Kako zaustaviti politički pomak udesno?

Političke opcije koje se pozicioniraju lijevo od centra već neko vrijeme postavljaju to pitanje. Na različite načine, isto se pitaju u Latinskoj Americi, u velikom dijelu Europe, arapskim i islamskim zemljama, južnoj Africi i sjeveroistočnoj Aziji. Pitanje je dramatičnije utoliko što se u mnogima od ovih zemalja postavlja nakon perioda u kojem je bilo značajnih pomaka ulijevo.

Problem za ljevicu leži u prioritetima. Živimo u svijetu u kojemu je geopolitička moć Sjedinjenih Država u kontinuiranom opadanju. Također, globalna ekonomija ozbiljno smanjuje državne i osobne prihode, zbog čega pada životni standard najvećeg dijela svjetskog stanovništva. Ovo su ograničenja bilo koje političke aktivnosti ljevice, na koja ona ne može previše utjecati.

Sve je više pokreta koji svoju poruku temelje na prokazivanju srednjostrujaških centrističkih političkih stranaka, zazivajući radikalno nove transformativne politike. Međutim, mogli bismo reći da se radi o dvije različite verzije tih pokreta – desnoj i lijevoj. Desnu verziju moguće je pronaći u Trumpovoj kampanji za predsjednika SAD-a, u kampanji Rodriga Dutertea za borbu protiv narkotika u Filipinima, u poljskoj stranci Pravo i pravda te brojnim drugim primjerima. Za ljevicu je prioritet spriječiti da ovakvi pokreti preuzmu državnu moć. Oni su suštinski ksenofobni, isključujući i koristit će kontrolu nad državom ne bi li slomili lijeve pokrete.

Na ljevici pak postoje pokreti koji se također organiziraju na temelju radikalno novih transformativnih politika. Među njih ubrajamo i pokušaj Bernija Sandersa da osvoji nominaciju Demokratske stranke za predsjednika SAD-a, nastojanja Jeremyja Corbyna da vrati britansku Laburističku stranku na njezin povijesni put podrške socijalizmu, stranke Syriza u Grčkoj i Podemos u Španjoskoj te brojne druge. Naravno, kada se takvi pokreti približe zauzimanju državne moći, svjetska desnica (srednjostrujaška ili radikalno anti-establišmentska) ujedinjuje se kako bi ih eliminirala ili primorala na značajno prilagođavanje vlastite pozicije. Upravo se to dogodilo Syrizi.

Dakle, ovaj drugi prioritet ima inherentna ograničenja. Spomenute su političke opcije prinuđene postati još jedna verzija socijaldemokratske stranke lijevog centra, što ipak služi konkretnoj funkciji: time se ograničava i umanjuje kratkoročna šteta nanesena siromašnijim slojevima u društvu. No to ne pomaže procesu transformacije.

Srednjoročni cilj uspostave novog, relativno demokratskog i egalitarnog svjetskog sistema iziskuje politički angažman drugačije vrste. On zahtijeva da se posvuda organiziramo na najnižim političkim razinama i gradimo saveze odozdo – umjesto odozgo, iz pozicije državne moći. U tome se krije snaga nedavnih desničarskih anti-establišmentskih pokreta.

Ljevica će biti u stanju ostvariti nadmoć tijekom sljedećih 20-40 godina borbe za uspostavu sustava koji će naslijediti postojeći, sada već vidno oslabljen kapitalistički sustav, uspije li objediniti kratkoročne politike savezništava ostvarenih u svrhu umanjivanja štete koju srezani proračuni nanose siromašnijim slojevima u društvu, pružanje žestokog otpora državnoj moći pod kontrolom desnih anti-establišmentskih pokreta i kontinuitet organiziranja svjetske ljevice na najnižoj političkoj razini. Riječ je o velikom izazovu koji zahtijeva neprekidnu jasnoću analize, čvrste moralne stavove o eventualnom drugačijem svijetu kojem stremimo i mudre taktičke političke odluke.