Borba za jednakost trans osoba mora biti prepoznata kao klasna borba

Predrasude prema trans osobama, prisutne ne samo u široj javnosti nego i na desnom i dijelu lijevog političkog spektra, manifestiraju se na različite načine – od otežavanja pristupa pojedinim segmentima svakodnevnog života do ideološkog negiranja progresivnog potencijala cjelokupnom trans pokretu. Pročitajte prijevod teksta Shon Faye, britanske umjetnice i članice trans zajednice, o poteškoćama s kojima se trans osobe susreću prilikom potrage za zaposlenjem i adekvatnom zdravstvenom zaštitom, klasnoj uvjetovanosti bavljenja seksualnim radom i izloženosti nasilju na radnom mjestu, te važnosti prepoznavanja zahtjeva trans pokreta kao dijela radničke borbe, a ne projekta srednjoklasnog liberalizma.

Montréal, 8. mart 2013. (izvor: blogocram@Flickr)

Trans osobe isključuje se iz svijeta rada – to će se promijeniti jedino odmaknemo li se od zlokobnih i opsesivnih argumenata o granicama identiteta



Prema novim istraživanjima, trećina poslodavaca u Velikoj Britaniji manje će vjerojatno zaposliti trans osobu. To nije nikakva novost za članove_ice trans zajednice. Prema anketi British Social Attitudes, ljudi su mnogo transfobniji nego što to misle. Istina je da 82% ljudi tvrdi da „uopće“ nemaju predrasude prema transrodnim osobama. Međutim, prema istom istraživanju, samo 41% Britanaca misli da bi se trans osobama „apsolutno“ trebalo omogućiti da podučavaju djecu, dok će samo 43% ponosno priznati kako smatraju da bi trans osobe trebale biti policajci_ke.
 
Predrasude – mnoge od njih nesvjesne – navode poslodavce da rjeđe zapošljavaju trans osobe. Činjenica da su obavljanje policijske dužnosti, ili podučavanje, specifična područja u kojima nam ljudi ne vjeruju poručuje – prema javnom mnijenju, oba se smatraju pozicijama autoriteta. Svakako se možemo zapitati je li kontinuirano pogrešno prikazivanje trans ljudi kao obmanutih ili himbenih utjecala na razmišljanja onih koji ih prešutno odlučuju ne zaposliti.
 
Nezaposlenost trans osoba ne prati se u Velikoj Britaniji – ali u Irskoj iznosi 50%. U Velikoj Britaniji je svakako mnogo viša od nacionalnog prosjeka. Polovica trans osoba koje_i uspiju pronaći zaposlenje moraju skrivati činjenicu da su trans – ili se nisu autali i nisu u mogućnosti pristupiti procesu tranzicije, ili su prije nekoliko godina završili tranziciju i u mogućnosti su sakriti svoju prošlost (iako će nepromjenjive fizičke osobine to dozvoliti samo nekim trans osobama). Ako ste zaposleni i ne skrivate činjenicu da ste trans, riskirate zlostavljanje na radnom mjestu, što ide od proceduralne nepravde do verbalnog izrugivanja ili nasilja – jedna od osam trans osoba u Britaniji fizički je napadnuta na poslu.
 
Čak i kada se trans osobe imaju mogućnost zaposliti, nisu svi poslovi koji su im dostupni dobri. Još uvijek se sjećam prvog puta kada sam svjesno razgovarala s trans ženom. Imala sam oko 20 godina. Tijekom ljetnih praznika radila sam kao studentica u jednom od mnogobrojnih pozivnih centara u svojem rodnom gradu Bristolu. Posao se sastojao od kontaktiranja potencijalnih novih kupaca (cold calling): istinski nezahvalan i nisko plaćen rad preko ugovora, bez zajamčenog minimalnog broja radnih sati (zero-hour contract), u okviru kojega se evidentira vrijeme provedeno na toaletu, i ako se smatra predugo, alarmira se upravitelja koji će vam oštro saopćiti da u budućnosti brže urinirate.
 
Uredska demografska slika razlikovala se od svih drugih mjesta na kojima sam radila, utoliko što su dvije manjinske skupine bile najzastupljenije: žene koje su otvoreno trans, i žene iz bristolske somalske zajednice. Uloga radnice u korisničkoj službi, gdje niste primorani suočiti se s kupcem noseći periku ili hijab, bez sumnje je predstavljala zajednički poticaj za obje grupe žena, koje su također najzastupljenije u bristolskoj statistici o zločinima iz mržnje. U konačnici me upravitelj zatekao kako pušim tijekom radnog vremena i naprosto mi nikada nisu ponuđeni novi sati – ako imate toliko prekaran ugovor, poslodavci vas u suštini mogu nekažnjeno „najuriti“. Ne mogu zamisliti da je trans ženama s kojima sam radila bilo jednostavno dobiti slobodan dan za nužne medicinske preglede, koje NHS-ove (Nacional Health Service) klinike za rodni identitet zakazuju svisoka i bez previše prostora za dogovor.
 
Fizička tranzicija je skupa i zarobljava trans osobe u začaranom krugu – što više nalikuješ društvenoj ideji prihvatljivog_e ili konformiranog_e muškarca ili žene, to ćeš vjerojatnije dobiti priliku za zaposlenje. No postizanje takva izgleda obično iziskuje financijsku potporu. NHS pruža do osam besplatnih tretmana za uklanjanje dlačica na licu – ali samo nakon što pročamite na listi čekanja do dvije godine. Nisam čekala, a trebala sam oko 20 tretmana; to me koštalo daleko više od tisuću funti. Platila sam jer sam znala da će se ulično uznemiravanje smanjiti, a izgledi za zaposlenje povećati ako nemam tragove brade. Upalilo je. Međutim, mnoge trans osobe nisu srednjoklasne spisateljice, i većina ih nije u mogućnosti useliti se obitelji na dulje razdoblje, kao što sam to ja učinila, ne bi li lakše financirala vlastitu tranziciju.
 
Umjesto toga, odgovor za mnoge je seksualni rad. Britanski mainstream feminizam i dalje je uvelike zaokupljen samo-pravedničkim paroksizmom prijezira da bi ozbiljno razmotrio seksualni rad kao rad. Međutim, riječ je o radu u kojem radnice_i nemaju legalnu zaštitu i nemaju sindikat – a riskiraju kazneni progon, jednako kao i osobnu sigurnost, kako bi zaradile_i novac. Seksualni je rad, osobito u trans zajednici, postao nužna, iako prekarna financijska sigurnost za one koji su isključeni s tržišta rada. Emancipacija seksualnih radnica_ka i trans politike duboko su povezane – ne zato jer je seksualni rad „osnažujući“ već stoga jer se preklapaju u njihovoj analizi radnih odnosa, sigurnosti na radnom mjestu i dostojanstva. Oba pokreta zahtijevaju bolju zdravstvenu skrb, manje društvene stigme, pravedniju distribuciju javnih resursa i politike utemeljene na dokazima.
 
Trans pokret lako je infantilizirati svođenjem na jadikovanje i samousredotočenost trendi srednjoklasnih studenata_ica koji_e su se predozirali Judith Butler. No ideja da je trans jednakost svojevrsni srednjoklasni liberalizam, luksuz nepovezan sa „stvarnom“ klasnom politikom i radom, medijski je mit. Klasa se određuje s obzirom na nečije vlasništvo nad imovinom i sposobnost da je stekne. Velika većina trans osoba u Velikoj Britaniji loše su rangirane_i u oba slučaja – po definiciji pripadaju radničkoj klasi i ne mogu previše utjecati na to hoće li biti primorane_i prodavati vlastitu radnu snagu, kao ni na vrstu rada koji obavljaju ili vlastite radne uvjete.
 
Kako bismo napredovali, trans oslobođenje mora biti prepoznato kao klasna borba, jednako kao i feministička i antirasistička nastojanja. Vrijeme za zlobne i opsesivne argumente o granicama identiteta je prošlo.
 
Shon Faye je spisateljica, umjetnica i stand-up komičarka.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Zamke radikalnog feminizma Zbog sve brojnijih netrpeljivih istupa pobornica trans-isključujućeg radikalnog feminizma (TERF), već se neko vrijeme preispituje pozicija radikalnog feminizma na lijevom dijelu političkog spektra. Netrpeljivost prema trans osobama, posebice ženama, ponovo je vidljivim učinila njegove teorijske manjkavosti, poput transhistorijske definicije uzroka opresije žena, kao i izostanka klasne analize. Pročitajte prijevod teksta Erice West o razlikama između radikalnog i crvenog feminizma, te političkoj promašenosti separatističke strategije radikalnog feminizma koja iz progresivnih borbi isključuje klasno deprivilegirane muškarce i trans osobe.
  • 20. rujna 2017. Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socioekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 31. prosinca 2018. Socijalna reprodukcija: izvor života u kapitalizmu Kapitalistički status quo, odnosno mogućnost nastavka globalne proizvodnje i akumulacije kapitala inherentno je vezana uz oblike discipliniranja reproduktivne sfere. U periodima ekonomskih kriza kapital pojačano spušta cijenu nadnice te prebacuje troškove egzistencije na produktivni, a osobito reproduktivni rad, temeljni resurs te „historijski i analitički preduvjet kapitalističkog načina proizvodnje“.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 28. studenoga 2018. Platforma za novu politiku U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.
  • 31. prosinca 2016. Da sam, da sam, da sam žensko, ne bih bio muško Iako je spolna binarnost problematična čim se zagrebe dublje od nivoa reduktivnih javnih diskusija lišenih svake nijansiranosti argumenta i pluralizma perspektiva, ona presudno utječe na oblikovanje društvenih institucija, bile one formalne ili neformalne. Time društvo postaje polje neprihvaćanja za svaki identitet koji izlazi iz binarnih okvira. Ovo stvara situaciju u kojoj je: „život transrodne osobe kratka i tragična priča, dupkom ispunjena nasiljem čiji je rezultat smrt koja društvo napokon rješava bremena aberacije. Tjelesno postojanje transrodnih osoba polje je borbe u kojoj su transrodne osobe kolateralne žrtve koje svoja tijela nužno moraju prezirati, jer su naprosto nedopustiva.“
  • 31. prosinca 2016. O rodu, jeziče, da ti pojem Jedno od područja u kojima transrodne osobe najčešće proživljavaju opresiju područje je jezika. Naime, iako se stupanj orodnjenosti razlikuje od jezika do jezika, gramatika, sintaksa i pragmatika u različitim nas trenucima prisiljavaju da sebi ili drugima pridajemo rodnu oznaku. Uvođenje posebne lične zamjenice „hen“ u švedskom jeziku, korištenje lične zamjenice za treće lice množine u engleskom ili eksperimentalni načini oslovljavanja u njemačkom, samo su neki od pokušaja da se omogući transgresija spolne/rodne binarnosti u jeziku. U našem jeziku, pak, kao strategije transgresije nude se arhaična prošla vremena – aorist i imperfekt – čija je upotreba neobična i u standardu i u vernakularu, ili korištenje srednjeg roda koje konotira infantilnost.
  • 31. prosinca 2016. Čin balansiranja Kada govorimo o nekome javno ili (mislimo) privatno, jezik kojim to radimo u većoj ili manjoj mjeri prisiljava nas da svoju misao i govor oblikujemo kroz odluku radi li se o osobi muškog ili ženskog spola/roda. Isto vrijedi i kada razmišljamo o sebi samima. Spolna/rodna binarnost strukturira i naše društvene institucije, društvene interakcije i društvene prakse. Transgresija te binarnosti otvara mogućnosti za nebinarne prakse, a izostanak njihove društvene normaliziranosti umjetnica Ashley Hans Scheirl preispituje u svojem radu. Scheirl je nebinarna osoba koja već desetljećima vodi eksperimentalni život kojim ispituje granice roda/spola.
  • 19. travnja 2016. Dom je negdje drugdje Izostanak adekvatne socijalne potpore za ranjive skupine u društvu rezultat je oslanjanja socijalnih politika na održivost i pouzdanost struktura nuklearne obitelji koja je dominantno izgrađena prema heteronormativnom modelu. Ekonomsko nasilje koje trpe LGBTIQ+ osobe nije sustavno mišljeno u klasnim odrednicama, što samo naglašava potrebu za povezivanjem klasne i LGBTIQ+ borbe te ukazuje na važnost daljnjeg promišljanja posljedica koje iz toga proizlaze, poput nezaposlenosti i beskućništva LGBTIQ+ osoba, naročito mladih.
  • 31. prosinca 2016. Solidarnost u prostorima nevidljivosti Dominantna javna percepcija o temama kojima se bavi LGBTIQ+ pokret dovela je do njihove redukcije na problematiku ljudskih prava, uz često prenaglašavanje prvih dvaju identiteta koje ovaj akronim označava. Unatoč proklamiranim najboljim namjerama liberalnog mainstreama, takva „borba“ za prava LGBTIQ+ osoba zapravo rezultira održavanjem nevidljivosti redovnih i svakodnevnih poteškoća ove populacije i prateće uloge društvenih institucija, primjerice obitelji, u njihovom perpetuiranju. S Ninom Čolović, iz LGBTIQ inicijative „AUT“, razgovarali smo o tim redovnim i svakodnevnim problemima koje LGBTIQ+ osobe doživljavaju isključivanjem iz obitelji i posljedičnom društvenom marginalizacijom.
  • 31. listopada 2016. Izgradnja širokih koalicija Globalno već tri desetljeća suočen s trendom depolitizacije kroz festivalizaciju i karnevalizaciju, a u Hrvatskoj opterećen liberalnim nasljeđem institucionalnog usmjerenja svoje borbe još od 1990-ih, LGBTIQ+ pokret permanentno se nalazi pred izazovom politizacije svojeg djelovanja. U Hrvatskoj, već godinama najjasnije političke poruke šalju se sa zagrebačke Povorke ponosa, koja je postala tradicionalno okupljalište LGBTIQ+ osoba i njihovih drugarica i drugova s ljevice. O dosadašnjoj razvojnoj putanji LGBTIQ+ pokreta te njegovim trenutnim tendencijama i suradnjama razgovarali smo s Jelenom Miloš iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve