Solidarnost u prostorima nevidljivosti

Kako inzistiranje na instituciji obitelji kao temeljnoj instanci društvene reprodukcije utječe na LGBTIQ+ populaciju?

Pretpostavka postojanja obiteljske strukture duboko prožima rad državnih institucija. Naime, na obitelji leži odgovornost za sve one o kojima država ne brine ili kojima se adekvatno ne posvećuje, poput starijih osoba, djece i mladih te ljudima koji se uključuju u sve prisutnije oblike potplaćenog ili neplaćenog rada od kojih ne mogu preživjeti. Unutar feminističke teorije od 1970-ih naovamo problematizira se način na koji se ta odgovornost prelama primarno na leđima žene unutar klasičnog, heteroseksualnog, cisrodnog scenarija obitelji. Silvia Federici će na početku svojega članka Wages Against Housework iz 1975. godine, u kojemu zagovara nadnice za neplaćeni kućanski rad, istaknuti rečenicu koja je posebno zanimljiva u kontekstu ovoga razgovora:

„Homoseksualnost i heteroseksualnost spadaju u radne uvjete … ali homoseksualnost je radnička kontrola proizvodnje, a ne dokidanje rada.“

Iako se njezin tekst neće dalje doticati iskustava LGBTIQ+ osoba ostavit će za sobom dovoljno otvorenih pitanja – primjerice, postoje li neke specifičnosti rada LGBTIQ+ osoba, u prvome redu LGBTIQ+ žena, u obitelji i izvan nje, ali i što to znači posjedovati (i posjeduju li doista) kontrolu nad proizvodnjom. Rečenica odiše slobodom i obećanjem neokovanosti obrascima koji su nametnuti ženama u heteroseksualnim partnerskim odnosima, u toj mjeri da može navesti neopreznoga čitatelja na zaključak da su emancipacijske težnje zadovoljene.

Iskustva LGBTIQ+ osoba, izguranih s tržišta rada, bilo nemogućnošću zapošljavanja ili nemogućnošću ostanka na radnome mjestu zbog izloženosti homofobnom i/ili transfobnom nasilju, ukazuju na fabriciranost međusobne autonomnosti obiteljske i tržišne sfere. Naime, osoba koja si ne može priuštiti hranu ili prenoćište, prisiljena je potražiti utočište u obitelji kojoj je prepušteno odgajanje roda i seksualnosti, kao i prosudbu tko, kada i u kojim okolnostima zaslužuje podršku. Od LGBTIQ+ osoba se traži da je tek zasluže, a u protivnome su tretirane kao neželjeni teret koji je potrebno socijalizirati, ugurati u postojeće modele roda i seksualnosti. Ako se socijalizacija pokaže neuspješnom, nerijetko se događa da sasvim izgube podršku, što rezultira izrazito visokom zastupljenosti LGBTIQ+ osoba u populaciji koja živi na ulici, bez vlastita doma.

Iz tog razloga obrazovni i aktivistički rad (na mikro i makrorazini), za LGBTIQ+ osobe nije izbor nego način preživljavanja, a jedan od prototipnih oprimjerenja toga rada svakako je ono što se naziva „autanjem“. Objasniti i približiti sebe onima koji žive jezgrena, društveno afirmirajuća iskustva, podrazumijeva izboriti se za vlastitu humanost koja nije unaprijed pretpostavljena, a povijest kriminalizacije, patologizacije, stigmatizacije te isključivanja podsjetnik je na ono što se događa kada se ta humanost negira. Od LGBTIQ+ osoba traži se da poduče svoju okolinu o vrijednosti svojih života, da se izbore za vlastiti opstanak u društvu, tamo gdje su za njih izostale ili zakazale obrazovne, pravne i druge institucije socijalne države. Opiranje koje kreće u obitelji grana se i izvan nje, u neprofitni sektor koji se održava često na prekarnom i slabo reguliranome radu pripadnika_ica marginaliziranih grupa.

Na koje bi načine trebalo adresirati problem gubitka podrške obitelji?

Postoji nekoliko kratkoročnih, privremenih modela zbrinjavanja, a odnose se ili na transformaciju i proširenje postojećih skloništa za beskućnike_ice i osobe koje su preživjele obiteljsko nasilje ili na pokretanje paralelnih projekata koji će se primarno otvoriti onima koji se nalaze izvan dosega prvih. Postojeća su skloništa za beskućnice_ke nerijetko vezana uz religijske institucije koje upotrebljavaju svaku priliku da poruče LGBTIQ+ osobama da nisu dobrodošle. Stoga ni boravak na mjestima čije funkcioniranje počiva na politikama tih istih institucija ne kreira osjećaj povjerenja i sigurnosti, zbog čega je nužno inzistirati na sekularizaciji takvih prostora. Također, osjetan je i nedostatak educiranoga kadra za rad s LGBTIQ+ osobama, kao i s drugim ranjivim grupama. Alternativa ili dopuna skloništima mogu biti i stambene zajednice koje su zaživjele za osobe s kognitivnim ili tjelesnim teškoćama te za mlade koji izlaze iz domova za djecu bez (odgovarajuće) roditeljske skrbi. U posljednjem se ogleda i iskustvo LGBTIQ+ mladih, što omogućuje solidarno povezivanje narativa prema proširenju i poboljšanju tih modela.

Koju funkciju ima dihotomija odnosa između privatnog i javnog u formiranju društvenog iskustva i na koji se način ona prelijeva u domenu političkog? Koji su, po vama, prostori za suradnju različitih grupacija u borbi za transformaciju prema solidarnom, emancipiranom društvu?

Opreka između koncepata privatnog i javnog pitanje je (ne)mogućnosti participacije u dijeljenom životnom prostoru, odnosno pitanje ponora između kolektivne, integrativne razmjene ili izolacije. Feministička teorija i praksa upozorava da je domena privatnosti domena obiteljskog doma u kojemu se odvija sav rad koji nije vrednovan, a koji pretežno obavljaju žene, i tu domenu uglavnom promatra iz funkcionalističke perspektive, na razini posljedica koje polučuje. Mislim da bi takvo shvaćanje trebalo dodatno proširiti i razložiti. Konflikt između privatnog i javnog podcrtan je napetošću između vidljivog (ono što jest i što smije biti) i nevidljivog (ono čega nema i što treba ostati zakopano). Imajući to na umu, moguće je izoštriti sposobnost prepoznavanja i promišljanja kako se ta opreka upotrebljava da bi se distancirale žene i marginalizirane grupe te im se uskratili mehanizmi koji bi im osigurali samoodrživost.

Tako, primjerice, domena privatnosti može izgledati na jedan način kada su u pitanju cisrodne, heteroseksualne žene u partnerskom odnosu, u stanu ili kući, a drugačije kada su u pitanju žene koje preživljavaju na ulici. I ulica je nevidljiva, ona nije javni prostor – zabačeni uglovi obavijeni mrakom, uz stalnu prijetnju policijskog nasilja, u sebi sadrže jezu getoizacije i prepuštenosti samoj sebi. Tu se naziru mogućnosti savezništva, zajedničkog probijanja kroz ucrtane granice. Jedan je od načina njihova prevladavanja i pronalazak točaka oko kojih se moguće organizirati. Destigmatizacija seksualnog rada, a samim time i stvaranje uvjeta za njegovu dekriminalizaciju, može biti pomaknuta njegovim asociranjem s kućanskim radom, gdje se on također odvija, uz njegovateljski i emocionalni rad, iako se ne doživljava kao rad, već kao neizrečeno očekivanje koje je moguće konfrontirati upravo kroz ovakve suradnje.

Drugi primjer je ispreplitanje borbi trans osoba i osoba koje bježe iz ratnih zona, iz područja koja su nesigurna i u kojima im prijeti ugroza života. Obje se grupe, zbog toga što ne posjeduju valjane dokumente, suočavaju s ograničenjem kretanja, pristupa radu te cijelom spektru ekonomskih i socijalnih sloboda. Trans osobe kojima je otežana prilagodba oznake roda u dokumentima, susreću se s teškoćama prilikom prijelaza granice jer ono što je navedeno na papiru, nije u skladu s realitetom, koji je opasno mjesto i za one koji se nastoje domoći sigurnosti, boreći se za goli život. Svima nam je u interesu propitivati društvenu ulogu dokumenata, čemu oni služe, trebamo li ih uopće, i ako da, u kakvom obliku, te jesu li oni sredstvo tlačenja upravo onih među nama koji su najmanje zaštićeni. Bez obzira pristupimo li ovoj tematici iz jedne ili druge pozicije, radi se samo o različitim ulaznim točkama promatranja jednog te istog problema.

Zašto je važno da feminizam bude LGBTIQ+ osjetljiv? Jesu li LGBTIQ+ pokret i politike ujedno i feminističke politike?

Rekla bih da je upravo u drugome dijelu pitanja sadržan odgovor. Ne samo da feminizam treba biti osjetljiv za LGBTIQ+ iskustva, već i da nema feminizma bez supstancijalnog obuhvaćanja LGBTIQ+ iskustava. Ne radi se o solidarnosti dvaju odvojenih entiteta, ne radi se o susretu feminističkih i LGBTIQ+ težnji – radi se o tome da su te težnje identične. Ako bi se pretpostavila neka razlika među njima, feminizam bi se tada odredio kao borba isključivo cisrodnih, heteroseksualnih žena, a LGBTIQ+ aktivizam kao borba gej i biseksualnih muškaraca, trans muškaraca i trans maskulinih osoba. Takva bi prisvajanja dovela (kao što su i dovodila tijekom povijesti obaju pokreta) do propadanja lezbijki, biseksualnih, trans žena i trans femininih osoba na samo dno agende.

Strogim razgraničenjima, pokušajima stavljanja onog što radimo u ladice, ostavljamo jako puno ljudi između, onih čije se potrebe ne mogu negdje jednoznačno strpati, gdje se odgovornost potom konstantno prebacuje na jednu ili na drugu stranu. Načelo koje proizlazi iz „ladičnog“ organiziranja svijeta, načelo je koje nazivam načelom „minus jedan“. Djeluje tako da se dominantnom iskustvu oduzme samo jedno obilježje koje ga privilegira, a sve ostalo ostane onako kako jest i tada taj produkt postaje osnovicom izgradnje društvenog pokreta. To je razlog zašto dolazi do paradoksa feminističkog pokreta s izraženim iskustvom heteroseksualnih žena (minus rod) kao i paradoksa LGBTIQ+ pokreta s naglaskom na iskustva gej muškaraca (minus seksualnost). I to je rezultat kategorizacije koju kompulzivno nameće jezik, a od kojega kritički rad i treba krenuti.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.

Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o LGBTIQ+ pokretu treće epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 24.6.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.