„Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
Evropska ljevica našla se zarobljenom između kapitulacije Syrize i Brexita, odnosno između ideje kako nema budućnosti izvan EU i činjenice da se evropski projekt ne može nastaviti u svojoj sadašnjoj formi. Ovakav period odgovara konceptu „interregnuma“ Antonija Gramscija, a to je vrijeme neizvjesnog trajanja, u kome umire stari poredak, ali se novi još ne može roditi. „Organska kriza“ evropskog kapitalizma i njegovih institucija udvostručena je krizom evropske ljevice.
Kriza ljevice najočitija je u široko rasprostranjenoj užasnutosti pred realnošću kolapsa evropskog poretka. Za mnoge na ljevici, od Varoufakisa do Žižeka i Panitcha, grčka vlada u konačnici „nije imala izbora“ nego da prihvati uvjete Trojke. Ovo je TINA (There is no alternative) ljevice. Kao i u službenom „pensée unique“, jedina alternativa prikazana je upravo kao ono što ne predstavlja alternativu: nacionalističko uzmicanje u nacionalnu državu, odavno dezintegriranu silama globalizacije. Brexit se uzima kao dokaz. Otuda tvrdnja koju možemo čuti od Varoufakisa i Diem25 do Negrija i zagovarača Evropskog ustavotvornog procesa – da moramo izgraditi evropski pokret, kako bismo reformirali evropske institucije.
Iza TINA-e leži ono što sam nazvao „evropskom ideologijom“[1], koja se oblikuje kao teleološki narativ. Mit o porijeklu EU govori o evropskim narodima ujedinjenima u želji da osmisle nadnacionalnu zajednicu, u kojoj će se zauvijek odagnati nacionalistička rivalstva i rat.
Unutar evropske ideologije svaki je raskid s EU, a u nekim slučajevima i s evropskim ugovorima, unaprijed osuđen kao „iracionalan“, „populistički“ i „nacionalistički“, dok se raspad EU ne može zamisliti bez ponovnog zapadanja u fašizam i rat
Evropska ideologija premošćuje ponor između telosa i aktualnog stanja stvari u EU – monetarna, a ne politička integracija; nejednakost među nacijama; strukturalni demokratski deficit. Unutar evropske ideologije svaki je raskid s EU, a u nekim slučajevima i s evropskim ugovorima, unaprijed osuđen kao „iracionalan“, „populistički“ i „nacionalistički“, dok se raspad EU ne može zamisliti bez ponovnog zapadanja u fašizam i rat.
Ustvari, kao što su objasnili Alan Milward i Perry Anderson, projekt Evropske unije oduvijek je bio usmjeren na prevladavanje slabosti pojedinih država te kombiniranje njihovih suvereniteta, kako bi im se omogućilo da igraju svjetsku ulogu kroz okvir EU-a. „Evropsko spašavanje nacionalne države“, kao što sam već tvrdio[2], danas se nastavlja u hayekovskoj monetarnoj uniji, u kojoj transfer moći nacionalnih parlamenata na supranacionalnu strukturu birokratske vlasti ustvari predstavlja vladavinu saveza nacionalnih izvršnih vlasti i EU činovnika, koji su zaštićeni od volje naroda i provode diktate financijskih tržišta. Zato ne možemo govoriti da je nacionalizam suprotnost projektu Evropske unije ili da suparnički projekti evropskih integracija predstavljaju išta drugo doli oblik ekspresije nadmetanja različitih kapitala i nacionalnih država unutar EU. Pozicija Njemačke u EU pod Ekonomskom i monetarnom unijom (EMU), te dominacija centra nad periferijom dovoljni su dokaz toga.
Brexit ili Nacionalni front (FN) nisu nacionalističko Drugo spram evropskih integracija. Ideja suverenosti u Therese May i Marine Le Pen ne uključuje raskid s evropskim jedinstvenim tržištem. Plašenje imigracijom nisu izmislili Nigel Farage ili Le Pen, već je to konzekvencija nastojanja historijskih evropskih režima da izađu na kraj s „rezervnom armijom rada“ te rasno stratificiraju i podijele radnu snagu u Evropskoj uniji, primoravajući je na takmičenje unutar EU i u svjetskim razmjerima. „Morbidni simptomi“, koje je Gramsci dijagnosticirao za interregnum, izviru direktno iz ancien regimea.
EU se ne može reformirati
Važnost manifesta „10 prijedloga“ leži u njegovu razumijevanju da je i Brexit prilika za transformaciju kapitalističke krize u krizu kapitalizma. U važnom nedavnom članku, Perry Anderson tvrdi kako se uspjeh krajnje desnice svodi na činjenicu da je ekstremno desno odbijanje sadašnje Evropske unije politički konzistentnije od onoga radikalne ljevice.[3] Njen ideal – a u stvari ideologija – evropskog jedinstva, paralizirao je većinu ljevice strahom kada se suočila s krizom EU.
Nasuprot tome, Prijedlozi su proizvod rastućeg trenda unutar evropske ljevice – od Mélenchonovog Lijevog fronta do lijevog krila Podemosa i bivše ljevice Syrize (današnjeg Narodnog jedinstva), ali i među vodećim figurama, poput Oskara Lafontainea i Sahre Wagenknecht iz njemačke Ljevice (die Linke) – koji razumije da se EU ne može reformirati i učiniti demokratskijom ili „socijalnijom“, jer je dizajnirana kako bi bila anti-demokratska. Jednako tako, Brexit je pokazao da je raskid s EU strukturama moguć i predstavlja priliku za ljevicu da artikulira prošle, uglavnom simboličke diskusije koje se tiču Plana B, u stvarni program borbe.
Za razliku od kampanja koje se fokusiraju na ovaj ili onaj problem povezan uz mjere štednje, ili političkih stranaka koje ograničavaju svoju aktivnost na izborni ciklus, mi govorimo o pokretu poopćene političke borbe koji kreće odozdo prema gore
Naime, to je jedna značajna razlika spram potpuno reakcionarnih fantazija o reformi Evropske unije. „10 prijedloga“ su prijedlozi za borbu, a ne za apolitičko NGO lobiranje, ili čak naprosto političke mjere, koje će u blistavoj budućnosti implementirati lijeva vlada. Oni su nešto što se u stara dobra vremena radničkog pokreta zvalo „tranzicijskim programom ujedinjenog fronta“. Kao tranzicijski zahtjevi, njihova je svrha da razotkriju političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga s jedne strane, te nesposobnosti sistema Evropske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve, s druge. Kao takvi, oni posreduju između stvarnih pokreta za progresivnu promjenu u Evropi i političkog projekta raskida, ujedinjujući različite borbe u politički pokret za transformaciju. Najprije na nivou nacionalne države, ali u uskoj vezi s internacionalnim pokretom transformacije Evrope u cjelini. Prema tome, za razliku od kampanja koje se fokusiraju na ovaj ili onaj problem povezan uz mjere štednje, ili političkih stranaka koje ograničavaju svoju aktivnost na izborni ciklus, mi govorimo o pokretu poopćene političke borbe koji kreće odozdo prema gore.
„10 prijedloga“ otvara potencijalni prostor da se drugačije društvene i političke snage ujedine oko ograničenog broja zahtjeva, čak i ako se ne mogu složiti o političkoj budućnosti EU, ili čak ako se, kao u mojem slučaju, ne slažu sa svim zahtjevima. Ključ je u borbenom jedinstvu i odlučnosti da se nikada ne kapitulira pred institucijama EU, po bilo kojem pitanju. Ni najbolji zahtjevi nisu vrijedni papira na kojem su napisani, ako ne pomažu ljevici da politički napreduje, šireći i produbljujući svoje polje borbe, i transformirajući na taj način njegove koordinate.
Balkanska federacija
Što se tiče post-Jugoslavije, „10 prijedloga“ sadrži implicitne odgovore na dugogodišnje slabosti.
Prije svega, na tendenciju ljevice da se podijeli na, s jedne strane, NGO kampanje, koje su po svojoj prirodi apolitične, jer ne mogu preuzeti formu političkog pokreta; a s druge strane, na pokušaje pokretanja političkih stranaka bez temelja u borbama na terenu ili platformi koje bi ih artikulirale. Kao drugo, postoji nemogućnost da se razumije determiniranosti krize njezinim oblikom, odnosno specifičnu formu u koju su izmješteni klasni antagonizmi, te kako su oni zgusnuti i artikulirani u političkom polju. Još od 2008. godine tvrdim da regionalna kriza kapitalizma poprima oblik dužničke krize, te da mjere štednje predstavljaju državnu obranu vrijednosti kreditnog novca (a time i vrijednosti vanjskog duga) na račun razaranja roba (deindustrijalizacija) i devalorizacije radne snage.[4] Ova kriza također je historijska kriza regionalne evropske integracije, trenutno stare već skoro pola stoljeća.[5] Jednako ju je nemoguće odvojiti od strukturnih ograničenja ekonomske politike,
Raskid s institucijama EU može predstavljati internacionalistički iskorak jedino ako je povezan s perspektivom nove regionalne forme udruživanja i solidarnosti
nametnutih tijekom procesa pridruživanja Evropskoj uniji, te putem međusobno usklađujućih kriterija ili pri ulasku u EU i evrozonu. Na nesreću, naše iskustvo sasvim se uklapa u Andersonov model veće dosljednosti desničara: po cijenu nekoliko prilika za fotografiranje svoje „solidarnosti“ sa žrtvama deložacija od strane banaka, Živi zid je ostvario ogroman politički kapital u Hrvatskoj.
Konačno, „10 prijedloga“ ne pothranjuje iluziju nacionalne suverenosti, primjerice tvrdnju sociologa Wolfganga Streecka kako je kapitalizam „socijalnog tržišta“ moguće zadržati na nivou nacionalne države, prkoseći subverziji financijskih tržišta. U slučaju Balkana, raskid s institucijama EU, na nivou nacionalne države tek je prvi korak u prevladavanju financijske i vojne ovisnosti. Ovaj raskid može predstavljati internacionalistički iskorak jedino ako je povezan s perspektivom nove regionalne forme udruživanja i solidarnosti. A to je perspektiva Balkanske federacije, to jest, oblika suradnje koji bi ujedinio narode regije u zajedničkom cilju: da oslobode regiju vanjske ovisnosti i nacionalističkog razdora te maksimaliziraju blagostanje svojih naroda, čineći ih subjektima vlastite sudbine.[6]
[4] Andreja Živković, „From the market…to the market: The debt economy after Yugoslavia“, u: Srećko Horvat i Igor Štiks (ur.), Welcome to the desert of post-socialism: radical politics in former Yugoslavia, Verso, 2015; i Andreja Živković, „Financialisation in the Post-Yugoslav Region: Monetary Policy, Credit Money and Dollarization“, Journal of World Economy (2017, u pripremi).
24. travnja 2017.Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije
Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.
21. rujna 2016.Prema reartikulaciji otpora ekonomskom liberalizmu
Aktualni politički trenutak nameće nam brojne teme, razumijevanjem kojih se stvaraju preduvjeti za uspješno emancipatorno političko organiziranje. Formiranje političkog polja u postsocijalističkoj Hrvatskoj, rast ekstremne desnice diljem Europe, odnos političke demokracije i ekonomskog liberalizma te struktura moći u Europskoj Uniji, neka su od pitanja koja smo otvorili u razgovoru s Danijelom Dolenec, docenticom na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i predsjednicom Upravnog odbora Instituta za političku ekologiju.
25. lipnja 2016.Ako želi izaći iz krize, Europa mora napustiti politike štednje
Tijekom njegova gostovanja na 9. Subversive festivalu, s njemačkim kejnzijanskim ekonomistom Heinerom Flassbeckom razgovarali smo o problemima tržišta rada povezanima s politikama štednje i odnosom Njemačke prema drugim državama Europe te o političkim opcijama za ekonomski oporavak. Naš sugovornik istaknuo je da je potrebno napustiti mjere štednje kao prevladavajuću političku paradigmu reakcije na recesiju te ojačati poziciju rada u odnosu na kapital, kako bi se demokratizirale pozitivne posljedice rasta BDP-a.
6. rujna 2016.Europski radnički identitet otvara prostor širenju borbe
S Artanom Sadikuom, teoretičarom i aktivistom iz Skopja, razgovarali smo o implikacijama koje za zemlje-članice predstavlja izlazak, odnosno ostanak u Europskoj uniji, o demokratskom deficitu kojim su prožete izvršne institucije EU, političko-ekonomskom odnosu između europskog centra i periferije, konstrukciji europskog radničkog identiteta i emancipatornim potencijalima europske ljevice, te političkim ograničenjima recentnog vala prosvjeda u Makedoniji.
29. prosinca 2016.Iluzija političke normalnosti
Globalni rast desnog populizma, kojemu u zadnje vrijeme svjedočimo, antiklimaktički je rasplet višedesetljetnog neoliberalnog projekta depolitizacije javnog diskursa u svrhu opsluživanja interesa kapitala. U europskom kontekstu, neujednačen ekonomski razvoj između zemalja centra i periferije kad-tad je morao rezultirati sistemskom krizom u kojoj se status quo sve češće dovodi u pitanje. Pred socijalističkom ljevicom danas stoji historijski izazov mobilizacije, povećanja društvene participacije i širenja političkog utjecaja čemu se kao alternativa nudi predaja terena ekstremnoj, ksenofobnoj desnici. U intervjuu smo razgovarali s Markom Kostanićem, urednikom regionalnog portala Bilten.
31. prosinca 2016.Parlamenti pod kontrolom kormilarâ kapitalizma
Europska unija je redovita tema lijeve kritike od izbijanja globalne ekonomske krize, no britanska odluka o izlasku iz EU uspjela je otvoriti sasvim novi val diskusija. Uz to, Britanija je od prošlogodišnjih parlamentarnih izbora poprište vrlo zanimljive političke dinamike koja otvara prostor afirmaciji novih aktera na lijevom krilu parlamentarne politike. Naime, pružila se prilika za imaginiranje alternativnih modela nadnacionalnog europskog udruživanja, kao i za daljnju delegitimaciju njegova sadašnjeg ustroja. Kako može izgledati drugačija Europa te koja je uloga ljevice u njoj neke su od tema o kojima smo razgovarali sa socioekonomistom Tonijem Prugom, nedavnim povratnikom iz Velike Britanije.
13. svibnja 2017.Budućnost ljevice u Europi
Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
27. rujna 2016.Da je Tito živ, vjerojatno bi se sastajao s Junckerom
U procesima okoštavanja režima tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, te nakon propasti realnih socijalizama u 1990-ima, naše je društvo raskinulo s partizanskim sjećanjem. No i partizanska praksa predstavlja raskid – na temeljnoj razini ona je ponudila emancipatornu projekciju transnacionalne antifašističke solidarnosti otvorene prema svim dijelovima društva, osim onim fašističkim. Emancipatorni potencijal sjećanja na partizanske prakse danas se razbija o nacionalističke i liberalne revizije. Prve im odriču transnacionalnost, a druge revolucionarnu emancipatornost. O političkim potencijalima partizanstva razgovarali smo s Galom Kirnom.
