Tigar protiv slona
19. prosinca 2016. označio je 70. godišnjicu početka Prvog indokineskog rata. Te večeri 1946. godine eksplodirala je elektrana u Hanoiju, nakon čega je gradom zavladao mrak. Bila je to prva veća diverzija boraca Viet Minha, Revolucionarne lige za neovisnost Vijetnama, protiv francuskih kolonijalnih vlasti. Ova akcija će označiti uvod u sedmogodišnji ratni sukob (do 1. kolovoza 1954. godine) čija nam povijest pomaže rasvijetliti narav globalnih međunarodnih odnosa u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata te locirati konkretne ideološke pretpostavke koje su, čak i nakon bolnog iskustva nacifašističke okupacije, motivirale francuske političare da slične modele eksploatacije nastave primjenjivati u kolonijama.
Formiranje partije u uvjetima kolonijalističke eksploatacije
U Vijetnamu, koji se od 1887. godine nalazio u sastavu Francuske Indokine, više od desetak godina prije kraja Drugog svjetskog rata nastaje revolucionarni antikolonijalni pokret. Još je 1930. godine, pod predsjedanjem Hồ Chí Minha (u daljnjem tekstu – Ho Ši Min), utemeljena Vijetnamska komunistička partija koja uspijeva ujediniti dotašnju Komunističku partiju Indokine (sjever zemlje) i Komunističku partiju Annama (jug). Nakon pridruživanja Komunističke lige Indokine (centar) konačno dolazi do preimenovanja u Indokinesku komunističku partiju koja za svoje glavne ciljeve ističe zbacivanje francuske kolonijalne uprave, uspostavu nezavisnog Vijetnama, nacionalizaciju privrede, uvođenje osmosatnog radnog dana, agrarnu reformu, jednako pravo obrazovanja, poništenje javnih dugova i jednakost između muškaraca i žena. Naime, kao i svaka kolonijalna sila, Francuska je u Vijetnamu pod izgovorima o unapređivanju zaostalih krajeva svijeta zapravo brutalno iskorištavala stanovništvo i resurse te zemlje, prateći logiku kapitala.
Glavni ciljevi Indokineske komunističke partije bili su zbacivanje francuske kolonijalne uprave, uspostava nezavisnog Vijetnama, nacionalizacija privrede, uvođenje osmosatnog radnog dana, agrarna reforma, jednako pravo obrazovanja, poništenje javnih dugova i jednakost između muškaraca i ženazarađivali 600 milijuna franaka na godinu, odnosno 5 milijardi današnjih američkih dolara. Vijetnamski narod je ovo ubiranje profita skupo plaćao – između dva svjetska rata samo na plantažama Michelina, poznatog francuskog proizvođača automobilskih guma, pomrlo je 17 tisuća radnica i radnika.[1]
U takvom kontekstu, u Vijetnamu 1930. godine izbija seljački ustanak, motiviran zahtjevima štrajkača u gradu Vinhu, a najsnažnije izražen u demonstracijama na Međunarodni praznik rada. Štrajkači su tražili moratorij na otplaćivanje dotadašnjih poreznih dugova i ukidanje principa 30-dnevnog neplaćenog prisilnog rada. Još ranije, u travnju, došlo je do sukoba između štrajkača i lokalne okupacijske žandarmerije u kojemu je ubijeno 27 muškaraca, žena i djece. Budući da se na zahtjeve štrajkača odgovaralo samo nesmiljenom represijom, ustanak se uskoro proširio na ruralna područja gdje je, u dvjema sjevernim provincijama (Nghệ An i Hà Tĩnh), proglašeno 16 sovjeta. Ustanak je konačno ugušen uz posredstvo Legije stranaca i hapšenjem preko tisuću osumnjičenih osoba među kojima je bio i Ho Ši Min koji je kasnije osuđen na dvogodišnju robiju. Otprilike ih je jednak broj pobijen za vrijeme gušenja ustanka, prilikom kojega je korištena i vojna avijacija.
Do konsolidacije vijetnamske partijske organizacije dolazi 1935. godine na njenom prvom kongresu u Macauu kada je raspravljano o potrebi za formiranjem vojnog krila. Koncept narodnooslobodilačke borbe (vijetn. dau tranh), ovisno o realnim uvjetima, obuhvaćao je politički i vojni aspekt, a planirana reorganizacija omogućavala je stvaranje jezgre buduće revolucionarne vojske. Prvi korak prema ovome cilju bio je formiranje male gerilske skupine sačinjene od tri taktičke jedinice s oko 125 boraca u svakoj, no Indokineska komunistička partija je pritom imala tek marginalnu ulogu. Na osmom plenumu IKP-a održanom u svibnju 1941. godine u kineskom gradu Guangxiju utemeljena je Revolucionarna liga za neovisnost Vijetnama (Viet Nam Doc Lap Dong Minh Hoi ili skraćeno Viet Minh), vojno-politička organizacija šireg narodnog fronta u kojoj će glavnu struju činiti komunisti.
Kraj rata, ali ne za Vijetnam
Kao i ranije, komunisti su činili jezgru antiimperijalističkog otpora, ovoga puta japanskog. Za vrijeme borbe protiv Japanaca i predstavnika vlasti Višijevske Francuske (1940. – 1945.), snage Viet Minha narasle su na oko pola milijuna ljudi. Kapitulacijom Japana u rujnu 1945. godine službeno je završio Drugi svjetski rat. U skladu s odlukama donesenim na Potsdamskoj konferenciji japanske snage morale su napustiti Indokinu. Manji broj japanskih vojnika, njih oko šest stotina, odlučio se pridružiti snagama pod vodstvom Ho Ši Mina. Točno na dan japanske kapitulacije (2. rujna) proglašena je Demokratska Republika Vijetnam, zajedno s Deklaracijom o nezavisnosti utemeljenoj na Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina (1793.) te na američkoj Deklaraciji o nezavisnosti (1776).
Istaknute su dominantne odlike francuske kolonijalne vlasti:
„Sprovodili su nehumane zakone… Izgradili su više zatvora nego škola. Nemilosrdno su ubijali naše domoljube, a ustanke su ugušili u rijekama krvi. Sputali su javno mišljenje… Oteli su nam naša polja riže, naše rudnike, naše šume i naše sirovine…
Izmislili su gomilu nelegitimnih poreza i naš narod, posebice naše seljaštvo, doveli u stanje ekstremnog siromaštva…
…od kraja prošle godine, do početka ove… više od dva milijuna naših sugrađana umrlo je od gladi…
Čitav vijetnamski narod, potaknut zajedničkim ciljem, spreman je boriti se do samog kraja protiv bilo kakvih pokušaja francuskih kolonijalista da ponovno osvoje njihovu zemlju.“[2]
Međutim, kako su prema dogovoru u Potsdamu, u svrhu nadziranja japanskog povlačenja, područje sjeverno od šesnaeste sjeverne paralele zauzele snage kineskih nacionalista (Kuomintanga) s vojskom od 200 tisuća ljudi pod zapovjedništvom Čang Kai Šeka, dok su područje na jugu okupirale britanske snage admirala Louisa Mountbattena s kojima su pristigli i dijelovi francuske vojske, nova vijetnamska država zapravo nije kontrolirala vlastiti teritorij i postojala je samo na papiru. Kao najveća prepreka pokazali su se pregovori s Francuzima oko statusa južnog dijela zemlje. Bilo je jasno da ciljeve Deklaracije neće biti moguće ostvariti bez borbe, s obzirom na to da je privremena vlada Francuske Republike pod vodstvom Charlesa de Gaullea čin reokupacije Indokine vidjela kao finalni akt „oslobođenja Francuske“. Ho Ši Min je u izjavi američkom reporteru Davidu Schoenbrunu rekao:
„Bit će rata. Ne postoji drugi izlaz. Francuzi zapravo ne priznaju našu nezavisnost. Riječ je o šaradi. Nismo zaista nezavisni, ali to želimo i bit će rata.“
Na pitanje o tome kako će se suprotstaviti vojno i ekonomski daleko nadmoćnijem neprijatelju odgovorio je:
„Imamo mnogo toga što može parirati francuskom oružju. Tenkovi nisu od koristi u močvarama, a mi imamo močvare u kojima će tenkovi potonuti. […] Bit će to rat između slona i tigra. Ako će tigar stajati mirno, slon će ga zdrobiti i probosti svojim moćnim kljovama, ali tigar Indokine neće mirovati. Skrivat ćemo se u našim džunglama preko dana i iskradati noću. Tigar će skakati na slonova leđa, otkidati ogromne komade njegova mesa i onda skočiti nazad u džunglu. Nakon nekog vremena moćni slon će iskrvariti do smrti.“
Od Haiphonga do Dien Bien Phua – sumrak carstva
Početkom 1946. godine Ho Ši Min i francuski povjerenik za Indokinu Jean Sainteny sklapaju tzv. Ho – Sainteny sporazum prema kojemu je Indokina, kao nezavisna federacija, trebala ući u okvir Francuske unije, postkolonijalne supstitucije francuskoj kolonijalnoj imperiji, a francuske trupe imale su pravo petogodišnjeg prisustva u svojoj „bivšoj“ koloniji. Neki borci Viet Minha kritizirali su ovaj sporazum, što je istaknutog generala Vo Nguyên Giápa natjeralo da u jednom govoru objasni historijske i geopolitičke okolnosti njegova sklapanja:
„Zašto je naša vlada dopustila Francuzima da dođu? Prvo, zato što bi oni došli i da se s njima nismo dogovorili, i to na temelju sporazuma s Kinom. Osim toga, da nismo na to pristali ne bi bilo uopće sporazuma koji nam je donio razne koristi. Valja napomenuti još jednu stvar. Francuska je potpisala sporazum s Kinom, Amerika je na francuskoj strani, isto tako i Engleska. To znači da smo mi praktično izolirani. I Sovjetska Rusija je potpisala sporazum u Brest Litovsku 1918. godine, pa je poslije bila u mogućnosti, zahvaljujući sporazumu, da jača armiju i političku snagu.“[3]
Nedugo je zatim postalo jasno da francusko vojno prisustvo i vijetnamska nezavisnost ne mogu koegzistirati. Napetosti su kulminirale 23. studenog kada su Francuzi (navodno zbog aktivnosti kineskih krijumčara) postavili blokadu luke Haiphong i u njoj otvorili carinsku ispostavu, iako je to direktno kršilo sporazum o vijetnamskoj samoupravi. Obje su strane u početku nastojale da se sukobi ne prošire, no francuski pukovnik Debes dobio je naređenje da poduzme totalnu ofanzivu. Tijekom žestokih borbi za stjecanje kontrole nad gradom i okolicom, u sklopu kojih su Francuzi koristili i tešku mornaričku artiljeriju, ukupno je stradalo oko šest tisuća civila. Ovaj je zločin bio uvertira u borbe širih razmjera. Sljedeće mjesto na kojemu su izbili otvoreni sukobi bio je Hanoi. Nakon spomenute diverzije izvedene u gradskoj elektrani, Francuzima je bilo potrebno 60 dana da steknu kontrolu nad tim administrativnim središtem sjevernog dijela Vijetnama.
Službene vijetnamske procjene žrtava ove gladi kreću se od milijun do čak dva milijuna osoba. Sve u svemu, Vijetnam je rat protiv Francuza 1946. godine započeo u nezamislivo teškoj poziciji. Međutim, u proljeće 1954. godine, snage Viet Minha odnijele su odlučujuću pobjedu pri opsadi francuskog garnizona kod grada čije se ime urezalo u kolektivno sjećanje vijetnamskog naroda – Điện Biên Phủ (u daljnjem tekstu – Dien Bien Phu). Rezultati po francusku stranu, koja je pritom uživala apsolutnu zračnu premoć, koristeći japanski aerodrom iz vremena Drugog svjetskog rata i zasipajući Vijetminovce napalmom, bili su toliko katastrofalni da je Dien Bien Phu u pariškom tisku nazvan „vijetnamskim Verdunom“.[4] Pobjeda kod Dien Bien Phua rezultirala je sporazumnim francuskim povlačenjem iz Indokine i podjelom Vijetnama na Sjeverni (pod kontrolom Viet Minha) i Južni (pod marionetskim antikomunističkim režimom).
No, ni ova pobjeda nije označila kraj stradanjima. Samo desetak godina kasnije, nakon komunističkog ustanka na jugu kojemu je cilj bio ujedinjenje zemlje, doći će do rata sa SAD-om, najmoćnijom imperijalističkom velesilom. U Drugom indokineskom ratu, kojega Amerikanci nazivaju Vijetnamskim, a Vijetnamci Američkim ratom, Ho Ši Min je postao prvi vojno-politički vođa naroda koji je oružanim otporom okončao američku okupaciju vlastite zemlje, ali uz ogromnu cijenu koja se izražava u milijunskim žrtvama. Tek je 30. travnja 1975. godine tzv. padom Saigona ostvaren dugogodišnji cilj vijetnamskih revolucionara – izbacivanje stranih okupatora i kolonijalnih gospodara iz vlastite zemlje i njezino ujedinjenje. Taj je cilj zacrtan još u danima Ho Ši Minove političke edukacije i rada u Europi, neosporno pod utjecajem Oktobarske revolucije.
„Ako ne osudite kolonijalizam, kakvu vi to revoluciju vodite?“
Povodom 90. obljetnice rođenja Vladimira Iljiča Lenjina (1960. godine) Ho Ši Min je u članku „Put koji me vodio ka lenjinizmu“ zapisao:
„Nakon Prvog svjetskog rata, živio sam u Parizu […] Dijelio bih letke kojima se osuđivalo zločine koje su francuski kolonijalisti počinili u Vijetnamu.
U to sam vrijeme tek instinktivno podupirao Oktobarsku revoluciju, bez potpunog shvaćanja čitave njene historijske važnosti. Volio sam Lenjina i divio mu se jer je bio veliki domoljub koji je oslobodio svoje sunarodnjake, a do tada nisam pročitao nijednu od njegovih knjiga.“
Nedugo potom pridružio se Socijalističkoj partiji (kasnije će biti dio frakcije koja se odvojila i osnovala Komunističku partiju Francuske – PCF) u kojoj se postepeno uključivao u debate o kolonijalnom pitanju:
„Ono što me najviše zanimalo – a upravo o tome se nije raspravljalo na sastancima – bilo je: koja Internacionala podupire narode kolonijalnih zemalja?
Postavio sam to pitanje – po mom mišljenju najvažnije – na sastanku. Neki drugovi su odgovorili: To je Treća, a ne Druga internacionala. Drug mi je dao Lenjinovu knjigu ‘O nacionalnom i kolonijalnom pitanju’ u izdanju l’Humanitea kako bih je pročitao.
Bilo je tu političkih termina koje je teško razumjeti. Ali upornim čitanjem iznova i iznova napokon sam uspio shvatiti glavni dio. Kakvu emociju, entuzijazam, jasnoću i pouzdanje je to usadilo u mene! Bio sam ushićen do suza. Iako sam sjedio sam u svojoj sobi, povikao sam glasno kao da se obraćam masi: ‘Dragi izmučeni sunarodnjaci! Ovo je ono što nam treba, ovo je put do našeg oslobođenja!’
[…]
Prije, za vrijeme sastanaka partijskog ogranka, samo sam slušao diskusiju. Imao sam maglovito uvjerenje da su svi logični i nisam mogao razlikovati tko je bio u pravu, a tko u krivu. No odonda sam i sâm uskočio u debate i raspravljao sa zanosom. Iako su mi još uvijek nedostajale francuske riječi da bih izrazio sve svoje misli, razbijao sam optužbe kojima se napadalo Lenjina i Treću internacionalu i to nimalo manje energično. Moj jedini argument glasio je: ‘Ako ne osudite kolonijalizam, ako ne stanete na stranu kolonijalnih naroda, kakvu vi to revoluciju vodite?“[5]
Današnja (liberalna) ljevica i europske (kolonijalne) vrijednosti
Osvrnemo li se na primjere Sirije, Ukrajine ili mnogih drugih zemalja, možemo uočiti da nas doba žestokih ratnih sukoba još uvijek nije napustilo. Ono je, prema Lenjinu, rezultat imperijalističkih kontradikcija i njihovih nasilnih manifestacija u svim dijelovima svijeta, uvjetovanih sustavom agresivne kompeticije. Budući da statuskvoizmu „starog establišmenta“ u Europi i svijetu češće prijeti ekstremna desnica negoli revolucionarna ljevica, sve više raste i opasnost od ponovne dominacije ekstremnog, neumivenog fašističkog imperijalizma. Statusu quo bi zato trebala presuditi ljevica koja u tu svrhu mora angažirati antifašističke i antiimperijalističke mobilizacijske potencijale, ne samo kao pomodne fraze lišene konkretnog političkog sadržaja. Za današnju ljevicu bitno je da, u skladu s historijski obimnim borbenim iskustvom, inzistira na reaktualizaciji svojih temeljnih ideoloških principa nasuprot srednjostrujaškim nastojanjima da ih utopi u tzv. posthistorijskom, kulturkampfovskom, latentno rasističkom ideologemu „europskih civilizacijskih vrijednosti“, koje bi ipso facto trebale biti superiorne u odnosu na npr. azijske ili afričke vrijednosti.[6]
Antikolonijalizam, antiimperijalizam i antifašizam nisu ništa drugo doli političke platforme radničkih pokreta 20. stoljeća u kojima su ključnu ulogu uglavnom držali komunisti. Koliko smo u današnjem kontekstu daleko od razumijevanja te činjenice govori i to što je jedna od centralnih figura europskog mitologiziranog narativa o „demokraciji i slobodi“ Charles de Gaulle. Riječ je o državniku koji je u kolovozu 1945. godine, prije zvaničnog kraja rata, u Indokinu poslao snage Francuskog dalekoistočnog korpusa, postavivši tako temelj francuskim reokupacijskim naporima u kojima su živote izgubili milijuni ljudi, a koji su se zasnivali na prijašnjim kolonijalnim zločinima. Analizirajući antifašističku borbu jugoslavenskih naroda, povjesničar Nikola Vukobratović povlači paralelu s kineskim i vijetnamskim primjerom:
„Ne samo jugoslavenska, nego i kasnije revolucije kao što su kineska i vijetnamska imale su obilježje antifašističkih, narodnih, demokratskih i narodnooslobodilačkih borbi, što odražava specifičnu strategiju ostvarenja hegemonije komunističkog pokreta u borbi za općenarodne interese.“[7]
Gledajući na kontekst bilo koje od spomenutih revolucija, koje je prvenstveno obilježio općenarodni otpor okupatoru, očigledno je da se događaji uoči, tijekom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata ne smiju ahistorijski interpretirati bez uočavanja čvrste poveznice između nacifašističkih političkih pokreta i interesa predstavnikâ krupnog kapitala. Pojedine aspekte sukoba, poput onoga između Trećeg Reicha i SSSR-a koji predstavlja ultimativnu ideološku konfrontaciju između inherentno elitističke, rasističke i genocidne sile naspram ideje i borbe za ostvarivanje univerzalne klasne, rasne, etničke i rodne jednakosti, bez sustezanja možemo tumačiti u terminima sukoba sila Zla i Dobra.[8]
Povijest Indokineskog rata, kojega su francuski ljevičari opravdano nazivali „prljavim ratom“ (fr. la sale guerre), prvenstveno govori o političkoj inovativnosti i hrabrosti revolucionarnih snaga koje se u razdoblju od 1939. do 1945. godine nisu suprostavljale samo vojnoj prijetnji i fašističkoj okupaciji, već i kapitalističkom sustavu jer su razumjeli da je fašizam (i kolonijalizam) njegova socijalno-ekonomska podvrsta, a to je značilo i dodatno sukobljavanje s imperijalističkim politikama velesila, tijekom kojega u 20. stoljeću nitko nije izdržao dulje i uz veće žrtve od vijetnamskog naroda. Želimo li pronaći odgovor na suvremene forme imperijalizma i fašizma, ne smijemo zaobilaziti komunističke principe koje je, od prava na obrazovanje do jednakosti žena, u svojih „10 točaka“ prije 86 godina istaknula tek osnovana Indokineska komunistička partija. Povijest emancipatornih borbi radnih naroda čitavoga svijeta ukazuje nam na strah privilegiranih elita pred zahtjevima potlačenih društvenih skupina, što služi kao glavna motivacija svim zločinačkim manifestacijama kapitalističkog sustava.
Bilješke:
[*] „Tigar i slon“ je termin kojim Ho Ši Min, tijekom intervjua s Davidom Schoenbrunom 11. rujna 1946. godine, uspoređuje relativno slabiji, ali mobilniji vijetnamski narodnooslobodilački pokret u kontekstu nadolazećeg rata protiv moderne vojne sile poput Francuske. Vidi: Fredrik Logevall, Embers of war: The Fall of an Empire and the Making of America’s Vietnam (New York: Random House Publishing, 2012), EPub izdanje.
[1] Jennifer Llewellyn et al, „French colonialism in Vietnam,“ Alpha History, citirano 21.12.2016.
[2] Howard Zinn, A People’s History of the United States: 1492 – Present (New York et al: HarperCollins e-books, 2009), EPub izdanje. Vidi alternativnu online lokaciju knjige.
[3] Maroje Mihovilović, Stravični poligon (Indokina) (Zagreb: Alfa, 1987), 30.
[4] Ukupno oko 10 tisuća poginulih i nestalih.
[5] Ho Chi Minh, The Path Which Led Me To Leninism, Ho Chi Minh Internet Archive (marxists.org), 2003.
[6] Kao što je rekao mađarski marksist Gáspár Miklós Tamás: „Kad netko – umjesto ‘prava’, ‘oslobođenje’ ili ‘emancipacija’ – kaže ‘Europa’, slobodno ga možete nazvati rasistom, jer upravo to i jest.“
[7] Nikola Vukobratović, „KPJ i Kominterna o Narodnoj fronti i Španjolskom građanskom ratu“ u: Preispitivanje prošlosti i istorijski revizionizam (Beograd: Udruženje Španski borci 1936-1939 et al, 2014), 229.
[8] Kao što je zapisao Darko Suvin: „Ako je ikad postojao gotovo potpuno crno-bijeli sukob demokracije protiv prokletnika, bio je to antifašistički aspekt sukoba 1933-45.“ Vidi: Darko Suvin, Samo jednom se ljubi: radiografija SFR Jugoslavije (Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung, 2014), 13.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.
