Borba za jednakost trans osoba mora biti prepoznata kao klasna borba

Prema novim istraživanjima, trećina poslodavaca u Velikoj Britaniji manje će vjerojatno zaposliti trans osobu. To nije nikakva novost za članove_ice trans zajednice. Prema anketi British Social Attitudes, ljudi su mnogo transfobniji nego što to misle. Istina je da 82% ljudi tvrdi da „uopće“ nemaju predrasude prema transrodnim osobama. Međutim, prema istom istraživanju, samo 41% Britanaca misli da bi se trans osobama „apsolutno“ trebalo omogućiti da podučavaju djecu, dok će samo 43% ponosno priznati kako smatraju da bi trans osobe trebale biti policajci_ke.

Predrasude – mnoge od njih nesvjesne – navode poslodavce da rjeđe zapošljavaju trans osobe. Činjenica da su obavljanje policijske dužnosti, ili podučavanje, specifična područja u kojima nam ljudi ne vjeruju poručuje – prema javnom mnijenju, oba se smatraju pozicijama autoriteta. Svakako se možemo zapitati je li kontinuirano pogrešno prikazivanje trans ljudi kao obmanutih ili himbenih utjecala na razmišljanja onih koji ih prešutno odlučuju ne zaposliti.

Nezaposlenost trans osoba ne prati se u Velikoj Britaniji – ali u Irskoj iznosi 50%. U Velikoj Britaniji je svakako mnogo viša od nacionalnog prosjeka. Polovica trans osoba koje_i uspiju pronaći zaposlenje moraju skrivati činjenicu da su trans – ili se nisu autali i nisu u mogućnosti pristupiti procesu tranzicije, ili su prije nekoliko godina završili tranziciju i u mogućnosti su sakriti svoju prošlost (iako će nepromjenjive fizičke osobine to dozvoliti samo nekim trans osobama). Ako ste zaposleni i ne skrivate činjenicu da ste trans, riskirate zlostavljanje na radnom mjestu, što ide od proceduralne nepravde do verbalnog izrugivanja ili nasilja – jedna od osam trans osoba u Britaniji fizički je napadnuta na poslu.

Čak i kada se trans osobe imaju mogućnost zaposliti, nisu svi poslovi koji su im dostupni dobri. Još uvijek se sjećam prvog puta kada sam svjesno razgovarala s trans ženom. Imala sam oko 20 godina. Tijekom ljetnih praznika radila sam kao studentica u jednom od mnogobrojnih pozivnih centara u svojem rodnom gradu Bristolu. Posao se sastojao od kontaktiranja potencijalnih novih kupaca (cold calling): istinski nezahvalan i nisko plaćen rad preko ugovora, bez zajamčenog minimalnog broja radnih sati (zero-hour contract), u okviru kojega se evidentira vrijeme provedeno na toaletu, i ako se smatra predugo, alarmira se upravitelja koji će vam oštro saopćiti da u budućnosti brže urinirate.

Uredska demografska slika razlikovala se od svih drugih mjesta na kojima sam radila, utoliko što su dvije manjinske skupine bile najzastupljenije: žene koje su otvoreno trans, i žene iz bristolske somalske zajednice. Uloga radnice u korisničkoj službi, gdje niste primorani suočiti se s kupcem noseći periku ili hijab, bez sumnje je predstavljala zajednički poticaj za obje grupe žena, koje su također najzastupljenije u bristolskoj statistici o zločinima iz mržnje. U konačnici me upravitelj zatekao kako pušim tijekom radnog vremena i naprosto mi nikada nisu ponuđeni novi sati – ako imate toliko prekaran ugovor, poslodavci vas u suštini mogu nekažnjeno „najuriti“. Ne mogu zamisliti da je trans ženama s kojima sam radila bilo jednostavno dobiti slobodan dan za nužne medicinske preglede, koje NHS-ove (Nacional Health Service) klinike za rodni identitet zakazuju svisoka i bez previše prostora za dogovor.

Fizička tranzicija je skupa i zarobljava trans osobe u začaranom krugu – što više nalikuješ društvenoj ideji prihvatljivog_e ili konformiranog_e muškarca ili žene, to ćeš vjerojatnije dobiti priliku za zaposlenje. No postizanje takva izgleda obično iziskuje financijsku potporu. NHS pruža do osam besplatnih tretmana za uklanjanje dlačica na licu – ali samo nakon što pročamite na listi čekanja do dvije godine. Nisam čekala, a trebala sam oko 20 tretmana; to me koštalo daleko više od tisuću funti. Platila sam jer sam znala da će se ulično uznemiravanje smanjiti, a izgledi za zaposlenje povećati ako nemam tragove brade. Upalilo je. Međutim, mnoge trans osobe nisu srednjoklasne spisateljice, i većina ih nije u mogućnosti useliti se obitelji na dulje razdoblje, kao što sam to ja učinila, ne bi li lakše financirala vlastitu tranziciju.

Umjesto toga, odgovor za mnoge je seksualni rad. Britanski mainstream feminizam i dalje je uvelike zaokupljen samo-pravedničkim paroksizmom prijezira da bi ozbiljno razmotrio seksualni rad kao rad. Međutim, riječ je o radu u kojem radnice_i nemaju legalnu zaštitu i nemaju sindikat – a riskiraju kazneni progon, jednako kao i osobnu sigurnost, kako bi zaradile_i novac. Seksualni je rad, osobito u trans zajednici, postao nužna, iako prekarna financijska sigurnost za one koji su isključeni s tržišta rada. Emancipacija seksualnih radnica_ka i trans politike duboko su povezane – ne zato jer je seksualni rad „osnažujući“ već stoga jer se preklapaju u njihovoj analizi radnih odnosa, sigurnosti na radnom mjestu i dostojanstva. Oba pokreta zahtijevaju bolju zdravstvenu skrb, manje društvene stigme, pravedniju distribuciju javnih resursa i politike utemeljene na dokazima.

Trans pokret lako je infantilizirati svođenjem na jadikovanje i samousredotočenost trendi srednjoklasnih studenata_ica koji_e su se predozirali Judith Butler. No ideja da je trans jednakost svojevrsni srednjoklasni liberalizam, luksuz nepovezan sa „stvarnom“ klasnom politikom i radom, medijski je mit. Klasa se određuje s obzirom na nečije vlasništvo nad imovinom i sposobnost da je stekne. Velika većina trans osoba u Velikoj Britaniji loše su rangirane_i u oba slučaja – po definiciji pripadaju radničkoj klasi i ne mogu previše utjecati na to hoće li biti primorane_i prodavati vlastitu radnu snagu, kao ni na vrstu rada koji obavljaju ili vlastite radne uvjete.

Kako bismo napredovali, trans oslobođenje mora biti prepoznato kao klasna borba, jednako kao i feministička i antirasistička nastojanja. Vrijeme za zlobne i opsesivne argumente o granicama identiteta je prošlo.

Shon Faye je spisateljica, umjetnica i stand-up komičarka.