jednom tekstu pozicionirati uvođenjem pojma solidarnosti s drugim vrstama. To bi značilo da čovjek mora imati poimanje o potrebama i pravima drugih vrsta te da na osnovu toga mora postojati nekakva solidarnost, što ne znači da postoji potpuna jednakost.
Rekao bih da postoji i problem licemjerstva u nekim pokretima koji govore o jednakosti baš svih vrsta jer su i bakterije živi organizmi – znači li to da nećemo ubijati bakterije koje mogu predstavljati smrtnu opasnost za čovjeka, kao i virusi, koji se nalaze na granici živog i neživog i tako dalje? Postoji niz etičkih pitanja, no kada govorimo o mesnoj industriji i pitanjima koja se adresiraju vezano uz klimatske promjene, čini mi se da trebamo biti pragmatični. Mislim da razina koja se svodi na etiketiranje i moraliziranje u formi „ili potpuno prestanite jesti meso ili ste fašisti i specisti“ kao taktika zasad nije urodila plodom. Rekao bih da je za početak potrebno osvještavanje ljudi iz perspektive prava životinja, a osobito iz perspektive klimatskih promjena i društvenih nejednakosti koje one uzrokuju. Vjerujem da je takvim pristupom moguće utjecati na to da ljudi manje jedu meso. Naime, postigli bi se jako veliki efekti čak i da ljudi jedan dan u tjednu ne jedu meso, a onda će možda sljedeći korak biti taj da dva dana u tjednu ne jedu meso. Pa tri dana pa četiri pa pet… Onda možda postanu vegetarijanci, a zatim i vegani. Ako ćemo biti pragmatični, to je nešto što mi se čini kao dobra strategija.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.
Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o političkoj ekologiji osme epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 25.11.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.
21. prosinca 2016.Tehnooptimizam na staklenim nogama
Davna je socijalistička želja da se automatizacijom procesa proizvodnje viška vrijednosti smanji vrijeme društveno potrebnog rada. Međutim, uloga novih tehnologija u kapitalističkim procesima proizvodnje, čija su rezultanta smanjenje cijene rada i povećanje efikasnosti proizvodnje, pokazuje suprotno. Uočimo li da brojne tehnologije koje koristimo – pa i one u čije emancipatorne potencijale polažemo mnogo nada – štetno utječu po naš prirodni okoliš, potrebno je promijeniti okvir u kojemu o njima raspravljamo. O odnosu tehnologije i kapitalizma, njezinim emancipatornim potencijalima, ali i zamkama u koje nas dovodi, razgovarali smo s Tomislavom Medakom iz zagrebačkog Multimedijalnog instituta.
11. prosinca 2016.Ljudi bez empatije su užasno problematičan društveni činilac
Među izazovima suvremenog kapitalizma koji se nalaze na dnevnom redu evropske ljevice sve više i sve češće nalaze se i ekološka pitanja, odnosno takozvana zelena agenda. Važnu ulogu pritom igra politička ekologija, pristup usmjeren na klasnu analizu uzroka i posljedica ekoloških promjena. Uključivanjem takvog pristupa, ljevica nadograđuje registar tema kojima se bavi i svoju političku borbu proširuje na dosad zanemarivane probleme i populacije. O odnosu političke ekologije i ljevice, crveno-zelenoj privredi, socijalnoj inkluziji marginaliziranih društvenih grupa, ali i odnosu čovjeka prema drugim živim bićima razgovarali smo s Marijom Jakovljević, sociologinjom iz Beograda.
7. kolovoza 2016.Zelena akademija / zimski seminar
Donosimo snimku jednodnevnog seminara "New Economic Thought, Policies and Practices for Green-Left Alliances" posvećenog promišljanju novih ekonomskih alternativa kao potencijalnih prostora suradnje zelenih i lijevih političkih pokreta širom Europe. Kroz tri panela i dva predavanja više od 60 participanata raspravljalo je o eurocentrizmu, mjerama štednje i demokratizaciji javnih usluga, socijalnoj državi, bezuvjetnom temeljnom dohotku, odrastu, samoupravljanju, zajedničkim dobrima, lijevim političkim snagama na europskoj (polu)periferiji i u Južnoj Americi, pitanju rada i duga, crpljenju prirodnih resursa, epistemičkim zajednicama te civilnom društvu kao ekonomskom subjektu.
1. kolovoza 2016.Nužno je uspostaviti kontrolu nad državnim institucijama
U sklopu zimskog seminara Zelene Akademije na Plitvičkim jezerima razgovarali smo s Hilary Wainwright, stručnjakinjom za demokraciju i javni sektor te članicom uredništva lijevog britanskog online magazina Red Pepper. Wainwright iznosi teze o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, grassroots mobilizacijama, razvoju paralelne ekonomije, obrani socijalne države te feminizmu i pitanju kućanskog rada.
25. siječnja 2016.Prema ekonomiji brige za druge
U drugom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku sugovornice propituju kako različiti konceptualni i implementacijski okviri BTD-a adresiraju pitanja neplaćenog kućanskog rada, migrantske krize te institucionalnih ograničenja (depolitiziranog) volonterskog rada, pokušavajući utvrditi univerzalni i društveno transformativni potencijal zahtjeva za BTD-om kao ulazne točke u antiproduktivističku ekonomsku paradigmu koja bi na prvo mjesto postavila reprodukciju života: "Ako BTD zamišljamo kao mjeru kojom želimo ostvariti tranziciju u društvo koje se temelji na ekonomiji reprodukcije i brige za druge, to znači da težimo za time da dekomodifikacija rada otvori prostor za prakse solidarnosti koje su više od krpanja rupa u postojećem sustavu."
