Za oslobođenje žena!
Na Međunarodnom radničkom kongresu u Parizu, održanom od 14. do 20. srpnja 1889. godine, politička radnica njemačkog i međunarodnog radničkog pokreta Clara Zetkin, koja je od 1890. upravljala ženskim proleterskim pokretom u Njemačkoj, održala je značajan govor o odnosu ženskog rada i kapitala te specifičnosti ženske nadnice u kapitalističkom sustavu. Ukazavši da pitanje ženske emancipacije nije izolirano pitanje, ustvrdila je da ga je nužno promatrati u kontekstu šire društvene reprodukcije unutar koje i radnici i radnice dijele zajednički interes i istog neprijatelja. Prijevod ovog govora nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
Govor na Međunarodnom radničkom kongresu u Parizu, 19. srpnja 1889. godine
Socijalisti moraju biti svjesni da je ženski rad, s obzirom na trenutni ekonomski razvoj, nužnost; da je prirodna tendencija ženskog rada ili smanjiti broj radnih sati koje svaki pojedinac mora dati društvu ili doprinijeti povećanju društvenog bogatstva; da ženski rad sam po sebi nije taj koji u kompeticiji s muškim radom smanjuje nadnice, već to čini eksploatacija ženskog rada od strane kapitalista koji taj rad apropriraju.
Radnice su potpuno uvjerene da pitanje emancipacije žena nije izolirano, već čini dio šireg društvenog pitanja. Potpuno im je jasno da se to pitanje u današnjem društvu ne može riješiti bez temeljite transformacije samog društvai nastavit će biti u tom položaju sve dok ne postignu ekonomsku neovisnost. Rad je ključni preduvjet za njihovu ekonomsku neovisnost. Ako se žene želi pretvoriti u slobodna ljudska bića i muškarcima ravnopravne članove društva, ne smije se ukinuti ili ograničiti ženski rad, osim u vrlo iznimnim slučajevima.
Zbog tog je razloga dobra kućanica iz dobrih starih vremena gotovo u potpunosti nestala. Krupna je industrija proizvodnju unutar kućanstva učinila nepotrebnom, a aktivnost žena u domaćinstvu beznačajnom. Istovremeno je stvorila podlogu za djelatnost žena u društvu. Mehanička proizvodnja, koja ne zahtijeva fizičku snagu i kvalificirani rad, omogućila je zapošljavanje žena u velikom broju. Žene su ušle u industriju sa željom da povećaju obiteljske prihode. S razvojem moderne industrije, ženski je rad u industriji postao nužnost. Pri svakom novovjekovnom unapređenju, muški je rad bivao suvišnijim, tisuće je radnika izbačeno na ulicu, stvorena je rezervna armija siromašnih, a nadnice su neprekidno tonule sve niže.
Zahvaljujući monopolu nad sredstvima za proizvodnju, kapitalisti su uzurpirali nove ekonomske faktore, okrenuvši ih isključivo u vlastitu korist. Žene koje su oslobođene svoje ekonomske ovisnosti o muškarcima naprosto su zamijenile gospodara i postale podređene ekonomskoj moći kapitalista
Za početak, ženski je rad bio jeftiniji nego rad muškaraca. Muška nadnica originalno se obračunavala tako da pokriva izdržavanje cijele obitelji. Ženska je nadnica od početka predstavljala tek troškove izdržavanja jedne osobe, a i to djelomično, jer se podrazumijevalo da će žena nastaviti raditi kod kuće nakon što završi svoj radni dan u tvornici. Nadalje, proizvodi koje su žene kod kuće izrađivale primitivnim alatima predstavljali su, u usporedbi s proizvodima krupne industrije, tek malu količinu društvene proizvodnje srednje razine. Ovo je navelo na zaključak da su žene manje sposobne za rad te da prema tome za svoj rad trebaju biti manje plaćene. Među navedene razloge za niža primanja potpao je i stav prema kojem žene općenito imaju manje potreba nego muškarci.
Zakonska zabrana ženskog rada ne bi povećala muške nadnice. Kapitalisti bi vrlo brzo nadoknadili nedostatak jeftine ženske radne snage uvođenjem efikasnijih strojeva – i ubrzo bi sve bilo kao i prijeOva težnja u izravnoj je suprotnosti s interesom radnica, kao i s interesom radnika. Prema tome, ne postoji stvarni sukob između interesâ radnika i radnica, ali svakako postoji nepomirljiva suprotnost između interesâ kapitala i interesâ radničke klase.
Pokazalo se da su nakon velikih štrajkova, čiji su ishodi bili povoljni za radnike, kapitalisti poništili uspjehe radnika uvođenjem učinkovitijih strojeva.
Ako netko traži ukidanje ili ograničavanje ženskog rada zbog porasta konkurencije koju isti stvara, onda je po jednakoj logici opravdano tražiti i ukidanje strojeva te restauraciju srednjovjekovnog cehovskog sistema u kojemu je za svaku vrstu posla postojao određen točan broj radnika.
No osim ekonomskih razloga, prije svega postoje i načelni razlozi protiv zabrane ženskog rada. Svaki put kada žene protestiraju protiv takvih pokušaja, potrebno je da se usredotoče upravo na principijelnu stranu problema. One moraju pružiti najžešći, a istovremeno i najopravdaniji otpor, jer znaju da njihova društvena i politička ravnopravnost s muškarcima počiva isključivo na njihovoj ekonomskoj neovisnosti koju im omogućuje rad u društvu izvan vlastitih obitelji.
Sa stajališta principa, mi žene snažno protestiramo protiv ograničavanja ženskog rada. Budući da nipošto ne želimo odvajati svoje ciljeve od ciljeva radničke klase u cjelini – nećemo formulirati nikakve posebne zahtjeve. Ne zahtijevamo nijednu vrstu zaštite osim one koju rad općenito zahtijeva od kapitala.[4]
Pravo glasa koje nije popraćeno ekonomskom slobodom predstavlja ni manje ni više nego promjenu bez glave i repa. Socijalno pitanje ne bi postojalo u zemljama s univerzalnim pravom glasa kada bi društvena emancipacija ovisila o političkim pravimakao ni od priznavanja političkih prava. Stanje u zemljama u kojima navodno postoji univerzalno, slobodno i direktno pravo glasa, pokazuje nam njegovu relativno beznačajnu vrijednost. Pravo glasa koje nije popraćeno ekonomskom slobodom predstavlja ni manje ni više nego promjenu bez glave i repa. Socijalno pitanje ne bi postojalo u zemljama s univerzalnim pravom glasa kada bi društvena emancipacija ovisila o političkim pravima. Emancipacija žena, kao i cijeloga čovječanstva, nastupit će jedino u okviru procesa emancipacije rada od kapitala. Žene, kao i radnici, u potpunosti će ostvariti svoja prava tek u socijalističkom društvu.
Bez pomoći muškaraca, štoviše, često i protiv njihove volje, žene su stupile pod barjak socijalizma. Mora se priznati da su u određenim slučajevima, čak i protivno vlastitim namjerama, bile snažno potaknute na taj korak – naprosto na osnovu jasnog razumijevanja ekonomske situacije.
No sada stoje pod tim barjakom i ostat će pod njim! Pod njime će se boriti za svoju emancipaciju i priznanje žena kao jednakopravnih ljudskih bića.
Stupajući uz socijalističku radničku partiju, spremne su podijeliti sav teret i sve žrtve koje ova borba donosi, ali su isto tako čvrsto odlučne nakon pobjede zahtijevati sva ona prava koja im pravično pripadaju. Što se tiče žrtava, obaveza kao i prava, one ne traže ni više ni manje od svojih muških drugova koji su pod istim uvjetima primljeni u redove boraca.
Bilješke uz engleski prijevod:
[1] Clara Zetkin predstavljala je dvije grupe na Kongresu u Parizu: jedna grupa radnika bila je povezana s Berliner Volkstribüne, a druga s radnicama Berlina (C. G. L. Alexander, op. cit., str. 14).
[2] Transkript govora započinje trećim paragrafom.
[3] Ženski rad odnosi se na priključivanje žena industrijskoj radnoj snazi.
[4] U ovom razdoblju, Clara Zetkin odbijala je bilo kakvu posebnu zaštitu za radnice, primjerice zakone koji su ženama zabranjivali zapošljavanje na određenim poslovima koji su se smatrali opasnima za žene. Jedinu iznimku činila je u slučaju trudnica. Kao što je poznato, kasnije je promijenila svoj stav.
[5] Dr. Edward Aveling bio je jedan od britanskih delegata na Kongresu. Oženio je Eleanor Marx, kćerku Karla Marxa, koja je također bila delegatkinja.
[*] Tekst je preveden s engleskog jezika uz konzultiranje njemačkog originala zbog djelomično netočnog prijevoda.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.
