U obranu starog materijalizma

Samo sam jednom, na zadnjoj godini doktorata, ukrstila rogove s mentoricom. Tek što sam predala svoje četvrto poglavlje na recenziju, poslala mi je e-mail (u to sam vrijeme živjela u drugom gradu), u kojem je pisalo da hitno moramo telefonski porazgovarati. Kao radikalna feministkinja, tijekom razgovora je bila nepokolebljiva, prigovarajući mi zbog pridavanja prevelike važnosti političko ekonomskoj analizi seksualnog nasilja u ratu. „Kapitalizam je ekonomski izraz patrijarhata!“, inzistirala je, preklinjući me da izmijenim svoju analizu, kako spoznaja da neki muškarci od hijerarhijskih rodnih odnosa profitiraju više od drugih, ne bi skrenula pažnju s patrijarhalnih dividendi koje istovremeno gomilaju.

Iznenadila me žestina kojom je argumentirala svoj stav. Nije mi palo napamet reducirati jedan opresivni sistem na drugi ili promisliti koja je zapravo veza između rodne i ekonomske moći. Naposljetku sam bila zahvalna, jer me njezino inzistiranje potaklo da razjasnim kakav točno odnos između nasilno osporavanih (i ojačanih) ekonomskih i društvenih hijerarhija u globaliziranom neoliberalnom kapitalizmu i roda opažam u svojem istraživanju. Na koje su načine društveni odnosi, mijenjajući se pod izmijenjenim načinima proizvodnje, pratili ekspanziju neoliberalnog kapitalizma, manifestaciju ahistorijskog patrijarhata ili racionalne odgovore na opresivne sisteme?

U toj disertaciji, kao ni u svojem kasnijem radu, nisam pokušala razjasniti temeljne uzroke nejednakih rodnih odnosa u aktualnom historijskom trenutku. Također, namjera mi ovdje nije jednom zauvijek razriješiti debatu o tome kako najbolje integrirati materijalnu realnost opresije žena kao seksualne klase (ili kaste) u historijski materijalizam. Moji su ciljevi puno skromniji. U ovom se tekstu želim vratiti na „stare“ feminističke rasprave o rodu i klasi, s nadom da ću dodatno razraditi argumentaciju u prilog analitičkom okviru „sigurnosne ekonomije“ (secureconomy).

Ovaj tekst je obrana strukturnog teoretiziranja i bavljenja „starim“ materijalističkim pristupima razumijevanju opresivnih društvenih odnosa. U feminističkoj teoriji 21. stoljeća postalo je pomodnije izbjegavati materijalističke i radikalne teorije, odbacujući te pristupe kao „generalizirajuće“, „esencijalizirajuće“ i „zastarjele“. Unatoč uobičajenom refrenu feminističkih istraživanja i aktivizma, prema kojima se feminizam bavi „rodom, rasom i klasom“, u zadnjih je nekoliko desetljeća trend bio umanjivanje uloge koju materijalne sile imaju u proizvođenju i nametanju nejednakih odnosa moći između spolova, te postavljanju ideacijskog u prvi plan; odnosno, naglašavanje uloge jezika i diskurzivnih režima u uspostavi ponavljajućih obrazaca društvenih odnosa (i otporu njima). Istovremeno, klasna analiza gotovo je nestala s radara jer pomoću nje nije toliko jednostavno baviti se identitetskim politikama.

Implikacija ovakvog pomaka – često nazivanog „kulturalnim zaokretom“ – podrazumijeva da su feministička istraživanja izbjegavala strukturnu analizu karakterističnu za misao drugovalnog feminizma i klasnu teoriju. Kao posljedica, feministkinje su sve rjeđe govorile o klasnim interesima (bilo da je riječ o seksualnoj ili ekonomskoj klasi), a sve više o djelatnim identitetima konstruiranima unutar ovih kategorija. Implikacije ovakvog pomaka jesu da i unutar feminizma (kao što je Vivek Chibber nedavno ustvrdio o klasi) postaje nemoguće govoriti o ograničenjima koja nadilaze lokalnost i kontingenciju, potičući pritom „društvene aktere da reagiraju prema uobičajenim obrascima, neovisno o kulturi i geografskoj lokaciji“. Premda većina feministkinja prepoznaje brojne negativne učinke koje globalizirani neoliberalni kapitalizam ostavlja na ljude diljem planeta, želja da se ljude ne svodi na stvari koje ih opresiraju znači da nismo u stanju kritizirati patrijarhalne aranžmane iz bojazni kako ćemo time poreći individualno djelovanje. Posljedica ovakvog pomaka bio je gotovo posvemašnji izostanak klasne analize u suvremenim feminističkim diskursima.

Ipak, pitanje klase ostaje od centralne važnosti za feminizam, želimo li bolje razumjeti i opirati se kapitalizmu i patrijarhatu. Poznata je izjava Nancy Fraser kako je politička zaokupljenost identitetom istisnula borbe za redistribuciju. Međutim, nejednaka distribucija bogatstva, moći, privilegija i prestiža nije jednostavno posljedica koja proizlazi iz zanemarenih identiteta, i ne može biti ispravljena kroz kulturnu reformu, oslonjenu na reifikaciju tih identiteta kao bioloških ili postojanih činjenica. Opresivne ideologije seksizma, rasizma, heteroseksizma i militarizma na koncu ovise o materijalnoj bazi, uz društvene i historijske determinante ukorijenjene u strukturama klasnog društva. Žene nisu ništa više u stanju pronaći izlazak iz patrijarhata pomoću svojih identiteta, nego što eksploatirane klase pomoću identiteta uspijevaju pronaći put prema boljim socioekonomskim uvjetima.

Oklijevanje da se bavi materijalnim temeljima globalnih nejednakosti, čak i unutar teorijske struje nazvane „novi materijalizam“, slabo je opremilo feministkinje koje proučavaju rat, a osobito nasilje, za pokušaj objašnjenja na koje načine ono funkcionira u globalnom sistemu, tko ga koristi i u koje svrhe. Umjesto toga, nasilje se tretira kao neovisna materijalna realnost, nešto što utječe na tijela, nešto otjelovljeno, ali ne i nešto što možemo kauzalno povezati s institucionaliziranim obrascima društvenih odnosa. Ako i muškarci i žene u ratu vrše nasilje, ako i države i pobunjenici napadaju civile, ako su i riječi i djela jednako nasilni, kakve to perspektive ostavlja revolucionarnoj, emancipatornoj politici?

Feministkinje se u polju internacionalne sigurnosti danas manje bave istraživanjem kako promjene u globalnoj ekonomiji oblikuju i/ili mijenjaju mnoge od naših ključnih analitičkih kategorija, poput privatnosti, doma, svakodnevice, ratne bojišnice i civilne službe, militarizma i rada. Propuštajući rastumačiti bliske veze između nasilja i globaliziranog neoliberalnog kapitalizma, mnoge su od njih nenamjerno reproducirale ahistorijske i problematične pretpostavke o definiciji rata i nasilja, njihovim akterima, metodama koje koriste, te razloga zbog kojih to čine.

Nasilje nije jednostavno proizvod „maskuliniteta“ kao statičnog fenomena, već može biti bolje shvaćeno kroz istraživanje intersekcije neoliberalnih globaliziranih kapitalističkih klasnih odnosa s normama i afektivnim odnosima koji su socijalizirani kroz kategorije rase, etniciteta i roda. Pomoću takve analize, možemo početi promatrati nasilje ne tek kao samostalan objekt naše ontološke pažnje, već kao oblik rada, koji sudjeluje u reproduciranju rodnih, rasnih i klasnih hijerarhijskih odnosa. U materijalističkom smislu, rat, političko nasilje i militarizam ne samo da upisuju značenja na tijela koja sudjeluju u ovim činovima, nego nasilno rekreiraju globalne stratifikacije utemeljene na rodu, rasi i klasi. Rodne i rasizirane ratne logike su ideologije koje omogućuju globaliziranu akumulaciju izvlaštenjem; sposobnost kapitala da na globalnoj periferiji koristi nasilje za akumulaciju oslanja se na eksploataciju rodnih i rasiziranih normi te hijerarhijskih odnosa.

Otuda polazi naš poziv sadržan u ovoj seriji tekstova o „feminističkim sigurnosnim ekonomijama“ – potrebna nam je reintegracija političke ekonomije i sigurnosnih perspektiva kroz feminističku etiku. Razmatranje međunarodne sigurnosti kroz optiku feminističke političke ekonomije može pomoći u rasvjetljavanju kompleksnih načina na koje se nasilje i neoliberalna globalizacija međusobno konstituiraju, te razloga zbog kojih ih je toliko teško kontrolirati. Budući da je toliko vrijednosti i rada investirano u, i potencijalno se može izvući iz politika i praksi nasilja i nesigurnosti, teško da postoji previše usklađenog interesa za adresiranjem njihovih temeljnih uzroka. Naša feministička etika otpora stoga mora ići onkraj odbacivanja sistema vjerovanja na interpersonalnoj razini, prema historijskoj i materijalistički utemeljenoj analizi temeljnih determinanti tih uvjerenja te strukturnih nejednakosti koje reproduciraju.

Sara Meger predaje međunarodnu sigurnost na Školi za društvena i politička istraživanja pri Sveučilištu u Melbourneu. U istraživanju se kroz kritičku feminističku optiku fokusira na političku ekonomiju globalne sigurnosti. Autorica je knjige Rape Loot Pillage: The Political Economy of Sexual Violence in Armed Conflict (Oxford University Press, 2016) i urednica bloga The Gender and War Project. Pratite je preko twittera @SaraMeger