Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra
U polemičkom osvrtu na esej Johna Judisa „Socijalizam koji je danas potreban Americi“, Joseph M. Schwartz i Bhaskar Sunkara historiziraju različite modele socijaldemokracije i ukazuju na njihove sustavne manjkavosti u obrani država blagostanja. Kao nadopunu reformističkim nastojanjima socijaldemokrata okupljenih oko Bernija Sandersa, upozoravaju na štrajk kapitala kao oružje kojim se vladajuća klasa opire značajnijim promjenama kapitalističkog ustroja te ukazuju na potrebu izgradnje militantnog radničkog pokreta i masovnog socijalističkog fronta, na putu prema izgradnji demokratske socijalističke ekonomije, koja će u svojim temeljima prije svega imati drugačije vlasničke i upravljačke odnose.
John Judis ima dobre namjere. Na preporod otvoreno demokratskih struja socijalizma u Sjedinjenim Državama gleda kroz mješavinu uzbuđenja i strepnje. Uzbuđen je jer zna koliko očajnički radnici u SAD-u trebaju socijalne reforme. Strepi jer je zabrinut da bi nova ljevica mogla upasti u poznate zamke provincijalizma i sektaštva.
Međutim, iako Judis stremi promjeni društva nabolje, njegov odgovor na propuste državnog socijalizma dvadesetog stoljeća odveo bi nas u slijepu ulicu socijaldemokracije dvadesetog stoljeća.
Nijedan demokratski socijalist ne bi se protivio nastojanjima da se osnovne potrebe ljudi osiguraju kroz javnu sferu, te da se dekomercijalizira ključne aspekte ekonomskog i društvenog života. Međutim, postoje moralni razlozi zbog kojih treba zahtijevati više od toga
Prema njemu se socijalizam – demokratska kontrola nad radnim mjestima i ekonomijom – sastoji od „starih panaceja“ čije je vrijeme prošlo.
Naravno, hitno nam trebaju reforme koje zagovaraju Judis i pokret oko Bernieja Sandersa. Nijedan demokratski socijalist ne bi se protivio nastojanjima da se osnovne potrebe ljudi osiguraju kroz javnu sferu, te da se dekomercijalizira ključne aspekte ekonomskog i društvenog života, poput obrazovanja, zdravstvene skrbi i stanovanja. To bi, Judisovim riječima, „bilo od neprocjenjive koristi običnim Amerikancima“.
Međutim, postoje moralni razlozi zbog kojih treba zahtijevati više od toga. Uostalom, prava politička demokracija ne može postojati bez ekonomske demokracije. Korporacije su „privatne vlade“ koje provode tiraniju nad radnicima i društvom u cjelini. Korporacijska hijerarhija odlučuje kako proizvodimo, što proizvodimo i što činimo s profitima koje radnici kolektivno stvaraju.
Prihvatiti radikalnu demokraciju znači vjerovati da bi svaku odluku koja ima obvezujući učinak na članove – primjerice, one vezane uz moć zapošljavanja i davanja otkaza, ili uz kontrolu nad radnim vremenom – trebali donijeti svi na koje ta odluka utječe. Ono što se tiče svih, trebaju svi i odrediti.
Minimalno bismo trebali zahtijevati ekonomiju u kojoj različitim oblicima vlasništva (tvrtkama u vlasništvu radnika, kao i prirodnim monopolima te financijskim institucijama u državnom vlasništvu) koordinira regulirano tržište – ekonomiju koja omogućuje demokratsko upravljanje društvom. U nedemokratskoj kapitalističkoj ekonomiji, menadžeri zapošljavaju i otpuštaju radnike; u demokratskoj socijalističkoj ekonomiji, radnici bi zapošljavali menadžere koje smatraju neophodnima za izgradnju stabilnog i produktivnog poduzeća.
Ne dopuštaju nam da zadržimo lijepe stvari
Međutim, ovo nije rasprava o konturama svijeta kojeg bismo željeli vidjeti. Iako Judis odbacuje želju socijalista (i povijesni cilj same socijaldemokracije) da stvore radikalnu demokraciju nakon kapitalizma, on to u velikoj mjeri čini na pragmatičnim temeljima. Staru viziju ne smatra „ni najmanje održivom“.
Ipak, povijest nam pokazuje da je uspostava stabilne države blagostanja, uz pretežno nereguliranu moć kapitala nad ekonomijom, sama po sebi teško održiva. Čak i kada bismo se željeli zadovoljiti socijalizmom unutar kapitalizma, nije izgledno da bi to bilo moguće.
Korporativne su elite još od ranih 1970-ih, vrhunca zapadne socijaldemokracije, odustale od poslijeratnog „klasnog kompromisa“, nastojeći radikalno ograničiti opseg ekonomske regulacije. Kapitalisti više nisu pristajali na ono što su nevoljko prihvatili tijekom jedinstvenog razdoblja poslijeratnog rasta i rastućih profita.
Posljednjih četrdeset godina svjedočimo ideološkom i političkom ratu protiv nekoć moćnih radničkih pokreta i država blagostanja koje su pomogli izgraditi. Ovaj dvostranački klasni rat zagovarao je četiri temeljne neoliberalne postavke: deregulaciju ekonomije, redukciju progresivnog oporezivanja, smanjenje opsega javnih dobara i oslabljivanje organiziranog radništva.
Korporativne su elite još od ranih 1970-ih, vrhunca zapadne socijaldemokracije, odustale od poslijeratnog „klasnog kompromisa“ nastojeći radikalno ograničiti opseg ekonomske regulacije
Također, korporacije su preusmjerile proizvodne investicije u zemlje koje su se tek počele industrijalizirati i regije s nižim nadnicama, te automatizirale većinu preostale visokokvalificirane proizvodnje. Fokus korporativne profitabilnosti prebacio se na tzv. FIRE ekonomiju (financije, osiguranje i nekretnine), koja se u velikoj mjeri temelji na špekulacijama i uslužnoj ekonomiji s niskim nadnicama te uglavnom služi onima s najvećim prihodima.
Je li zbilja moralo ovako završiti? Nije li ondašnja država blagostanja mogla ne samo opstati, nego se i proširiti? Mogla je, ali bilo je potrebno oduprijeti se moći kapitala da uskrati ulaganja. Jednostavnije rečeno, to bi zahtijevalo radikalniji socijalizam.
Mnogi socijaldemokrati prethodne generacije znali su da će kapital povući investicije iz društava koja su jamčila snažna socijalna prava. U 1970-ima i ’80-ima bilo je značajnih pokušaja uspostavljanja veće kontrole nad kapitalom, upravo da bi se to spriječilo.
Lijevi socijaldemokrati iz Švedske konfederacije sindikata predstavili su Meidnerov plan, prema kojem bi korporativni profiti bili oporezivani tijekom dvadesetpetogodišnjeg razdoblja, kako bi glavne švedske korporacije postale društveno vlasništvo. Francuska vlada Françoisa Mitterranda, pod socijalističkim vodstvom i uz komunističku podršku, između 1981. i 1983. godine preko noći je nacionalizirala 25 posto francuske industrije i radikalno proširila opseg radničkih prava (nalažući kolektivno pregovaranje u tvrtkama od pedeset ili više radnika).
Naravno, ovi i slični pokušaji doživjeli su neuspjeh. Francuska se suočila s ozbiljnim štrajkom kapitala, dok su švedski socijaldemokrati, strahujući od njega, odustali od usvajanja Meidnerovog plana. Zastoj u korporativnim investicijama doveo je do recesije u Francuskoj, što je polučilo velikom pobjedom konzervativaca na parlamentarnim izborima 1985. godine. Mitterrand je bio primoran denacionalizirati tvrtke i usvojiti proračunske mjere štednje.
Judis tek usputno spominje posrtanje socijaldemokracije udesno posljednjih trideset godina. Međutim, zanemaruje opseg njezine neoliberalizacije i povijesnu lekciju koju iz toga trebamo izvući: kada kapital prijeđe u napad, radništvo mu mora vratiti istom mjerom ili će biti prisiljeno na povlačenje.
Judis zanemaruje opseg neoliberalizacije socijaldemokracije i povijesnu lekciju koju iz toga trebamo izvući: kada kapital prijeđe u napad, radništvo mu mora vratiti istom mjerom ili će biti prisiljeno na povlačenje
Ukratko, Judis iz povijesti briše svjesnu korporativnu ofenzivu protiv ograničavanja korporativne moći. Ako nam je namjera održati makar i one skromne reforme koje za Judisa predstavljaju horizont socijalizma, moramo osigurati legitimitet veće uloge demokratske i državne regulacije kapitala.
Privatni kapital naprosto odbija ulagati u dobra koja su potrebna da bi se prevladale radikalne nejednakosti: priuštive stambene prostore, masovni prijevoz, alternativne izvore energije i prekvalificiranje radništva. Kapital često oklijeva riskirati s velikim investicijama u prirodne monopole, koji gotovo neizbježno završavaju kao državno vlasništvo ili ih država regulira (niti jedna tvrtka ne bi uložila u konkurentsku alternativnu energetsku mrežu). Judis ne spominje klimatsku krizu, no ne postoji način da se istu riješi bez golemih javnih ulaganja i kontrole nad komunalnim poduzećima.
Naravno, Sjedinjene Američke Države su mjesto gdje bi „socijalna demokracija u jednoj zemlji“ mogla biti ekonomski najodrživija. Naše domaće tržište veliko je kao i tržište Europske unije, a mi kontroliramo i vlastitu globalnu valutu. Bogato smo društvo koje bi si lako moglo priuštiti univerzalnu zdravstvenu zaštitu, skrb o starijima i djeci, te visokokvalitetno obrazovanje za sve. Međutim, na putu prema ostvarivanju svih tih lijepih stvari, korporacije će nam se oduprijeti svojom najmoćnijom taktikom: štrajkom kapitala.
Socijaldemokrati poput Judisa odbijaju se uhvatiti s time ukoštac pa u ključnim trenucima pozivaju na povlačenje i udovoljavanje kapitalističkim snagama, što potkopava upravo one reforme koje se nadaju očuvati.
Kako bismo isplanirali drugačiji smjer kretanja, potrebni su nam militantni radnički pokret i masovni socijalistički front, osnaženi nizom pobjeda, koji ne žele tek ukrotiti, već i nadvladati kapitalizam. Socijalizam koji se odbija baviti „starim panacejama o vlasništvu i kontroli nad sredstvima za proizvodnju“ neće samo iznevjeriti naša demokratska očekivanja o načinu ustroja pravednog društva – osudit će nas na propast.
Joseph M. Schwartz je supredsjedavatelj Demokratskih socijalista Amerike i profesor političkih znanosti na Templeu.
Bhaskar Sunkara je osnivač i urednik Jacobina.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.
