Andreja Gregorina 24. kolovoza 2018.

Dok je kapitalizma, bit će i fašizma

Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.

Ljubljana, 2017. (foto: AČ)
Besplodne refleksije o „moralnoj krizi“ zapadnih razvijenih liberalno-demokratskih društava već duže vrijeme impregniraju akademske analize i „popularne“ narative, banalizirajući postojeće opasne političke procese i naturalizirajući kapitalističke socioekonomske odnose. Paralelno s raspravama o uzrocima jačanja desnih konzervativnih partija te pokreta i tzv. fašizaciji suvremenih društava, intenzivirao se i davno započet proces „dekomunizacije“ Europe. U tom procesu važnu ulogu igra i kodifikacija historijskog razvlaštenja komunističkog pokreta od njegovih emancipatornih doprinosa kroz službene dokumente europskih političkih institucija (primjerice, rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe 1481/2006). Naime, osim što antifašizmu osporava revolucionarno komunističko nasljeđe, a komunizam preko koncepta totalitarizma izjednačava s nacifašizmom, revizionizmu s građanskim predznakom i onom konzervativne desnice zajedničko je promišljanje fašizma kao moralne i/ili psihološke aberacije, neke vrste transhistorijskog patološkog odstupanja od liberalno-demokratskog kapitalizma kao „najboljeg od svih mogućih svjetova“.
 
Kako bi se izbjegle etičke i psihološke spekulacije o uzrocima ili izvorima fašizma, važno je ukazati na povezanost historijskih fašizama (a posljedično i njihovih suvremenih inačica) s ekonomskim i političkim odnosima koji postoje u konkretnim društvenim formacijama
Kako bi se izbjegle etičke i psihološke spekulacije o uzrocima ili izvorima fašizma, važno je ukazati na povezanost historijskih fašizama (a posljedično i njihovih suvremenih inačica) s ekonomskim i političkim odnosima koji postoje u konkretnim društvenim formacijama. Fašizam, kao specifični historijski politički pokret koji je nastao neposredno nakon Prvog svjetskog rata, nikad nije bio sistemski usmjeren protiv kapitalizma: u ekonomskom je smislu predstavljao reakciju posjedničke klase Italije i Njemačke na gospodarsku krizu, kolonijalnu raspodjelu, (ne)dostupnost resursa te odnose na svjetskom tržištu, a u političkom smislu odgovor na rastuće klasne napetosti i valove štrajkova radnika/ica i seljaka/seljanki, odnosno na pokušaj proletarijata da društvena, ekonomska i politička prava izbori revolucionarnim putem. Nakon Prvog svjetskog rata i Oktobarske revolucije u Rusiji, izbijanje socijalističke revolucije bilo je najizglednije upravo u Njemačkoj i Italiji, zemljama u kojima je vladala velika ekonomska kriza i djelovao dobro organizirani radnički i sindikalni pokret. U Italiji su radnici/ice tijekom „dvije crvene godine“ (Biennio Rosso), tj. 1919. i 1920. masovno preuzimali tvornice, a zemljoradnici/ice poljoprivredne površine, organizirajući samoupravna vijeća i naoružane obrambene odrede (tzv. crvene straže), dok su se u Njemačkoj nakon pobune mornara u Kielu u studenom 1918. godine štrajkovi širili zemljom, a radnici/ice preuzimali proizvodnju te organizirali paralelne organe vlasti po uzoru na sovjete. Također, treba podsjetiti da je jedna od temeljnih fašističkih taktika u razbijanju radničkog pokreta i borbi protiv komunizma bila brutalna represija koju su, uz političku podršku države i financijsku podršku vodećih kapitalista, provodili desničarski paravojni odredi, u velikoj mjeri sačinjeni od demobiliziranih vojnika iz Prvog svjetskog rata. U Italiji su teror vršili pripadnici naoružanih fašističkih kažnjeničkih odreda – članovi Fasci di Combattimento, organizacije osnovane 1919. godine u jeku poratne ekonomske krize, a u Njemačkoj članovi Freikorpsa koji su, po nalogu reformističkog kolaboracioniste Friedricha Eberta, tijekom Spartakističkog ustanka 1919. godine, ubili Rosu Luxemburg i Karla Liebknechta, dotad čelne ljude Komunističke partije Njemačke.
 
Bez želje za detaljnijim historijskim eksplanacijama, cilj je ukazati na povezanost fašizma, imperijalizma, krize kapitalizma, te buržoaskih institucija u konkretnom historijskom periodu, kroz teorijski i praktični rad Clare Zetkin (1857-1933) i Giuseppine Martinuzzi (1844-1925), komunističkih revolucionarki koje su posljednje godine života u velikoj mjeri posvetile upravo borbi protiv fašizma. Njihove analize i političko djelovanje način su da se ukaže na slabosti suvremenih strategija otpora, koje u etičkim kategorijama i institucijama liberalnog kapitalizma vide branik od rastućih ekstremno desnih konzervativnih tendencija, ali i podsjetnik na važnost masovne socijalističke mobilizacije kao jedinog učinkovitog načina borbe protiv suvremenih fašističkih tendencija.
 
U ovom ću se tekstu osvrnuti na dva izlaganja Clare Zetkin, nastala nakon Prvog svjetskog rata, za vrijeme njezina djelovanja unutar njemačkog i međunarodnog komunističkog pokreta: prvo je održala 1923. godine na 3. proširenom Plenumu Izvršnog odbora Komunističke internacionale, a drugo kao zastupnica KPD-a 1932. godine u Reichstagu, neposredno prije dolaska nacista na vlast[1].
 

Clara Zetkin

Clara Zetkin se Socijaldemokratskoj partiji Njemačke pridružila 1878. godine, kao dvadesetjednogodišnjakinja, nedugo nakon njezina osnivanja (1863). U to je vrijeme ženama zabranjeno političko udruživanje, a radničke su stranke prisiljene na rad u ilegali temeljem antisocijalističkog zakona (1878-1890) Otta von Bismarcka, prvog kancelara Drugog Reicha. Zetkin je više od trideset godina predstavljala jednu od centralnih figura njemačke socijaldemokracije i Druge internacionale, sve do 1914. godine i SPD-ova pristajanja uz imperijalističku politiku nacionalne buržoazije. Uz Rosu Luxemburg i Karla Liebknechta, jedna je od osnivačica Spartakističke lige, revolucionarne organizacije koja je tijekom Prvog svjetskog rata djelovala u opoziciji spram SPD-ove proratne politike, te Komunističke partije Njemačke koja je nastala krajem 1918. godine. Nakon ubojstva Rose Luxemburg i Karla Liebknechta u siječnju 1919. godine, Clara Zetkin nastavlja djelovati kao jedna od najistaknutijih članica KPD-a i Komunističke internacionale sve do smrti 1933. godine.
 
Uz Bebela (Žena i socijalizam, 1879.) i Engelsa (Podrijetlo porodice, privatnog vlasništva i države, 1884.), Zetkin je prva marksistička teoretičarka koja se bavila položajem žena u kapitalizmu: u analizama je naglašavala klasni aspekt tzv. ženskog pitanja, povezujući žensku borbu za oslobođenje s borbom proletarijata za socijalizam. Die Gleichheit, SPD-ov časopis za žene, koji je uređivala više od dvadeset godina, koristila je kao alat za političku edukaciju žena, dok je kao neumorna sindikalna agitatorica i borkinja za radna prava žena znala održati i do 300 govora godišnje. Posebno istaknutu ulogu odigrala je u borbi za političku participaciju žena i univerzalno pravo glasa, instrumentalizirajući klasno kontrolirane sufražetske zahtjeve za ciljeve socijalističke revolucije. Kao dugogodišnja predvodnica međunarodnog ženskog radničkog pokreta na Drugom kongresu socijalistkinja 1910. godine u Kopenhagenu, iznijela je prijedlog o obilježavanju 8. marta kao Međunarodnog dana žena, po čemu je danas najpoznatija.
 

O fašizmu

Kada u lipnju 1923. godine podnosi izvještaj o fašizmu na proširenom Plenumu Izvršnog odbora Kominterne, Zetkin ima 66 godina, teško je bolesna, većinu vremena provodi u Sovjetskom Savezu i ubraja se među najuglednije članove/ice izvršnih tijela Komunističke internacionale i KPD-a te međunarodnog ženskog komunističkog pokreta. U tom trenutku Adolf Hitler vodi Nacionalsocijalističku radničku partiju Njemačke dvije godine, a Benito Mussolini od listopada 1922. obnaša funkciju premijera Italije, zemlje u kojoj je fašizam već poprimio karakteristike masovnog pokreta. Dakle, iako je fašizam u tom trenutku u popriličnom zamahu za radnički pokret u velikoj mjeri još uvijek predstavlja neistražen politički fenomen: nije postojala koherentna analiza na temelju koje bi Kominterna mogla graditi međunarodnu platformu za borbu protiv fašizma,
Zetkin je analizirala karakteristike, kontradikcije i preduvjete talijanskog i njemačkog fašizma, te ponudila teorijsku i praktičnu platformu za borbu
tek opažanja koja su, primjerice, fašizam karakterizirala kao još jedan oblik kontrarevolucionarnog nasilja ili militarističku manifestaciju najreakcionarnijeg dijela krupnog kapitala.
 
Rasprava o fašizmu odvila se 1922. godine, na 4. kongresu Kominterne. Izlaganje je održao talijanski komunist Amadeo Bordiga, no, kako se njegova deskriptivna analiza odnosila samo na talijanski fašizam, u lipnju 1923. godine organizirana je nova rasprava u okviru proširenog Plenuma Izvršnog odbora Kominterne, gdje je glavna izlagačica bila Clara Zetkin. Zetkin je analizirala karakteristike, kontradikcije i preduvjete talijanskog i njemačkog fašizma, te ponudila teorijsku i praktičnu platformu za borbu. Plenum je nakon izlaganja i rasprave usvojio rezoluciju o borbi komunističkog pokreta protiv fašizma, čija je autorica bila Zetkin. Rezolucija predstavlja prvu plauzibilnu analizu i plan za borbu protiv fašizma.
 
Zetkin je već na 3. kongresu Komunističke internacionale (1921.) govorila o zadacima Kominterne u vrijeme svjetske ekonomske krize, a sada je kao jednu od najvažnijih karakteristika fašizma istaknula njegovu povezanost s krizom kapitalističkog načina proizvodnje i institucija buržoaske države. Ova je kriza, očekivano, najviše pogodila radništvo, ali u velikoj je mjeri osiromašila i srednju klasu, koja je u političkom i materijalnom smislu mnogo očekivala od sudjelovanja Njemačke u Prvom svjetskom ratu. Fašizam zadobiva karakteristike masovnog pokreta prvenstveno regrutacijom iz tih slojeva.
„Rat je uzdrmao kapitalističku ekonomiju do temelja. To je očigledno ne samo u strašnom osiromašenju proletarijata, nego i u proletarizaciji širokih masa sitne i srednje buržoazije, užasnim uvjetima među sitnim seljaštvom, i sumornim nedaćama u kojima se našla ‘inteligencija’.“[2]
Osim ekonomski i politički oslabljene srednje klase, zabrinute za vlastitu egzistenciju, kao važan preduvjet za masovnu fašističku mobilizaciju Zetkin navodi demoralizirano radništvo – zbog neostvarenih obećanja reformističkih vođa o dokidanju kapitalističke krize, ali i revolucionarnih snaga o radikalnom društvenom i ekonomskom prevratu, dio proletarijata izgubio je vjeru u socijalizam kao politički projekt, postavši prijemčiv za fašističku demagogiju. Dakle, fašizam je aproprirao antikapitalističku retoriku, dok istovremeno koristi brutalni teror u borbi protiv organiziranog revolucionarnog radništva i seljaštva, prepoznajući u komunizmu temeljnog ideološkog protivnika.
 
Uvidjevši da se u obrani vlasničkih interesa više ne može pouzdati u oslabljeni represivni aparat buržoaske države, ključni segmenti kapitalističke klase u Njemačkoj financijski i politički podržava fašistički pokret, prepoznajući u njemu jedinu stvarnu snagu koja može onemogućiti prerastanje socijalnih nemira u revolucionarni prevrat.
„Buržoazija se više ne može pouzdati u regularne državne metode prisile kako bi osigurala svoju klasnu vladavinu. Za to joj je potreban vanzakonski i nedržavni instrument sile. Upravo je takva ponuda stigla od šarolike mješavine ljudi koji sačinjavaju fašističku rulju. (…) No suradnja ide dalje. Buržoazija njeguje fašizam, održava ga i promovira njegov razvoj svim raspoloživim sredstvima, odnosno političkom moći i gomilama novca.“[3]
Politikom uzdizanja ideje nacije i autoritarne države u nadklasne tvorevine, fašistički je pokret uvelike privlačio srednjoklasne dijelove društva, čija je egzistencija bila ugrožena postratnom krizom kapitalizma, ali i posjedničku klasu, koja nije mogla nastaviti vladati bez imperijalističkih osvajanja, a u revolucionarnom radništvu je vidjela prijetnju svojem opstanku.
 
Predstavljajući interes države i nacije kao kohezivne društvene elemente, fašizam interese krupnog kapitala prezentira kao stabilizacijsku strategiju važnu za dobrobit cijele zajednice. Masovna militarizacija postaje neophodni alat u obrani „zajedničkih“ interesa, a klasna borba remetilački faktor u ostvarivanju krajnjeg cilja. Nakon osvajanja vlasti, fašizam napušta raniju demagogiju i teži birokratizaciji, obnavljanju klasnih sukoba te osvajačkim ratovima.
„Usporedimo li program talijanskog fašizma s njegovom stvarnom primjenom, postaje jasno da je ovaj pokret potpuno ideološki bankrotirao. Ono što fašizam obećava masama, u očiglednoj je kontradikciji s onime što im isporučuje. Kada ih izložimo vjetrovima stvarnosti, sve te priče o fašističkoj državi koja će interese nacije staviti iznad svega, prskaju kao mjehurići od sapunice. ‘Nacija’ se razotkrila kao buržoazija, a idealna fašistička država kao vulgarna, beskrupulozna buržoaska klasna država.“[4]
 

Borbena strategija

Borbeno organiziranje proletarijata u vrijeme pojave fašizma za Zetkin je bilo najvažnije pitanje: o njemu su ovisili pojedinačni životi radničkih aktivista/inja, ali i opstanak radničkog pokreta.
„Na kocki je osobna sigurnost proletera/ki i sama njihova egzistencija, kao i opstanak njihovih organizacija. Samoobrana je pitanje od najveće važnosti. Ne smijemo se boriti protiv fašizma onako kako su to činili reformisti u Italiji, preklinjući „ostavi me na miru, pa ću i ja tebe ostaviti na miru“. Upravo suprotno! Na nasilje odgovorimo nasiljem. Ali ne nasiljem u obliku individualnog terora – to će sigurno podbaciti. Naprotiv, odgovorimo nasiljem u obliku moći revolucionarno organizirane proleterske klasne borbe.“[5]
Formiranje ujedinjenog radničkog fronta koji bi uključivao sve sindikate i radničke stranke (uključivo i socijaldemokratske, ako bi u datim okolnostima bilo neophodno) bez obzira na ideološke razlike, Zetkin smatra presudnim u borbi protiv fašizma. Politiku ujedinjenog fronta Zetkin je zagovarala sve do svoje smrti, ali nakon što je Kominterna sljedeće godine (1924), u trenutku jačanja frakcijskih borbi nakon Lenjinove smrti, te u konačnici pristajanje uz radikalnu ideju “socijalfašizma”, odbacila njenu rezoluciju kao relevantnu političku podlogu za borbu protiv fašizma, rijetko je imala priliku o tome pisati ili govoriti u javnosti.
„U ovu borbu moraju biti uključeni radnici svih stajališta. Sve radničke partije, sindikati i proleterske masovne organizacije moraju biti pozvane da se pridruže zajedničkoj borbi protiv fašizma.“[6]
Iako je provođenje terora nad neistomišljenicima/cama pomoću paravojnih odreda u međuratnom razdoblju predstavljalo najočigledniju manifestaciju fašizma, Zetkin je već tada uvidjela da je fašistički pokret masovni politički pokret kojem se međunarodno radništvo mora suprotstaviti i ideološki kako bi pridobilo mlade ljude i pripadnike/ice proletarizirane srednje klase, iz koje fašizam u velikoj mjeri regrutira svoje članove/ice.
 
Međutim, da bi borba protiv fašizma bila učinkovita, međunarodni komunistički pokret mora jasno utvrditi svoje političke i ekonomske ciljeve: definirati program utemeljen na savezu svih eksploatiranih društvenih grupa, i kao cilj postaviti osvajanje političke vlasti te osnivanje vlade radnika i seljaka. Naime, a Zetkin je tu bila jasna, dok god bude postojao kapitalizam, postojat će i temeljni preduvjet za razvoj fašizma.
 
Clara Zetkin, oko 1930. godine (izvor: wikipedia.org)
Zetkin je u rezoluciji predložila i nekoliko konkretnih koraka koje je neophodno poduzeti u borbi protiv fašizma. Primjerice, treba formirati zasebne političke strukture sastavljene od radničkih organizacija i partija različitih profila. Njihov bi zadatak bio da u svakoj zemlji prikupljaju podatke o fašističkom djelovanju i educiraju radništvo o klasnom karakteru fašističkog pokreta putem pamfleta, novinskih članaka, plakata i skupova, da organiziraju oružane odrede radi samoobrane i radničke kontrolne komisije zbog sprečavanja transporta fašističkih bandi i njihovog oružja, te da uključuju mlade ljude u spomenute aktivnosti. Borbu treba voditi i u parlamentu, kao i u svim javnim institucijama, imajući prije svega u vidu imperijalističku i šovinističku prirodu fašizma, koja bi mogla dovesti do izbijanja novog svjetskog rata.
 
Uočavajući da se fašističke snage povezuju na međunarodnoj razini, Zetkin je zahtijevala uspostavljanje međunarodnog radničkog odbora. On bi, uz pomoć radničkih kooperativa, koordinirao i organizirao masovne demonstracije, proveo gospodarski bojkot Italije putem odbora rudara, mornara, željezničara, vodio borbu za oslobođenje zatvorenih komunista/kinja, socijalista/kinja i radnika/ica koji nisu partijski organizirani, te pružao materijalnu i moralnu podršku talijanskom radništvu prikupljajući novčana sredstva, osiguravajući smještaj i drugarsku podršku onima koji su morali napustiti Italiju i djeluju u inozemstvu. Zetkin je od 1925. godine bila predsjednica Crvene pomoći, međunarodne organizacije koju je Kominterna osnovala krajem 1922. godine.
 

Nakon Lenjinove smrti

Temeljem kritike politike ujedinjenog fronta Grigorija Zinovjeva, tadašnjeg Staljinovog suradnika, Kominterna je na 5. kongresu, sljedeće, 1924. godine odbacila stavove iz ranije usvojene rezolucije. Zetkin je održala govor u kojem se suprotstavila tendenciji političkog izjednačavanja socijaldemokratskih partija s fašizmom, inzistirajući na suradnji sa svim radničkim strankama kako bi se dosegnula najšira radnička baza, no bila je nadglasana.
 
U vrijeme frakcijskih borbi nakon Lenjinove smrti (1924), Zetkin je sve češće bila onemogućena javno nastupati i pisati o temama koje su bile predmet političke borbe. Na 6. kongresu Komunističke internacionale, održanom 1928. godine, direktno se sukobila sa Staljinom i još jednom branila politiku ujedinjene fronte, no Kominterna pristaje uz teoriju „socijalfašizma“, a KPD-u onemogućava suradnju sa SPD-om u vrijeme jačanja nacizma. Nakon izlaganja Georgija Dimitrova, održanog na 7. kongresu 1935. godine, kada je postalo očigledno da fašistički pokret prijeti svjetskom poretku, Kominterna napušta dotadašnju političku poziciju odbijanja izgradnje zajedničke platforme protiv fašizma s ostalim nekomunističkim radničkim organizacijama, a fašizam definira kao diktaturu najreakcionarnijeg dijela imperijalističkih elemenata financijskog kapitala. Na taj se način Kominterna nekoliko godina prije početka Drugog svjetskog rata ipak okrenula politici narodne fronte, koja će postati kohezivni element antifašističke borbe tijekom Drugog svjetskog rata. Međutim, iako bismo mogli zaključiti da se radi o povratku Kominterne na politiku ujedinjene fronte (Zetkin), John Riddell i Mike Taber u uredničkom predgovoru knjizi Fighting Fascism: How to Struggle and How to Win rade jasnu distinkciju: politika narodne fronte staljinizirane Kominterne, koja podrazumijeva suradnju s „navodno manje reakcionarnim, manje šovinističkim i manje imperijalističkim elementima buržoazije“[7], pretpostavljena je neovisnoj borbi svjetskog proletarijata, odnosno zahtjevu koji je 1923. formulirala Zetkin.
 

Govor u Reichstagu 1932. godine

Zetkin je bila zastupnica KPD-a u parlamentu Weimarske Republike od 1920. godine, a nakon reizbora u srpnju 1932. godine pripalo joj je pravo da kao najstarija zastupnica formalno otvori prvu sjednicu novog saziva Reichstaga. U Njemačkoj u tom trenutku vlada velika ekonomska kriza, a nacistima raste popularnost (na izborima su dobili više od 37% glasova). Zetkin živi u Sovjetskom Savezu, te, iako teško pokretna i gotovo slijepa, objeručke prihvaća priliku da u njemačkom parlamentu progovori o važnosti borbe protiv fašizma. Nisu je pokolebale prijetnje upućene putem nacističke štampe, odnosno direktno KPD-u da će biti napadnuta ako stupi za govornicu[8]. Tajno je doputovala u Berlin i održala govor u Reichstagu koji je trajao dulje od jednog sata[9], i tijekom kojega je, u prisustvu nacističkih zastupnika, još jednom ponovila stavove rezolucije iz 1923. godine: pozvala je sve radnike/ice, žene, mlade ljude i intelektualce/ke na stvaranje jedinstvenog fronta u borbi protiv fašizma, izrazivši nadu da će sljedeći puta kao počasna predsjednica otvoriti prvi kongres radničkih vijeća Sovjetske Njemačke.
„Danas je naš najhitniji zadatak formiranje ujedinjene fronte svih radnih ljudi protiv fašizma. (…) Svi kojima se prijeti, svi koji pate, svi koji žude za slobodom moraju se pridružiti ujedinjenoj fronti protiv fašizma i njegovih predstavnika u vladi. Radni ljudi moraju inzistirati na borbi protiv fašizma. To je gorući i neophodan preduvjet za ujedinjenu frontu protiv ekonomske krize, imperijalističkog rata i njegovih uzroka, kao i kapitalističkog načina proizvodnje.“[10]
U siječnju sljedeće godine, predsjednik von Hindenburg proglasio je Hitlera njemačkim kancelarom, parlament je ubrzo razvlašten, KPD zabranjen, a veliki broj njezinih članova/ica progonjen ili ubijen. Zetkin umire u Moskvi, u lipnju 1933. godine.
 

(Anti)fašizam danas

„Fašizam se suprotstavlja proletarijatu kao iznimno opasan i zastrašujući neprijatelj. Fašizam je najjača, najkoncentriranija i najklasičnija manifestacija u vrijeme kada svjetska buržoazija provodi opću ofenzivu. Od goruće je važnosti da bude slomljen. Istina je to ne samo vezano uz historijsku opstojnost proletarijata kao klase, koja će osloboditi čovječanstvo nadvladavši kapitalizam. Pitanje je to i opstanka svakog pojedinačnog radnika/ice, pitanje kruha, radnih uvjeta, i kvalitete života milijuna eksploatiranih.“[11]
Uvodne su to riječi izlaganja koje je Clara Zetkin održala u lipnju 1923. godine, na proširenom Plenumu Izvršnog odbora Kominterne. Danas, gotovo stotinjak godina kasnije, ekonomska i socijalna kriza neoliberalizma manifestira se kroz imperijalističke ratove i restriktivne migrantske politike, prekomjerno iscrpljivanje prirodnih resursa, degradaciju radničkih i socijalnih prava i snažno klasno raslojavanje, rasizam, napad na ženska i LGBTIQ+ prava. I, naravno, jačanje konzervativnih desnih pokreta i stranaka. Međutim, o uzrocima sve snažnijih fašističkih tendencija, rijetko se progovara iz političko-ekonomske perspektive: čak se i akteri na lijevom političkom spektru metodološki pozicioniraju u liberalno polje komunikativne racionalnosti, svodeći svoje djelovanje u velikoj mjeri na performativne akcije bez sistemskih analiza, a time i značajnijih političkih dosega.
 
Zetkin je 1923. godine u rezoluciji o fašizmu prva iscrtala konture novog političkog fenomena i ukazala na njegovu povezanost s kapitalizmom kao historijski specifičnim modusom proizvodnje i vladavine buržoazije. Razumijevanje suvremenih tendencija fašizacije različitih aspekata društva nije samo pitanje razumijevanja historijata fašističkog (i komunističkog) pokreta, koliko je podsjećanje na taj historijat neophodan korak prema osmišljavanju borbene socijalističke strategije koja bi za cilj imala masovnu demokratsku mobilizaciju svih deprivilegiranih članova društva.






Bilješke:

[1] Prilikom pisanja teksta konzultiran je prijevod knjige Clare Zetkin, Fighting Fascism: How to Struggle and How to Win (Chicago: Haymarket Books, 2017), urednički uvod Johna Riddella i Mike Tabera te Riddellov Appendix B „Zetkin’s Appeal for a United Front Against Nazism“.
 
[2] „Borba protiv fašizma“ (govor Clare Zetkin na proširenom Plenumu Izvršnog odbora Komunističke internacionale, 1923), u: Fighting Fascism: How to Struggle and How to Win, 27.
 
[3] Ibid., 33-34.
 
[4] Ibid., 51.
 
[5] Ibid., 64.
 
[6] Rezolucija o fašizmu Clare Zetkin (usvojena 23. lipnja 1923. godine od strane Trećeg proširenog Plenuma Izvršnog odbora Komunističke internacionale), u: Fighting Fascism: How to Struggle and How to Win, 72.
 
[7] Fighting Fascism: How to Struggle and How to Win, 13.
 
[8] John Riddell navodi kako je Zetkin na upit KPD-a da li će doći u Berlin i otvoriti sjednicu Reichstaga 30. kolovoza 1932. godine odgovorila „Dolazim, mrtva ili živa.“ (u: Fighting Fascism: How to Struggle and How to Win, 102.)
 
[9] Usp. Philip S. Foner, „Introduction“, u: Zetkin, Clara, Selected Writings (Chicago: Haymarket Books, 2015), 41. Snimka dijela govora dostupna je ovdje: https://archive.org/details/ClaraZetkin30-08-1932
 
[10] Govor Clare Zetkin o fašizmu u Reichstagu (1932), u: Fighting Fascism: How to Struggle and How to Win, 103.
 
[11] „Borba protiv fašizma“ (govor Clare Zetkin na proširenom Plenumu Izvršnog odbora Komunističke internacionale, 1923), u: Fighting Fascism: How to Struggle and How to Win, 23.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Tagovi:
, , , , , ,

Vezani članci

  • 28. lipnja 2016. Fašizam u službi zaštite kapitalizma od demokracije U prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“ razgovarali smo s Nikolom Vukobratovićem, urednikom hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua u kojoj se dotičemo pitanja društvenih implikacija preuske, odnosno preširoke definicije fašizma, političko-ekonomske funkcije povijesnih fašizama i njihovih ideoloških nasljednika te, kao jedinu uistinu djelotvornu metodu borbe protiv njihove revitalizacije, uočavamo potrebu za masovnom demokratskom mobilizacijom odozdo.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 27. prosinca 2017. Pet funti godišnje Povijesna aproprijacija borbe za žensko pravo glasa od strane buržoaskih feminističkih pokreta, do danas uspješno marginalizira doprinose lijevih feministkinja sufražetskom pokretu, a pritom i dimenziju egalitarnosti u kojoj se ogledaju ograničenja liberalne pozicije, koja uspjehom naziva činjenicu da je aktivno i pasivno pravo glasa bilo izboreno za ograničen broj privilegiranih žena. Andreja Gregorina, voditeljica marksističko-feminističkog kružoka FEMATIK, u okviru kojega se promišljala ova tema, ukazuje na demarkacije u polju političke participacije i subjektivacije žena te na važnost socijalističke agende kao zaloga radikalizaciji feminističke borbe.
  • 15. ožujka 2016. Biti vitez u NDH – elementi
    biografije Rafaela Bobana         Rafael Boban bio je jedan od najutjecajnijih i najpoznatijih članova ustaškog pokreta, a kasnije i ustaškog režima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH). Iako je bio jedan od osnivača „Crne legije“, svoju vojnu slavu stekao je političkim i vojnim djelovanjem u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, zbog čega je bio nagrađen titulom viteza u NDH. Odličja, titule i prateća slava koje su mu dodijelile institucije NDH, omogućile su kasnijoj ustaškoj emigraciji da od njega stvore legendu po kojoj se tijekom 1990-ih zvala IX. bojna HOS-a, u čiju se čast u Koprivnici nedavno pokušala podići spomen-ploča. Tekst je pokušaj dubljeg shvaćanja značenja sintagmi „vitez“, „zapovjednik Koprivnice - ustaškog Sigeta“ ili „legendarni borac za hrvatsku slobodu“ te što nam biografija Rafaela viteza Bobana zapravo govori o proklamiranim i praktičnim politikama na kojima se NDH temeljila.
  • 22. listopada 2017. 11 HM teza Feministička borba za reproduktivna prava na području bivše Jugoslavije već više od dva desetljeća svoje argumente promišlja primarno u okvirima liberalnog koncepta ljudskih prava, strateški odvojena od socioekonomskog konteksta i vlastitog socijalističkog nasljeđa. Ponuđenih jedanaest historijsko-materijalističkih teza dio su nastojanja da se borbu za pravo na abortus ponovno pozicionira u kontekst klasne borbe, a feminističku teoriju i praksu u kontekst šireg antikapitalističkog projekta, što je i jedini način da legalni pobačaj postane i egalitaran, odnosno dostupan svim ženama. Tekst je korišten kao argumentacijska podloga prosvjedne akcije koju je u rujnu ove godine u Zagrebu organizirala Platforma za obranu reproduktivnih prava žena.
  • 29. prosinca 2017. Facelift fašizma Rušenjem realsocijalističkih društvenih uređenja krajem 20. stoljeća narodima istočne Europe obećani su prosperitet i neusporedivo bolja budućnost. Gotovo tri desetljeća kasnije „Europski san“ samo što se nije posve rasplinuo, no posljedice masovnog društvenog preodgoja, odnosno tzv. dekomunizacije, pružile su ideološku osnovu za ponovno političko oživljavanje ekstremne desnice. Možemo samo pretpostaviti koliko će novom fašizmu trebati da od prekrajanja povijesnih udžbenika i rehabilitiranja notornih zločinaca napokon skine i posljednji sloj maske za pomlađivanje.
  • 23. lipnja 2017.
    Featured Video Play Icon         Rodno uvjetovana prekarnost privatizirane društvene reprodukcije: rodno uvjetovano siromaštvo i država     Problematizirajući rodnu dimenziju kriminalizacije siromaštva u neoliberalizmu, Adrienne Roberts koristi historijsko-materijalističku analizu te adresira pitanje procesa komodifikacije zemlje i rada, odnosno paralelni nastanak penalizirajućeg legislativnog okvira i aparata socijalne države, smještajući ga u kontekst kapitalističkog načina proizvodnje i društvene reprodukcije. Donosimo integralnu snimku i kratki osvrt na njezino predavanje „Rodno uvjetovana prekarnost privatizirane društvene reprodukcije: rodno uvjetovano siromaštvo i država“, održano 16. svibnja 2017. u sklopu AlterEkonomskog foruma 10. Subversive Festivala.
  • 12. lipnja 2016. Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
  • 31. prosinca 2017. Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je Die Gleichheit, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 27. lipnja 2016.
    Featured Video Play Icon         Promjena okvira #1
    O fašizmu         U prvoj bilingvalnoj epizodi emisije „Promjena okvira“ pogledajte mozaični pregled događanja održanih tijekom veljače, ožujka i travnja 2016. u sklopu vaninstitucionalnog programa političke edukacije civilno-aktivističkog kulturnog sektora, prilog na temu fašizma u kojem govore Boris Buden, Luka Matić, Ivana Perica i Nikola Vukobratović te intervju s britanskom sociologinjom i političkom aktivistkinjom Hilary Wainwright, s kojom razgovaramo o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, odnosu između paralelnih ekonomija i državnih struktura te pitanju kućanskog rada. Nove epizode pratite na TV Istra svakog zadnjeg petka u mjesecu.
  • 31. prosinca 2017. Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 28. rujna 2014.
    Featured Video Play Icon         Liberalizam, fašizam i zagonetka masovnog društva     Pogledajte snimku predavanja Ishaya Lande, održanog 20.9.2014. na FFZG-u u sklopu ovogodišnjeg programa CRS-a posvećenog teoriji kapitalističke države. Udaljavajući se od standardnog poimanja fašizma kao ”masovne politike” ili ”masovne histerije”, Landa predlaže razumijevanje međuratnog evropskog fašizma kao sveobuhvatnog pokušaja nošenja s izazovom koje je masovno društvo predstavljalo tradicionalnim pozicijama moći i višim društvenim slojevima.
  • 31. prosinca 2017. U obranu starog materijalizma Suvremene strategije otpora protiv različitih opresivnih društvenih odnosa feministička je teorija zadnjih desetljeća prvenstveno temeljila na reifikaciji identitetskih politika te naglašavanju uloge jezika i diskurzivnih režima u uspostavi postojeće hijerarhije među spolovima. O ovisnosti opresivnih praksi o materijalnoj bazi i centralnoj ulozi klasne analize za emancipatorne potencijale feminističke borbe piše Sara Meger, posebno se osvrnuvši na važnost politika i praksi nasilja u reprodukciji strukturnih nejednakosti u kapitalizmu.
  • 9. travnja 2016. Viktimizacija zločinaca u kontekstu historijske relativizacije Autor teksta osvrnuo se na nedavnu raspravu u HRT-ovoj emisiji, u kojoj jedna od sugovornica inzistira na relativiziranom tumačenju povijesti, lišenom političko-ekonomskih implikacija po suvremenu društvenu zbilju. Prema njenom shvaćanju, termin ideologije ne obuhvaća nikakvu aktualnu/relevantnu političku dimenziju te ga, u duhu ahistorijske post-konfliktne teorije razvitka društva, odbacuje kao relikt vremena koje je danas već jamačno prevladano. Što stoji iza koncepta o post-ideološkom društvu?
  • 26. prosinca 2017. Od socijalne države do socijalne majke U interesu kapitala i nacionalnih država, populacijske politike sve više posežu za instant socijalnim mjerama i jačanjem uloge obitelji i porodice, restrikcijama u području reproduktivnog zdravlja, te radu migrantkinja i migranata u komodificiranoj sferi društvene reprodukcije. O raznim načinima proizvodnje i oblicima zasnovanosti režimâ materinstva, njihovim ulogama u proizvodnji rodno uvjetovane prekarnosti u vrijeme krize kapitalizma i konzervativnog napada na reproduktivna prava te neophodnosti socijalizacije polja reprodukcije, razgovarale/i smo s Anom Vilenicom, historičarkom i teoretičarkom umjetnosti iz Beograda te istraživačicom na London South Bank Universityju.
  • 12. ožujka 2017. Nema rasprave s fašistima Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
  • 1. ožujka 2017. Za oslobođenje žena! Na Međunarodnom radničkom kongresu u Parizu, održanom od 14. do 20. srpnja 1889. godine, politička radnica njemačkog i međunarodnog radničkog pokreta Clara Zetkin, koja je od 1890. upravljala ženskim proleterskim pokretom u Njemačkoj, održala je značajan govor o odnosu ženskog rada i kapitala te specifičnosti ženske nadnice u kapitalističkom sustavu. Ukazavši da pitanje ženske emancipacije nije izolirano pitanje, ustvrdila je da ga je nužno promatrati u kontekstu šire društvene reprodukcije unutar koje i radnici i radnice dijele zajednički interes i istog neprijatelja. Prijevod ovog govora nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 27. srpnja 2016. S roguljama boj smo bili U suradnji s Antifašističkim Vjesnikom, donosimo tekst posvećen 75. obljetnici ustanka narodā Hrvatske. U pregledu povijesne situacije u Hrvatskoj 1941. godine naglasak je na dinamici odnosa između fašističkog terora kojeg je provodio ustaški represivni aparat i partizanskog pokreta, koji se pod vodstvom KPJ ubrzo nakon narodnih ustanaka u Hrvatskoj i drugim krajevima Jugoslavije prometnuo u jedan od najmasovnijih antifašističkih pokreta u okupiranoj Europi.
  • 20. rujna 2017. Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socioekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 10. rujna 2013. Snimka panela: “Neoliberalizam i nacionalizam” – Maja Breznik, Nikola Vukobratović, Friedrich Burschel, 9.5.2013.
  • 26. siječnja 2017. Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx) Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.
  • 14. listopada 2016.
    Featured Video Play Icon         Kritika građanskog antifašizma     Pročitajte izvještaj s panela održanog u sklopu 9. Subversive festivala. Uz pokušaj historijskog kontekstualiziranja antifašističkog otpora uoči i tijekom Drugog svjetskog rata, povučene su i određene paralele u suvremenom kontekstu. Tijekom diskusije koju je nerijetko karakterizirao šum u komunikaciji, usuglašena je barem jedna zajednička pozicija – imperativ šire suradnje još je uvijek ključan u borbi za ostvarenje emancipatornih potencijala društva. Integralnu snimku panela na kojemu su govorili Dragan Markovina, Luka Matić, Aleksandar Matković, Žarko Puhovski i Nikola Vukobratović te prateće diskusije koju je moderirao Zoran Kurelić možete pogledati na video snimci.
  • 18. srpnja 2016. Privatizacija društva: proizvodnja ljudskog viška Na pozadini demontaže socijalnih država i resemantizacije „društva“ kao „zone nesputane trgovinske razmjene“, neujednačena tržišna utakmica tretira mase ljudi u najboljem slučaju kao jeftinu radnu snagu, a ni srednja klasa više ne uživa nekadašnju razinu sigurnosti i materijalnih privilegija – zbog čega postaje potencijalno prijemčiva za fašizirajuće trendove obračunavanja s percipiranom „nelojalnom konkurencijom“. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua s voditeljicom programa „Motor mijene“.
  • 31. prosinca 2016. Solidarnost u prostorima nevidljivosti Dominantna javna percepcija o temama kojima se bavi LGBTIQ+ pokret dovela je do njihove redukcije na problematiku ljudskih prava, uz često prenaglašavanje prvih dvaju identiteta koje ovaj akronim označava. Unatoč proklamiranim najboljim namjerama liberalnog mainstreama, takva „borba“ za prava LGBTIQ+ osoba zapravo rezultira održavanjem nevidljivosti redovnih i svakodnevnih poteškoća ove populacije i prateće uloge društvenih institucija, primjerice obitelji, u njihovom perpetuiranju. S Ninom Čolović, iz LGBTIQ inicijative „AUT“, razgovarali smo o tim redovnim i svakodnevnim problemima koje LGBTIQ+ osobe doživljavaju isključivanjem iz obitelji i posljedičnom društvenom marginalizacijom.
  • 29. prosinca 2017. Ideologija pomirbe u službi desnog revizionizma Nedavnom javnom komemoracijom 75. obljetnice četničko-talijanskog pokolja nad stanovnicima sela Gata, u omiškom zaleđu, službeni izaslanici hrvatske države još su jednom demonstrirali nepoznavanje ili svjesno ignoriranje povijesnog konteksta u kojemu se zločin dogodio. Suprotno tvrdnjama prisutnih nacionalista iz redova klera i visoke politike, pokolj u Gatima i okolnim selima, sproveden uz punu suglasnost tadašnjih ustaških vlasti, nije motiviran njihovom nacionalnošću ili vjerskim opredjeljenjem, nego antifašističkim diverzantskim aktivnostima i političkom potporom Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije – partizanima.
  • 31. prosinca 2016. Nijedna više Sve aktualniji napadi na ženska prava okupili su Europu na prosvjedima. Oni najmasovniji, održani u Poljskoj na „crni ponedjeljak“, 2.10.2016., istaknuli su probleme s kojima se žene suočavaju pri ugrožavanju njihovih reproduktivnih prava. Samo dva tjedna kasnije, 19.10. u Argentini su održani prosvjedi na „crnu srijedu“ povodom brutalnog ubojstva mlade Lucíje Pérez, no žene Argentine nisu propustile prepoznati ulogu kapitalističke agende u uzrocima njihovih problema. Ovaj put je izostala masovna solidarizacija iz Europe, pokazujući da naš internacionalizam teško prelazi kontinentalne granice. Kako bismo te granice bar nakratko premostili, preveli smo članak Luciane Zorzoli.
  • 16. listopada 2016. Lekcije iz Cable Streeta Prije nekoliko dana obilježena je 80. godišnjica radničkog otpora jačanju fašizma u Velikoj Britaniji. Najupečatljiviji moment ovog historijskog događaja nije bio fizički okršaj između fašista i antifašista, nego brutalna upotreba policijske represije nad potonjima koji su, unatoč svemu, pokušali (i uspjeli) spriječiti javnu demonstraciju rasizma i neprikrivenog imperijalizma. Pouke izvučene iz ove borbe upućuju na čvrstu vezu između kapitala i fašizma čemu jedini efikasni odgovor pronalazimo u zajedništvu organizirane radničke klase.
  • 31. prosinca 2016. Feminizam nije moralna policija U koautorstvu s Nicole Cox, Silvia Federici je prije četiri desetljeća pokrenula „kuhinjsku kontraofanzivu“ na patrijarhat i njegova kapitalistička uporišta. Tadašnje isticanje problema neplaćenog kućanskog rada otvorilo je novu perspektivu kritike te neizmjerno obogatilo repertoar teorijske i praktične ljevice. Danas, kada se žene nalaze na udaru autoritarnih kapitalističkih režima i dok društvo prolazi snažnu repatrijarhalizaciju, važno je ponovo eksplicirati kako se kapitalizam i patrijarhat uzajamno konstituiraju. Takva perspektiva, koja objedinjuje historije eksploatacije i opresije otvara priliku za artikuliranje novih emancipatornih politika. Zato smo s ovom feminističkom historičarkom i teoretičarkom razgovarali o feminističkoj teoriji te njezinoj društvenoj i političkoj ulozi.
  • 19. svibnja 2016.
    Featured Video Play Icon         Ustav je posthistoricistička bajka     Pročitajte prilagođenu, skraćenu verziju intervjua s filozofom i publicistom Borisom Budenom, u kojem smo razgovarali o odnosu liberalizma i fašizma, o rehabilitaciji ustaštva, različitim varijantama nacionalizma, o revizionizmu te anakronom, historicističkom tumačenju društvenih kretanja, o pitanju posttranzicijskih implikacija na sektor kulture unutar i izvan konteksta jezične politike, a osvrnuli smo se i na aktualni sukob oko klerikalizacije visokog obrazovanja, naročito vidljive u prijedlozima integracije FFZG-a i KBF-a. Cjelovitu snimku intervjua možete pogledati u video prilogu.
  • 21. kolovoza 2016. Granice emancipacije LGBTIQ+ pokreta O LGBTIQ+ zajednici i organizacijama u Srbiji, homofobiji, queer teoriji, komodifikaciji LGBTIQ+ identiteta u kapitalizmu te socioekonomskom položaju LGBTIQ+ osoba i njihovom zajedničkom povezivanju s radničkim pokretom u kontekstu adresiranja klasnog pitanja šireg lijevog pokreta, razgovaramo s beogradskim novinarom, književnikom i aktivistom Dušanom Maljkovićem. Pročitajte proširenu i prilagođenu verziju intervjua nastalog za potrebe priloga o LGBTIQ+ pokretu treće epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“.
  • 7. travnja 2013. Snimke predavanjâ G. M. Tamása: “Dvostruki mit o srednjoj klasi” i “Još jednom o postfašizmu”, 14-15. 3. 2013.
  • 11. ožujka 2017. Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
  • 3. travnja 2014. Što je to – fašizam?
  • 27. rujna 2017.
    Featured Video Play Icon         Promjena okvira #15
    O reproduktivnim pravima         U petnaestoj bilingvalnoj epizodi emisije Promjena okvira pogledajte prilog o reproduktivnim pravima u kojem se iz historijsko-materijalističke perspektive bavimo politizacijom prava na pobačaj i roditeljstvo, proizvodnjom režima materinstva u kapitalizmu te vezom društvene reprodukcije i reprodukcije kapitala, ograničenim dosegom liberalnih i radikalno feminističkih projekata u kontekstu reproduktivnih pitanja te konzervativnom agendom i naturalizacijom rodnih uloga. O navedenim temama u prilogu govore Mia Gonan, Maya Andrea Gonzalez, Nataša Mihoci i Ana Vilenica. Također, u ovoj epizodi donosimo fragmente prosvjednih reakcija na tzv. Hod za život. Nove epizode i reprize emisije pratite srijedom na TV Istra.
  • 26. studenoga 2015. Na krivoj strani povijesti u Lisinskom Prije nešto manje od mjesec dana, na pitoresknom festivalu ekstremne desnice u punoj dvorani Lisinski, okupilo se Hrvatsko nacionalno etičko sudište kako bi izreklo presudu Josipu Brozu Titu: „Riječ je o skupu koji se može promatrati i kao nastavak dugog pohoda tuđmanističkih revizionista tijekom kojeg je u ovih 25 godina izgrađen mitsko-simbolički kompleks koji vrši funkciju konstitutivnog političkog mita neke skupine, u ovom slučaju nacionalne. Hrvatski državotvorni mit isti je kao i svaki drugi – njegovim graditeljima nisu bile bitne činjenice, već samo površne slike i narativi kojima je glavna svrha politička instrumentalizacija.“
  • 11. svibnja 2015. Još jednom o kućanskom radu
  • 28. studenoga 2009. Ljetna škola – Reinhard Kühnl: Oblici građanske vladavine – liberalizam – fašizam
  • 1. ožujka 2018. Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 12. travnja 2014. Ideologija postkomunističke tranzicije
  • 31. prosinca 2016. Žensko i klasno – zaboravljeni historijat U trenutku kada su feminističke borbe i diskusije najzad došle na dnevni red ljevice, otvara se i diskusija o feminističkom nasljeđu jugoslavenskog socijalizma i Narodnooslobodilačke borbe kojom je inauguriran. Tako je 29. prosinca u Sarajevu predstavljen zbornik Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava, a mi donosimo tekst Andreje Gregorine iz zagrebačkog Centra za ženske studije, u kojemu adresira današnje potencijale AFŽ-ovske tradicije. Te je potencijale važno obnavljati danas, kaže Gregorina, kada se ženski pokret dominantno oslanja na liberalno-radikalnu tradiciju i brani autonomiju ženskog tijela, dočim se ugroženost žena materijalnim uvjetima društvene reprodukcije često zanemaruje.
  • 6. kolovoza 2016. Fašizam i kultura zaborava Jedno od utemeljujućih mjesta suvremenog historijskog revizionizma korištenje je sporazuma Molotov-Ribbentrop kao dokaza da je Sovjetski Savez, baš kao i Treći Reich, imao agresivne ekspanzionističke namjere prema ostatku europskog kontinenta. Nasuprot uvriježenim vjerovanjima, autor teksta nastoji mapirati cjelovitu sliku dinamike svjetske vanjske politike u predratnom periodu, u kontekstu kojega sklapanje sporazuma o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke u kolovozu 1939. godine postaje očajnički sovjetski pokušaj odgađanja rata.
  • 31. listopada 2016. Borba u polju diseminacije znanja U uvjetima depolitiziranog identitetskog (post)diskursa odvojenost koncepta roda od pripadajućih ekonomskih kategorija ideološka je nadgradnja buržoasko-tehnokratske vizije kurikularne reforme. U tom se kontekstu ključnima pokazuju emancipatorni napori za smještanjem feminističkog obrazovanja unutar obrazovnih institucija, ali uz očuvanje neformalnih oblika proizvodnje znanja koja bi trebala težiti širem, klasnom povezivanju te pomjeranju obrazovnog modela individualnog osnaživanja prema sistemskoj, kolektivnoj borbi za zajedničke društvene interese. O navedenim temama razgovarali smo s Andrejom Gregorinom iz Centra za ženske studije u Zagrebu.
  • 25. siječnja 2017. Klijentelističke prakse tutta forza Iz rubrike „U fokusu“ sedmog broja časopisa RAD. prenosimo članak Gorana Matića o uzrocima i posljedicama političke dominacije IDS-a na teritoriju Istre koja je u posljednjih četvrt stoljeća rezultirala širenjem koruptivne klijentelističke mreže i degradacijom pozicije radničkih organizacija. Zapošljavanje „preko veze“, sabotiranje sindikalnog rada i povećavanje radnog opterećenja za preostale radnike dio su strategije koju u stopu prati folklorizacija antifašističkih ideja i praksi, a čijom se implementacijom „posljednja stranka ljevice“ faktički svrstava u desni političko-ekonomski tabor.
  • 19. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon         Razgovor o knjizi „Garments Against Women“     Anne Boyer američka je pjesnikinja, esejistica i predavačica na Kansas City Art Institutu. Objavila je nekoliko knjiga poezije, a u zagrebačkoj Booksi predstavila je svoju posljednju, višestruko nagrađenu knjigu „Garments Against Women“ – zbirku pjesama inspiriranih autoričinim životnim iskustvima u kontekstu razornih posljedica recentne financijske krize. Nakon čitanja nekoliko pjesama iz knjige, Boyer je s Dunjom Kučinac i publikom razgovarala o temama svoje književnosti, borbi za glas u muškom (spisateljskom) svijetu, mizoginiji nekih kultnih filozofa, strategijama opstanka u kapitalističkom sustavu, društvenoj reprodukciji, biopolitici te odnosima tijela i pisanja, javnog i privatnog, individualnog i kolektivnog.
Arhiva članaka

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve