Okovane tehnologije
Uronjene u profitno orijentiranu instrumentalizaciju koja svakodnevno oblikuje dinamiku tehnoloških tranzicija u kapitalizmu, tehnologije su prošarane proturječnim silnicama i mjestima otpora. O tehnodeterminizmu, piratstvu, distributivnom karakteru i konfliktnim dimenzijama mrežnih medija, digitalnim repozitorijima, vlasničkim i autorskim pravima kao klasnom pitanju te manjku političke ekonomije u raspravama o mrežnoj slobodi, razgovarali smo s Katarinom Peović Vuković, docenticom na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci i članicom Radničke fronte.
U knjigama Mediji i kultura: ideologija medija nakon decentralizacije i Marx u digitalnom dobu bavite se, između ostalog, proizvodnjom i diseminacijom političke emancipacije novih medija. Kako danas digitalna kultura artikulira i posreduje emancipacijske politike na internetu?
U prvoj sam knjizi željela upozoriti na rastući i sveprisutni tehnodeterminizam u razmišljanju o tehnologiji. Tehnologije se često promatraju ili kao apsolutno pozitivna ili kao apsolutno negativna stvar. Tehnooptimistički diskurs će vam reći da je riječ o demokratizaciji, o tehnologiji koja nas uvodi u novo doba distributivnog dijagrama u kojem svatko ima mogućnost komunikacije. Oni koji pak smatraju da su Mreža i nove tehnologije apsolutno negativna stvar, uglavnom filozofi hajdegerijanci, reći će vam da upravo taj distribuirani dijagram, dakle široka dostupnost komunikacijskih aparata, determinira negativne procese u društvu. Cilj mi je bio ukazati na ovu polarizaciju i upozoriti kako postoje problematični aspekti i jednog i drugog uvida, u mjeri u kojoj se ne uzima u obzir da tehnologije sudjeluju u društvenom razvoju.
Internet i novi mediji nisu promijenili naš svijet. Tehnologije same po sebi nemaju nikakvu mogućnost mijenjati naš svijet – one mogu mijenjati svijet samo uz pomoć društvene dimenzije
Naime, Raymond Williams tada je upozoravao kako to nije točno, što vjerojatno zvuči kao apsurdna i paradoksalna tvrdnja, no smatrala sam da je danas trebamo ponoviti – upozoriti da internet i novi mediji nisu promijenili naš svijet. Naravno, teza je namjerno zaoštrena, ali ide prema tome da upozori kako tehnologije same po sebi nemaju nikakvu mogućnost mijenjati naš svijet i da one mogu mijenjati svijet samo uz pomoć društvene dimenzije, neprestano ulazeći u konfliktne i savezničke aranžmane s društvenim i kulturnim grupama koje ih uzimaju kao svoje ambleme.
Dakle, treba imati u vidu da teze prema kojima televizija ili internet mijenjaju naš svijet, uglavnom služe legitimiranju dominantnog diskursa i dominantnog političko-ekonomskog sustava, dovodeći dominantne društvene političko-ekonomske aktere u vrlo elegantnu poziciju, jer s njih miču pažnju. Ono čime bismo se zapravo trebali baviti jest političko-ekonomska upotreba tehnologija, a ne ponavljati da živimo u svijetu u kojem su novi mediji i internet promijenili naš svijet, što pak podsjeća na onu Leibnizovu o životu u „najboljem od svih mogućih svjetova“, te iziskuje suvremenu verziju Volterova humorističnog odgovora.
Koju funkciju imaju tehnologije u kapitalističkom sustavu proizvodnje – kako su povezani imperativi za usavršavanjem različitih tehnologija s profitnim motivom i konkurencijom aktera na tržištu?
Povijest kapitalizma povijest je tehnološkog progresa koji ne oslobađa radnika od rada. Kako je to ustvrdio Marx, moguće je napisati čitavu povijest otkrića čija je jedina svrha bila osigurati kapitalu oružje protiv radničke klase [1]. Tehnološki napredak u kapitalizmu uvijek je težio instrumentalizirati strojeve za ciljeve kapitala. Međutim, ni tehnopesimizam ne daje zadovoljavajuće odgovore. I u pozitivnom i negativnom odgovoru previđa se dijalektika koja je u odnosu tehnologije i kapitala uvijek na djelu. U takvim se crno-bijelim tumačenjima zanemaruje da se tehnologija uvijek već nalazi unutar postojećih društvenih odnosa, pa i konflikata između kapitala i rada, a čije rezultate ne možemo procijeniti unaprijed. Kako bismo uputili na postojeća proturječja u kapitalizmu, potrebno je upotrijebiti alat dijalektičkog materijalizma.
Piratstvo je danas simptom društva koje deklarativno visoko cijeni individualne slobode i zagovara jednakost svih u participaciji u znanstvenim, kulturnim i intelektualnim postignućima suvremenog doba, da bi te iste slobode negiralo u korist kapitala
To je naročito vidljivo na primjerima kao što su Sci-Hub i drugi repozitoriji znanstvenih radova, te iz poznatog, nažalost tragičnog slučaja Aarona Swartza, mladića koji je golemi broj znanstvenih članaka učinio javno dostupnim, da bi počinio samoubojstvo nakon izricanja drakonske kazne zbog tog čina.
Rekla bih da postoje najmanje tri društvene silnice koje su u toj dinamici važne. S jedne strane imamo tradicionalne industrije, kao što su industrija glazbe i filmova, koje se isprva suprotstavljaju tehnološkim promjenama jer im je zbog distributivnog karaktera medija ugrožena klasična proizvodnja viška vrijednosti putem prodaje fizičkih kopija. S druge strane imamo pirate i čak 70% ljudi na Mreži koji se slažu da je skidanje glazbe, filmova i drugih sadržaja u redu, bez obzira krše li se time autorska prava [2]. Piratstvo počiva na distributivnom karakteru medija i njegovoj temeljnoj karakteristici da povezuje točke bez hijerarhijskog posredništva, što je omogućilo konflikt čiji je rezultat neizvjestan. Treći su emergentni ekonomski modeli koji s jedne strane napuštaju tradicionalne industrijske načine stjecanja profita, nadilazeći tako ograničenja kapitala orijentiranog na prodaju fizičkih kopija, a s druge strane promoviraju slobodni pristup platformama i servisima u zamjenu za podatke o korisnicima. Servisi poput Facebooka, Googlea, Twittera i drugih predstavljaju sintezu, odnosno prevazilaženje svega što je ograničavajuće u prva dva mehanizma – klasičnu regeneraciju kapitala koji putem kreativne destrukcije starog evoluira u smjeru novih načina stvaranja viška vrijednosti. Kao i u prošlim periodima, na ruševinama starog, nastaje novo.
Dakle, ako se pitamo „koju funkciju imaju tehnologije u kapitalističkom sustavu proizvodnje“ onda se prije svega pitamo koja je dinamika prisutna u tom razvoju, na koji način kapital „okiva“ tehnologije kako bi postale „sredstvom za proizvodnju viška vrijednosti“[3].
Kako tumačite klasne odnose i pitanje (javnog) vlasništva u kontekstu internacionalnih telekomunikacija? Na koji se način različiti subjekti angažiraju oko ovih pitanja?
Hakerska etika rijetko ulazi u kritiku političke ekonomije – zadržava se na pozitivnim aspektima tehnologije, kao što je distributivni karakter Mreže, a ostavlja po strani kapital koji oblikuje Mrežu na specifičan način
Kako tumačite „kolektivni neposluh“ projekata poput Library Genesisa i Science Huba, te njihov pokušaj afirmiranja negacije i dokidanja vlasničkih odnosa?
Sociologije mreže Manuela Castellsa, Pierra Levya i drugih, koje inzistiraju na određenom pozitivnom potencijalu komunikacijskih praksi na mreži, zanemaruju važnu konfliktnu dimenziju
Stoga je važno primijetiti da se i u ovoj decentraliziranoj (distribuiranoj) strukturi komunikacije ideje egalitarizma i jednakosti na neki način ponovno izjalovljuju.
Posljednjih desetak godina možemo primijetiti sve intenzivnije promjene u sektoru „kognitivne proizvodnje“ – što transformacijski procesi poput automatizacije znače za radnike/ice u tom sektoru i općenito za radništvo u kapitalizmu?
Neoliberalna interpretacija pozitivne vizije tehno-utopija nije pogrešna zbog toga što tehnologije ne bi bile u mogućnosti osloboditi čovjeka od rada, nego zato što ne ostavlja prostora za razumijevanje zašto do toga ne dolazi
Neoliberali će ustvrditi i da tehnološke promjene završavaju tako da stvaraju više poslova nego što su razorile. To je možda i točno, ali pod kojim uvjetima? Sa svakom promjenom, teško stečena radnička prava bivaju ugrožena, a logikom tehnološkog napretka ona bi upravo trebala biti elevirana na jedan novi stupanj – radnici bi trebali raditi manje, u boljim uvjetima i s manje stresa.
Na koji način tehnologije oblikuju popularnu kulturu i njezine aktere, primjerice, u polju kompjutorskih igara od 70-ih naovamo?
Kompjutorske igre predstavljaju i svojevrsni simptom participacije – sloboda je ograničena na sudjelovanje u algoritamski definiranim izborima ili „opcijama“
Tako kompjutorske igre predstavljaju i svojevrsni simptom participacije – sloboda je ograničena na sudjelovanje u algoritamski definiranim izborima ili „opcijama“.
Bilješke:
[1] Marx, Karl (1976) Capital. A Critique of Political Economy. Volume 1, New York: Penguin Books, 563
[2] https://www.techdirt.com/articles/20110228/23515813305/new-study-70-people-find-piracy-socially-acceptable.shtml
[3] Isto, 492
[4] https://www.theguardian.com/technology/2016/dec/11/amazon-accused-of-intolerable-conditions-at-scottish-warehouse
[5] Pavelski, Joel (2013) “Medieval peasants got a lot more vacation time than you: economist”, New York Post, New York http://nypost.com/2013/09/04/medieval-peasants-got-a-lot-more-vacation-time-than-you-economist
[6] Wark, McKenzie (2007) Gamer Theory, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, and London, England
Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o tehnologiji šeste epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 30.9.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.